Ljudmilu sam upoznao prije 17 godina, radila je na kratko u jednoj od mojih bivših škola. Bila je nešto starija od mene, uvijek zakopčana do grla, nosila je velike demode torbe i ne bi bilo šanse da se počnemo družiti da je svi nisu tako napadno izbjegavali. To je pak siguran način da se mene privuče. Čudno mi je bilo i to da prilično loše govori hrvatski, ali sam u razgovoru polako otkrivao da je prošla puno svijeta i da dosta zna o temama koje su me onda zanimale,studentskom pokretu, gerili i terorizmu u zapadnoj Europi. Malo me zbunjivala ta hladnoća i proračunatost.
Zadnji dan škole sam proveo u koleginoj vikendici, u društvu povjesničara i arhivista, uz pečenu jaretinu i neizbježno pivo. Dotakli smo se mnoštva tema, saznao sam kako su neki od najglasnijih nacionalista, recimo čak ustaša, bili dugogodišnji suradnici jugoslavenske tajne službe. Odlutao sam u mislima, nije mi bilo baš previše zanimljivo, dok jedan arhivist nije spomenuo njeno ime. Priča je ovakva : živjela na tri kontinenta, suradnica pitajbogakoliko tajnih službi, ljubavnica Fidela Castra, nigdje se nije dugo zadržavala.
Pogrešno je locirao mjesto na kojem je ovdje radila, pa mu samo djelomično vjerujem.
Post je objavljen 10.07.2006. u 13:01 sati.