My spiritual exercises
ponedjeljak, 29.10.2018.
ZAŠTO JE NEBO PLAVO?
U knjizi „Principles of Light and Color“ autor Edwin Babbitt se također, jasno, pozabavio odnosom svjetla i boje, s jedne strane, te etera, s druge. Zanimljivo je također vidjeti objašnjenje, na koji se način nebo osvjetljava jednim raspršujućim, difuznim svjetlom, a ne direktnim, koje bi prouzročilo jedno blještavo svjetlo direktno od Sunca, te duboke sjene na drugim dijelovima; te odakle nebu svijetloplava boja.
Još je Isaac Newton bio usvojio sedmerostruku podjelu boja, onako, kako se vide u dugi, te u solarnom spektru – crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, indigo i ljubičasta. Britanski fizičar David Brewster smatrao je crvenu, žutu i plavu trima temeljnim bojama, od kojih proistječu sve ostale boje. Njemački prirodoslovac Hermann von Helmholz pokazao je kako se svaka boja spektra formira na osnovu svojeg vlastitog zakona vibracija, te da nema preklapanja određenih boja, kako bi se stvorila neka treća, primjerice crvene i žute, da bi se stvorila narančasta itd.
Babbitt veli da se Newtonova podjela na sedam boja dobro slaže sa sedam nota muzičke ljestvice; nota C odgovara crvenoj boji, D narančastoj itd. Kao što se nota C nalazi na dnu muzičke ljestvice, i stvara na najgrubljim razinama, odnosno valova zraka, tako se crvena nalazi na dnu kromatske ljestvice, te stvara od najgrubljih valova luminoznog etera. Kao što muzička nota B zahtijeva 45 vibracija zraka, nota C na donjem kraju skale zahtijeva 24, tako je i s bojama – ljubičasta sa gornjeg dijela spektra zahtijeva 800 biliona vibracija etera u sekundi, dok crvena sa donjeg kraja spektra zahtijeva svega 450 biliona vibracija etera u sekundi, dakle gotovo upola manje. I, kao što kad muzička oktava završi, počinje druga, sa dvostruko većim brojem vibracija. Isti je princip kod skale boja. Kada se ona kompletira sa ljubičastom, počinje oktava finijih nevidljivih boja, sa dvostruko većim vibracijama.
Kako Sunce proizvodi efekt svjetla na Zemlji? Eksperimenti su pokazali kako solarni eter, snažno 'zavitlan' kroz našu atmosferu, nije sam za sebe u stanju proizvesti stupanj svjetla, koji bi bio dovoljno kompaktan za naš vid, tj. da ga možemo zapaziti. Babbitt navodi citat iz knjige 'Polarization of Light' Williama Spottiswoode-a:“Što proizvodi efekt svjetla sa svih strana jasnog neba? Nebo jest čisti svemir, sa nikakvom sadržinom izuzev nekoliko milja zemljine atmosfere, te, izvan toga, neopipljivog etera, koji bi trebao prožimati cjelokupni svemir i emitirati svjetlo sa najdaljih granica univerzuma. Eter jest svakako bez učinka u difuziji svjetla koju sad razmatramo.“
„Kada bi, shodno tome, zrak bio apsolutno čist, lišen materije, azurna boja neba ne bi se više mogla vidjeti, i nebo bi postalo crno; osvjetljenje objekata bilo bi jako i blještavo na jednoj strani, a na drugoj bi bile duboke sjene, nesmanjene difuznim svjetlom na koje smo navikli. Dakle pored prašine postoje uvijek sićušne čestice vode, koje lebde u atmosferi. One variraju u veličini od velikih kapi što padaju na zemlju u sparnim danima, kroz srednje oblike magle i finih vunastih oblaka, do skoro nevidljivih sićušnosti. Radi se o ovim posljednjim česticama, bilo od vode ili druge materije, možda je teško reći, koje raspršuju solarne zrake i oblivaju nebo svjetlom.“
„Tu je i značajna činjenica, koju je ustanovio prof. Tyndall, dok se bavio sićušnim tragovima plinskih isparenja, da dok grublje čestice raspršuju zrake svake boje – drugim riječima raspršuju bijelo svjetlo – finije čestice raspršuju manje zraka, sa crvenog kraja spektra, dok najfinije raspršuju samo one sa plavog spektra. U skladu sa ovim, oblaci su bijeli, čisto nebo jest plavo.“
Malo dalje u knjizi, Babbitt piše: „Nebo, kao što smo to već vidjeli, predstavlja svoju plavu pojavnost pomoću njegove vodene pare, koja jest samo jedna proširena forma vode. Ali, zašto je nebo plavo, s obzirom da hidrogen mora biti kolorni princip, bijući 'oblažućim' atomom, koji u ovom slučaju mora pokriti i sakriti efekt boje kisika? Kojim je to privlačljivim zakonom priroda prouzročila da nam hidrogen daje našu nebesku i umirujuću plavu, umjesto da nam šalje vlastitu plameno-crvenu, koja bi nas, permanentno distribuirana cijelim nebom, oslijepila i izludila sa svojim pobuđujućim karakterom? Zakonom kemijskog afiniteta.
Razlog, zbog kojeg plamenovi hidrogena jesu crveni i njegov spektar tako jak u crvenom, jest odbijanje elemenata crvenog, te shodno tome mora biti atraktivan za njegovu afinitetnu boju, plavu. Nebo, za razliku od većine objekata, ne dobija svoju boju od refleksije, nego od transmisije, hidrogen privlači njegovu afinitetnu plavu snažnije nego ijednu drugu, prolazeći od sunca do naših očiju, u međuvremenu odbijajući crveni element prema suncu. Čak i na strani koja je nasuprot suncu, dobijamo plavi dio reflektiranog svjetla. Da se dobije još određenija boja neba, to bi trebala biti jedna indigo-plava, jako razrijeđena bijelim svjetlom tako da odgovara takozvanoj crvenoj hidrogena, koja je ustvari crveno-narančasta...
Kako se proizvode efekti boje? Kada bi sve spirile imale takav afinitet za druge kolor-etere, i njihovi atomi postali polarizirani na takav način da ovi eteri mogu emitirati u potpunosti kroz njih, boja bi bila transparentna kao što je zrak ili približno kao prozirno staklo. Kada bi spirile žustro odbijale sve kolor-etere u naše oči, boja bi imala efekt bijele; Ako bi njihov afinitet bio dovoljan da ih privuče unutar površine, efekt bi bila crna boja; ako bi apsorbirale dio kolor-etera i reflektirale dio, efekt bi bila normalna siva boja; ako bi glavnina svakog kolor-etera bila reflektirana, to bi rezultiralo svijetlosivom, a ako bi glavnina bila apsorbirana, pojavila bi se tamnosiva.
ETERSKO-ATOMSKA FILOZOFIJA SILE
„Atomi su primarne i nedjeljive čestice stvari“, i „razumijeti ih u potpunosti bilo bi skoro kao shvatiti beskonačnost“. Ovo je zapisao američki autor (inače liječnik po struci, i jedan od najvećih autoriteta na području kromoterapije) Edwin D. Babbitt, u svojoj knjizi „Principles of Light and Color“. Od niza knjiga i članaka koji govore o eteru, koje sam imao priliku pročitati, čini se kao da je on nekako najdalje dospio u shvaćanju veze između atoma fizičkog svijeta, i finije supstance, etera, kojom su oni prožeti.
Najvažnijim fenomenom Babbitt smatra silu, bez koje nema kretanja, kemijskih veza, svih onih fenomena koje vezujemo uz svjetlo, boju, zvuk i gibanje, sve atrakcije i repulzije, i na koncu cjelokupnog života, pa ni impulsa misli ili osjećaja. Međuodnos spomenutih fenomena, dakle, čini suštinsku filozofiju materijalnog, a i duhovnog svijeta općenito.
Sila se očituje kao gradacija djelovanja, općeg zakona pozitivne snage, da se na grublje elemente djeluje sa finijih razina, a na ove sa još finijih itd. Što se ide sve prema suptilnijim razinama, dolazi se sve bliže Duhu [možemo ga poistovjetiti sa mentalnom, odnosno nebeskom razinom teozofije], koji je pozitivni princip cjelokupne sile. Ovaj Duh daje život veoma finim eterima, koji vitaliziraju one na grubljem nivou, kao primjerice elektricitet, svjetlo, pa zatim do gasova, tekućina i krutih tvari.
Dinamička teorija smatra da atom ima sam svoju, inherentnu silu, koja čini da on vibrira, fluidička teorija pak veli da je jedina sila tok finog etera kroz atome. Babbitt smatra da obje teorije moraju biti objedinjene, kako bi se poštovali principi prirode. U njegovo je vrijeme (druga polovina 19. stoljeća) prevladavala dinamička teorija, međutim on ističe kako „nema očitovanja sile bez fluidičkog djelovanja“.
Pozitivni i negativni elektricitet, frikcijski elektricitet (trenja), galvanski elektricitet, termo elektricitet, magnetizam i dijamagnetizam sačinjavaju različiti stupnjevi elektriciteta. Razni fenomeni nastaju od različitih načina na koji su atomi polarizirani i kombinirani. Fluidi sami, koji se mogu nazvati i elektro-eterom, ne čine sami za sebe elektricitet. Princip elektriciteta čini posebna vrsta atomske vibracije, dok fluid čini samo element elektriciteta. Elektricitet dakle sačinjavaju zajedno i vibracija atoma i eterski fluid, koji kroz njega protječe.
Taj eter ipak čini životnu snagu atoma. On protječe kroz kroz spirale i 'spirile' (kako ih Babbitt naziva) u obliku suptilnih, finih cjevčica. (Radi se o kanalima kojima protječe energija, odnosno sila u atomima.) Pozitivni kraj atoma ima veći intenzitet topline, hladnoće, repulzije i snage istjecanja. Negativni kraj jest točka najveće atrakcije, i snage utjecanja. Postoje vanjske spirale atoma, i unutarnje, intra-spirale. Ove potonje su aksijalne spirale.
Suptilna energija protječe atomom spiralno, od jednog atoma do narednog, s kojim je on u vezi. Ove 'spirile' su usklađene u vibracijama, specifičnog stupnja etera, te određenom veličinom spirila. Finije spirile, dakle, odgovaraju finijim stupnjevima etera. U atomima, vibratorno djelovanje primjerice spirile za crvenu boju predaje dalje struju etera, koja prolazi kroz vrtlog, koji je u harmoniji sa veličinom i oblikom spirile za crvenu boju slijedećeg atoma, zatim trećeg, četvrtog i tako dalje. Isti proces vrijedi i za spirile drugih boja, narančaste, žute ili bilo koje druge, tvoreći tako fundamentalni princip kemijskog djelovanja. Taj princip važi i za aksijalne spirale; linije sila uvijek predaju svoj sadržaj odgovarajućim spiralama slijedećeg atoma, plavi eter ponire u plavu spirilu slijedećeg, ljubičasti eter u ljubičastu spirilu slijedećeg, i tako dalje. Eteri su praktički istjecanja, kako istječu iz jednog atoma, ili serije atoma, te utjecanja, pošto također utječu u atom, ili pak seriju atoma.
U svoj poznatoj mehanici, bilo čovjeka ili prirode, sila se ne širi na drugačiji način, nego kroz fluidičko djelovanje neke vrste ili oblika. kao što mlin-vjetrenjača mora imati vjetar da bi se mogla pokretati, tako mora postojati i tok etera, da bi se pokretali vrtlozi sile u atomu.
Prema Edwinu Babbitt-u, postoje mnoge vrste i stupnjevi etera, tako da postoji recimo specifični eter za komunikaciju valova svjetlosti, elektriciteta, topline i dr. On razlikuje eter u gibanju, te statički eter (koji pak posjeduje i sposobnost, da postane fluidički, baš kao što voda može biti stajaća, ali i tekuća).
Termo eter teče kroz termo-spirile, i vezi s ovima tvori grublje stupnjeve topline. Elektro eter jest element elektriciteta trenja, u vezi sa spomenutim termo-spiralama, samo što koristi aksijalni dio atoma. Termo-lumino eter teče u unutarnjim spirilama, koje oblikuju termalne boje, drugim riječima termo-lumino spirilama. Kroz njih protječe crveni eter, narančasti eter, itd. Elektro-lumino eter jest onaj, koji povezuje spirile električnih boja - plavo-zeleni eter, plavi eter, indigo-plavi eter, sa ostale četiri boje, odnosno onima termalnih boja. Ove, također posjeduju fini, transmitirani stupanj etera, te grublji, reflektirani stupanj.
Na malo grubljem nivou, djeluju slijedeće vrste etera. Kemiko-eter, koji je niži stupanj kemijske sile, te teče kroz aksijalne spirile, koje odgovaraju plavo-zelenoj kod atoma boje. Galvano eter, kao element galvanskog elektriciteta odgovara eteru za plavu te indigo-plavu boju. Magneto-eter, koji se koristi kod magnetskog elektriciteta, te magnetizma; njegove spirile odgovaraju onima za ljubičasto-indigo, ljubičastu i tamno ljubičastu. Zatim imamo odilo-eter, temeljen na fluidu 'odičnog svjetla', koji je otkrio barun Reichenbach. Psiho-eter koristi se u vezi mentalnog djelovanja, i dvostruko je finiji od odilo-etera. Gravito-eter je nepojmljivo suptilan, i brz.
Dalje Babbitt navodi neke vrste statičkoga etera. Za razliku od prethodnih, oni završavaju na „ic“ (tj. u prijevodu, na „ički“, op.a.). Kozmički eter jest glavni, ogromni eter svemira, koji povezuje svjetove. Njegovi su atomi polarizirani svjetlom zvijezda. Odilički eter jest finija atmosfera unutar grublje, kroz koju odilo-eter nalazi svoj prirodni put. Psihički eter atmosfere još je finiji, kroz kojeg psiho-eter, sa svojim svjetlom i bojama prolazi. Još postoje razne vrste kojih Babbitt navodi: animo-eter [vjerojatno astralna materija], spiro-eter, ligo-eter.
Za razliku od Faradaya, Edwin Babbitt smatra da je eter mjerljiv (jer inače ne bi posjedovao moment). O ovome govore i sile u krutim tvarima, kemijski afinitet, kao kemiko-eter, lumino-eter i elektro-eter. Oni prožimaju atome i razvrstavaju u njihove različite rasporede i polarizacije, te shodno tome moraju posjedovati strahoviti moment. Postoje dvije vrste kohezije među atomima, polarna (u smjeru vlakana, zrna i dr.) i lateralna (pod pravim kutom u odnosu na prvu). Primjerice, staklo ima atomske linije polarizirane po različitim pravcima, jer inače ne bi bilo transparentno u svim smjerovima. Staklo i ostale nepravilno polarizirane materije su loši provodnici elektriciteta, njihove transverzalno polarizirane linije onemogućuju normalan tok električnog etera. (Dobri vodiči zahtijevaju neprekinute linije polariteta.)
Edwin Babbitt smatra da je „etersko-atomski zakon“ ključan za razrješavanje mnogih misterija znanosti, pošto on usvaja sistem dualnosti, koji je univerzalan u prirodi. On kombinira oblik i djelovanje atoma, kao temeljnog za materiju i vitalizirajući tok eterskog fluida, kao međupovezanih intrumenata sile, neodvojivih baš poput akcije i reakcije.
Atom je po Babbitt-u epitom univerzuma. On ima gradaciju eliptičnih i spiralnih orbita, kojima oponaša solarni sistem; ima aksijalni centar jedinstva oko kojeg se vanjske spirale okreću kao principi različitosti; on ima pozitivni kraj, gdje vlada repulzija, te negativni kraj, gdje je atrakcija dominantni princip. U svojoj formi atom nalikuje jajetu, koje se jednom davno smatralo 'startnom točkom' sveg života. William Harvey (engleski liječnik i fiziolog) zapisao je: „omne vivum ex ovo“. Atomi su zapravo jaja od kojih je cjelokupni univerzum sagrađen, veli Babbitt.
ponedjeljak, 15.10.2018.
FOMENKO JE IPAK BIO U PRAVU!
Pišući svoju knjigu „Od Zaratustre do Kena Wilbera“ pročitao sam niz knjiga iz srednjeg vijeka, nastalih između 11. i 16. stoljeća. U nijednoj od njih nisam naišao na izraz AD – u značenju Anno Domini, ili Ljeto Gospodnje. (Bilo bi naime logično naići na 910 AD, primjerice, ili 1230 AD, nakon više od tisuću godina kršćanstva.) Tada nisam na to obraćao pažnju, tek sam se toga sjetio nedavno, kada sam u tekstu jednog od zastupnika 'nove kronologije' (C. Pfister) naišao na slijedeću rečenicu:“ The prevailing chronological system AC = ante Christum, and AD = anno Domini, seems to be invented around ‘1740’ ”. (Prevladavajući kronološki sistem AC = ante Christum, i AD = anno Domini, čini se da je bio iznađen oko 1740.) Zar tek u 18. stoljeću?
Moram priznati da nisam znao od kada je izraz “AD” ušao u upotrebu, i zato sam konzultirao Wikipediju. A ona veli da je izraz “AD” iznašao neki Dionizije Eksiguus, 525. godine. Izraz nije bio u širokoj upotrebi do nakon 800. godine, veli članak. Zvuči nevjerojatno, ali dotad je bila u upotrebi – Dioklecijanova era, odnosno prijelaz na izraz ‘Anno Domini’, ‘Ljeto Gospodnje’, zbio se tek u 247. godini Dioklecijanove ere! (C. Pfister smatra da je “AD” računanje vremena iznašao jezuit Denis Petau ili Dyonisus Petavius, kako je još bio poznat, tek u 17. stoljeću. On je zapravo prvi koji je cjelokupnu povijest pretočio u kronološki sistem, sa numeriranim godinama kalendara. A. Fomenko veli da je Dionizije Eksiguus samo ‘fantomska refleksija’ Dyonisusa Petaviusa.)
Ponovo se vraćajući na 18. stoljeće, sjetio sam se svoje knjige “Scienza nuova”, koju je renomirani talijanski filozof Gianbattista Vico napisao 1725. godine. U toj obimnoj knjizi postoji nekakva kronološka tablica. Pa da vidimo šta u njoj piše. Vicova ‘Tavola cronologica’ donosi pregled povijesnih događaja, počev od “Općeg potopa” pa do “Drugog kartaginskog rata”, od kojeg, prema autoru “comincia la storia certa”, počinje sigurna historija. Vico navodi godine događaja sa dva kronološka sistema ‘Anni del mondo’ (Godine svijeta, prema Bibliji), te Anni di Roma (Godine Rima). Izraz a.C. (avanti Cristo) - ne koristi. Što je čudno, s obzirom da je riječ o kršćanskom autoru, a ne poganskom.
Imajući na umu tezu A. Fomenka da je u kronologiju interpoliran čitav prvi milenij, “ekstra milenij”, kako ga je nazvao (a prije njega imamo samo mitsko-legendarnu povijest), pokušao sam dokučiti, kada je onda, zapravo nastalo kršćanstvo? Tisuću godina kasnije? Ne bi li onda trebao naići na neki znak, na neku indiciju u djelima nastalim u 11. i 12. stoljeću? Stoga, uzeo sam sa police dvije knjige. Jedna je iz 11. stoljeća, zove se “O demonima”, bizantskog filozofa Mihovila Psela. Druga je “Povijest nevolja” iz 12. stoljeća, francuskog filozofa Abelarda.
Već na samom početku Pselove knjige nalazim na slijedeću rečenicu: “Nužno je, naime, da se poslužim Alkinovom pričom ako bi trebalo reći sve što sam proživio, sve što sam pretrpio u društvu bezbožnih ljudi: mnogi ih nazivaju euhitima i entuzijastima.” Dakle, radnja se odvija u 11. stoljeću, međutim spominje se antička sekta euhita, prema Općoj enciklopediji nastala negdje oko 350. godine. I druga rečenica: “Dakle, to je cilj njihove ludosti, koji je zajednički ne samo glavarima hereze, koje nazivaju apostolima, nego i euhitima i gnosticima.” Psel smatra, shodno ovome, i euhite i gnostike – suvremenim, a ne drevnim sektama iz antike.
Da vidimo hoću li naći nešto i u Abelardovoj knjizi. Da, evo jedne zanimljive rečenice, odnosno dijela rečenice: “…u najnovije pak vrijeme one tri filozofske sekte koje Josip Flavije razlikuje u knjizi Stara povijest židovska, te jedne naziva Farizejima, druge Saducejima, a treće Esenima.” Doista, jesu li eseni iz 1. ili 12. stoljeća? Izraz “u najnovije vrijeme” sugerira ovo potonje. Ali, to nije sve. Ima još jedan interesantan detalj kod Abelarda. Slijedeća rečenica: “Često sam, Bog to zna, zapadao u toliko očajanje da sam stvarao odluku da napustim kršćanske zemlje i da prijeđem k poganima, pa da tu, uživajući mir pod bilo kakvom obavezom danka, među Kristovim neprijateljima kršćanski živim.” Abelard je pomišljao u 12. stoljeću da pođe u neku “pogansku zemlju”. No, prema oficijelnoj povijesti i kronologiji takve zemlje u 12. stoljeću … nije bilo!
Prema Općoj enciklopediji, Sv. Ćiril i Metodije su u 9. stoljeću pokrstili Hazare (koji su prihvatili židovsku vjeru) a zatim Slavene, koji su postali kršćani. Posljednji su, koliko je meni poznato, kršćansku vjeru prihvatili Poljaci, u narednom, 10. stoljeću, za vrijeme vladavine kralja Mješka, te početkom 11. stoljeća Skandinavci i Rusi. U 12. stoljeću više nije moglo biti “poganskih zemalja”. Abelard nije mogao prijeći u neku ne-kršćansku zemlju, cijela je Evropa morala do 12. stoljeća biti kristijanizirana. Barem prema službenoj povijesti. S druge strane, Fomenko veli da je ‘antički’ dionizijski poganski kult “prevladavao u Zapadnoj Evropi u srednjem vijeku, to jest u XIII-XVI stoljeću, a ne u ‘dalekoj antici’.”
A prema novoj kronologiji, tzv. antika nije ni postojala, događaji koji su se navodno zbili u antici, zbili su se zapravo u srednjem vijeku. I pogani, i gnostici, i eseni, dakle, postojali su još uvijek u srednjem vijeku. Tzv. ‘klasični jezici’ (staro)grčki, latinski i hebrejski su jezici nastali ne u antici, nego u srednjem vijeku i nikada nisu bili govorni jezici, već (tajni) jezici elite, crkvenih i vladajućih struktura. Dva potonja su proistekla iz prvog. Talijanski nije nastao iz latinskog, već je latinski artificijelno nastao prema talijanskom (i grčkom) kao izvornom. Joseph Yehuda je u svojoj knjizi “Hebrew is Greek” dokazao da je hebrejski nastao od grčkog, a ne obrnuto. Što se tiče antičkih ‘klasičnih’ djela, Biblije, patristike i drugih, njih su pisali redovnici-benediktinci, u samostanima diljem Evrope, u periodu od 11. do 15. stoljeća. (Primjerice, iz Abelardovog djela, odnosno citata iz njega, očigledno je da je ‘Stara povijest židovska’ pseudo-epigrafsko djelo, nastalo krajem 11. ili početkom 12. stoljeća.) C. Pfister se s pravom pita: “Može li netko dati vjerodostajan razlog, zašto su ljudi Zapadne Evrope čitali samo Bibliju, patristiku i nekoliko antičkih klasika tokom tisuću godina?”
Ipak, ne slažem se sa zastupnicima ‘nove kronologije’ u pogledu nastanka ‘antičkih’ monumenata. Primjerice, pulski amfiteatar, po meni djelo je nepoznate, megalitske kulture i služio je u obredne, sakralne svrhe (misteriji), baš poput Stonehenge-a ili piramida.
RELATIVNOST VREMENA I LJUDSKO TIJELO
Da nema apsolutnog vremena i da vrijeme protječe drugačije u raznim sustavima i na raznim razinama, odavno je poznato. Tako je i sa ljudskim organizmom, gdje se relativnost vremena najbolje primjećuje. Dva pojedinca jednake kronološke dobi mogu izgledati kao da su različite dobi, i za njih vrijeme relativno različito protiče. Ovim problemima bavio se dr Deepak Chopra, endokrinolog, promotor holističkog koncepta zdravlja i Ayurvede (tradicionalnog indijskog sistema medicine).
Chopra je često na meti kritike medicinskog establishmenta, zbog čestih referenci u njegovim djelima na veze kvantne fizike i procesa ozdravljenja. Njegova medicinska filozofija dolazi doizražaja u nekoliko djela koje je napisao, tokom 80tih i 90tih godina. Problemom starenja pozabavio se u djelu „Ageless Body, Timeless Mind“ iz 1993. godine. Domaći izdavači su naslov preveli kao „Tijelo i duh, rijeka vječnosti“. Doslovni prijevod bio bi, otprilike „Ne-stareće tijelo, bezvremenski um“. Bliže originalu je prijevod talijanskog izdanja, „Corpo senza eta', mente senza tempo“.
Iako je možda i pretjerao u nekim stvarima, u knjizi je Chopra ipak dokazao kako dva različita ljudska organizma mogu stariti različitom brzinom. On na niz mjesta spominje kvantnu fiziku, a jedno desetak puta spominje i Einsteina. Stari model prostor-vrijeme je uništen, zamijenio ga je koncept fluidnog polja, bezvremenskog, u stalnoj transformaciji, piše Chopra. Ovo kvantno polje nije od nas odvojeno, to smo mi. Chopra navodi otkriće do kojeg su došli fizičari subatomskih čestica. „S promjenom energetskog stanja, dvije čestice mogu ići unazad u vremenu, kao i naprijed.“ Razbivši koncept linearnog protjecanja vremena, Einstein je razbio tro-dimenzionalni prostor. Chopra navodi Einstenovu misao kako u jezgri realiteta linearno vrijeme nestaje u potpunosti, nadirući poput bujice, koja razara nasipe.
Starenje je prirodno, međutim, postoje organizmi koji ne stare, kao primjerice amebe, alge, ili protozoe. Starenje ima jedan genetički aspekt, koji pogađa svih, međutim, ne u tolikoj mjeri, koliko ljudi misle. Chopra navodi da manje od pet posto ljudi ima gene tako dobre ili loše da bi mogli sa sigurnošću odrediti jedan značajno dulji, ili značajno kraći život. On tvrdi kako usvajajući jedan zdrav stil života, mogu se usporiti simptomi starenja za dobrih tridesetak godina.
Nakon desetljeća istraživanja, još uvijek ne postoji prikladna teorija starenja ljudskog organizma. Sedamdesetih godina istraživanja su pokazala kako osobe iznad 60, pa i 70 godina mogu imati isti životni elan i zdravlje, poput osoba srednje životne dobi.
Deepak Chopra govori o tri dobi čovjeka. Kronološka dob je ona koju nam pokazuje kalendar. Biološka dob je dob tijela u smislu krucijalnih životnih značajki, te celularnih procesa. Psihološka dob je, jednostavno rečeno, ona koju čovjek osjeća, da je ima.
Biološka dob nam kazuje do koje je mjere vrijeme imalo utjecaja na stanje vaših unutrašnjih organa i tkiva, u odnosu na osobe iste kronološke dobi. Vrijeme ne djeluje na svakoga isto, na jedan uniforman način; svaka stanica, tkivo ili organ stari na osnovu svoga vlastitog kalendara. Određivanje biološke dobi je, shodno tome, teže nego li određivanje kronološke dobi. No, zna se da primjerice jedna redovita tjelovježba može preokrenuti neke od najtipičnijih efekata biološke dobi – visoki pritisak, prekomjernu tjelesnu mast, neravnotežu šećera i smanjivanje mišićne mase.
Treća dob, ona psihološka, još je fleksibilnija. Kao i biološka, posve je osobne naravi; ne postoje dvije osobe sa istom psihološkom dobi zato jer nije moguće da dvije osobe imaju ista iskustva.
Među čimbenike, koji usporavaju starenje, Chopra navodi sretan brak, zadovoljstvo poslom koji se obavlja, osjećaj osobne sreće, te svakodnevna rutina u obavljanju posla. Među faktore ubraja i zadovoljavajući seksualni život, sposobnost imanja i održavanja intimnih prijateljskih veza, zadovoljstvo u provođenju slobodnog vremena, odnosno hobiji koji donose zadovoljstvo.
U posljednjem, četvrtom dijelu knjige Chopra se osvrće na meditaciju i pranu (tj. 'životni eter'), faktore koji su isto tako odlučujući u usporavanju procesa starenja ljudskog organizma. Ova dva pojma su u međusobnoj direktnoj vezi, jer praksom meditacije dolazimo do dubljih nivoa svijesti, gdje dolazi do transcedencije dualizma duha i tijela. Prana, suptilna forma biološke energije, prisutna je u svakom događaju, bilo mentalnom ili fizičkom; teče direktno od duha i donosi inteligenciju i svijest u svaki aspekt života. Što čovjek posjeduje veću razinu prane u organizmu, to ima veću vitalnost organizma, odnosno mentalnih i tjelesnih procesa.
Ekvilibrij prane u organizmu, prema Chopri, donosi adekvatnu formaciju tkiva, dobar san, snažni imunitet na bolesti, fizičku vitalnost, te osjećaj radosti. S druge strane, iscrpljivanje prane u organizmu je direktno vezano za starenje i smrt. Kada nema prane, nema više ničega, nema znakova života. Prana je inteligencija i svijest, to su dva sastojka koja ustvari i oživljavaju fizičku materiju.
Osigurati ravnotežu prane u organizmu možemo ako slijedimo principe zdravog života, koji uključuju: adekvatnu dijetu, fizičko vježbanje, vježbe disanja (pranayama), ponašanje kojim izbjegavamo prekomjerni stres, te izbjegavanje negativnih emocija, kao što su pretjerani strah, bijes ili tuga.
--------------------------------------------
(Repriza posta iz 2012. godine)
LJUDSKO ENERGETSKO POLJE
Pionirom u istraživanjima ljudskog energetskog polja mnogi smatraju Wilhelma Reicha, austrijsko-židovskog psihijatra iz 20. stoljeća. No, prvi počeci zapravo bi se mogli pripisati liječniku Franzu Antonu Mesmeru (1734-1815), osnivaču teorije animalnog magnetizma. Mesmer je dakle govorio o «animalnom magnetizmu kao jednoj vrsti atmosferskog fluida koji okružuje, ispunjava, te oživljava ne samo ljude, već i živa bića uopće. Interesantno je pak, da od ovog stvarnog pionira u istraživanju čovjekove bio-energije vodi neprekinut niz učenika i nasljednika sve do W. Reicha, (odnosno njegove kćeri Eve Reich) i učenika Jamesa DeMeo-a, koji je najveći suvremeni istraživač na ovom području. Naime, Mesmer je bio učitelj Jeana Martina Charcota (1825-1893), francuskog psihijatra, koji je bio učitelj Sigmunda Freuda (1856-1939), jednog od ranih mentora spomenutog W. Reicha (1897-1957).
Osim ove 'nasljedne' linije istraživača bio-polja, također bi valjalo spomenuti još nekolicinu. Kemičar Wilhelm von Reichenbach (1788-1869) je još sredinom 19. stoljeća eksperimentirao s tim poljem, smatrajući ga u početku samo hipotetičnim. Otkrio je da pokazuje mnoga svojstva slična elektromagnetskom polju, koje je James Maxwell opisao početkom 19. stoljeća. Otkrio je također da su neka svojstva jedinstvena za tu «odičnu snagu», kako ju je kasnije nazvao (radi se o još jednom sinonimu za bio-energiju). Utvrdio je da magnetski polovi posjeduju jedinstveni polaritet, u vezi s tim poljem, te da se kod njega suprotni polovi ne privlače, već istoimeni. Von Reichenbach je također proučavao odnos između elektromagnetske emisije sa Sunca i pridruženih koncentracija odičkoga polja. Našao je da najveća koncentracija te energije leži između crvenog i plavoljubičastog područja Sunčevog spektra.
Drugi naučnik, koji zaslužuje da se spomene je liječnik dr William Kilner, koji je 1911. godine u svojoj studiji ljudskog energetskog polja uspio detektirati isto pomoću obojenih zaslona i filtera. Tako je opisao da je vidio sjajnu omaglicu oko tijela, koja se sastojala od tri sloja – jednog tamnijeg, uza samu kožu, drugog, koji se pruža okomito od tijela, te trećeg, finog vanjskog svjetlucanja, neodređenih kontura. Tu je 'omaglicu' nazvao aura, te utvrdio da se razlikuje od osobe do osobe, ovisno o dobu, spolu, umnim sposobnostima i zdravlju. Pošto su se neke bolesti manifestirale kao mrlje ili nepravilnosti u auri, njega je to potaknulo da stvori sistem dijagnosticiranja, na temelju strukture tog vanjskog plašta ljudskog tijela.
Tridesetih godina istraživač sa univerziteta Yale Harold S. Burr pronašao je L-polje (L-field), kako ga je nazvao, dakle polje koje okružuje sve žive organizme. Njegova mjerenja tog polja, oko sjemena biljaka, su pokazala, da je moguće predvidjeti koliko će biti zdrava biljka, koja izraste iz tog sjemena. U svom radu sa ljudskim organizmima, bio je u mogućnosti ustanoviti npr. ovulacijske cikluse kod žena, locirati unutrašnja oštećenja na tkivima, te dijagnosticirati potencijalna tjelesna oboljenja. Njegov je rad kasnije nastavio njegov student dr Leonard Ravitz, koji je 1959. otkrio da se ljudsko energetsko polje mijenja u skladu sa načijom mentalnom i psihološkom stabilnošću.
U Sovjetskom savezu, opsežna je istraživanja u vezi ljudskog energetskog polja vršio je dr Viktor Inyushin, sa Kazahstanskog univerziteta. Kod ovog istraživača opet srećemo novi naziv za isto – bioplazmično energetsko polje. Njegova su promatranja utvrdila da se čestice bio-plazme stalno obnavljaju u kemijskim procesima u stanicama, te da su u stalnom kretanju. Također je ustanovio da postoji relativno stabilna ravnoteža pozitivnih i negativnih čestica unutar bio-plazme. Zdravlje organizma biti će ugroženo ukoliko se ta ravnoteža naruši, zaključio je Inyushin.
Da se opet vratimo na Wilhelma Reicha, pošto je on na neki način centralna figura istraživanja na području ljudskog bio-energetskog polja u 20. stoljeću. Iz navedenog se ne može reći da je bio pionir tih istraživanja, no on je bio prvi koji je to znanje primijenio na područje ljudskih emocija, te na poremećaje u ljudskom ponašanju. Reich je ustanovio kako osobe u fazi visoke emocionalne ili seksualne uzbuđenosti na površini kože pokazuju vrhunac bio-električnih potencijala. Reichov psihoterapeutski postupak spojio je Freudove analitičke tehnike razotkrivanja nesvjesnog i tehnike oslobađanja blokada u prirodnom toku orgonske energije u tijelu. (Još jedan naziv za bioenergiju – orgon.) Oslobađanjem od tih energetsih blokada, Reich je 'čistio' negativna mentalna i emotivna stanja.
Od 30tih do 50tih godina Reich je eksperimentirao s orgonskim energijama, koristeći pri tom najmoderniju elektronsku i medicinsku opremu. Sam je konstruirao tzv. orgonski akumulator, pomoću kojeg je mogao koncentrirati orgonsku energiju. Taj se uređaj sastojao od nekoliko naizmjenično postavljenih slojeva feromagnetičnih metala i izolatora, sa visokom dielektričnom konstantom. Sjedenje u toj metalnoj kutiji je imalo iscjeljujući efekt na tijelo i duh. No, neobična naprava je uzrokovala seriju napada na Reicha, od strane medija i medicinskog establišmenta. Optuživali su ga, između ostalog, ne samo za liječenje nenaučnim metodama, već i za širenje komunističnih ideja i seksualni nemoral, tako da je završio u zatvoru, gdje je 1957. godine i umro.
Na kraju, valja svakako spomenuti i Barbaru-Ann Brennan, istraživača na polju ljudskog energetskog polja sa obrazovanjem fizičara, što je izdvaja od drugih. Ona se zapravo razlikuje od naprijed navedenih istraživača, zato jer je pomoću vlastite vidovitosti doprla do suptilnijih nivoa građe ljudske aure, koja su inače (naravno) nedostupna čak i najmodernijim mjernim instrumentima. Ona također naravno nije prva koja ih je detektirala, jer su ta suptilna tijela pomoću vidovitosti istraživali ranije, (još krajem 19. stoljeća) recimo teozofi, poput A. Besant i C.W. Leadbeatera.
Brennan opisuje slojeve ljudske aure kao međusobno prožimajuće; svako slijedeće tijelo stvoreno je od još finije tvari i viših vibracija, od tijela 'nižeg ranga', koje ono okružuje i prožima. Svojim je promatranjima B. Brennan otkrila interesantan dualistički model polja. Naime, prema njoj, svaki je drugi sloj polja složeno strukturiran, poput nepomičnih valova svjetlosnih uzoraka, dok slojevi između izgledaju kao da su sastavljeni od obojenih fluida u neprestanom kretanju. Ona razlikuje ukupno 7 tijela. Svaki naredni sloj u potpunosti prožima sve slojeve ispod sebe, uključujući i fizičko tijelo. Tako se emocionalno [ili astralno] tijelo proteže izvan eteričkoga [bioenergetskog, praktički] uključujući u sebi i eteričko i fizičko tijelo.
Strukturirani slojevi sadrže sve oblike koje ima fizičko tijelo, uključujući unutrašnje organe, te dodatne oblike, koje tijelo nema. Tu je vertikalni protok energije, koji pulsira poljem prema gore i prema dolje, kroz leđnu moždinu [tzv. kundalini energija]. Brennan ga naziva glavnim vertikalnim tokom snage. U čovjekovom bio-polju nalaze se i rotirajući vrtlozi u obliku konusa, koji se nazivaju čakrama. Svaki je sloj tijela povezan sa jednom čakrom. Čakre imaju tri glavne uloge u tijelu. One vitaliziraju tijelo aure; potiču razvoj različitih oblika samosvijesti, te prenose energiju između različitih nivoa aure. Svaki sloj aure ima svoju grupu od sedam glavnih čakri, a svaka je smještena na istom mjestu kao u fizičkom tijelu. Znači, te čakre zauzimaju ista mjesta, a to je moguće, zato, jer svaki naredni sloj vibrira uvijek na višoj oktavi frekvencije. Energija se onda prenosi iz jednog sloja na slijedeći pomoću prolaza, koji se nalaze na vrhovima čakri.
utorak, 09.10.2018.
ATRAKTIVNA I REPULZIVNA SILA, GRAVITACIJA I ANTIGRAVITACIJA
...all bodies about the Earth, gravitate toward the Earth... [...sva tijela oko Zemlje, gravitiraju prema Zemlji...]
...the Moon likewise, according to the quantity of its matter, gravitates toward the Earth... [Mjesec također, prema količini njegove materije, gravitira prema Zemlji...]
...on the other hand, our Sea gravitates toward the Moon; and all the planets mutually one toward the other... [...s druge strane, naše More gravitira prema Mjesecu; i sve planete uzajamno jedna prema drugoj...]
...we must, in consequence of this rule, universally allow, that all bodies whatsoever are endow'd with a principle of mutual gravitation. [...mi moramo, posljedično ovom pravilu, univerzalno dopustiti, da su sva tijela obdarena principom uzajamne gravitacije.]
[I. NEWTON: 'PRINCIPIA', BOOK III, THE RULES OF REASONING IN PHILOSOPHY]
Znanstvenici, koji se znaju često izrugivati crkvenim dogmama, čini se, ne uviđaju da moderna znanost isto tako robuje dogmama. Kako protumačiti činjenicu da nakon više od tri stoljeća znanost nije u stanju kritički preispitati dogmu, po kojoj postoji među tijelima postoji samo jedna, atraktivna sila? Newton je nesumnjivo bio uman čovjek svog vremena, no, razumljivo, nije uviđao bi-polarnu prirodu univerzuma, koje je logična posljedica postojanje sile i protusile. Da je živio u 19. stoljeću, stoljeću otkrića na polju elektromagnetizma, uvjeren sam da bi odbacio, odnosno barem modificirao teoriju gravitacije.
Newton je 1666. godine (promatrajući kako jabuka pada sa stabla) došao do zaključka da ista sila (gravitacija) koja uzrokuje padanje tjelesa na Zemljinu površinu, drži i Mjesec na putu po njegovoj stazi. Po Newtonu postoji samo jedna – atraktivna sila među tijelima. Britanski fizičar Michael Faraday je 180 godina kasnije došao do slijedećih zaključaka:
„Možda griješim kada mislim o ideji općenito formuliranoj o eteru, da su njegove jezgre beskonačno male, i da takva sila, kao što je ima, naime njegov elasticitet, jest gotovo beskonačno velika. Ali, ukoliko je takva primljena predodžba, što onda ostaje u eteru osim centara sile? Pošto mu gravitacija i krutost ne pripadaju, možda bi mnogi mogli priznati ovakav zaključak: ali što su gravitacija i krutost? sigurno ne težina i dodir s apstraktnom jezgrom. Jedno je posljedica atraktivne sile, koja može djelovati na daljinama tako velikim kao što ljudski um može odrediti ili pojmiti; a drugo posljedica repulzivne sile, koja onemogućuje za svagda dodir bilo koja dva jezgra; tako da ove sile ili svojstva ne bi smjele odvesti ni malo one koji pojme eter kao stvar sačinjenu od samo sile, da misle o njemu drugačije nego kao mjerivoj materiji, osim da ona posjeduje više i drugih sila pridruženih, nego što to ima eter.“
„Za eter se smatra da prožima sva tijela, kao i prostor: u pogledu sada objašnjenom, radi se o atomskim centrima koji prožimaju (i čine) sva tijela, isto tako penetriraju u sav prostor. Što se tiče prostora, razlika jest, da eter predstavlja sukcesivne dijelove centara djelovanja, i po sadašnjoj pretpostavci samo linije djelovanja; što se tiče materije, razlika je u tome što se eter nalazi između čestica i tako prenosi vibracije, dok je u pogledu pretpostavke, po linijama sile između centara čestica tako da je vibracija kontinuirana. Što se tiče razlike u intenzitetu djelovanja unutar materije po dvama pogledima, pretpostavljam da će biti vrlo teško izvući bilo kakav zaključak, zato što mi uzimamo najjednostavnije stanje zajedničke materije i onog koje najbliže uzrokuje da aproksimira k stanju etera, naime stanje razrijeđenog gasa, kako skoro pronalazimo njegovu elastičnost i uzajamnu repulziju njegovih čestica, napuštanje zakona, po kojem je djelovanje inverzno kvadratu udaljenosti. [M. Faraday, „THOUGHTS ON RAY-VIBRATIONS“, PHILOSOPHICAL MAGAZINE, 1846]
Michael Faraday je dakle, pored toga što je uvažavao eter kao realno postojeću supstancu, (on prožima sav prostor i nalazi se između jezgara atoma, u stanju kontinuirane vibracije), također uveo i pojam repulzivne sile, kao protuteže atraktivnoj sili, u koju spada i sila gravitacije.
Albert Einstein je izgradio pojam četverodimenzionalnog prostor-vremena, kod kojega bi gravitacija imala biti posljedicom zakrivljenosti kontinuuma prostor-vrijeme.
Po meni, između nebeskih tijela vladaju sile koje su i pravocrtne (atraktivno-repulzivna) i zakrivljene (ekspanzivno-kontraktilna). Ono, što Zemlju drži u orbiti oko Sunca, nije neka apstraktna, jednosmjerna sila, niti zakrivljeni prostor, sam po sebi. To je dakle jedno intrinzično međudjelovanje atraktivne sile Sunca, repulzivne sile Zemlje, kontraktilne sile Sunca i ekspanzivne sile Zemlje. Analogno, što je Sunce u odnosu na Zemlju, to je Zemlja u odnosu na Mjesec. Međuigra ovih sila spriječava da se planete razlete po galaksiji i svemiru (zbog djelovanja ekspanzivne sile, koja nastoji 'pobjeći' od centra), isto kao što sprečava da se ne uruše u Sunce (zbog djelovanja kontraktilne sile, koja ih k centru privlači). Oba su para sila izbalansirana, u tolikoj mjeri koliko je potrebno da ne dođe do prevelikog približavanja, ni odmicanja nebeskih tijela u njihovu gibanju. Jasno, da tu ulogu igra i brzina kruženja nebeskih tijela. Drugim riječima, kako bi se gibala u postojanim orbitama, njihove brzine moraju biti optimalne, ni prespore, ni prebrze.
Ono što drži nebeska tijela u balansu, jest visoko komprimirani eter. Upravo on je taj koji (minimalno) izdužuje planet, njegovu litosferu i hidrosferu, u vidu plime, za vrijeme dok Mjesec međudjeluje nešto jačom odbojnom silom, a Zemlja opet, privlačnom. (Zemljina atraktivna sila – u međuigri sa Mjesečevom repulzivnom silom uzrokuje potrese na Mjesecu.) Eter je taj koji izdužuje Zemlju sa obje strane. (Da se radi samo o jednosmjernoj sili, Mjesec bi 'povukao' površinu mora samo sa jedne strane Zemlje. S druge strane, kada bi djelovala samo kontraktilno-ekspanzivna sila, onda ne bi efekti plime bili izraziti za vrijeme konjukture i opozicije Sunca i Mjeseca, kada se oni nalaze u ravnoj liniji.) Kada bi djelovala samo atraktivno-repulzivna sila, nebeska tijela bila bi statična u svemiru, ne bi uopće rotirala.
Tek sa uvođenjem ekspanzivno-kontraktilne sile imamo logično međudjelovanje sila u rotacijskim sistemima nebeskih tijela. S druge strane, kontraktilna sila Sunca i ekspanzivna sila planeta isto tako ne mogu biti jednakog intenziteta, jer bi sprečavala kruženje planeta u orbitama. Ekspanzivna sila planeta mora biti nešto jača, ali ne previše, jer bi inače uzrokovala skretanje planeta sa orbite. (Planete Sunčevog sustava gibaju se redom sve sporijim brzinama, što su udaljenije od Sunca. Najbrže u orbiti rotiraju planete najbliže Suncu, a najsporije one najudaljenije, očigledno je da je kontraktilna sila najjača u orbiti Merkura – pa se planet mora najbrže gibati da je nadvlada - a najslabija u orbiti Plutona, odosno odnedavno Sedne.) U biti, radi se o energijama koje se gibaju spiralno od oboda Sunčevog sustava prema centru. I obrnuto, o energijama koje se spiralno gibaju od centra prema obodu. I jedno i drugo su dakle, eterična energija, koju naš planetarni sistem prima od središta galaksije. Mislim da je ovo princip koji vlada u svim stelarnim, odnosno planetarnim sustavima diljem univerzuma.
Mislim, stoga, da je opravdano uvesti hipotezu o četverostrukom djelovanju sila u planetarnim i stelarnim sustavima. Vjerujem da je ovo pravi odgovor na traženu, a nikad nađenu univerzalnu teoriju polja, koja objedinjuje sve sile.
EINSTEIN I ETER
„Science itself is metaphysics.“ („Znanost je sama metafizika.“) Ovo je izjavio Albert Einstein 1930. godine, za New York Times, kako navodi C.J. Bjerknes u „Manufacture and Sale of Saint Einstein“. U ovoj obimnoj knjizi (2.800 stranica) možemo naći između ostalog i Einsteinovo mišljenje o eteru, pojmu koji se u prošlom stoljeću iz oficijelne fizike preselio u alternativnu fiziku, ili – iz fizike u metafiziku.
Tokom godina Albert Einstein je mijenjao svoje mišljenje o eteru, upravo kao i mnogi drugi fizičari njegovog vremena. Tako je 1905. godine, u vrijeme svojeg rada „Zur Elektrodynamik bewegter Kőrper“ (O elektrodinamici tijela u gibanju) smatrao eter – izlišnim. Godine 1920. je pak smatrao ovo: „Negirati eter je u krajnjem pretpostaviti kako fizički prostor nema nikakvih fizičkih kvaliteta.“ Radi se o citatu iz djela „Sidelight on Relativity“, u kojem se za eter navodi i ovo: „Rekapitulirajući, možemo reći da je prema općoj teoriji relativnosti prostor opskrbljen sa fizičkim kvalitetama; u ovom smislu, stoga postoji eter. Prema općoj teoriji relativnosti prostor bez etera je nezamisliv; u takvom prostoru ne samo da ne bi bilo širenja svjetlosti, nego i ne bi postojala mogućnost postojanja mjerila prostora i vremena (štapovi za mjerenje i satovi), stoga ni prostorno-vremenskih intervala u fizičkom smislu.“
Godine 1938. u zajedničkom radu sa Leopoldom Infeldom („The Evolution of Physics“), Einstein piše: „Naš jedini izlaz, čini se, jest uzeti kao gotovu činjenicu da prostor ima fizička svojstva odašiljanja elektromagnetskih valova, i ne razmišljati mnogo o značenju ove tvrdnje. Možemo još uvijek koristiti riječ eter, no samo kako bi izrazili neko fizičko svojstvo prostora. Ova riječ eter mnogo je puta mijenjala svoje značenje u razvoju znanosti. U ovom trenutku ona više nema značenje medija sastavljenog od čestica. Njegova priča, ni u kom slučaju završena, nastavlja se kroz teoriju relativnosti.“
Francuski matematičar Jules Henri Poincare, za kojeg Opća enciklopedija navodi da je „anticipirao specijalnu teoriju relativnosti“, naveo je u svojem ekspozeu na međunarodnom kongresu fizičara 1900. godine slijedeće: „Da li naš eter stvarno postoji? Znamo za porijeklo našeg vjerovanja u eter. Ako svjetlo treba nekoliko godina da dođe do nas sa udaljene zvijezde, ono više nije na zvijezdi, i nije na Zemlji. Mora biti negdje, podržavano od nekog materijalnog sredstva.“
Pionir istraživanja na području elektromagnetizma, britanski fizičar Michael Faraday je u eseju „Thoughts on Ray-vibrations“ (1846) ustvrdio: „Pretpostavljam da možemo usporediti zajedno materiju etera i običnu materiju i smatrati ih jednakim u njihovoj esencijalnoj konstituciji; tj. oboje sastavljenih od malih jezgara apstraktno promatranih kao materije te silu ili snagu pridruženu ovim jezgrama, ili inače oboje sastavljenih od pukih centara sile, prema Boscovichevoj teoriji i pogleda kojeg iznosim u svojoj spekulaciji; jer nema razloga da pretpostavimo kako su jezgre neophodnije u jednom, nego u drugom slučaju. Istina je da bakar gravitira, a eter ne, i stoga da je bakar mjeriv, a eter nije; no to ne može indicirati prisutnost jezgre u bakru više no u eteru, zato jer su sve sile gravitacije materije one, u kojima se sila širi do najveće moguće udaljenosti od pretpostavljane jezgre, budući beskonačnom u odnosu na veličinu potonje, te reducirajući takvu jezgru na puki centar sile.“
I još jedan interesantan citat iz navedenog Faradayevog eseja: „Sa druge strane, beskonačna elastičnost za koju pretpostavljamo da pripada česticama etera, jednako je tako izrazita i pozitivna sila, kao što je gravitacija za mjerive supstance, te proizvodi na svoj način isto tako velike efekte; kao dokaz o tome imamo svu raznolikost zračećeg sredstva što se pokazuje kod luminoznih, kalorifičnih i aktiničkih fenomena.“
Ezoterični fiozof Rudolf Steiner govori o svjetlosnom, toplotnom i kemijskom eteru, koji zajedno čine „životni eter“. On opisuje elektricitet kao kombinaciju toplotnog i svjetlosnog etera. Postoje paralele u ovom Steinerovom razmišljanju i idejama i zaključaka do kojih je došao Nikola Tesla. Nakon svojih pokusa, Tesla je naveo kako eter postaje medij u 'čvrstom stanju' u odnosu na svjetlo i toplinu i do njega se može doći podvrgavajući ga „dovoljno visokoj voltaži i frekvenciji“. U Teslinoj dinamičkoj teoriji gravitacije eter ima neophodan značaj. Dakle, Nikola Tesla je ne samo teorijski, već i eksperimentalno dokazao da eter postoji, i ne samo to, već da ga se može i korisno upotrijebiti (zračni transformator). Što za Teslu veli Bjerknes u svojoj knjizi ? „Serbian genius born in Croatia was unfairly treated in the West“. Kratko i jasno. Tesla je na Zapadu još uvijek nedovoljno poznat i priznat.
A bez priznanja ostala je i Mileva Einstein-Marić, koja je čini se bila u najmanju ruku ko-autor suprugova najznačajnijeg rada, „Zur Elektrodynamik bewegter Kőrper“. (Kako navodi Bjerknes, rad je bio potpisan sa „Einstein-Marity“, što upućuje na njen doprinos.)
(Repriza posta iz 2012. godine)
TESLA I ETER
Oko 1890 Tesla je već bio siguran u postojanje etera, kao što je ranije bilo rečeno, u postu o antigravitaciji. U to je vrijeme razvijao svoju ideju o radijalnom sistemu distribucije elektriciteta.
Već je bio otkrio da impulsi u trajanju od 100 mikrosekundi ili manje ne mogu prouzročiti nikakvo fiziološko oštećenje. Ti valovi su prolazili kroz svu materiju, što je bilo, po njegovom mišljenju, pogodno za odašiljanje diljem gradova. Tesla svoje tranformatore nije smatrao elektromagnetnim uređajima; oni su koristili radijalne valove, i proizvodili su čistu voltažu, bez toka električne struje (vodičem). [Po meni, cjelokupna priroda se u stvari sastoji od EM valova, jedina je razlika da li su grubljeg nivoa i mjerljivi, ili suptilnijeg, i nemjerljivi]
Uploaded with ImageShack.us
Tesla je opazio da nema nikakvog mjerljivog toka «električne struje» na vrhu aktiviranih zavojnica, pa je došao do zaključka da se u biti ni ne radi o električnoj pojavi. Elektroni su na neki način bili 'blokirani' uzduž linije žice, dok se impuls širio radijalno preko površine zavojnice, kao jedna vrsta 'gasovitog pulsa'. Ovo naglo i silovito izbijanje davalo je ovoj 'gasovitoj komponenti' jednu neslućenu slobodnu mobilnost u prostoru. Tesla je počeo proučavati temu, koja je imala više neprijatelja i kritičara, nego bilo koja druga – počeo je istraživati eter.
Tesla je počeo vjerovati da su dielektrička (tj. ona što ne provode el. struju) polja u biti sastavljena od tokova etera. Teoretski, nametala se misao da je moguće nekako uhvatiti i sprovesti tu energiju, koja se prirodno nalazi uzduž linija dielektričnog polja. Iako se energija činila nekako neuhvatljivom, Tesla je mislio da je pronašao način kako da to ostvari. Promatrao je voltažu kao tok etera, te pokušavao podignuti pritisak, ekstremno visokim voltažama, kako bi dobio visoko komprimirani eter. Popratni efekt bila je luminiscencija (svjetljenje bez isijavanja topline). Kada je opisivao patente ove nove tehnologije, Tesla je govorio o «zrakama poput svjetla» i o «prirodnom mediju». Prvi pojam odnosi se na visoko sabijene tokove etera, a drugi na sveprožimajuću eternu atmosferu, u kojoj je njegova tehnologija djelovala.
Tesla je smatrao da je električna struja zapravo kompleksna kombinacija etera i elektrona. a da su elektroni izbijeni snažnim magnetskim uticajem. Eterski tok je on vidio kao ekstremno mobilan, bez mase u usporedbi sa elektronima, kao onaj što prolazi kroz materiju sa vrlo malo napora. Elektroni, po Teslinom mišljenju, nisu se mogli 'nositi' sa prodornošću niti sa brzinom eterskih čestica. Smatrao je da te čestice 'putuju' nadsvjetlosnom brzinom. Zvao je ove eterske ekspulzije naizmjenično 'radijalna materija' i 'radijalna energija'. Mi bi je danas nazvali 'free energy'.
Uploaded with ImageShack.us
Na gornjoj slici možemo vidjeti jedan izboj eterske energije (na transformatoru sličnom Teslinom), jačina napona je nekoliko stotina hiljada volti.
------------------
P.S. Ukoliko netko misli da je od fizičara jedino Tesla zastupao ovakve ideje o komprimiranom eteru, mogu navesti citat iz 'biblije elektromagnetizma' (A Treatise on Electricity and Magnetism) J. Maxwella: «From the hypothesis that electric action is not a direct action between bodies at a distance, but is exerted by means of the medium between the bodies, we have deduced that this medium must be in a state of stress.» Dakle, Maxwell je promatrao eter kao medij koji se već nalazi u stanju napetosti, dok je Tesla, svojim eksperimentom tu napetost (odnosno napon) neprekidno povećavao, dizanjem voltaže, dobivši tako visoko komprimirani eter, kao što je rečeno u tekstu.
Isto tako, netko bi mogao pomisliti da je ovaj Teslin izum bio samo teoretske prirode, da nije funkcionirao u praksi. Pogledao sam u Opću enciklopediju, i tamo, u članku o Tesli, stoji «Teslin trensformator, uređaj kojim se preko elektromagnetske indukcije proizvode visoke napetosti vrlo velikih frekvencija.» Da li je to neki drugi transformator, a ne onaj opisan u gornjem tekstu. Ne. Jer malo dalje tekst veli: «Upotrebljavao ih je za prenošenje elektr. energije na daljine bez elektr. provodnika.» Aha. Upotrebljavao, znači. Na daljine. I BEZ električnog voda. Ergo, - bežični prijenos energije. I to je to.
ATRAKTIVNA I REPULZIVNA SILA, GRAVITACIJA I ANTIGRAVITACIJA
...all bodies about the Earth, gravitate toward the Earth... [...sva tijela oko Zemlje, gravitiraju prema Zemlji...]
...the Moon likewise, according to the quantity of its matter, gravitates toward the Earth... [Mjesec također, prema količini njegove materije, gravitira prema Zemlji...]
...on the other hand, our Sea gravitates toward the Moon; and all the planets mutually one toward the other... [...s druge strane, naše More gravitira prema Mjesecu; i sve planete uzajamno jedna prema drugoj...]
...we must, in consequence of this rule, universally allow, that all bodies whatsoever are endow'd with a principle of mutual gravitation. [...mi moramo, posljedično ovom pravilu, univerzalno dopustiti, da su sva tijela obdarena principom uzajamne gravitacije.]
[I. NEWTON: 'PRINCIPIA', BOOK III, THE RULES OF REASONING IN PHILOSOPHY]
Znanstvenici, koji se znaju često izrugivati crkvenim dogmama, čini se, ne uviđaju da moderna znanost isto tako robuje dogmama. Kako protumačiti činjenicu da nakon više od tri stoljeća znanost nije u stanju kritički preispitati dogmu, po kojoj postoji među tijelima postoji samo jedna, atraktivna sila? Newton je nesumnjivo bio uman čovjek svog vremena, no, razumljivo, nije uviđao bi-polarnu prirodu univerzuma, koje je logična posljedica postojanje sile i protusile. Da je živio u 19. stoljeću, stoljeću otkrića na polju elektromagnetizma, uvjeren sam da bi odbacio, odnosno barem modificirao teoriju gravitacije.
Newton je 1666. godine (promatrajući kako jabuka pada sa stabla) došao do zaključka da ista sila (gravitacija) koja uzrokuje padanje tjelesa na Zemljinu površinu, drži i Mjesec na putu po njegovoj stazi. Po Newtonu postoji samo jedna – atraktivna sila među tijelima. Britanski fizičar Michael Faraday je 180 godina kasnije došao do slijedećih zaključaka:
„Možda griješim kada mislim o ideji općenito formuliranoj o eteru, da su njegove jezgre beskonačno male, i da takva sila, kao što je ima, naime njegov elasticitet, jest gotovo beskonačno velika. Ali, ukoliko je takva primljena predodžba, što onda ostaje u eteru osim centara sile? Pošto mu gravitacija i krutost ne pripadaju, možda bi mnogi mogli priznati ovakav zaključak: ali što su gravitacija i krutost? sigurno ne težina i dodir s apstraktnom jezgrom. Jedno je posljedica atraktivne sile, koja može djelovati na daljinama tako velikim kao što ljudski um može odrediti ili pojmiti; a drugo posljedica repulzivne sile, koja onemogućuje za svagda dodir bilo koja dva jezgra; tako da ove sile ili svojstva ne bi smjele odvesti ni malo one koji pojme eter kao stvar sačinjenu od samo sile, da misle o njemu drugačije nego kao mjerivoj materiji, osim da ona posjeduje više i drugih sila pridruženih, nego što to ima eter.“
„Za eter se smatra da prožima sva tijela, kao i prostor: u pogledu sada objašnjenom, radi se o atomskim centrima koji prožimaju (i čine) sva tijela, isto tako penetriraju u sav prostor. Što se tiče prostora, razlika jest, da eter predstavlja sukcesivne dijelove centara djelovanja, i po sadašnjoj pretpostavci samo linije djelovanja; što se tiče materije, razlika je u tome što se eter nalazi između čestica i tako prenosi vibracije, dok je u pogledu pretpostavke, po linijama sile između centara čestica tako da je vibracija kontinuirana. Što se tiče razlike u intenzitetu djelovanja unutar materije po dvama pogledima, pretpostavljam da će biti vrlo teško izvući bilo kakav zaključak, zato što mi uzimamo najjednostavnije stanje zajedničke materije i onog koje najbliže uzrokuje da aproksimira k stanju etera, naime stanje razrijeđenog gasa, kako skoro pronalazimo njegovu elastičnost i uzajamnu repulziju njegovih čestica, napuštanje zakona, po kojem je djelovanje inverzno kvadratu udaljenosti. [M. Faraday, „THOUGHTS ON RAY-VIBRATIONS“, PHILOSOPHICAL MAGAZINE, 1846]
Michael Faraday je dakle, pored toga što je uvažavao eter kao realno postojeću supstancu, (on prožima sav prostor i nalazi se između jezgara atoma, u stanju kontinuirane vibracije), također uveo i pojam repulzivne sile, kao protuteže atraktivnoj sili, u koju spada i sila gravitacije.
Albert Einstein je izgradio pojam četverodimenzionalnog prostor-vremena, kod kojega bi gravitacija imala biti posljedicom zakrivljenosti kontinuuma prostor-vrijeme.
Po meni, između nebeskih tijela vladaju sile koje su i pravocrtne (atraktivno-repulzivna) i zakrivljene (ekspanzivno-kontraktilna). Ono, što Zemlju drži u orbiti oko Sunca, nije neka apstraktna, jednosmjerna sila, niti zakrivljeni prostor, sam po sebi. To je dakle jedno intrinzično međudjelovanje atraktivne sile Sunca, repulzivne sile Zemlje, kontraktilne sile Sunca i ekspanzivne sile Zemlje. Analogno, što je Sunce u odnosu na Zemlju, to je Zemlja u odnosu na Mjesec. Međuigra ovih sila spriječava da se planete razlete po galaksiji i svemiru (zbog djelovanja ekspanzivne sile, koja nastoji 'pobjeći' od centra), isto kao što sprečava da se ne uruše u Sunce (zbog djelovanja kontraktilne sile, koja ih k centru privlači). Oba su para sila izbalansirana, u tolikoj mjeri koliko je potrebno da ne dođe do prevelikog približavanja, ni odmicanja nebeskih tijela u njihovu gibanju. Jasno, da tu ulogu igra i brzina kruženja nebeskih tijela. Drugim riječima, kako bi se gibala u postojanim orbitama, njihove brzine moraju biti optimalne, ni prespore, ni prebrze.
Ono što drži nebeska tijela u balansu, jest visoko komprimirani eter. Upravo on je taj koji (minimalno) izdužuje planet, njegovu litosferu i hidrosferu, u vidu plime, za vrijeme dok Mjesec međudjeluje nešto jačom odbojnom silom, a Zemlja opet, privlačnom. (Zemljina atraktivna sila – u međuigri sa Mjesečevom repulzivnom silom uzrokuje potrese na Mjesecu.) Eter je taj koji izdužuje Zemlju sa obje strane. (Da se radi samo o jednosmjernoj sili, Mjesec bi 'povukao' površinu mora samo sa jedne strane Zemlje. S druge strane, kada bi djelovala samo kontraktilno-ekspanzivna sila, onda ne bi efekti plime bili izraziti za vrijeme konjukture i opozicije Sunca i Mjeseca, kada se oni nalaze u ravnoj liniji.) Kada bi djelovala samo atraktivno-repulzivna sila, nebeska tijela bila bi statična u svemiru, ne bi uopće rotirala.
Tek sa uvođenjem ekspanzivno-kontraktilne sile imamo logično međudjelovanje sila u rotacijskim sistemima nebeskih tijela. S druge strane, kontraktilna sila Sunca i ekspanzivna sila planeta isto tako ne mogu biti jednakog intenziteta, jer bi sprečavala kruženje planeta u orbitama. Ekspanzivna sila planeta mora biti nešto jača, ali ne previše, jer bi inače uzrokovala skretanje planeta sa orbite. (Planete Sunčevog sustava gibaju se redom sve sporijim brzinama, što su udaljenije od Sunca. Najbrže u orbiti rotiraju planete najbliže Suncu, a najsporije one najudaljenije, očigledno je da je kontraktilna sila najjača u orbiti Merkura – pa se planet mora najbrže gibati da je nadvlada - a najslabija u orbiti Plutona, odosno odnedavno Sedne.) U biti, radi se o energijama koje se gibaju spiralno od oboda Sunčevog sustava prema centru. I obrnuto, o energijama koje se spiralno gibaju od centra prema obodu. I jedno i drugo su dakle, eterična energija, koju naš planetarni sistem prima od središta galaksije. Mislim da je ovo princip koji vlada u svim stelarnim, odnosno planetarnim sustavima diljem univerzuma.
Mislim, stoga, da je opravdano uvesti hipotezu o četverostrukom djelovanju sila u planetarnim i stelarnim sustavima. Vjerujem da je ovo pravi odgovor na traženu, a nikad nađenu univerzalnu teoriju polja, koja objedinjuje sve sile.
