My spiritual exercises
ponedjeljak, 15.10.2018.
FOMENKO JE IPAK BIO U PRAVU!
Pišući svoju knjigu „Od Zaratustre do Kena Wilbera“ pročitao sam niz knjiga iz srednjeg vijeka, nastalih između 11. i 16. stoljeća. U nijednoj od njih nisam naišao na izraz AD – u značenju Anno Domini, ili Ljeto Gospodnje. (Bilo bi naime logično naići na 910 AD, primjerice, ili 1230 AD, nakon više od tisuću godina kršćanstva.) Tada nisam na to obraćao pažnju, tek sam se toga sjetio nedavno, kada sam u tekstu jednog od zastupnika 'nove kronologije' (C. Pfister) naišao na slijedeću rečenicu:“ The prevailing chronological system AC = ante Christum, and AD = anno Domini, seems to be invented around ‘1740’ ”. (Prevladavajući kronološki sistem AC = ante Christum, i AD = anno Domini, čini se da je bio iznađen oko 1740.) Zar tek u 18. stoljeću?
Moram priznati da nisam znao od kada je izraz “AD” ušao u upotrebu, i zato sam konzultirao Wikipediju. A ona veli da je izraz “AD” iznašao neki Dionizije Eksiguus, 525. godine. Izraz nije bio u širokoj upotrebi do nakon 800. godine, veli članak. Zvuči nevjerojatno, ali dotad je bila u upotrebi – Dioklecijanova era, odnosno prijelaz na izraz ‘Anno Domini’, ‘Ljeto Gospodnje’, zbio se tek u 247. godini Dioklecijanove ere! (C. Pfister smatra da je “AD” računanje vremena iznašao jezuit Denis Petau ili Dyonisus Petavius, kako je još bio poznat, tek u 17. stoljeću. On je zapravo prvi koji je cjelokupnu povijest pretočio u kronološki sistem, sa numeriranim godinama kalendara. A. Fomenko veli da je Dionizije Eksiguus samo ‘fantomska refleksija’ Dyonisusa Petaviusa.)
Ponovo se vraćajući na 18. stoljeće, sjetio sam se svoje knjige “Scienza nuova”, koju je renomirani talijanski filozof Gianbattista Vico napisao 1725. godine. U toj obimnoj knjizi postoji nekakva kronološka tablica. Pa da vidimo šta u njoj piše. Vicova ‘Tavola cronologica’ donosi pregled povijesnih događaja, počev od “Općeg potopa” pa do “Drugog kartaginskog rata”, od kojeg, prema autoru “comincia la storia certa”, počinje sigurna historija. Vico navodi godine događaja sa dva kronološka sistema ‘Anni del mondo’ (Godine svijeta, prema Bibliji), te Anni di Roma (Godine Rima). Izraz a.C. (avanti Cristo) - ne koristi. Što je čudno, s obzirom da je riječ o kršćanskom autoru, a ne poganskom.
Imajući na umu tezu A. Fomenka da je u kronologiju interpoliran čitav prvi milenij, “ekstra milenij”, kako ga je nazvao (a prije njega imamo samo mitsko-legendarnu povijest), pokušao sam dokučiti, kada je onda, zapravo nastalo kršćanstvo? Tisuću godina kasnije? Ne bi li onda trebao naići na neki znak, na neku indiciju u djelima nastalim u 11. i 12. stoljeću? Stoga, uzeo sam sa police dvije knjige. Jedna je iz 11. stoljeća, zove se “O demonima”, bizantskog filozofa Mihovila Psela. Druga je “Povijest nevolja” iz 12. stoljeća, francuskog filozofa Abelarda.
Već na samom početku Pselove knjige nalazim na slijedeću rečenicu: “Nužno je, naime, da se poslužim Alkinovom pričom ako bi trebalo reći sve što sam proživio, sve što sam pretrpio u društvu bezbožnih ljudi: mnogi ih nazivaju euhitima i entuzijastima.” Dakle, radnja se odvija u 11. stoljeću, međutim spominje se antička sekta euhita, prema Općoj enciklopediji nastala negdje oko 350. godine. I druga rečenica: “Dakle, to je cilj njihove ludosti, koji je zajednički ne samo glavarima hereze, koje nazivaju apostolima, nego i euhitima i gnosticima.” Psel smatra, shodno ovome, i euhite i gnostike – suvremenim, a ne drevnim sektama iz antike.
Da vidimo hoću li naći nešto i u Abelardovoj knjizi. Da, evo jedne zanimljive rečenice, odnosno dijela rečenice: “…u najnovije pak vrijeme one tri filozofske sekte koje Josip Flavije razlikuje u knjizi Stara povijest židovska, te jedne naziva Farizejima, druge Saducejima, a treće Esenima.” Doista, jesu li eseni iz 1. ili 12. stoljeća? Izraz “u najnovije vrijeme” sugerira ovo potonje. Ali, to nije sve. Ima još jedan interesantan detalj kod Abelarda. Slijedeća rečenica: “Često sam, Bog to zna, zapadao u toliko očajanje da sam stvarao odluku da napustim kršćanske zemlje i da prijeđem k poganima, pa da tu, uživajući mir pod bilo kakvom obavezom danka, među Kristovim neprijateljima kršćanski živim.” Abelard je pomišljao u 12. stoljeću da pođe u neku “pogansku zemlju”. No, prema oficijelnoj povijesti i kronologiji takve zemlje u 12. stoljeću … nije bilo!
Prema Općoj enciklopediji, Sv. Ćiril i Metodije su u 9. stoljeću pokrstili Hazare (koji su prihvatili židovsku vjeru) a zatim Slavene, koji su postali kršćani. Posljednji su, koliko je meni poznato, kršćansku vjeru prihvatili Poljaci, u narednom, 10. stoljeću, za vrijeme vladavine kralja Mješka, te početkom 11. stoljeća Skandinavci i Rusi. U 12. stoljeću više nije moglo biti “poganskih zemalja”. Abelard nije mogao prijeći u neku ne-kršćansku zemlju, cijela je Evropa morala do 12. stoljeća biti kristijanizirana. Barem prema službenoj povijesti. S druge strane, Fomenko veli da je ‘antički’ dionizijski poganski kult “prevladavao u Zapadnoj Evropi u srednjem vijeku, to jest u XIII-XVI stoljeću, a ne u ‘dalekoj antici’.”
A prema novoj kronologiji, tzv. antika nije ni postojala, događaji koji su se navodno zbili u antici, zbili su se zapravo u srednjem vijeku. I pogani, i gnostici, i eseni, dakle, postojali su još uvijek u srednjem vijeku. Tzv. ‘klasični jezici’ (staro)grčki, latinski i hebrejski su jezici nastali ne u antici, nego u srednjem vijeku i nikada nisu bili govorni jezici, već (tajni) jezici elite, crkvenih i vladajućih struktura. Dva potonja su proistekla iz prvog. Talijanski nije nastao iz latinskog, već je latinski artificijelno nastao prema talijanskom (i grčkom) kao izvornom. Joseph Yehuda je u svojoj knjizi “Hebrew is Greek” dokazao da je hebrejski nastao od grčkog, a ne obrnuto. Što se tiče antičkih ‘klasičnih’ djela, Biblije, patristike i drugih, njih su pisali redovnici-benediktinci, u samostanima diljem Evrope, u periodu od 11. do 15. stoljeća. (Primjerice, iz Abelardovog djela, odnosno citata iz njega, očigledno je da je ‘Stara povijest židovska’ pseudo-epigrafsko djelo, nastalo krajem 11. ili početkom 12. stoljeća.) C. Pfister se s pravom pita: “Može li netko dati vjerodostajan razlog, zašto su ljudi Zapadne Evrope čitali samo Bibliju, patristiku i nekoliko antičkih klasika tokom tisuću godina?”
Ipak, ne slažem se sa zastupnicima ‘nove kronologije’ u pogledu nastanka ‘antičkih’ monumenata. Primjerice, pulski amfiteatar, po meni djelo je nepoznate, megalitske kulture i služio je u obredne, sakralne svrhe (misteriji), baš poput Stonehenge-a ili piramida.
