My spiritual exercises
utorak, 09.10.2018.
ATRAKTIVNA I REPULZIVNA SILA, GRAVITACIJA I ANTIGRAVITACIJA
...all bodies about the Earth, gravitate toward the Earth... [...sva tijela oko Zemlje, gravitiraju prema Zemlji...]
...the Moon likewise, according to the quantity of its matter, gravitates toward the Earth... [Mjesec također, prema količini njegove materije, gravitira prema Zemlji...]
...on the other hand, our Sea gravitates toward the Moon; and all the planets mutually one toward the other... [...s druge strane, naše More gravitira prema Mjesecu; i sve planete uzajamno jedna prema drugoj...]
...we must, in consequence of this rule, universally allow, that all bodies whatsoever are endow'd with a principle of mutual gravitation. [...mi moramo, posljedično ovom pravilu, univerzalno dopustiti, da su sva tijela obdarena principom uzajamne gravitacije.]
[I. NEWTON: 'PRINCIPIA', BOOK III, THE RULES OF REASONING IN PHILOSOPHY]
Znanstvenici, koji se znaju često izrugivati crkvenim dogmama, čini se, ne uviđaju da moderna znanost isto tako robuje dogmama. Kako protumačiti činjenicu da nakon više od tri stoljeća znanost nije u stanju kritički preispitati dogmu, po kojoj postoji među tijelima postoji samo jedna, atraktivna sila? Newton je nesumnjivo bio uman čovjek svog vremena, no, razumljivo, nije uviđao bi-polarnu prirodu univerzuma, koje je logična posljedica postojanje sile i protusile. Da je živio u 19. stoljeću, stoljeću otkrića na polju elektromagnetizma, uvjeren sam da bi odbacio, odnosno barem modificirao teoriju gravitacije.
Newton je 1666. godine (promatrajući kako jabuka pada sa stabla) došao do zaključka da ista sila (gravitacija) koja uzrokuje padanje tjelesa na Zemljinu površinu, drži i Mjesec na putu po njegovoj stazi. Po Newtonu postoji samo jedna – atraktivna sila među tijelima. Britanski fizičar Michael Faraday je 180 godina kasnije došao do slijedećih zaključaka:
„Možda griješim kada mislim o ideji općenito formuliranoj o eteru, da su njegove jezgre beskonačno male, i da takva sila, kao što je ima, naime njegov elasticitet, jest gotovo beskonačno velika. Ali, ukoliko je takva primljena predodžba, što onda ostaje u eteru osim centara sile? Pošto mu gravitacija i krutost ne pripadaju, možda bi mnogi mogli priznati ovakav zaključak: ali što su gravitacija i krutost? sigurno ne težina i dodir s apstraktnom jezgrom. Jedno je posljedica atraktivne sile, koja može djelovati na daljinama tako velikim kao što ljudski um može odrediti ili pojmiti; a drugo posljedica repulzivne sile, koja onemogućuje za svagda dodir bilo koja dva jezgra; tako da ove sile ili svojstva ne bi smjele odvesti ni malo one koji pojme eter kao stvar sačinjenu od samo sile, da misle o njemu drugačije nego kao mjerivoj materiji, osim da ona posjeduje više i drugih sila pridruženih, nego što to ima eter.“
„Za eter se smatra da prožima sva tijela, kao i prostor: u pogledu sada objašnjenom, radi se o atomskim centrima koji prožimaju (i čine) sva tijela, isto tako penetriraju u sav prostor. Što se tiče prostora, razlika jest, da eter predstavlja sukcesivne dijelove centara djelovanja, i po sadašnjoj pretpostavci samo linije djelovanja; što se tiče materije, razlika je u tome što se eter nalazi između čestica i tako prenosi vibracije, dok je u pogledu pretpostavke, po linijama sile između centara čestica tako da je vibracija kontinuirana. Što se tiče razlike u intenzitetu djelovanja unutar materije po dvama pogledima, pretpostavljam da će biti vrlo teško izvući bilo kakav zaključak, zato što mi uzimamo najjednostavnije stanje zajedničke materije i onog koje najbliže uzrokuje da aproksimira k stanju etera, naime stanje razrijeđenog gasa, kako skoro pronalazimo njegovu elastičnost i uzajamnu repulziju njegovih čestica, napuštanje zakona, po kojem je djelovanje inverzno kvadratu udaljenosti. [M. Faraday, „THOUGHTS ON RAY-VIBRATIONS“, PHILOSOPHICAL MAGAZINE, 1846]
Michael Faraday je dakle, pored toga što je uvažavao eter kao realno postojeću supstancu, (on prožima sav prostor i nalazi se između jezgara atoma, u stanju kontinuirane vibracije), također uveo i pojam repulzivne sile, kao protuteže atraktivnoj sili, u koju spada i sila gravitacije.
Albert Einstein je izgradio pojam četverodimenzionalnog prostor-vremena, kod kojega bi gravitacija imala biti posljedicom zakrivljenosti kontinuuma prostor-vrijeme.
Po meni, između nebeskih tijela vladaju sile koje su i pravocrtne (atraktivno-repulzivna) i zakrivljene (ekspanzivno-kontraktilna). Ono, što Zemlju drži u orbiti oko Sunca, nije neka apstraktna, jednosmjerna sila, niti zakrivljeni prostor, sam po sebi. To je dakle jedno intrinzično međudjelovanje atraktivne sile Sunca, repulzivne sile Zemlje, kontraktilne sile Sunca i ekspanzivne sile Zemlje. Analogno, što je Sunce u odnosu na Zemlju, to je Zemlja u odnosu na Mjesec. Međuigra ovih sila spriječava da se planete razlete po galaksiji i svemiru (zbog djelovanja ekspanzivne sile, koja nastoji 'pobjeći' od centra), isto kao što sprečava da se ne uruše u Sunce (zbog djelovanja kontraktilne sile, koja ih k centru privlači). Oba su para sila izbalansirana, u tolikoj mjeri koliko je potrebno da ne dođe do prevelikog približavanja, ni odmicanja nebeskih tijela u njihovu gibanju. Jasno, da tu ulogu igra i brzina kruženja nebeskih tijela. Drugim riječima, kako bi se gibala u postojanim orbitama, njihove brzine moraju biti optimalne, ni prespore, ni prebrze.
Ono što drži nebeska tijela u balansu, jest visoko komprimirani eter. Upravo on je taj koji (minimalno) izdužuje planet, njegovu litosferu i hidrosferu, u vidu plime, za vrijeme dok Mjesec međudjeluje nešto jačom odbojnom silom, a Zemlja opet, privlačnom. (Zemljina atraktivna sila – u međuigri sa Mjesečevom repulzivnom silom uzrokuje potrese na Mjesecu.) Eter je taj koji izdužuje Zemlju sa obje strane. (Da se radi samo o jednosmjernoj sili, Mjesec bi 'povukao' površinu mora samo sa jedne strane Zemlje. S druge strane, kada bi djelovala samo kontraktilno-ekspanzivna sila, onda ne bi efekti plime bili izraziti za vrijeme konjukture i opozicije Sunca i Mjeseca, kada se oni nalaze u ravnoj liniji.) Kada bi djelovala samo atraktivno-repulzivna sila, nebeska tijela bila bi statična u svemiru, ne bi uopće rotirala.
Tek sa uvođenjem ekspanzivno-kontraktilne sile imamo logično međudjelovanje sila u rotacijskim sistemima nebeskih tijela. S druge strane, kontraktilna sila Sunca i ekspanzivna sila planeta isto tako ne mogu biti jednakog intenziteta, jer bi sprečavala kruženje planeta u orbitama. Ekspanzivna sila planeta mora biti nešto jača, ali ne previše, jer bi inače uzrokovala skretanje planeta sa orbite. (Planete Sunčevog sustava gibaju se redom sve sporijim brzinama, što su udaljenije od Sunca. Najbrže u orbiti rotiraju planete najbliže Suncu, a najsporije one najudaljenije, očigledno je da je kontraktilna sila najjača u orbiti Merkura – pa se planet mora najbrže gibati da je nadvlada - a najslabija u orbiti Plutona, odosno odnedavno Sedne.) U biti, radi se o energijama koje se gibaju spiralno od oboda Sunčevog sustava prema centru. I obrnuto, o energijama koje se spiralno gibaju od centra prema obodu. I jedno i drugo su dakle, eterična energija, koju naš planetarni sistem prima od središta galaksije. Mislim da je ovo princip koji vlada u svim stelarnim, odnosno planetarnim sustavima diljem univerzuma.
Mislim, stoga, da je opravdano uvesti hipotezu o četverostrukom djelovanju sila u planetarnim i stelarnim sustavima. Vjerujem da je ovo pravi odgovor na traženu, a nikad nađenu univerzalnu teoriju polja, koja objedinjuje sve sile.
