U knjizi „Principles of Light and Color“ autor Edwin Babbitt se također, jasno, pozabavio odnosom svjetla i boje, s jedne strane, te etera, s druge. Zanimljivo je također vidjeti objašnjenje, na koji se način nebo osvjetljava jednim raspršujućim, difuznim svjetlom, a ne direktnim, koje bi prouzročilo jedno blještavo svjetlo direktno od Sunca, te duboke sjene na drugim dijelovima; te odakle nebu svijetloplava boja.
Još je Isaac Newton bio usvojio sedmerostruku podjelu boja, onako, kako se vide u dugi, te u solarnom spektru – crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, indigo i ljubičasta. Britanski fizičar David Brewster smatrao je crvenu, žutu i plavu trima temeljnim bojama, od kojih proistječu sve ostale boje. Njemački prirodoslovac Hermann von Helmholz pokazao je kako se svaka boja spektra formira na osnovu svojeg vlastitog zakona vibracija, te da nema preklapanja određenih boja, kako bi se stvorila neka treća, primjerice crvene i žute, da bi se stvorila narančasta itd.
Babbitt veli da se Newtonova podjela na sedam boja dobro slaže sa sedam nota muzičke ljestvice; nota C odgovara crvenoj boji, D narančastoj itd. Kao što se nota C nalazi na dnu muzičke ljestvice, i stvara na najgrubljim razinama, odnosno valova zraka, tako se crvena nalazi na dnu kromatske ljestvice, te stvara od najgrubljih valova luminoznog etera. Kao što muzička nota B zahtijeva 45 vibracija zraka, nota C na donjem kraju skale zahtijeva 24, tako je i s bojama – ljubičasta sa gornjeg dijela spektra zahtijeva 800 biliona vibracija etera u sekundi, dok crvena sa donjeg kraja spektra zahtijeva svega 450 biliona vibracija etera u sekundi, dakle gotovo upola manje. I, kao što kad muzička oktava završi, počinje druga, sa dvostruko većim brojem vibracija. Isti je princip kod skale boja. Kada se ona kompletira sa ljubičastom, počinje oktava finijih nevidljivih boja, sa dvostruko većim vibracijama.
Kako Sunce proizvodi efekt svjetla na Zemlji? Eksperimenti su pokazali kako solarni eter, snažno 'zavitlan' kroz našu atmosferu, nije sam za sebe u stanju proizvesti stupanj svjetla, koji bi bio dovoljno kompaktan za naš vid, tj. da ga možemo zapaziti. Babbitt navodi citat iz knjige 'Polarization of Light' Williama Spottiswoode-a:“Što proizvodi efekt svjetla sa svih strana jasnog neba? Nebo jest čisti svemir, sa nikakvom sadržinom izuzev nekoliko milja zemljine atmosfere, te, izvan toga, neopipljivog etera, koji bi trebao prožimati cjelokupni svemir i emitirati svjetlo sa najdaljih granica univerzuma. Eter jest svakako bez učinka u difuziji svjetla koju sad razmatramo.“
„Kada bi, shodno tome, zrak bio apsolutno čist, lišen materije, azurna boja neba ne bi se više mogla vidjeti, i nebo bi postalo crno; osvjetljenje objekata bilo bi jako i blještavo na jednoj strani, a na drugoj bi bile duboke sjene, nesmanjene difuznim svjetlom na koje smo navikli. Dakle pored prašine postoje uvijek sićušne čestice vode, koje lebde u atmosferi. One variraju u veličini od velikih kapi što padaju na zemlju u sparnim danima, kroz srednje oblike magle i finih vunastih oblaka, do skoro nevidljivih sićušnosti. Radi se o ovim posljednjim česticama, bilo od vode ili druge materije, možda je teško reći, koje raspršuju solarne zrake i oblivaju nebo svjetlom.“
„Tu je i značajna činjenica, koju je ustanovio prof. Tyndall, dok se bavio sićušnim tragovima plinskih isparenja, da dok grublje čestice raspršuju zrake svake boje – drugim riječima raspršuju bijelo svjetlo – finije čestice raspršuju manje zraka, sa crvenog kraja spektra, dok najfinije raspršuju samo one sa plavog spektra. U skladu sa ovim, oblaci su bijeli, čisto nebo jest plavo.“
Malo dalje u knjizi, Babbitt piše: „Nebo, kao što smo to već vidjeli, predstavlja svoju plavu pojavnost pomoću njegove vodene pare, koja jest samo jedna proširena forma vode. Ali, zašto je nebo plavo, s obzirom da hidrogen mora biti kolorni princip, bijući 'oblažućim' atomom, koji u ovom slučaju mora pokriti i sakriti efekt boje kisika? Kojim je to privlačljivim zakonom priroda prouzročila da nam hidrogen daje našu nebesku i umirujuću plavu, umjesto da nam šalje vlastitu plameno-crvenu, koja bi nas, permanentno distribuirana cijelim nebom, oslijepila i izludila sa svojim pobuđujućim karakterom? Zakonom kemijskog afiniteta.
Razlog, zbog kojeg plamenovi hidrogena jesu crveni i njegov spektar tako jak u crvenom, jest odbijanje elemenata crvenog, te shodno tome mora biti atraktivan za njegovu afinitetnu boju, plavu. Nebo, za razliku od većine objekata, ne dobija svoju boju od refleksije, nego od transmisije, hidrogen privlači njegovu afinitetnu plavu snažnije nego ijednu drugu, prolazeći od sunca do naših očiju, u međuvremenu odbijajući crveni element prema suncu. Čak i na strani koja je nasuprot suncu, dobijamo plavi dio reflektiranog svjetla. Da se dobije još određenija boja neba, to bi trebala biti jedna indigo-plava, jako razrijeđena bijelim svjetlom tako da odgovara takozvanoj crvenoj hidrogena, koja je ustvari crveno-narančasta...
Kako se proizvode efekti boje? Kada bi sve spirile imale takav afinitet za druge kolor-etere, i njihovi atomi postali polarizirani na takav način da ovi eteri mogu emitirati u potpunosti kroz njih, boja bi bila transparentna kao što je zrak ili približno kao prozirno staklo. Kada bi spirile žustro odbijale sve kolor-etere u naše oči, boja bi imala efekt bijele; Ako bi njihov afinitet bio dovoljan da ih privuče unutar površine, efekt bi bila crna boja; ako bi apsorbirale dio kolor-etera i reflektirale dio, efekt bi bila normalna siva boja; ako bi glavnina svakog kolor-etera bila reflektirana, to bi rezultiralo svijetlosivom, a ako bi glavnina bila apsorbirana, pojavila bi se tamnosiva.
Post je objavljen 29.10.2018. u 11:26 sati.