My spiritual exercises
petak, 27.01.2012.
TESLA I ETER
Oko 1890 Tesla je već bio siguran u postojanje etera, kao što je ranije bilo rečeno, u postu o antigravitaciji. U to je vrijeme razvijao svoju ideju o radijalnom sistemu distribucije elektriciteta.
Već je bio otkrio da impulsi u trajanju od 100 mikrosekundi ili manje ne mogu prouzročiti nikakvo fiziološko oštećenje. Ti valovi su prolazili kroz svu materiju, što je bilo, po njegovom mišljenju, pogodno za odašiljanje diljem gradova. Tesla svoje tranformatore nije smatrao elektromagnetnim uređajima; oni su koristili radijalne valove, i proizvodili su čistu voltažu, bez toka električne struje (vodičem). [Po meni, cjelokupna priroda se u stvari sastoji od EM valova, jedina je razlika da li su grubljeg nivoa i mjerljivi, ili suptilnijeg, i nemjerljivi]
Uploaded with ImageShack.us
Tesla je opazio da nema nikakvog mjerljivog toka «električne struje» na vrhu aktiviranih zavojnica, pa je došao do zaključka da se u biti ni ne radi o električnoj pojavi. Elektroni su na neki način bili 'blokirani' uzduž linije žice, dok se impuls širio radijalno preko površine zavojnice, kao jedna vrsta 'gasovitog pulsa'. Ovo naglo i silovito izbijanje davalo je ovoj 'gasovitoj komponenti' jednu neslućenu slobodnu mobilnost u prostoru. Tesla je počeo proučavati temu, koja je imala više neprijatelja i kritičara, nego bilo koja druga – počeo je istraživati eter.
Tesla je počeo vjerovati da su dielektrička (tj. ona što ne provode el. struju) polja u biti sastavljena od tokova etera. Teoretski, nametala se misao da je moguće nekako uhvatiti i sprovesti tu energiju, koja se prirodno nalazi uzduž linija dielektričnog polja. Iako se energija činila nekako neuhvatljivom, Tesla je mislio da je pronašao način kako da to ostvari. Promatrao je voltažu kao tok etera, te pokušavao podignuti pritisak, ekstremno visokim voltažama, kako bi dobio visoko komprimirani eter. Popratni efekt bila je luminiscencija (svjetljenje bez isijavanja topline). Kada je opisivao patente ove nove tehnologije, Tesla je govorio o «zrakama poput svjetla» i o «prirodnom mediju». Prvi pojam odnosi se na visoko sabijene tokove etera, a drugi na sveprožimajuću eternu atmosferu, u kojoj je njegova tehnologija djelovala.
Tesla je smatrao da je električna struja zapravo kompleksna kombinacija etera i elektrona. a da su elektroni izbijeni snažnim magnetskim uticajem. Eterski tok je on vidio kao ekstremno mobilan, bez mase u usporedbi sa elektronima, kao onaj što prolazi kroz materiju sa vrlo malo napora. Elektroni, po Teslinom mišljenju, nisu se mogli 'nositi' sa prodornošću niti sa brzinom eterskih čestica. Smatrao je da te čestice 'putuju' nadsvjetlosnom brzinom. Zvao je ove eterske ekspulzije naizmjenično 'radijalna materija' i 'radijalna energija'. Mi bi je danas nazvali 'free energy'.
Uploaded with ImageShack.us
Na gornjoj slici možemo vidjeti jedan izboj eterske energije (na transformatoru sličnom Teslinom), jačina napona je nekoliko stotina hiljada volti.
------------------
P.S. Ukoliko netko misli da je od fizičara jedino Tesla zastupao ovakve ideje o komprimiranom eteru, mogu navesti citat iz 'biblije elektromagnetizma' (A Treatise on Electricity and Magnetism) J. Maxwella: «From the hypothesis that electric action is not a direct action between bodies at a distance, but is exerted by means of the medium between the bodies, we have deduced that this medium must be in a state of stress.» Dakle, Maxwell je promatrao eter kao medij koji se već nalazi u stanju napetosti, dok je Tesla, svojim eksperimentom tu napetost (odnosno napon) neprekidno povećavao, dizanjem voltaže, dobivši tako visoko komprimirani eter, kao što je rečeno u tekstu.
Isto tako, netko bi mogao pomisliti da je ovaj Teslin izum bio samo teoretske prirode, da nije funkcionirao u praksi. Pogledao sam u Opću enciklopediju, i tamo, u članku o Tesli, stoji «Teslin trensformator, uređaj kojim se preko elektromagnetske indukcije proizvode visoke napetosti vrlo velikih frekvencija.» Da li je to neki drugi transformator, a ne onaj opisan u gornjem tekstu. Ne. Jer malo dalje tekst veli: «Upotrebljavao ih je za prenošenje elektr. energije na daljine bez elektr. provodnika.» Aha. Upotrebljavao, znači. Na daljine. I BEZ električnog voda. Ergo, - bežični prijenos energije. I to je to.
-----------------------------------------------------------------------------------------
Godine 1984. britanski elektro-pop duet OMD imao je top 20 hit sa pjesmom "Tesla Girls" (No. 15/29-9-1984)
Tesla girls tesla girls
Testing out theories
Electric chairs and dynamos
Dressed to kill they're killing me
Tesla girls tesla girls
I'm in love with tesla girls
Now and then they'll watch tv
Now and then they'll speak to me
But heaven knows their recipe
četvrtak, 26.01.2012.
RENTGEN ZRAČI SELEKTIVNO?!
Uploaded with ImageShack.us
Fizičar Wilhelm C. Rontgen je 1895 godine pronašao novu vrstu zraka, nazvavši ih x-zrakama, pošto mu je njihova priroda bila nepoznata. Ekspermente sa tim zrakama krajem 19. stoljeća vršili su i drugi naučnici, među ostalim i Nikola Tesla. Oni izgleda nisu ni bili svjesni da se tim novim zrakama ne mogu igrati i da one predstavljaju hazard za zdravlje. Bilo je potrebno tek par godina, da se ustanovi da one mogu prouzročiti teška i ireverzibilna oštećenja ljudskog tkiva.
Gledano iz današnje perspektive, Tesla izgleda ili kao ludo hrabar, ili ludo naivan, kada se upuštao u takva istraživanja x-zraka. Recimo, eksperimentirao je na taj način da je glavu direktno izlagao njihovom uticaju. Zabilježio je čudnovato djelovanje, poput «velike potrebe za spavanjem» i «osjećaja da vrijeme prolazi neobično brzo». Tesli je sinula pomisao, da bi se zrake mogle koristiti u medicinske svrhe, svrhe liječenja. Međutim, kasnije se razuvjerio, kada je sam počeo osjećati snažne bolove u očima, a iz prve ruke prisustvovati teškim ozljedama tkiva svojeg pomoćnika. «... koža bi postala dubinski obojena i mjestimice crna, a po njoj bi se oblikovali ružni mjehuri», zapisao je Tesla, konstatiravši da je to bila jedina nesreća koja se desila tokom njegovog laboratorijskog rada drugome, a ne njemu. Pomoćnik je bio izložen samo pet minuta sasvim blizu cijevi visokog naboja (cijev punjena plinom sa hladnom katodom).
Tesla je dakle tada shvatio kako su pri korištenju uređaja sa rendgenskim zrakama nužne mjere opreza. Uskoro je na Akademiji nauka u New Yorku iznio svoja zapažanja o opasnostima vezanima za x-zrake, te testiravši razne metale došao do zaključka da je olovo najbolji štit od njih.
Ono, što i dan-danas zbunjuje je, kako su neki što su izlagali svoje tijelo uticaju x-zraka pretrpjeli teška oštećenja, dok su drugi prošli 'neokrznuti'. Oficijelna nauka, koliko ja znam, nema objašnjenja. No, sjetio sam se samoukog genijalca iz sela Kacana, Josipa Vitasovića, kojeg sam već ranije jednom prilikom spomenuo (Post «Planeterna energetska mreža»). U svojoj knjizi 'Što je to?', Vitasović veli da «...nauka ni danas još ne raspolaže preciznim instrumentima za mjerenje radioaktivnog zračenja». No, po meni to nije toliki problem, već je problem što nauka negira i samo postojanje suptilnih zračenja, dakle onih koja ne može izmjeriti.
Da se vratimo pitanju, - zašto je Teslin pomoćnik doživio teška oštećenja kože? Vitasovićeva knjižica nudi odgovor na ovu veliku zagonetku. «Rentgensko zračenje ima polaritet plus-ikspola (+X), pa osobe sa minus polaritetom ne mogu biti ozračene jer se polariteti ne poklapaju. Ne poklapa se polaritet bioenergije i radioaktivnog zračenja.» Znači, jasno – pomoćnik je imao tu nesreću, da ima taj plus-iks pol. Tesla je vjerojatno imao minus pol. U tekstu se ne kaže, što je sa onima, kojima se polaritet samo djelomično poklapa, npr. osobom koja ima plus-minus-iks pol. No, pretpostavljam da takva osoba onda može zadobiti samo manja oštećenja, u odnosu na one sa +X polom. U svakom slučaju je jasno da je otpornost osobe prema rendgenskim zrakama individualna, jer bi inače svi dobivali ista oštećenja tkiva.
ponedjeljak, 16.01.2012.
Kada sam volio nogomet
KADA SAM VOLIO NOGOMET
Gledam jučer na TV intervju Fani sa Robertom Prosinečkim, trenerom 'Crvene zvezde'. Prije neki dan sam pročitao da je skoro umro i nekadašnji trener 'Zvezde', Miljan Miljanić (u rubrici u lokalnim novinama, moga srednjoškolskog kolege iz razreda, Roberta Matteonija, koji je bio njegov lični prijatelj). Onda sam se prisjetio i jednog, za mene velikog događaja iz djetinjstva, dakle kada sam prvi put prisustvovao jednoj prvologaškoj fudbalskoj utakmici. Igrala je 'Crvena zvezda' i 'Hajduk', tada u najjačim postavama, sa Zvezda sa Džajićem, Karasijem, Bogičevićem, Petrovićem i Hajduk sa Jerkovićem, Oblakom, Šurjakom, Mužinićem – cijela je reprezentacija Jugoslavije bila sastavljena od tih igrača. Bio je to veliki spektakl, pogotovo za jednog klinca. Sjećam se kako mi je bilo žao što je Hajduk izgubio, eto u toj vrlo jakoj postavi, koja je osvojila dva šampionata i pet kupova Jugoslavije za redom, što nije nijednom drugom klubu pošlo za rukom.
Godinu dana ranije sam bio u Splitu, zajedno sa starim. I iako tada nije bilo nikakve utakmici, želio sam vidjeti bar stadion, onaj stari. I došao sam tamo dakle, i bio je trening juniora. Sjećam se kako je golman (ne znam tko je bio) branio jedan vrlo jaki šut, pošto sam stajao tačno iza gola, sav sam se prepao. Iza je bilo neko malo dvorište, asfaltirano, i također se sjećam da sam vidio košarkašku tablu, sa košem, što me je bilo iznenadilo. Vrlo kratko sam bio na tom treningu juniora, i među tim igračima je bilo sigurno nekih koji su kasnije igrali za prvi tim. Poslije sam na kiosku vidio nekakvu knjigu, sa grbom Hajduka, i odmah počeo moliti starog da mi je kupi. Knjiga je imala na naslovnici veliki kockasti grb, a na vrhu malu, crvenu zvijezdu. Zvala se 'Hajdučka legenda'.
Već je puno prošlo od tada, evo već 40 godina, ali sjećam se kako sam sa zanimanjem čitao kako su ti prvi nogometni entuzijasti osnovali klub, sa vrlo skromnim sredstvima. I usprkos svemu, ako se ne varam, uspjeli su postati u onoj prvoj Jugoslaviji, najbolji klub, s najviše osvojenih titula šampiona. Pokušavam se sjetiti nekih detalja. Sjećam se da je bila neka pjesma, kao poezija ispjevana u junačkom desetercu, o prvoj utakmici Hajduka, mislim da je to bilo sa praškom Slavijom. (Govorim sve iz sjećanja, pa možda i griješim.) O nekom igraču, koji je bio kapiten, i imao je veliki stomak, pa ga je pjesnik uporedio sa 'trbušastom sipom'. Zatim, sjećam se nekog golmana, mislim da se zvao Gazari, kako je branio na čudan način. Kada je vidio da lopta ide u stativu, okrenuo se leđima prema protivničkim igračima i tako hvatao odbijenu loptu. I čini mi se da je pisalo da je na taj smiješni način bio primio samo jedan gol. Pa jednog igrača, koji je bio omiljen, imao kovrčavu kosu, pa su ga zvali 'Janjčić'. On je bio veliki boem, pa su ga morali izvlačiti iz gostione, da dođe na trening. A bio je među najboljima, ako ne i najbolji. Mislim da se zvao Gazdić, Nikola Gazdić, ako se dobro sjećam. Inače su u to vrijeme čistog amaterizma, igrači igrali samo za sendvič i sok. I to je bilo to. Nikakvi milionski ugovori, ni za najbolje igrače.
Nisam dugo ostao nogometni fan. Ja sam već kao tinejdžer prestao pratiti fudbal. (Iznenadio sam se kad sam čuo ljude iz Livna, koje je hrvatsko mjesto, da kažu 'fudbal', a ne nogomet). Bilo kako bilo, činjenica je da se taj sport komercijalizirao preko svake mjere. Ali isto tako, da me može malo šta oduševiti što vidim na TV-u. Možda su najbolje one stvari u životu, koje se rade iz čiste ljubavi, riječ 'amaterizam' ima u svom korijenu ljubav, 'dilentantizam' je postala pejorativna riječ, ali ima u svom korijenu 'zadovoljstvo'. Rad na nečemu iz čiste ljubavi i zadovoljstva. I to je to.
petak, 13.01.2012.
Da li sam zaista aseksualan?
Mnogi ljudi, koji dožive neki duži period bez seksualnog odnosa, upitaju se da li su oni aseksualni? Ili su seksualni? Ili su malo jedno – a malo drugo. Za one koji sami nisu načistu šta su po pitanju seksualne orijentacije, neka pročitaju ovaj članak sa site-a AVEN. Dole su i neka FAQ (često postavljana pitanja), koja mogu pripomoći razrješenju ovog pitanja.
GRAY MATTERS: SIVA TVAR (SIVO JE ZNAČAJNO)
«Jesam li, ili nisam?»
Ovo je vjerojatno najčešće postavljano pitanje na AVEN-u, i mnogo se vrti oko toga, kako mi odgovaramo na njega. Ako sam aseksualan, čestitke; otkrio sam svoju pravu orijentaciju, i sada mogu posvetiti svoje energije sretnom životu bez seksa. Ako sam seksualan, AVEN me još uvijek prima s dobrodošlicom – to je vrlo cool mjesto – no zaputiti ću se u suprotnom smjeru, tražeći seksualne stvari, koje su mi prihvatljive. Na bilo koji način, jednom kada imam odgovor na «Jesam li ili nisam?», otkrio sam nešto važno o sebi.
Ili, jesam li?
Neki od nas baš ne pristaju sasvim dobro u «jesam» ili «nisam». Možda osjećamo malu seksualnu privlačnost, no malo ili ništa poriva, da shodno tome postupimo. Možda osjećamo seksualnu privlačnost samo nekoliko dana u pet godina, ili nešto takovo. Ili, možda mi ne znamo da li se naši osjećaju mogu smatrati seksualnima, ili ne. Mi zovemo ove ljude sivi-A, ili hiposeksualnim, ii demiseksualnim, ili se to može izraziti na milion drugih načina. Oni su ono mutno, neodređeno mjesto između bijelog otvorene seksualnosti i crnog otvorene aseksualnosti.
Smiješna stvbar o sivim zonama je da su one, hm, sive. Ljudi koji žive u crno-bijelim mjestima trokuta, mogu zaboraviti da sivo i postoji. Isuviše često mi pokušavamo govoriti kao da postoje samo dva moguća načina. «Seksualni vide svijet na ovaj način», kažemo mudro jedni drugima, a aseksualni vide na onaj način.»
«Čekaj malo», veli mali sivi-A u uglu, «to ne može biti ispravno. To ne pokriva sve.»
«Žao nam je», kažemo. «Seksualni obično vide svijet ovakvim», kažemo mudro, «a aseksualni obično vide onakvim. Bolje?»
I ponekad to bude bolje. No, ponekad i ne. Jer, vidite, mali sivi-A u kutu nema ništa zajedničkog osim što ne spada ni u jednu od dviju kategorija. U stvari, većinu vremena mi nemamo ni to zajedničko. Neki od nas imaju jasnu ideju o tome, što nam sivo predstavlja, i zašto mu pripadamo, no neki ne znaju. Možda sam ja srčan i samopouzdan mali sivi-A, siguran u znanje da seksualno iskustvo osjećam dvaput godišnje (ili koliko već). Ili možda sam od onih što trče unaokolo mlatarajući rukama u vlastitom privatnom limbu, ne znajući koji su moji osjećaji seksualni, a koji nisu, ne razumijevajući u kojem su pravcu usmjereni, i bivajući sve više frustriran, što više pokušavam razabrati. Ja sam izuzetak – nisam ni jedno, ni drugo. Ja sam nepoznat, neraspoznatljiv, i gotovo neobjašnjiv.
Druga stvar, što se tiče sivih područja, jest da su ona bez granica. Isto toliko siva područja zatamnjuju svaku jasnu granicu između crnog i bijelog, tako i jasnu granicu između sebe i crnog, ili sebe i bijelog. Mjesta koja izgledaju crna ili bijela bezbrižnom ljudksom pogledu mogu u stvarnosti imati umjerenu primjesu sivog u sebi. Što da kažemo o aseksualnom čovjeku, koji ima seksualni poriv i seksualne fantazije? Da li je on 'gray'? Ako je tako, nije li on prestao biti u stvarnosti aseksualan? A što reći o seksualnom, koji voli seks, no na njegovoj listi prioriteta u životu stoji nisko i može biti dugo vremena bez njega? Da li je i on 'gray'? Ako je 'sivi', da li ga to čini ne baš pravim seksualnim čovjekom?
Bolji mislioci od mene su propitivali ova i slična pitanja, digli ruke, i otišli. Pa šta, reći će neko, da li bi trebali imati siva područja, ako sve zamučuju i čine neodređenim i nesigurnim?
Zašto jednostavno ne zanemarimo siva područja, ili prebacimo na jednu stranu ili drugu, sa etketama poput «aseksualan-u-poricanju» ili «disfunkconalno seksualan»?
'Bogojavljanje' stiže kada mali sivi-A u uglu stvarno razmotri, od čega je on zapravo izuzetak. Seksualnost – što je to? Uzmite dvije seksualne osobe, stavite ih zajedno u sobu, obavite s njima svaki test koji se može zamisliti, i što će oni imati zajedničko? Možda, ako imate sreće, ustanoviti čete da oboje imaju želju u radnje u vezi seksualnih organa i druge osobe. No, to neće biti ista osoba, ili čak ista vrsta druge osobe, i to neće biti ista vrsta nečega, i neće imati ni približno iste emocije, s tim u vezi. A aseksualnost – što je to? Uzmite slučajnim odabirom dvije aseksualne osobe, stavite ih u istu sobu i ustanoviti ćete, ako imate sreće – da oni oboje nemaju želja za radnjama koje uključuju seksualne organe i druge osobe. I na tome se završava. Mi imamo ovdje na AVEN-u sve moguće vrste aseksualnih. Imamo aseksualne sa seksualnim porivom i bez, sa romantičnom privlačnošću i bez, sa odbojnošću prema seksu i bez, sa potrebom za maženjem i dodirivanjem i bez, a to je samo vrh ledenog brijega. Kažite nekome «Ja sam aseksualan» ili «ja sam seksualan» nekome, i što je taj neko naučio o vama, o načinu kako se odnosite prema drugima, što vi mislite o ljubavi, ili načinima, na koje koristite svoje tijelo? Praktički ništa. Sivo je područje gdje su etikete – crne ili bijele – neadekvatne. I tako, mali sivi-A, mora biti praktički svugdje. Ako je praktički svugdje, onda to mora značiti da je svako, bar malo 'sivi'. Prije nego što smo otkrili ovu 'sivu zonu', postojalo je samo crno i bijelo, i to je bilo to. A u takvom modelu, 'sivi' su zastranjenje. Oni nemaju nužno ništa zajedničko sa drugima u trouglu. Seksualni su jedno, aseksualni drugo, i to je to.
Ali, u jednom sve-sivom modelu, aseksualnost je posvuda – radi se samo o stepenu. Za neke, to je njihov čitavi život. Ali, nije za sve. Ne radi se o nekoj mističnoj stvari, koju samo odabranih 1 procent stanovništva može razumjeti. To je prisutno i u svakoj seksualnoj osobi – radi se o malom glasu u pozadini, koji veli «Znaš, ovo je samo jednom, ja bih radije spavao. Ili se samo milovao. Ili jeo čokoladu. Ova mala aktivnost nije sve u ovom svijetu.» A ako svako ima po malo aseksualnosti u sebi, onda je aseksualnost svakome od njih po nešto drugačija. Kao i seksualnost. Kao i sve drugo. Ne radi se samo o aseksualnima koji prigrljuju njihovu aseksualnost u našoj seksualiziranoj komercijalnoj kulturi. To dodiruje svakoga.
Slijedeći puta kada dođete u iskušenje pitati «Jesam li ili nisam» - ili da date pravi odgovor nekome tko pita istu stvar – napravite mi uslugu i nemojte to učiniti. Umjesto toga, kao što mi to već činimo na našim AVEN diskusijama, ispričajte priču. Kažite «Ovo je ono što volim, a ono je ono što ne volim. Ovo mi se sviđa, a ovo ne. Ovo sam otkrio o sebi do sada, a ovo nisam. Što je s vama ostalima? Da li se neko osjeća na isti način? Što mogu naučiti od tebe, i što ti možeš naučiti od mene?»
I sivi – a to znači vi – ćete naslijediti Zemlju.
---------------------------------------------------------
FAQ (FREQUENTLY ASKED QUESTIONS) – ČESTO POSTAVLJANA PITANJA
• Moja seksualnost dolazi u fazama. Nekad sam seksualan, u drugim prilikama sasvim aseksualan. Da li ja pripadam vašoj aseksualnoj zajednici?
- Vi sigurno imate mnogo zajedničkog sa ostalim aseksualcima. U vrijeme kada ste aseksualni možete odabrati da se identificirate kao aseksualan, a u vrijeme kada ste seksualni možete još uvijek imati aseksualnih tema – npr. objašnjavati aseksualnost seksualnim partnerima – i onda naći mjesto u aseksualnoj zajednici.
• Ja masturbiram. Što mislite o tome?
- Mnogi aseksualni su fizički sposobni za seks. Neki masturbiraju, a neki ne. Masturbacija stvara osjećaj zadovoljstva i pošto je takva, mnogi aseksualni izabiru taj način zadovoljavanja svojih tjelesnih potreba. Mnogi aseksualni mogu se uzbuditi manualno (trljanjem seksualnih organa), drugi se mogu uzbuduti seksualnim mislima.
Razlika između seksualnih i aseksualnih ljudi je, da kada aseksualni misle o drugim ljudima za vrijeme masturbiranja, to je samo mašta. Kada bi im se ukazala prilika da budu seksualni sa tom osobom ‘za stvarno’, ne bi bilo privlačnosti, ili bi ona bila tako mala da bi se mogla zanemariti.
Neki aseksualni mogu biti smatrani za auto-seksualne, oni naprosto imaju poriv da dođu do zadovoljstva putem njihovog vlastitog tijela. Drugi aseksualni, koji masturbiraju nemaju seksualni poriv koji ih motivira, već to čine iz čistog zadovoljstva. Zajednički faktor svim aseksualnima, koji masturbiraju ili ne, je da imaju malo ili nimalo seksualne privlačnosti prema drugim ljudima.
• Privlače me osobe i mogu biti ‘napaljen’, međutim ne volim seks i ne bi ga nikad vodio, da li sam aseksualan?
- Ako vas uzbuđuju druge osobe, onda se ne uklapate u definiciju [aseksualnosti]. Aseksualnost se odnosi na nedostatak privlačnosti prema druima, ne na nedostatak aktivnosti. Aseksualni se ne ‘napaljuju’ prema drugima, oni mogu biti sasvim zadovoljni ako nemaju i jedan seksualni odnos do kraja života.
Ako ste seksualna osoba koja izabere da nema seks, ovo se zove ‘celibat’ ili ‘apstinencija’. Ima mnogo razloga da seksualni ljudi mogu izabrati celibat. To može biti iz religioznih ili moralnih razloga, oni mogu osjećati odbojnost prema seksu, oni mogu misliti da seks mora postojati samo kao dio dugoročne posvećenosti vezi. Razlika između aseksualnosti i celibata ili apstinencije je da aseksualnost nije izbor. Aseksualni mogu odabrati da imaju seks i još uvijek ostanu aseksualni.
Možete otkriti kako imate mnogo stvari zajedničkih sa aseksualnima i možete imati dobrobiti od učestvovanja u aseksualnoj zajednici. Ipak, može biti slučaj da je grupa koja se specifično brine za ljude u celibatu bude korisnija za vas. Pokušajte ipak sa našom zajednicom, pa vidite onda, da li vam odgovara.
• Ja sam seksualna osoba, ali sam nesposoban za seks. Neki ljudi me zovu aseksualnim. Da li su u pravu?
- Ne, nisu. Ako se identificirate kao seksualna osoba, onda ste to što jeste. Aseksualni su sasvim zadovoljni kada nemaju seksa; ako mislite da je vaš nedostatak interesa za seks problem, tada biste morali konsultirati doktora ili terapeuta. Nema garancije da će oni biti u stanju načiniti vas seksualnim, ali šanse uvijek ima. Ako ne možete odlučiti, i ako to smatrate problemom, tada se morate potruditi da prikupite što više informacija da odlučite što vam više odgovara.
Aseksualni ljudi mogu također biti impotentni, razlika je što su oni vjerojatno neće osjećati naročitu nelagodu u pogledu ovog, tako dugo, dok su po ostalim pitanjima zdravi.
• Ja se osjećam kao (straight/gay/bi/nešto drugo), ali još uvijek pristajem uz vašu definiciju aseksualnosti. Da li sam u krivu?
- Ne, niste u krivu. Mnogi aseksualni sa ‘romantičnim porivom’ imaju također neku orijentaciju (oni ‘padaju’ samo na neke određene tipove osoba). Neki aseksualni mogu odučiti da zasnuju odnos sa nekim tipom osobe zbog nekog intelektualnog razloga, ili to može biti jednostavna preferencija, kao što neko voli okus čokolade, a neko jagode. Drugi aseksualni se identificiraju kao biseksualni, zato jer njihova prijateljstva nisu zasnovana na spolu (vole i čokoladu i jagode :) Aseksualni mogu zasnovati nekonvencionalna prijateljstva i onda se poistovjetiti sa poliamoričnim ili homoseksualnim.
Nema razloga da se poistovjetite samo sa jednom stvari. Možete odlučiti da se identificirate kao bi aseksualnim ili poliamoričnim i aseksualnim, ili pak kao aseksualno poliamorična bi osoba… ili možete stvoriti svoj vlastiti novi identitet. No, zapamtite, bilo da pripadate ili ne definiciji aseksualnosti, dobrodošli ste u aseksualnu zajednicu.
• Želim zaista imati seks sa ljudima koje volim ali kada to činim ne osjećam ništa i to je strašno, što nije u redu sa mnom?
- Ako ne uživate u seksu ili ga nalazite duboko razočaravajućim, ovo može biti iz razloga što stvarno ne volite seks, želite samo vašu ideju o seksu. Ako ste došli na ovaj site, vjerojatno sumnjate ili znate da ste aseksualni, tako da je malo vjerojatno da vas motivira seksualni poriv.
Razmislite dobro. Što vam znači seks? Što očekujete od seksa? Da li tražite ekstremno zadovoljstvo? Možda želite neki čudesni osjećaj dijeljenja vaše ljubavi. Može li biti da želite biti intini i bliski koliko je god moguće s drugima?
Jednom kada znate što stvarno tražite od seksa, možete potražiti druge puteve da to postignete. Najvažnija je stvar da razgovarate s vašim partnerom, otkrijete što želite, kažete što osjećate i diskutirate o potrebama drugih.
• Zabrinut sam da li potiskujem seksualne osjećaje ili to koristim samo da se odvojim ili sakrijem od vanjskog svijeta. Kako mogu biti siguran u to, da li sam stvarno aseksualan?
- Samo vi znate jeste li aseksualni ili ne. Da li osjećate seksualnu privlačnost prema drugima? Da li činite izbore, da ne postupate po porivima, ili vam pak oni nedostaju u potpunosti? Ako niste sigurni u odgovore, onda aseksualna zajednica može biti dobro mjesto da se istraži što osjećate.
Ima također ljudi, koji svjesno ili ne, izbjegavaju seksualnost zato jer im odgovara da izbjegnu stvari kao što je intimnost. Ovi ljudi su, naravno, dobrodošli u aseksualnu zajednicu, iako oni općenito nalaze da je bilo kakva emotivna tema koju su pokušavali izbjeći prisutna ovdje, također. Mnoge teme ne mogu biti stvarno izbjegnute tako da se izbjegava seksualnost. Aseksualni ljudi imaju posla sa istim kompleksnim izazovima u odnosima, kao i svatko drugi.
------------------------------------------------------
Ako nekog zanima da li sam ja lično aseksualan, ja dakle također pripadam u 'gray' zonu - sebe bi definirao kao hetero-aseksualnog, nalazim se u sivoj zoni između heteroseksualnosti i aseksualnosti tipa "C" (ima seksualni poriv i može se zaljubiti, ali ne i spojiti ovo dvoje; sam sam ovo okrstio kao "Melkior Tresić sindrom"). Također sam poliamoričan, jer sam u romantičnoj vezi sa nekoliko žena istovremeno.
ponedjeljak, 09.01.2012.
PSIHOLOGIJA, BIOENERGIJA, ASTROLOGIJA
Već odavno sam htio nešto napisati o ovoj interesantnoj temi – međusobnoj vezi psihologije, bioenergije i astrologije. Vjerujem da je to mnogima interesantna tema, a mislim da baš nije ni bila nešto obrađivana puno u dosadašnjoj praksi. Kada se radi o vezi prva dva područja, psihologije i bioenergije, onda prva asocijacija automatski priziva u misli Wilhelma Reicha, austro-židovskog psihoanalitičara, đaka Sigmunda Freuda. Kao što je rečeno, Reich je bio prvi koji je znanje iz područja istraživanja bio-polja primijenio na područje ljudskih emocija. No, o uplivu planeta na ljudsko tijelo, te o tome da je čitav kozmos ispunjen univerzalnim magnetskim fludom, koji se može apsorbirati i prenositi, govorio je još F.A. Mesmer u 18. stoljeću.
Ono što mnoge zbunjuje svakako je postojanje mnogih termina za istu pojavu – eter, prana, bioenergija, ki (či), no radi se o istome. Praktički je svaki novi istraživač pojavi dao svoj vlastiti naziv. Tu je energiju W. Reich nazvao – orgon. Prema Jamesu DeMeo-u, orgon je kozmička životna energija, fundamentalna kreativna snaga. Reich je u svoji istraživanjaima utvrdio kako ta energija ispunjava, te zrači iz svih živih, ali i neživih supstanci. Prodire kroz sve forme materije, one je mogu bilo apsorbirati, bilo odbiti ili reflektirati natrag k izvoru. Orgon se može vidjeti, osjetiti, izmjeriti i fotografirati, prema riječima DeMeo-a. [Prije 20 godina sam imao na očima jedne specijalne naočale koje je izradila inovatorica Mira Kovačić, i sa kojim sam vidio bioenergetsku auru]
Orgonska energija, dakle stoji u pozadini zapravo svih glavnih životnih procesa – pulsacije, toka, naboja, orgon determinira kretnje, akcije, ponašanje protoplazme i tkiva. Ona određuje jačinu bioelektričnog fenomena. Ona upravlja plimama i osekama ljudskih emocija (što je važno za ljudsku psihologiju), dolazi do punjenja i pražnjenja orgona kako u ljudskom tijelu, tako i u atmosferi. Npr. u talijanskom jeziku postoji izraz 'esaurimento nervoso', a odnosi se na živčani slom. Riječ 'esaurimento' znači bukvalno – pražnjenje, i koristi se baš i kada se isprazne baterije. Ono, od čega se ljudski organizam 'prazni' – je orgon, bioenergija, to je jasno kao bijeli dan.
Uploaded with ImageShack.us
Reich je zapazio jednu pojavu kod ljudi, a to je potiskivanje emocija, praćeno većom ili manjom anksioznošću [nemirom]. On je primijetio da kada ova vrsta odgovora postane kroničnom, tada individua iskušava jednu vrstu 'otvrdnuća', ukočenosti, te poremećajima u disanju, te kontaktima.
Ovo kronično neuromuskulrno stanje Reich je okrstio 'oklopljivanje' (armouring). To nije prirodno stanje, po njemu, ali predstavlja jednu vrstu nasljeđenog mehanizma reagiranja na stres i traumu, još od davnih predaka, u borbi za opstanak. Zbog ovog 'oklopljivanja' individua nastavlja sa svojim ponašanjem u kojem izbjegava zadovoljstvo, te zauzima stav 'cenzuriranja' emocija. Kretanje ka emocionalno zdravom ponašanju individui je na naki način onemogućeno, zbog postojanja duboko ukorijenjenih strahova i pritisaka.
Čitajući Reichovo djelo «Analiza karaktera», shvatio sam da se mogu postaviti određene analogije prema astrologiji, prvenstveno tu mislim na medicinsku astrologiju. On je došao do interesantne psiho-somatske veze, zaključivši: «Mišićna ukrućenost i psihička ukrućenost su jedinstvo, znak poremećaja vegetativne pokretnosti biološkog sistema kao cjeline.» [Vegetativni nervni sistem upravlja funkcijama neovisnim o našoj volji – rad srca, probava, disanje itd.] «Mišićna ukrućenost može preuzeti mjesto vegetativne anksiozne reakcije», veli Reich. Obično se pod psihosomatskim oboljenjima smatraju visoki pritisak, astma, čir, no po meni ta je veza znatno šira, te mislim da jednostavno psiho-somatska veza još nije dovoljno detaljno proučena. Tijelo i psiha su neodvojivi jedno od drugog, uvijek se radi o inter-reakciji. Reich emocije poistovjećuje sa plazmatičkim gibanjem. Znači, kada dođe do pobuđivanja plazme, dolazi i do prenošenja emocija. No, po meni je problem u tome što se Reich zaustavlja na eteričkom tijelu, jednako kao i oni koji zagovaraju polje nulte tačke. To polje je praktički – astralni nivo, astralnog tijela, sa kojeg izviru emocije. Vidoviti ljudi mogu čak i opaziti forme, koje se u ljudskoj auri stvaraju. Tako B. Brennan govori o «emocionalnom tijelu» [isto što i astralno], te o tome kako čisti i visokoorganizirani osjećaji uzrokuju sjajne i jasne forme, a oni zbrkani tamne i mutne.
Uploaded with ImageShack.us
Vraćamo se opet na analogije Reichove terminologije i astrologije. On govori o «segmentnom rasporedu oklopa». Po meni, on perfektno odgovara astrološkim segmentima ljudskog tijela – od glave, kao prvog (odnosi se na znak Ovan) do stopala, zadnjeg, dvanaestog, koje se odnosi na znak Ribe. Reich: «Pojedine mišićne zakočenosti ne idu smjerom mišića ili nerva; one su sasvim neovisne od anatomskih procesa.» Jasno, segmenti su vrlo pravilno raspoređeni prstenovi energija, koji odgovaraju znakovima, odnosno, po meni, pojasevima energija, kroz koje u svojoj rotaciji prolaze planete solarnog sistema.
Mnogi se pitaju, koji ne poznaju dovoljno medicinsku astrologiju, da li je važniji znak, ili planeta, koja se u njemu nalazi. Odgovor – uvijek je važniji znak. Znak određuje koji je segment, koji je dio tijela u opasnosti, planeta opet pobliže opisuje o kojoj bi vrsti poremećaja moglo biti riječi. Primjer – loša planeta u znaku Lava = problemi sa srcem i/ili krvnim pritiskom. Analogija sa Reichom: «Trajno širenje grudnog koša ide zajedno sa sklonošću visokom krvnom pritisku, palpitacijama i anksioznosti; u izrazitom, dugotrajnijim slučajevima, postoji i sklonost prema proširenju srca. Različite srčane greške posljedica su direktno ovog širenja ili indirektno sindroma anksioznosti.» Postojanje samo stresno aspektiranih planeta u Lavu (pogotovo tzv. malefika), bez harmoničnih, može indicirati jednu gotovo fatalnu predispoziciju za kardiovaskularna oboljenja.
Reichu se može prigovoriti i to, što govori o samo 7 oklopnih segmenata, od glave do karlice, umjesto o 12, od glave do stopala. No, slažem se s njegovim zaključkom da u živim organizmima «postoje funkcije kozmičke energije». O tome govore i psihologija, i bioenergija i astrologija.
-------------------------------------------------------------------------------------
P.S. Naknadno sam se 'sjetio' da bi Reichova podjela na 7 segmenata mogla biti O.K., ukoliko se ona odnosi na čakre, virove energije na suptilnim tijelima čovjeka. Mada se u osnovi ne podudaraju baš 100 posto sa svim segmentima pridruženih čakri, ipak je to – to, više-manje. Sjetio sam se i dva maila koja sam bio poslao jednom siteu, gdje je bilo riječi o čakrama i pridruženim im planetama. Mišljenja su kod različitih autora različita, (u pogledu veze čakre – planete), ali smisao je isti – da svaki segment ima svoju čakru, te pridruženu planetu. (Reich razlikuje, odozdo nagore: karlični, trbušni, dijafragmički, grudni, vratni, oralni i očni segment)
Mail 1
Želio bih vam prenijeti neka svoja mišljenja u vezi pridruživanja planeta pojedinim čakrama. Po meni je srčana čakra povezana sa Suncem (a ne Jupiterom) iz vrlo jednostavnog razloga što su svi medicinski poremećaji vezani za srce povezani sa aspektima Lava i njegovim vladarom Suncem.
Što se tiče obrvne i krunske čakre, tu se također razmimoilazimo. Po meni ajna čakru treba povezati sa epifizom, te planetom Neptunom. Zna se da upravo epifiza luči hormon melatonin, tvar koja nas uspavljuje. Dakle, po meni je Neptun zapravo 'odgovoran' za sva izmijenjena stanja svijesti, kako za san, pa tako npr. i vidovitost ('treće oko') itd. Mislim da nema sumnje da je Neptun vezan za obrvnu čakru.
Što se tiče posljednje, krunske čakre, mislim da je vezana za planet Jupiter i hipofizu. Pa svi znamo da hipofiza utječe na rast organizma, a oni koji se bave duhovnošću, znaju, da Jupiter, pored toga što je u vezi rasta kao fizičke pojave, također vezan i za duhovni rast (opet se poklapa). Bolesti Jupitera vezane su za bujanje malignog tkiva (tumori) a rak nije ništa drugo nego bolest imunološkog sustava (koji će se manifestirati točno na najslabijim točkama organizma, što se može vidjeti iz natalnog horoskopa).
Mail 2
Malo sam još prostudirao moje materijale na hardu, kao i neke na netu, i došao sam do zaključka da ni prva i treća čakra ne odgovaraju navedenim pridruženim planetima.
Korijenskoj čakri po mom mišljenju odgovara planet Mars. Dakle, ona bi se odnosila na muške spolne žlijezde, testise, ali također i adrenalne žliijezde, koje luče hormon direktno povezan s ljutnjom i agresivnim ponašanjem - adrenalin (također i kortizol, i testosteron, koji potvrđuje vezu sa muškim spolnim žlijezdama).
Solarnoj čakri treba odgovarati planet Merkur. On se odnosi na crijeva i probavni sistem, a također i žlijezdu gušteraču, koja luči hormon inzulin, ali i enzime koji su potrebni za probavu. Preko solarne čakre osjećamo anksioznost (neodređeni osjećaj straha), što je dakle karakteristično za Blizance, kojima vlada Merkur.
Za Saturn sam pretpostavio da se odnosi na tiroidnu žlijezdu, zbog toga što se planet odnosi na depresiju, čiji je jedan od glavnih simptoma 'stezanje u grlu'. No, još sam na netu pronašao članak, koji govori da tiroidna ž. luči hormon kalcitonin, značajan za kalcij, od kojeg su građene kosti. Prema tome, nema sumnje da se tiroidna ž. odnosi upravo na Saturn.
Dakle, po meni se planeti ovako odnose prema pojedinim endokrinim žlijezdama:
1. Mars - testisi, adrenalna žlijezda - korijenska čakra
2. Venera - ovariji - slezenska čakra (?)
3. Merkur - pankreas - solarna čakra
4. Sunce - timus - srčana čakra
5. Saturn - tiroidna žlijezda - grlena čakra
6. Neptun - pinealna ž. (epifiza) - obrvna čakra
7. Jupiter - hipofiza - krunska čakra
nedjelja, 08.01.2012.
Bio-kemija i astralni uticaj
U davno antičko doba i običnim ljudima, a i filozofima i naučnicima bilo je posve nromalno i razumljivo da zvijezde i planete vrše uticaj na život na Zemlji – ljude, životinje i biljke, kao i da su posebne vrste minerala i metala recimo, u vezi s određenim nebeskim tijelima. Novi vijek donio je mehanicističko shvaćanje čovjeka i univerzuma, međutim, u najnovije vrijeme, srećom, imamo pravu renesansu vitalističkog shvaćanja života, u kojemu ima mjesta i za astrologiju.
Uticaj kozmičkih sila na cikličke obrasce na našoj planeti se reflektiraju kroz opažanje životnih ciklusa. Postoji tako dnevni ritam, koji je dobio ime cirkadialni, te godišnji, koji je prozvan cirkanualni. Postoji također i mjesečni, lunarni ciklus, ili ritam. Izgleda da je život na Zemlji možda pod najvećim uplivom najkraćeg, dnevnog ritma, a koji je uvjetovan dnevnom rotacijom Zemlje oko svoje osi.
Pored uobičajene predrasude, stvorene od strane moderne nauke, da planete ne vrše nikakav uticaj na živa bića, postoje kod većine ljudi također i predrasude prema tzv. nižim organizmima, u smislu da oni ne posjeduju nikakvu inteligenciju.
Uploaded with ImageShack.us
I jedno i drugo je demantirao svojim eksperimentima sa oštrigama američki biolog Frank Brown, još pedesetih godina. Brown je, naime otkrio da oštrige posjeduju izraziti plimni ritam – otvaraju svoje ljuske kako bi se hranile za vrijeme visoke plime, a zatvaraju ih, kako bi spriječile oštećivanje i sušenje, za vrijeme oseke. Eksperiment je Brown izveo na obali Atalntika, a onda je oštrige odnio kući, na obale jezera Michigan. Prve dvije sedmice školjke su se nastavile otvarati i zatvarati istim ritmom, a onda se taj ritam izmijenio – Brown je na svoje iznenađenje mogao konstatirati da su školjke 'izračunale' novu geografsku dužinu, te se počele otvarati kao u vrijeme kada bi plima zapljusnula grad Evanston (inače, na obali jezera Michigan) – da se kojim slučajem nalazi na obali Atlantika. Na neki misteriozni način, školjke su 'spoznale' da su bile preseljene dvije hiljade kilometara na zapad, te u skladu s tim, 'podesile' svoje biološke satove. Ovo je bio očiti naučni dokaz da čak i organizam koji živi daleko od oceanske plime može biti pod uticajem tranzita Mjeseca.
Sličan uspjeh Brown je postigao i prilkom praćenja uticaja lunarnih faza na krompir. Ustanovio je da čak i biljke dakle mogu 'znati' u kojoj se fazi nalazi Mjesec, da li se pojavio na horizontu, da li je u Zenitu, ili upravo zalazi. Brown je zaključio da te promjene, koje slijede lunarnu satnicu pokazuju da svi ti živi organizmi reagiraju na «fizikalnu fluktuaciju, koja ima lunarnu periodu». Suradnik Franka Browna u Evanstonu, J.D. Palmer, bio je izveo eksperiment sa magnetskim poljima, sa primitivnim organizmom Volvox aureus, bičašem. Ustanovio je da ti organizmi mogu ne samo detektirati magnetsko polje, već su svjesni smjera magnetskih silnica tog polja.
Uploaded with ImageShack.us
Talijanski kemičar Giorgio Piccardi je početkom 60tih izveo neke od pionirskih eksperimenata, kojima je dokazao vrlo specifičnu korelaciju između kemijskih reakcija, koje se odvijaju u vodi, i planetarnog djelovanja, naročito Sunca. Voda kao medij zavarava svojom vrlo jednostavnom strukturom, koja se sastoji, kao što je svima poznato, od spoja dva atoma vodika i jednog kisika. Međutim, još se uvijek u potpunosti nije spoznalo djelovanje te strukture. Voda kao medij pokazuje neke očite anomalije – u krutom je stanju lakša, najgušća je na 4° C, pod izvjesnim uvjetima može reagirati sama sa sobom. Piccardi je 1962. godine ustvrdio: «Voda je osjetljiva na strahovito slabašne uticaje i u stanju je prilagoditi se na najrazličitije okolnosti do stupnja koji ne može dostići nijedna druga tekućina. Možda su upravo posredstvom vode i vodenastih sistema vanjske sile u stanju djelovati na žive organizme.»
Tokom 10godišnjeg perioda izvođenja eksperimenata sa vodom Piccardi je ustavnovio da su kratkoročne, iznenadne promjene, često trajući svega dan ili dva, bile česte i povezane sa Suncem. Reakcije su se uvijek brže odvijale za solarnih erupcija i kada su se mogle izmjeriti promjene u zemljinom magnetskom polju. Bio je zapazio i dugoročne promjene, a koje su se odnosile na frekvenciju Sunčevih pjega, u 11-godišnjem ciklusu.
Giorgio Piccardi je u zaključku svojeg djela «The Chemical Basis of Medical Climatology» ustvrdio kako «definitivno, sva živa materija reagira na udaljena kozmička djelovanja, kako elektromagnetska, tako i ona polja.»
Dakle, zaključak je jasan – promjene u bio-energetskom polju živih organizama slijede kozmički ritam, i ti su organizmi podložni promjenama u skladu sa gibanjima nebeskih tijela.
subota, 07.01.2012.
Bio-kemija i eter (2)
LJUDSKO ENERGETSKO POLJE
Pionirom u istraživanjima ljudskog energetskog polja mnogi smatraju Wilhelma Reicha, austrijsko-židovskog psihijatra iz 20. stoljeća. No, prvi počeci zapravo bi se mogli pripisati liječniku Franzu Antonu Mesmeru (1734-1815), osnivaču teorije animalnog magnetizma. Mesmer je dakle govorio o «animalnom magnetizmu kao jednoj vrsti atmosferskog fluida koji okružuje, ispunjava, te oživljava ne samo ljude, već i živa bića uopće». Interesantno je pak, da od ovog stvarnog pionira u istraživanju čovjekove bio-energije vodi neprekinut niz učenika i nasljednika sve do W. Reicha, (odnosno njegove kćeri Eve Reich) i učenika Jamesa DeMeo-a, koji je najveći suvremeni istraživač na ovom području. Naime, Mesmer je bio učitelj Jeana Martina Charcota (1825-1893), francuskog psihijatra, koji je bio učitelj Sigmunda Freuda (1856-1939), jednog od ranih mentora spomenutog W. Reicha (1897-1957).
Osim ove 'nasljedne' linije istraživača bio-polja, također bi valjalo spomenuti još nekolicinu. Kemičar Wilhelm von Reichenbach (1788-1869) je još sredinom 19. stoljeća eksperimentirao s tim poljem, smatrajući ga u početku samo hipotetičnim. Otkrio je da pokazuje mnoga svojstva slična elektromagnetskom polju, koje je James Maxwell opisao početkom 19. stoljeća. Otkrio je također da su neka svojstva jedinstvena za tu «odičnu snagu», kako ju je kasnije nazvao (radi se o još jednom sinonimu za bio-energiju). Utvrdio je da magnetski polovi posjeduju jedinstveni polaritet, u vezi s tim poljem, te da se kod njega suprotni polovi ne privlače, već istoimeni. Von Reichenbach je također proučavao odnos između elektromagnetske emisije sa Sunca i pridruženih koncentracija odičkoga polja. Našao je da najveća koncentracija te energije leži između crvenog i plavoljubičastog područja Sunčevog spektra.
Drugi naučnik, koji zaslužuje da se spomene je liječnik dr William Kilner, koji je 1911. godine u svojoj studiji ljudskog energetskog polja uspio detektirati isto pomoću obojenih zaslona i filtera. Tako je opisao da je vidio sjajnu omaglicu oko tijela, koja se sastojala od tri sloja – jednog tamnijeg, uza samu kožu, drugog, koji se pruža okomito od tijela, te trećeg, finog vanjskog svjetlucanja, neodređenih kontura. Tu je 'omaglicu' nazvao aura, te utvrdio da se razlikuje od osobe do osobe, ovisno o dobu, spolu, umnim sposobnostima i zdravlju. Pošto su se neke bolesti manifestirale kao mrlje ili nepravilnosti u auri, njega je to potaknulo da stvori sistem dijagnosticiranja, na temelju strukture tog vanjskog plašta ljudskog tijela.
Tridesetih godina istraživač sa univerziteta Yale Harold S. Burr pronašao je L-polje (L-field), kako ga je nazvao, dakle polje koje okružuje sve žive organizme. Njegova mjerenja tog polja, oko sjemena biljaka, su pokazala, da je moguće predvidjeti koliko će biti zdrava biljka, koja izraste iz tog sjemena. U svom radu sa ljudskim organizmima, bio je u mogućnosti ustanoviti npr. ovulacijske cikluse kod žena, locirati unutrašnja oštećenja na tkivima, te dijagnosticirati potencijalna tjelesna oboljenja. Njegov je rad kasnije nastavio njegov student dr Leonard Ravitz, koji je 1959. otkrio da se ljudsko energetsko polje mijenja u skladu sa načijom mentalnom i psihološkom stabilnošću.
U Sovjetskom savezu, opsežna je istraživanja u vezi ljudskog energetskog polja vršio je dr Viktor Inyushin, sa Kazahstanskog univerziteta. Kod ovog istraživača opet srećemo novi naziv za isto – bioplazmično energetsko polje. Njegova su promatranja utvrdila da se čestice bio-plazme stano obnavljaju u kemijskim procesima u stanicama, te da su u stalnom kretanju. Također je ustanovio da postoji relativno stabilna ravnoteža pozitivnih i negativnih čestica unutar bio-plazme. Zdravlje organizma biti će ugroženo ukoliko se ta ravnoteža naruši, zaključio je Inyushin.
Uploaded with ImageShack.us
Da se opet vratimo na Wilhelma Reicha, pošto je on na neki način centralna figura istraživanja na području ljudskog bio-energetskog polja u 20. stoljeću. Iz navedenog se ne može reći da je bio pionir tih istraživanja, no on je bio prvi koji je to znanje primijenio na područje ljudskih emocija, te na poremećaje u ljudskom ponašanju. Reich je ustanovio kako osobe u fazi visoke emocionalne ili seksualne uzbuđenosti na površini kože pokazuju vrhunac bio-električnih potencijala. Reichov psihoterapeutski postupak spojio je Freudove analitičke tehnike razotkrivanja nesvjesnog i tehnike oslobađanja blokada u prirodnom toku orgonske energije u tijelu. (Još jedan naziv za bioenergiju – orgon.) Oslobađanjem od tih energetskih blokada, Reich je 'čistio' negativna mentalna i emotivna stanja.
Od 30tih do 50tih godina Reich je eksperimentirao s orgonskim energijama, koristeći pri tom najmoderniju elektronsku i medicinsku opremu. Sam je konstruirao tzv. orgonski akumulator, pomoću kojeg je mogao koncentrirati orgonsku energiju. Taj se uređaj sastojao od nekoliko naizmjenično postavljenih slojeva feromagnetičnih metala i izolatora, sa visokom dielektričnom konstantom. Sjedenje u toj metalnoj kutiji je imalo iscjeljujući efekt na tijelo i duh. No, neobična naprava je uzrokovala seriju napada na Reicha, od strane medija i medicinskog establišmenta. Optuživali su ga, između ostalog, ne samo za liječenje nenaučnim metodama, već i za širenje komunističnih ideja i seksualni nemoral, tako da je završio u zatvoru, gdje je 1957. godine i umro.
Uploaded with ImageShack.us
Na kraju, valja svakako spomenuti i Barbaru-Ann Brennan, istraživača na polju ljudskog energetskog polja sa obrazovanjem fizičara, što je izdvaja od drugih. Ona se zapravo razlikuje od naprijed navedenih istraživača, zato jer je pomoću vlastite vidovitosti doprla do suptilnijih nivoa građe ljudske aure, koja su inače (naravno) nedostupna čak i najmodernijim mjernim instrumentima. Ona također naravno nije prva koja ih je detektirala, jer su ta suptilna tijela pomoću vidovitosti istraživali ranije, (još krajem 19. stoljeća) recimo teozofi, poput A. Besant i C.W. Leadbeatera.
Brennan opisuje slojeve ljudske aure kao međusobno prožimajuće; svako slijedeće tijelo stvoreno je od još finije tvari i viših vibracija, od tijela 'nižeg ranga', koje ono okružuje i prožima. Svojim je promatranjima B. Brennan otkrila interesantan dualistički model polja. Naime, prema njoj, svaki jedrugi sloj polja složeno strukturiran, poput nepomičnih valova svjetlosnih uzoraka, dok slojevi između izgledaju kao da su sastavljeni od obojenih fluida u neprestanom kretanju. Ona razlikuje ukupno 7 tijela. Svaki naredni sloj u potpunosti prožima sve slojeve ispod sebe, uključujući i fizičko tijelo. Tako se emocionalno [ili astralno] tijelo proteže izvan eteričkoga [bioenergetskog, praktički] uključujući u sebi i eteričko i fizičko tijelo.
Strukturirani slojevi sadrže sve oblike koje ima fizičko tijelo, uključujući unutrašnje organe, te dodatne oblike, koje tijelo nema. Tu je vertikalni protok energije, koji pulsira poljem prema gore i prema dolje, kroz leđnu moždinu [tzv. kundalini energija]. Brennan ga naziva glavnim vertikalnim tokom snage. U čovjekovom bio-polju nalaze se i rotirajući vrtlozi u obliku konusa, koji se nazivaju čakrama. Svaki je sloj tijela povezan sa jednom čakrom. Čakre imaju tri glavne uloge u tijelu. One vitaliziraju tijelo aure; potiču razvoj različitih oblika samosvijesti, te prenose energiju između različitih nivoa aure. Svaki sloj aure ima svoju grupu od sedam glavnih čakri, a svaka je smještena na istom mjestu kao u fizičkom tijelu. Znači, te čakre zauzimaju ista mjesta, a to je moguće, zato, jer svaki naredni sloj vibrira uvijek na višoj oktavi frekvencije. Energija se onda prenosi iz jednog sloja na slijedeći pomoću prolaze, koji se nalaze na vrhovima čakri.
srijeda, 04.01.2012.
BIO-KEMIJA I ETER (PRANA-BIOENERGIJA)
Nikola Tesla je već 1891. godine opisivao univerzum kao kinetički sistem ispunjen energijom, koja bi mogla biti iskorištena na bilo kojoj lokaciji. Nakon njegova susreta sa Vivekanandom, indijskim mističnim filozofom, nekoliko godina kasnije, obogatio je svoje vlastite koncepte onima iz vedske filozofije, te počeo koristiti izraze kao što su akaša i prana, u njegovom konceptu eterske fizike.
Ukoliko netko misli da je koncept, po kojem sva materija izvire iz polja nulte tačke recentna, nastala nedavno, vara se. Prije više od 100 godina Tesla je uvidio da «sva vidljiva materija dolazi od primarne supstance, razrijeđene izvan mogućnosti poimanja, koja ispunjava cjelokupni prostor, akaše ili luminiscentnog etera, koji djeluje na život dajući pranu ili kreativnu snagu...».
Filozofski koncept, prema kojem je čitav kozmos ispunjen medijem, u finijem stanju od gasa, a zvanom 'eter', međutim, datira još od antičkog doba, od Aristotela. U 17. stoljeću Galileo traži u eteru mogućeg «prvog pokretača». U klasičnu fiziku pojam je uveo Christian Huygens, kako bi objasnio transmisiju svjetla pomoću valova. Eter je postao potencijalni medijator onih 'misterioznih sila' što djeluju na daljinu, poput gravitacije, magnetizma i elektriciteta. No, nakon 19. stoljeća, Faradeya i Maxwella i njihovih radova, pojam etera bio je iz moderne fizike istisnut, kao što je već rečeno u postu o anti-gravitaciji.
I u biologiji i filozofiji su recimo H. Driesch (entelehija), i H. Bergson (elan vital) koristili pojmove srodne eteru. U najnovije vrijeme Rupert Sheldrake oživljava vitalističku ideju svojim konceptom morfogenetskih (morfičkih) polja.
Mehanicistički orijentirani biolozi često pretjeruju u ocjenjivanju uloge gena. Molekule DNK samo determiniraju sekvencu aminokiselina u proteinima, oni ne specificiraju način na koji su proteini razmješteni u stanicama, ni dalje – stanice u tkivima, tkiva u organima ni organi u organizmima. Mišljenje mehanicističkih biologa da se organizmi grade sami od sebe, automatski, Sheldrake je usporedio sa isporukom materijala na građevinsku lokaciju, te očekivanjem da se kuća sama, spontano izgradi.
Po Sheldrakeu, morfička rezonancija uključuje prijenos informacija, međutim ne i energije. Govoreći u teozofskoj terminologiji, fizički svijet je prožet nizom sve finijih svjetova, ili nivoa. Oni su sačinjeni od energetskih supstanci koje mi uopće nismo u stanju percipirati, a koje se ponekad zovu akaša.
Grčka riječ «morfe» označava oblik. Alternativni fizičari, poput Daniela Wintera ili Milo Wolffa vjeruju da je univerzum sačinjen iz jedne jedine supstance. Ono što u fizičkom svijetu daje privid različitih materijalnih tvari je upravo oblik. Govori se o geometriji etera, a način na koji je on strukturiran, po mišljenju navedenih fizičara, je ključan za kreaciju materijalnog svijeta.
Dobro je poznata činjenica kako platonička tijela igraju važnu ulogu u kemiji, kao organizacijske strukture molekula. To je vidljivo u načinu kako se organiziraju molekule prirodnih kristala, npr. Po novim fizičarima, eter je suptilna energija koja struji kroz materijalne tvari poput tekućine, kreirajući materijalni svijet. U osnovi geometrijske unutrašnje strukture atoma nalaze se navedena platonička tijela. I tu se vidi veza tzv. 'svete geometrije' i ove 'nove eterske fizike'. A ona predlaže model stvaranja atoma, u kojem vibracijama iz etera nastaju vrtložni oblici, koji onda oblikuju atom.
Uploaded with ImageShack.us
Odnos između vibracije i geometrije opisao je švicarski prirodoslovac Hans Jenny, osnivač nauke zvane 'kimatika'. Slika prikazuje vibracije u fluidu sa koloidom, a koje predstavljaju zvijezdu-tetrahedron. Bijele zakrivljene i ravne linije su mjesta gdje se poništavaju vibracije, dakle to su čvorišne tačke, gdje čestice koloida zauzimaju mjesto, kada se tekućina zavibrira. [Kod koloida, za razliku od otopina, dolazi do disperzije čestica u kojoj djelovanje ukupne površine prevladava nad djelovanjem kemijske konstitucije u određivanju karakterističnih svojstava (primjer – koloidno srebro).]
Po ovom sistemu zapravo funkcionira cjelokupna kreacija žive i nežive tvari u prirodi, od najmanjih atoma pa do galaksija. Geometrijski obrasci koji nastaju, rezultat su valne interferencije. To su tzv. torzioni valovi (zovu se još i skalarni). Kada se izlazni valovi koji kreću od centra sfere susreću sa reflektiranim valovima na površini sfere, dolazi do formiranja stojnih valova.
Uploaded with ImageShack.us
Oblik koji nastaje je onaj torusa. To je jedinstveni oblik strujanja u hidrodinamici, koji omogućuje spiralni tok prema unutra i prema vani. Kako je naš univerzum kreiran od samo jedne supstance, tj. etera, torus je prirodni oblik toka energije koji formira prividno odvojene entitete u njemu. Interesantno je da su teozofi C.W. Leadbeater i A. Besant još 1895., pomoću vidovitosti ustanovili da je torusni oblik onaj koji predstavlja bazično građu atoma. Shodno tome, mislim da možemo upotrebljavati, pored izraza 'mistična fizika', također i 'mistična kemija'. Izraz 'okultna' znači to isto, samo je u novije vrijeme dobio pejorativan prizvuk (primjer - može se čuti govor o 'mističnom kršćanstvu', ali ne i 'okultnom kršćanstvu').
Dakle – torusne oblike formiraju torzioni (skalarni) valovi, interferencijom. [interferencija=uzajamno djelovanje valova pri njihovom međusobnom kontaktu] Interferencija se obično povezuje sa destruktivnim djelovanjem. Jedan jedini izuzetak je kada valovi interferiraju u valnim dužinama tzv. Zlatnog reza (Golden Mean). Drugim riječima, energetska phi-spirala koja pritom nastaje, može se ponovo kretati unaokolo u torusnom obliku, bez samo-poništenja. Phi spirala je shodno tome jedini mogući način u-gradnje i samo-organizacije. To je – način na koji se formira materija od elektromagnetske energije, kao forma čiste valne interferencije.
Prema nekima, torzioni valovi jesu nedostajuća karika u potrazi za 'teorijom svega'. Izgleda kako su elektromagnetizam, gravitacija i torzioni valovi svi članovi iste porodice – oni su samo različite forme eterskih vibracija.
ponedjeljak, 02.01.2012.
Drug 'Aspi'
Čitam povremeno u lokalnim novinama rubriku mog kolege iz srednje škole Roberta Matteonija, u kojem spomene s vremena na vrijeme drugove, s kojima smo igrali na školskom igralištu košarku, ili nogomet. Tako sam se i ja prisjetio jednog našeg kolege, koji je išao s nama u razred (mislim da je umro prije dvije godine, vidio sam osmrtnicu u novinama). Volio je nogomet, i najčešće je bio golman, u tim našim školskim utakmicama, ako se dobro sjećam.
Taj kolega je sjedio u prvoj klupi, u srednjem redu, i zapamtio sam da je rođen samo dva dana kasnije (jer su u školskom dnevniku bili datumi rođenja). Nakon srednje škole, povremeno sam ga viđao u gradu, međutim, on se ponašao na neki način čudno, kao, eto praveći se da me ne pozna. Mislio sam da je to slučajno, no i drugi moji kolege su davali slične primjedbe. Pošto je radio kao portir u jednoj firmi, jedan se naš prijatelj, šofer, žalio što je sa birokratskom formalnošću pregledavao njegov kamion, pri tome uopće ne davajući nekakve znake radosti, što eto sreće druga, sa kojim je išao u razred.
Drug Ž. postao je 'čudan'. Nitko ne zna zašto. Poslije ga nisam nešto viđao, naročito ne nakon 1991., i ne znam da li je još radio u onoj firmi, ili ne. Jednom sam načuo, a ne znam da li je to istina, da je pješice otišao do Beograda, da se pokloni Titu, na njegovom grobu, Kući cvijeća.
Godine 1980., pored Tita, također je umro i Hans Asperger, austrijski pedijatar, po kojem je tzv. Aspergerov sindrom dobio ime. No, tek sredinom 90-tih godina je taj sindrom dobio mjesto u dijagnostičko-statističkom priručniku DSM-IV (za mentalne poremećaje). I tek 90-tih su prvi tekstovi o ovom sindromu prevedeni na engleski. Ja lično sam prvi put za njega čuo tek 2006. čini mi se, ili nešto malo ranije, možda.
Druga iz prve klupe sam se sjetio kada sam pokušao astrološki analizirati nekoliko horoskopa autističnih i asperger osoba. Primijetio sam neke karakteristične elemente, kao što su Mjesec, Merkur i Uran, često i u međusobnoj kombinaciji, koji se redovito pojavljuju. U slučaju mene i mog druga, ključan je bio Mjesec (u mene bez aspekta), kod druga 'sjeda na Uran', a da znam nekoga rođenog četiri dana iza mene, i tu bi sigurno bilo problema sa autističnim crtama u karakteru, jer Mjesec 'sjeda na Lilit.
Čudno je manje čudno kad se zna znanje. I čudno postaje shvatljivo. Neki smatraju da je i Tesla bio 'aspi'. Neke je karakteristike pokazivao, sigurno.
