KADA SAM VOLIO NOGOMET
Gledam jučer na TV intervju Fani sa Robertom Prosinečkim, trenerom 'Crvene zvezde'. Prije neki dan sam pročitao da je skoro umro i nekadašnji trener 'Zvezde', Miljan Miljanić (u rubrici u lokalnim novinama, moga srednjoškolskog kolege iz razreda, Roberta Matteonija, koji je bio njegov lični prijatelj). Onda sam se prisjetio i jednog, za mene velikog događaja iz djetinjstva, dakle kada sam prvi put prisustvovao jednoj prvologaškoj fudbalskoj utakmici. Igrala je 'Crvena zvezda' i 'Hajduk', tada u najjačim postavama, sa Zvezda sa Džajićem, Karasijem, Bogičevićem, Petrovićem i Hajduk sa Jerkovićem, Oblakom, Šurjakom, Mužinićem – cijela je reprezentacija Jugoslavije bila sastavljena od tih igrača. Bio je to veliki spektakl, pogotovo za jednog klinca. Sjećam se kako mi je bilo žao što je Hajduk izgubio, eto u toj vrlo jakoj postavi, koja je osvojila dva šampionata i pet kupova Jugoslavije za redom, što nije nijednom drugom klubu pošlo za rukom.
Godinu dana ranije sam bio u Splitu, zajedno sa starim. I iako tada nije bilo nikakve utakmici, želio sam vidjeti bar stadion, onaj stari. I došao sam tamo dakle, i bio je trening juniora. Sjećam se kako je golman (ne znam tko je bio) branio jedan vrlo jaki šut, pošto sam stajao tačno iza gola, sav sam se prepao. Iza je bilo neko malo dvorište, asfaltirano, i također se sjećam da sam vidio košarkašku tablu, sa košem, što me je bilo iznenadilo. Vrlo kratko sam bio na tom treningu juniora, i među tim igračima je bilo sigurno nekih koji su kasnije igrali za prvi tim. Poslije sam na kiosku vidio nekakvu knjigu, sa grbom Hajduka, i odmah počeo moliti starog da mi je kupi. Knjiga je imala na naslovnici veliki kockasti grb, a na vrhu malu, crvenu zvijezdu. Zvala se 'Hajdučka legenda'.
Već je puno prošlo od tada, evo već 40 godina, ali sjećam se kako sam sa zanimanjem čitao kako su ti prvi nogometni entuzijasti osnovali klub, sa vrlo skromnim sredstvima. I usprkos svemu, ako se ne varam, uspjeli su postati u onoj prvoj Jugoslaviji, najbolji klub, s najviše osvojenih titula šampiona. Pokušavam se sjetiti nekih detalja. Sjećam se da je bila neka pjesma, kao poezija ispjevana u junačkom desetercu, o prvoj utakmici Hajduka, mislim da je to bilo sa praškom Slavijom. (Govorim sve iz sjećanja, pa možda i griješim.) O nekom igraču, koji je bio kapiten, i imao je veliki stomak, pa ga je pjesnik uporedio sa 'trbušastom sipom'. Zatim, sjećam se nekog golmana, mislim da se zvao Gazari, kako je branio na čudan način. Kada je vidio da lopta ide u stativu, okrenuo se leđima prema protivničkim igračima i tako hvatao odbijenu loptu. I čini mi se da je pisalo da je na taj smiješni način bio primio samo jedan gol. Pa jednog igrača, koji je bio omiljen, imao kovrčavu kosu, pa su ga zvali 'Janjčić'. On je bio veliki boem, pa su ga morali izvlačiti iz gostione, da dođe na trening. A bio je među najboljima, ako ne i najbolji. Mislim da se zvao Gazdić, Nikola Gazdić, ako se dobro sjećam. Inače su u to vrijeme čistog amaterizma, igrači igrali samo za sendvič i sok. I to je bilo to. Nikakvi milionski ugovori, ni za najbolje igrače.
Nisam dugo ostao nogometni fan. Ja sam već kao tinejdžer prestao pratiti fudbal. (Iznenadio sam se kad sam čuo ljude iz Livna, koje je hrvatsko mjesto, da kažu 'fudbal', a ne nogomet). Bilo kako bilo, činjenica je da se taj sport komercijalizirao preko svake mjere. Ali isto tako, da me može malo šta oduševiti što vidim na TV-u. Možda su najbolje one stvari u životu, koje se rade iz čiste ljubavi, riječ 'amaterizam' ima u svom korijenu ljubav, 'dilentantizam' je postala pejorativna riječ, ali ima u svom korijenu 'zadovoljstvo'. Rad na nečemu iz čiste ljubavi i zadovoljstva. I to je to.
Post je objavljen 16.01.2012. u 14:34 sati.