My spiritual exercises
srijeda, 29.02.2012.
ESP I ASTRALNI-MENTALNI PLAN
Neki ljudi, inače skloni metafizici, imaju problema sa prihvaćanjem koncepta suptilnih nivoa postojanja – astralnim i mentalnim planom. Kao što je vidljivo iz ranijih postova, ni mnogi naučnici ne mogu prihvatiti nivo suptilniji od eterskog – zato i govore o «polju nulte tačke», kao onom iz kojeg sve, cjelokupna materija, izvire. Drugi pak nisu u stanju shvatiti vezu između događaja koji spadaju u ESP (ekstra-senzornu percepciju) i ovih viših planova, astralnog i mentalnog. Zato ću u ovom postu pokušati objasniti ove veze.
Kada se kaže «astralni plan» (lat. planus) onda se ne treba shvaćati nešto što je fizički na višem nivou, višem sloju. Mnogi su skloni kada se spomenu viši svjetovi, pomisliti na nešto što je iznad oblaka, iznad vidljivog neba itd. Međutim, nije tako. Paralelni svijet postoji, ali nije negdje drugdje, vezan pupčanom vrpcom za ovaj svijet. On se nalazi upravo ovdje, na ovom istom mjestu. Zapravo, ni ne postoji adekvatan izraz za njega. Ako kažemo plan, ravan, to asocira na neko ravno polje. Ako kažemo sloj, opet pomišljamo na sloj zemlje, sloj kamena vapnenca itd.
Kako to da astralni plan može stajati, (su)postojati na istom mjestu na kome je i fizički plan? Vrlo jednostavno. Naime, svaki od planova predstavlja jednu specifičnu vibraciju, koja se sastoji od valova. I oficijelna fizika dozvoljava da istovremeno, na istom prostoru, postoje tri (ili više) vrsta valova. Uzmimo primjer iz muzike, recimo da odsviramo istovremeno na klaviru akord od tri tona, C, E i G. Svaki od ta tri tona, dopirući do našeg slušnog osjeta, vibrira na različitoj frekvenciji, C na 262 Hz, E na 330 i G na 392 Hz. No, njihove rezonancije odzvanjaju, odnosno zauzimaju isti prostor, tj. ne dolaze do uha prostorno odvojene.
Dakle, različite frekvencije mogu dijeliti isti prostor, u isto vrijeme. Vaše uho čuje istovremeno i vibracije na višim, kao i one na nižim frekvencijama. Pomislite sada na različite dimenzije u kozmosu, od kojih svaka vibrira na svojoj vlastitoj frekvenciji. Mada ne možemo (ukoliko nismo vidoviti) percipirati ove suptilne frekvencije i dimenzije, to ne znači da one ne postoje.
Neki mogu reći da vjeruju samo u ono što vide. No, od vrlo širokog elektromagnetskog spektra, dakle valova raznih frekvencija i dužina, mi zapravo vidimo vrlo mali isječak – onaj vidljivog svjetla, odnosno onaj koji vibrira na valnoj dužini od 400 do 700 nanometara. (Ove mikroskopske dužine, ako se pitate, odnose se na red veličine 4 do 7 hiljada atoma, poredanih jedan do drugog.)
Dobro. A da li ove suptilne planove koristimo u našem svakodnevnom životu? I te kako. Konstantno. Svaki puta kada nešto pomislimo, pokrećemo mentalno tijelo unutar nas, misao je vidljiva nekim posebno vidovitim ljudima, jednostavno zato što svaka misao stvara određenu formu. Putem astralnog tijela (i eterskog) misao dospijeva i do fizičkog tijela, odnosno percipiramo je u našem fizičkom mozgu, njegovim sivim stanicama.
Astralna materija u čovjeku nije samo u stanju primati vibracije iz eterske materije i slati je mentalnoj, već je također u stanju i primati utiske iz okolne materije na svojem vlastitom planu, te slati je posredstvom mentalnog tijela čovjeku u fizičkoj dimenziji. Isto je tako, naravno mentalno tijelo u stanju primati utiske sa mentalnog plana.
Kao što je poznato, naš je fizički mozak podijeljen na lijevu, racionalnu i desnu, intuitivnu polovicu. Možemo isto tako razlikovati i naš racionalni i emocionalni um (Oni su razdvojeni, tako da osoba visoke racionalne inteligencije ne mora istovremeno posjedovati i veliku emocionalnu inteligenciju.)
Novija istraživanja u neurologiji, 80tih i 90tih godina donijela su otkrića kako centara našeg racionalnog, tako i emocionalnog uma. Tako, emocionalne, podsvjesne reakcije (a koje pristižu od astralnog tijela) dolaze u centar u fizičkom mozgu zvan – amigdala. Ta tvorba registrira naše emocije, te shodno tome, i reagiramo, ne uvijek na najpametniji mogući način. Zašto naše emotivne, impulzivne reakcije nisu uvijek svjesne i/ili logične – jednostavno zato, jer signal iz astralnog tijela prema amigdali putuje uvijek brže, nego li onaj iz mentalnog tijela u tvorbu zvanu hipokampus.
Naše se memorije, bile one emocioalne ili ne, ne skladište, da tako kažem, u ovim navedenim formacijama, one samo predstavljaju 'prijemnik', koji registrira slike (poput TV-a), a te slike/utiske dakle skladište naša suptilna tijela. Često se kaže da naš mozak koristimo u nekom skromnom postotku. Ja bih rekao, da tako vjerovatno i treba biti. Jednako kao što u nekom skromnom postotku koristimo npr. ceste. Koristimo ih samo kada se trebamo prevesti nekamo. Tako i mozak i njegove kanale-neurone koristimo samo kada moramo obaviti neku intelektualnu radnju. Ukazao bih na misao dva fizičara, Harolda Puthoffa i Russella Targa: «...pojava određenih događaja uzrokuje uznemirenje u prostornovremenskom području u kojem se dešavaju, i ovo se dešava unazad i unaprijed u vremenu, kao što i kamen bačen u jezero stvara mreškanje.» Ja bih rekao da simultano postoje dva suptilna 'prostorvremena', astralno (gdje vrijeme protiče znatno brže) i još finije, mentalno, gdje su prostor i vrijeme jedno, odnosno prošlost, sadašnjost i budućnost (ko)egzistiraju simultano. Ovo 'mreškanje', maloprije spomenuto, dolazi ponekad u kontakt sa našim astralnim tijelom, bilo u formi slutnji, vizija ili snova, i onda njih tek registrira mozak, pomoću malih organa, također prije navedenih (amigdala i hipokampus).
ESP eksperimenti Puthoffa i Targa
Početkom 70tih Stanford institut je poduzeo neka istraživanja u pogledu mogućnosti proširenja kapaciteta ljudske svijesti. Testovi su se prvenstveno odnosili na sposobnost vidovitosti, ali i drugih ekstra-sensornih fenomena.Tokom 70tih i 80tih izvedeni su brojni eksperimenti, koje je također podržavala CIA, kao i neke druge vladine agencije. Dva navedena fizičara, Harold Puthoff i Russell Targ bili su osnivači ovog (tada) tajnog projekta. Njihov je zadatak bio da shvate principe 'remote viewinga' (gledanja na daljinu) te da iskoriste sposobnosti medija, kako bi prikupili korisne informacije iz Sovjetskog saveza, za vrijeme 'hladnog rata'. Dvojica fizičara, 'remote viewing' definiraju kao kontaktiranje, doživljavanje i opis skrivenog objekta (ili udaljenog mjesta), na bazi prisutnosti ko-operativne osobe na udaljenoj lokaciji, ili pak datih geografskih koordinata.
Najuspješniji medij Puthoffa i Targa bio je penzionirani policijski službenik Pat Price. Tako je jednom prilikom Price uspio svojom vidovitošću prodrijeti u tajni sovjetski vojni laboratorij u Sibiru. Bile su mu date samo geografska širina i dužina, kao reference. Price je prilično precizno nacrtao pokretni kran, koji je u svojem 'unutarnjem viđenju' percipirao. Na donjoj slici desno je Priceov crtež tajnog sovjetskog postrojenja u Semipalatinsku, dok je na lijevoj strani crtež CIA-e, sačinjen na bazi satelitskog snimka.
Interesantno je da je i sam voditelj, Russell Targ bio uspješan u 'remote viewingu'. Jenom se medij, Pat Price, nije pojavio u zakazanom terminu, i Targ se spontano odlučio, da zauzme njegovo mjesto. Zadatak je bio da opiše mjesto u Kolumbiji, gdje se njegov kolega Puthoff tada nalazio. Mada Kolumbija ima raznolike pejzaže, nije bilo vjerojatno da baš 'pogodi' da se tada njegov kolega nalazi u blizini aerodroma, na otočiću San Andres. Kao što se vidi na donjem crtežu, ispod kojeg je fotografija, Targ je vrlo dobro obavio zadatak u ulozi medija, ispravno osjetivši da se radi o pisti na obali oceana.
Osim Pata Pricea, svojim se sposobnostima od njihovih medija isticao i Ingo Swann. Tako su jednom prilikom Targ i Puthoff željeli provjeriti, igra li ljudska prisutnost kakvu ulogu, u primanju signala sa mjesta. Pošto na Zemlji nije sigurno, da je neko mjesto sasvim pusto, odlučili su se da Swann vizualizira Jupiter. Swann je tokom eksperimenta imao utisak kao da planeta ima prsten, i nacrtao ga je, i sam sumnjajući u ispravnost svojeg viđenja. Tek su naknadne fotografije NASA-e pokazale da ova planeta ima prsten, baš kao i Saturn. Dakle, Swann je pokazao da nema potrebe za ljudskom prisutnošću. Sada sam se sjetio na interesantno viđenje ovog medija, opisano u njegovoj knjizi «Penetration». Naime, on je pomoću 'remote viewinga', na Mjesecu percipirao nešto, što bi ličilo na neku bazu. Vidio je čovjeka, kako vozi vozilo, nalik na traktor, i nešto kao zgradu, ili neki slični objekt. Možda ipak ima nečeg na Mjesecu, neka tajna baza, nešto u što nam nije dozvoljeno 'penetrirati'?!
Neki su istraživači pretpostavili da u fenomenu 'gledanja na daljinu' imaju odlučujuću ulogu tzv. Schumanovi ili ELF valovi, izuzetno niske frekvencije (oko 7.5 ciklusa u sekundi). Izgleda se da ovi valovi mogu prostirati bez ikakvog slabljenja, barem kada je riječ o površini naše planete. Oni također imaju veliku moć penetracije, pa im ne smeta ni prepreka od čelika. Ono, što je posebno interesantno, je da ovi ELF valovi imaju istu frekvenciju kao oni koji učestvuju u bazičnim električnim procesima u mozgu. Radi se dakle o theta-valovima (frekvencija od 4-7 ciklusa/sek.), koji se javljaju kod pospanosti ili mirnog sna, no može se reći da su i već na granici alfa-valova, koji imaju frekvenciju od 8-13 ciklusa/sek. Ovi potonji valovi su karakteristični za stanje tzv. paradoksalnog sna, kada je tijelo opušteno, ali EEG pokazuje karakteristike budnog stanja. Alfa-valovi dakle, također su karakteristični i za meditaciju. Shodno tome, mogli bi zaključiti da se pri 'remote viewingu' radi o jednoj proširenoj svijesti, u kojoj se informacije o udaljenim objektima dobivaju trenutno. No, moguće je da se dobiju i informacije o nekom mjestu kakvo je ono bilo u prošlosti, o čemu ima također svjedočanstava. I ovo, naravno, asocira na koncept univerzuma kao mreže, koja na suptilnim nivoima sprema podatke, koje onda može, određenim medijima, usklađivanjem na određenu frekvenciju, poslati.
utorak, 07.02.2012.
INTELIGENTNI DESIGN I EVOLUCIJA FORMI U UNIVERZUMU
Sredinom 90tih pojavila se nova teorija evolucije, koja se suprotstavlja staroj darvinističkoj, zvana 'Inteligentni dizajn'. Ona smatra, odnosno njen osnivač Michael Behe da je život na Zemlji rezultat ne nasumičnog procesa pokušaja i pogrešaka, već rezultat – jednog inteligentnog uzroka (koji može ali ne mora biti Bog u kršćanskom smislu riječi). Za razliku od kreacionista, zagovornici inteligentnog dizajna propovijedaju postepen razvoj života na Zemlji, u etapama, koji potom slijede nagli evolucijski skokovi, a njih može prouzročiti samo neki «inteligentni uzrok».
S ovom je teorijom srodna i ideja kvantne evolucije, koju zastupa američki fizičar Amit Goswami. Bazična ideja jest da se genske mutacije odvijaju u kvantnom stanju, a ne klasičnom mehaničkom Newtonovske fizike. Prema Goswamiju, morfička polja mogla bi biti «skladišni prostor» za ove kvantne mutacije. Kvantna evolucija konstatira da se tradicionalne životne forme nikada ne sreću kod fosilnih nalaza. To američki fizičar objašnjava postojanjem pretpostavljenih tranzicijskih formi života samo u virtualnom obliku, tj. njihovu egzistenciju samo na kvantnom planu. Kompletno nove vrste proizlaze samo iz tih kvantnih skokova. Za razliku od darvinizma, kvantna evolucija tvrdi da postoji raspoznatljivo usmjerivanje u procesu evolucije, od jednostavnih, ka sve kompleksnijim životnim formama. Holistički naučnik i filozof Ervin Laszlo ističe, odnosno dodaje ovom viđenju evolucije jednu nijansu univerzalnog, i proširuje evoluciju na cijeli kozmos. Dakle, u međupovezanom univerzumu, prirodno je da se dešava i simultana evolucija.
Alternativni fizičar David Wilcock smatra da su torzioni valovi zaslužni, kako za nastajanje novih, tako i za nestajanje starih vrsta. To je po njemu uzrok kvantnih skokova u evoluciji, kao i 'nedostajućih karika' u fosilnim nalazima. Torziono polje je podudarno sa A-poljem E. Laszla, te morfičkim poljem R. Sheldrakea.
Ideja o «tranzicijskim oblicima» koji postoje samo virtuelno, u morfičkim poljima, svakako je zanimljiva. Nalazi se u veoma dobroj knjizi (po meni, jednoj od najboljih na području holistike) J. Wicherinka «Souls of Distortion Awakening».
Ova prethodna misao podsjetila me je na jednog škotskog biologa, na D'Arcyja Thompsona (1860-1948) i njegovu knjigu «On Growth and Form». U njoj Thompson, kao što sam naslov sugerira, govori o rastu i formama živih bića. (Što ga čini na neki način 'bijelom vranom' među biolozima njegovog doba, kada je primarno bilo učenje u vezi genetike i evolucije.) D'Arcy pak tvrdi kako prirodna selekcija ima samo ograničen upliv na evoluciju u cjelini i nije 'odgovorna' za značajan progres. D'Arcy dakle vjeruje da se nove strukture pojavljuju radi matematičkih i fizikalnih karakteristika žive materije, na analogan način kao kod nežive materije. On formu pripisuje «snagama prirode i matematičkim zakonima».
Na neki način, sudeći prema crtežima iz D'Arcyjeve knjige, ja bih rekao da je on možda i nesvjesno zastupao istu ideju koju sam ja predložio u prethodnom postu, naime da na suptilnom planu postoji jedna vrsta 'milimetarskog papira', koji tvorac 'inteligentnog dizajna' (ma tko ili što on bio) po svom nahođenju savija, uvija, riječju transformira, na milion načina. I tako pravi inteligentni nacrt živih bića
ponedjeljak, 06.02.2012.
EM MREŽA UNIVERZUMA
Sa konceptom univerzuma kao mreže sam se susreo prvi puta 90tih, u djelu Fritjofa Capre, «Tao fizike». Moram priznati da tada nisam, a ni mnogo kasnije, mogao prihvatiti koncept u literalnom smislu riječi, već više na jedan, gotovo bih rekao simbolički, da ne kažem poetski način. Očito je taj koncept zastupao već Caprin profesor na bečkom univerzitetu, Werner Heisenberg, koji kaže da se «svijet nije razdijelio u različite skupine objekata, nego u različite skupine veza». Na istoj liniji razmišljanja je bio i fizičar David Bohm (Oppenheimerov student). Bohmov holistički koncept ('implicitni poredak') u kojem se čestice nikada ne mogu odvojiti od polja koje ih okružuje, već se u njemu u-vijaju i raz-vijaju, (praktički zamataju i odmataju) također asocira na mrežu. Jedan sličan koncept zastupao je i Walter Russell, o kojem je bilo riječi u prethodnom postu.
Gledajući ilustraciju u knjizi talijanskog kemičara Giorgija Piccardija, došao sam na pomisao (imajući na umu princip 'Kako je gore, tako je dole') da se putanja Zemlje oko centra galaksije može usporediti sa kretanjem EM vala. Maxwell umjesto o transverzalnom, govori o rotacijskom EM valu. Zemlja, rotirajući u jednom obilasku Sunca oko galaktičkog centra, napravi 240 miliona rotacija. Praktički onda, orbita Sunca predstavlja longitidinalni, a orbita Zemlje transverzalni (rotacijski) val.
Na internetu sam vrlo rijetko vidio da se shematski prikaz EM vala predstavlja u nekakvoj rešetci, ili mreži. Po mom skromnom mišljenju, ovo je zaista način na koji se EM val giba kroz prostor. Sada sam se sjetio i Einsteinove teze o zakrivljenosti kozmosa u blizini velikih nebeskih tijela. Ono što je 'zakrivljeno' je u stvari samo EM polje, njegova mreža. Univerzum predstavlja jedan 3D nanometarski 'papir', gdje se valovi gibaju u tačno zadanim 'gabaritima'. Bar ja tako mislim.
Ono, što me je 'natjeralo' da prihvatim elektromagnetnu mrežu univerzuma kao temelj na kojem se zasniva cjelokupna realnost, bili su zapravo crteži, koje sam vidio u 'bibliji elektromagnetizma', knjizi Jamesa Maxwella «A Treatise on Electricity and Magnetism».Već sam u jednom ranijem postu bio istaknuo da se orbite planeta mogu usporediti sa torzionom cijevi, podijeljenoj na segmente. Sa svakim novim stepenom što ga planeta prolazi na svom putu oko Sunca, emitira specifičnu energiju. Ona je formativna, i njome se 'udahnjuje' život novorođenim bićima na zemlji.
Odnosi planeta se direktno reflektiraju na astralno tijelo, oni predstavljaju neku vrstu 'pečata', oznake bića, koju ono nosi kroz život. Npr. kada su 3 planete međusobno u trigonu, na međusobnoj udaljenosti od 120 stupnjeva, tada se spiralno ta energija, odnosno 'sinergija' prenosi na Zemlju, gdje se stvara pripadajuće morfičko polje. Ono kasnije oblikuje živo biće. Longitudinalni, torzioni ili skalarni valovi u sinergiji oblikuju suptilno tijelo, daju mu formu, a transverzalni, sa svojim frekvencijama, daju boju, odnosno boje tom živom biću. [Kao što laserski zraci u sinergiji stvaraju 3D forme. Fizičar H. Haken je skovao pojam «sinergetičan» u vezi proučavanja kooperativnih efekata lasera.] Niti po kojima valovi putuju, predstavljaju zapravo strune, i tu sam došao i do prihvaćanja, na neki način, teorije struna, koju sam ranije zanemarivao. Po meni, postoje EM valovi grubljeg, fizičkog nivoa, i oni finijeg, suptilnijeg. Oni kreiraju 'nacrt' budućeg organizma, koje se rađa na Zemlji.
subota, 04.02.2012.
WALTER RUSSELL - PIONIR NEW AGEA
Tesla je jednom prilikom rekao Walteru Russellu da bi «svoj rad trebao zaključati u podrum Smithsonian [instituta] za hiljadu godina», da ga zadrži za buduće generacije, dovoljno razvijene da ga mogu razumjeti. Bolji kompliment vjerovatno nije mogao dati ovom samoukom polihistoru, sveznadaru, koji je formalno obrazovanje napustio već sa 13 godina, i počeo zarađivati kao svirač orgulja.
Russell (1871-1963) je bio mlađi suvremenik Nikole Tesle, poput njega jedan od pionira New agea, i u svoje vrijeme poznat po dostignućima u raznim područjima – kao slikar, skulptor, arhitekt, te kao filozof i naučnik. Postavio je osebujnu unificiranu teoriju o električnom univerzumu, koja predstavlja osnovu današnje alternativne fizike. Pretpostavio je da je univerzum zasnovan na unificirajućem principu ritmičke balansirane izmjene. Gotovo svega, čega se dohvatio, radio je vrhunski, a bio je zaista svestran. Kada je 1963. preminuo (na svoj 92. rođendan) američki TV voditelj Walter Cronkite nazvao ga je «Leonardom našeg doba», što nije bilo pretjerano. No, kao da je polagano u zadnjih pola stoljeća pao u zaborav.
Njegova postignuća na području umjetnosti, odnosno slikarstva i kiparstva, donijela su mu priznanja i poznanstva sa važnim ličnostima kao što je Mark Twain, Thomas Watson (osnivač IBM-a), Theodor i Franklin Roosevelt (kojima je napravio biste) i Thomas Edison. Bio je jedan od prominentnih članova Twilight Cluba, jedne vrste «think tanka» umjetnika i filozofa. Kroz ovu organizaciju on se zalagao za bolje radne uvjete, i donošenje boljih zakona, kojima bi se eliminirala bezdušna eksploatacija radnika. Nakon 2. svjetskog rata osnovao je University of Science and Philosophy na imanju Swannanoa u Virginiji, zajedno sa suprugom Lao. Bio je jedan od pionira anti-nuklearnog pokreta, predvidjevši još 1954. godine stvaranje rupa u Zemljinom ozonskom omotaču. Napisao je i djelo iz te tematike, naslovljeno «Atomic Suicide?».
Ono što je možda centralno u raznolikom opusu Waltera Russella za New age filozofiju, je njegovo djelo «Secret of Light» iz 1947. godine. U njemu on veli ovako: «Ovo otkrivenje prirode Svjetla biti će naslijeđe u nadolazećem Novom dobu većeg razumijevanja. Njegovo razotkrivanje će dokazati postojanje Boga metodama i standardima prihvatljivima i nauci i religiji.» Materiju je on vidio kao valove svjetlosti u pokretu, električno podijeljene na parove suprotnosti (pozitivni i negativni elektricitet), potom električno uvjetovane i oblikovane u ono, što podrazumijevamo pod materijom.
Neke ideje iz ovog djela podsjećaju na Davida Bohma i njegov implicitni poredak, odnosno skupljanje polja i širenje nazad u polje. Russell govori o dvije nasuprotne električne ekspresije koje se raz-vijaju kako bi stvorile forme, a onda se ponovno u-vijaju, i tako se taj proces neprestano ponavlja. Pozitivni elektricitet vuče spiralno unutra, dok negativni 'gura' spiralno od unutrašnjosti prema van. [Russell ipak zanemaruje magnetizam kao sastavni dio elektromagntske sile. Po meni radi se o dvije bipolarne međuprožimajuće sile (ili jedna kvadripolarna), koje i tvore 3-dimenzionalnu materiju u prostoru.]
Cjelokupnu energiju Russell vidi u ekspresiji valnih ciklusa, jedan ciklus obuhvaća put od tačke kompresije (ili kontrakcije), gdje gravitacija prestaje, i počinje radijacija, do ekspanzije gdje radijacija prestaje, te opet počinje gravitacija. Ovo Russell naziva univerzalnim pulsom kozmosa, u kojem je gibanje uvijek dvosmjerno.
Najvažniji princip u filozofskom sistemu Waltera Russella, po njegovom vlastitom mišljenju je onaj, o univerzalnoj spiralnoj valnoj oktavi. Puls univerzuma započinje od 0 u stanju mirovanja, spiralno se razvija do svojeg maksimuma, a potom ide ponovno natrag ka nuli. Čine ga 4 nasuprotna para, akcije i reakcije. Upravo ti parovi i čine univerzalnu valnu oktavu
Kemijski elementi, stvoreni kao parovi suprotnosti, baš kao i muzički tonovi, imaju dakle isti odnos u valnoj oktavi. Periodični sistem elemenata Russell dijeli u 9 oktava – centralno mjesto zauzima ugljik, čineći balansirajuću tačku stabilnosti cijelog sistema. On je isticao kako je 98 posto organskog života sačinjeno od ugljika i još 4 elementa, koji čine zajedno s njim elemente 4. oktave.
Općenito uzevši, sva se valna gibanja izražavaju kroz osam tonova – četiri nasuprotna para. Centralni par daje utisak jednog, pa se oktava prema van izražava kao sedam, sedmica. Tonovi se multipliciraju ili dijele pomoću pritiska [frekvencije] svjetla, ritmički 'oprostoruju' matematičkom preciznošću svakom valnom oktavom gibanja. Zakon, koji se odnosi na jedan efekt gibanja, odnosi se zapravo na sve, bilo da se radi o zvučnom valu, električnoj struji, spektru boja ili oktavama elemenata materije. Eto, to bi bilo najbitnije iz New age učenja Waltera Russella.
