My spiritual exercises
srijeda, 30.11.2011.
Kada sam bio pjevač
Prije jedno desetak godina sam bio komponirao jednu pjesmu koja ide otprilike: "Uključujem TV/preko volje gledam filmove". I stvarno je tako, većinu filmova (i serija) baš nekako odgledam tako, preko volje. A onda sinoć jedan film paf!, koji mi je konačno probudio nešto kao ajde recimo - emocije. Film bez nasilja i divljih scena seksa, i bez obavezne eksplozije pri kraju filma iz koje se glavni junaci izvlače bravuroznim skokom, 0.1 sekundu prije praska. Film o ostarjelom pjevaču, koji pjeva stare pjesme iz 60tih i 70tih, 'za penzionere'. I ima povremene ljubavne avanture, sve dok se ne zaljubi u fatalnu Marion. Ima nešto kao 'dušu' taj film, rekao bih više nego tona holivudske produkcije.
Uploaded with ImageShack.us
Melodija iz filma: Pour un flirt - M. Delpach
utorak, 29.11.2011.
TAJNE BERMUDSKOG TROKUTA (4)
Live to Tell (Preživjeli)
Na osnovu prethodnog posta neki bi mogli (pogrešno) zaključiti kako su ama baš svi, koji su iskusili neku vrstu 'susreta sa paranormalnim' unutar Bermduskog trokuta, doživjeli tragičnu sudbinu. Ipak, nije tako. Da tako kažem, pojedinima se nasmiješila sreća, ili su spašeni milošću boga Neptuna, da tako kažem. Ostali su živi, da bi svoja neobična sjećanja prenijeli nama, koji takvo nešto nismo imali prilike doživjeti.
Penzionirani pripadnik Obalne straže Frank Lynn daje nam prikaz neobične zgode koju je doživio sa svojim kuterom Yamacraw jedne noći u augustu 1956. godine. Sjeća se da je te noći vrijeme bilo perfektno, more mirno, a vidljivost izuzetno dobra. Sa obala Floride sa kolegama, pripadnicima Obalne straže, bio se zaputio u pravcu Trokuta.
Negdje oko 1 i pol ujutro primijetili su na ekranu radara liniju nečeg naizgled 'čvrstog' - sličilo je na neko kopno - na oko 45 km od mjesta na kojem su se nalazili. No, navigacijski uređaji su pokazivali da je najbliže kopno udaljeno 260 km. Potom su se počeli oprezno približavati tom 'nečem', i oko sat i pol kasnije došli na manje od kilometar, od objekta primijećenog na radaru. Nastavili su se približavati, i na oko 100 m, uključili su reflektore. Masa je bila tako gusta, da svjetlost nije mogla prodrijeti kroz nju. Sada su se približili skroz, ipak, ne želeći direktno ući u čudnu zaparenu masu, napravili su manevar lagano ulijevo, jedva je okrznuvši desnim bokom. Ponovili su taj manevar nekoliko puta, da se uvjere da masa nije 'od čvrstog materijala' (kao što je izgledala).
Kada su se odlučili ući u masu, desio se iznenađujući fenomen; iz strojarnice su zvali i rekli da gube pritisak, situacija je postajala ozbiljna. Kada im se brzina smanjila na 4 čvora, odlučili su da se okrenu nazad. Nekoliko trenutka kasnije probili su se van iz mase. U isti mah, svi motori i elektronska oprema počeli su raditi normalno. Flynn je zaključio kako i dan-danas nema način kako da objasni to iskustvo. Tokom godina je pričao i sa oceanografima o ovom doživljaju, no nijedan nije bio u stanju da objasni o čemu se radilo.
Uploaded with ImageShack.us
Sličan, ali još dramatičniji i čudnovatiji doživljaj imao je kapetan Don Henry, 'stari morski vuk'. U dugoj karijeri od kraja II svjetskog rata sve do 80-tih, bavio se spasilačkim poslom na moru, bio je ronilac, učestvovao na mnogim akcijama spašavanja na cijeloj istočnoj obali SAD, i na Karibima. Bio je i kapetan remorkera, i na ovom poslu ga je zadesio neobični i neobjašnjiv doživljaj, godine 1966, na području Bermudskog trokuta, na potezu Miami – Puerto Rico, gdje se 'paranormalni fenomeni' možda najbrojniji i najizrazitiji.
Zajedno sa posadom svoga remorkera Good News vraćao se iz Puerto Rica, tegleći jedan veliki teretni čamac, težak 2.500 tona. Bio je privezan na 200 m dugačkom užetu. Nalazili su se u području zvanom Tongue of the Ocean (uz istočnu obalu otoka Andros u Bahamima), dužine oko 160 km, gdje se morsko dno naglo spušta od 30 m do dubine od 1.8 km. [Neobjašnjive magnetske anomalije nekako su čudnovato koncentrirane oko otoka Bimini u Bahamima; otok Andros od njega je udaljen oko 100 km].
Bilo je popodne, i kapetan Henry je malo prilegao u kabinu, da se odmori. Iznenada, na palubi je začuo glasno dozivanje i dreku. Potrčao je prema komandnom mostu, a tamo je bio prvi oficiir. Gledao je u čudu žiroskop i kompas, koji su se ponašali kao da su poludjeli. Magnetska igla se samo vrtjela u krug. Kapetan je bio iznenađen kao i ostali, jer takvo nešto nije doživio nikada ranije. Nije bilo nikakve komunikacije, radio uređaji su u potpunosti otkazali. Nije bilo svjetala. Generatori su radili, međutim nisu proizvodili nikakvu energiju. Pogledao je u nebo. Nije se vidio horizont, nije se dalo razabrati gdje završava nebo, a gdje počinje voda. Pogledao je ocean – sve što je vidio bilaje bjelina, pjena boje mlijeka. Čak je i nebo bilo slične boje. Automatski je pogledao teglenicu. To jest, pogledao je u pravcu gdje bi ona trebala biti, no, nije je mogao vidjeti. Konop je bio zategnut, i pretpostavljao je da je ona još uvijek na svom mjestu, no nešto slično veoma gustoj magli sprečavalo je da je spazi okom.
Čuo je za priče o Bermudskom trokutu, i u momentu mu je prostrujalo glavom: «Ne želim biti samo još jedan statistički broj.» Naredio je posadi da krene punom parom naprijed, no to izgleda nije bilo moguće. Što su se više upinjali postići veću brzinu, kao da ih je nešto zadržavalo. Bilo je to kao u igri potezanja konopca.
Ipak kapetan Henry uspio je sa svojim remorkerom optimističkog imena Good News nekako izaći iz čudnog gustog oblaka koji je bio obavio brod. Opet se vidio horizont. Sve je opet proradilo, i radio, i svjetla, i žiroskop i generatori. Išli su neko vrijeme, a onda je Henry odlučio staviti mali čamac u vodu i otići provjeriti da li je sve u redu sa teglenicom. Primijetio je da je neobično topla, više nego što bi to bilo uobičajeno. Cijeli ovaj incident, trajao je po njegovoj procjeni oko 10-ak minuta. Prije ovoga, more je bilo mirno, a vidljivost dosta dobra, oko 15 kilometara. Iako je ovaj neobičan i svakako pomalo jezovit događaj uplašio kapetana, pa je čak pomislio da je «on slijedeći na redu», ipak nije odustao od daljnje plovidbe Bermudskim trokutom. No, od toga dana postao je 'believer', vjerovao je da priče o Trokutu nisu bile samo mitovi i legende.
Uploaded with ImageShack.us
Iskustva sa 'elektroničkim maglama' imali su i drugi pomorci, ali i piloti aviona. Autor Martin Caidin, opisao je svoju avanturu, koju je doživio sa hidroavionom Catalyina PBY-6A, na ruti između otočja Bermuda i Jacksonvillea, Florida, u junu 1986. godine. On je i sam bio iskusni pilot, i avio-inžinjer, sa znanjem svakog područja vezanog za avijaciju i njenu historiju. Bio je probni pilot, instruktor i istražitelj. Osim toga, bio je letio na raznim stranama svijeta, te bio upoznat sa svim vrstama vremena, koje mogu zadesiti jedan avion u letu. Caidin je autor knjige Ghosts in the Air, gdje je opisao neke interesantne i neobjašnjive priče, vezane za avio-letove.
U ovom slučaju (tj. leta prema Floridi) vrijeme je bilo perfektno (kao i u većini ovih priča, rekao bih). Imali su vrijednu avio-opremu, i nisu htjeli riskirati. Od satelita su primili izvještaj, na osnovu kojeg su zaključili da je dan kao stvoren za let.
No, nakon nekog vremena slika savršenog vremena iščeznula je pred njihovim očima, i odjednom im se činilo kao da su u nekoj velikoj boci mlijeka. Caidin misli da je možda bliža usporedba sa gomilom miksanog jajeta, dakle sa nekom žućkastom primjesom (vjerovatno zbog sunca). Kada je pogledao dolje, vidio je samo mali djelić oceana, sve je ostalo bilo kao smješa tučenog jajeta. Magnetska je igla počela nekontrolirano rotirati. Slika sa satelita je i dalje pokazivala apsolutno jasno vrijeme, s najbližim oblacima više od 300 km južnije. No, oni u to vrijeme nisu ama baš ništa vidjeli kroz prozor aviona, i upravo je u tom trenutku riknula mašina koja je printala satelitske snimke vremena. Uređaji sa digitalnim brojčanicima su otkazali, pokazivali su samo 'osmice'. Radio-uređaji su umuknuli. Sve je još bilo pod naponom, ali ništa nije ispravno funkcioniralo. Pokušali su ponirati niže, ali i dalje vidljivost nije bila veća od 15 metara. Onda su se popeli na 2.500 m. Opet su bili u smješi 'bjelanjka i žumanjca'.
Na oko sat vremena od destinacije, Jacksonvillea, izgledalo je kao da prolaze kao kroz neku zavjesu. Iznenada, kao što se ova neobična magla pojavila, tako je i nestala. Ponovo se vratila perfektna vidljivost 'do u nedogled'. Magnetska igla se smirila, žiroskop je također prestao 'ludovati', sva se elektronika vratila na normalu, i sve je radilo besprijekorno, kao i ranije.
Iznijeti primjeri, a ima ih još podosta, pružaju dokaz da oni koji vjeruju u čudnovate zgode Bermudskog trokuta, zasnivaju njihovo vjerovanje na stvarnim činjenicama. Kao što se vidi, neke od ispričanih doživljaja pružaju odista zapanjujuću sliku, onog što se u Trokutu s vremena na vrijeme dešava. (To naravno ne znači da će takvo nešto iskusiti svaki drugi-treći avion ili brod, no tokom godina, ipak se skupio solidan broj slučajeva.) Vidi se da se ponavlja standardni obrazac, koji je spomenut na kraju prvog nastavka – uglavnom, elektromagnetske anomalije u pravilu izazivaju disfunkciju opreme broda ili aviona. Ponekad se javlja, eto i ova 'elektronska magla', koja se iznenadno stvara i nestaje. U svakom slučaju, Bermudski trokut i njegove misterije nastaviti će plijeniti i dalje pažnju...
-----------------------------------------------------------------------------------------------
Evo i jedne pjesme na temu Bermudskog trokuta:
http://youtu.be/JEyKZZw1MlY
Bermuda Triangle Blues
Flight 45 was last seen alive on the runway
Leaving for some fun in the hot tropic sun back next Monday
And our friends are at the airport
Cousin Bill says, "Enjoy the water sports"
As we fly into the mystery, the film comes on and the earth recedes
Several hours out, 20 minutes south of Bermuda
The communication's gone, something has to be so wrong
And it must be Jesus calling
The silver ship, the blue sea falling
Death was in that poison wave and in its gulf a fitting grave
The coast guard said they might be found
They know just where the plane went down
subota, 26.11.2011.
TAJNE BERMUDSKOG TROKUTA (3)
Nestali brodovi
I dok za avione imamo pouzdane podatke od 2. svjetskog rata pa naovamo, što se tiče brodova, pouzdani podaci o nestanku brodova u Bermudskom trokutu postoje za period od nešto više od dva stoljeća unazad. Tako se kao prvi bilježi nestanak američkog ratnog broda General Gates 1780. godine. Ovaj brod je nestao bez traga, i jedno od mogućih objašnjenja je pomorski dvoboj sa nekim britanskim ratnim brodom.
Dugo nakon Američkog rata za neovisnost, nastavili su se voditi samo sažeti izvještaji o nestancima, u pomorskim dnevnicima. Mnogi od njih bili su ratni brodovi. Tako se npr. bilježe misteriozni nestanci brodova USS Insurgent, sa 340 članova posade, na putu za Jamajku 1800. g., te USS Wasp, broda nestalog u blizini Karipskog otočja 1814. godine; slijedeće godine misteriozno je nestao USS Epervier, a 1824. brod USS Wildcat, sa 31 članom posade, te škuna (jedrenjak) Lynx a 40 ljudi.
A prvi zabilježeni nestanak jednog trgovačkog broda zapravo se ne odnosi na sam brod, već na – njegovu posadu. Radi se o francuskom trgovačkom brodu Rosalie, koji je 1840. godine plovio iz Hamburga za New Orleans, kroz Sargaško more. Ovaj je brod pronađen napušten, dok je poput duha plutao u blizini Bahama, u perfektnom stanju. Iz članka u London Timesu saznajemo, da kada je na njega naišao jedan mali obalni brod, pronašao je da je teret, koji se sastojao od većih količina vina, voća, svile i drugih artikala velike vrijednosti, bio netaknut. (Što može ukazivati da nije bio meta pirata.) Jedina živa bića na brodu bila su jedna mačka i nekoliko ptica. Uredno zapakiranu robu, adresiranu na nekoliko trgovaca u New Orleansu, nije očito nitko dirao. Očito je da su posada i putnici brod napustili u velikoj žurbi. I nikada se više nije čulo glasa o njima.
Uploaded with ImageShack.us
Do početka 20. stoljeća bilo je zabilježeno još nekoliko misterioznih nestanaka, među kojima brod Grampus 1843. godine, izgubljen u oceanu južno od obale savezne držve South Carolina. Godine 1880. posebno je tragičan bio nestanak brika (velikog jedrenjaka) HMS Atalanta, koji je prevozio 290 kadeta kući, u Veliku Britaniju.
Do početka 20. stoljeća brodovi su bili prepušteni sami sebi, kada bi se našli u nevolji, pa i onda kada je pomoć mogla biti relativno blizu, možda samo nekoliko milja od broda. Onda je došao bežični telegraf, i brodovi su sada bili u stanju promptno poslati poruku SOS, u bilo kojem slučaju nevolje na otvorenom moru.
Međutim, nekoliko brodova o kojima postoje izvještaji, od prvog svjetskog rata naovamo, nisu izgleda bili u ni u mogućnosti poslati taj spasonosni SOS poziv.
Veliki teretni brod Timandra, od 1500 BRT, (prevozio je ugljen) sa 21 članom posade, na putu iz Norfolka u Virginiji za Buenos Aires nestao je 1917. godine bez traga u području 'trokuta', sa broda nije bila poslata nikakva poruka, usprkos opremljenosti radio-telegrafom.
Uploaded with ImageShack.us
Isto se desilo slijedeće godine sa američkim ratnim brodom USS Cyclops, sa 309 putnika i članova posade, pod komandom kapetana korvete Georgea Worleya. Brod je plovio na ruti od Barbadosa, prema Baltimoreu, Maryland. Zapravo, početna luka je bila Rio de Janeiro. Međutim Worley je odlučio zaustaviti se na Barbadosu i od tamošnjeg američkog konzula zatražiti novčanu pomoć za gorivo i hranu, za koje je smatrao da neće dostajati do odredišta. Dan nakon isplovljavanja iz Barbadosa, brod je poslao zadnju poruku, a ona je glasila: «Sve je u redu.» U naredna dva dana brod je bio dva puta naišao na britanski patrolni čamac, koji je oba puta upozorio brod, da je otišao od pravog kursa, te pomogao Cyclopsu, da se vrati na pravi kurs. Nakon što se brod nije na vrijeme pojavio u Baltimoreu, pojavile su se sumnje o mogućem zarobljivanju od strane Nijemaca, ili o mogućoj sabotaži. Nakon što je provedena istraga, moglo se samo zaključiti: «Nestanak ovog broda bio je jedan od najvećih misterija u analima Mornarice, svi pokušaji da se brod locira bili su bezuspješni. Mnoge su teorije bile predložene, no ni jedna od njih na zadovoljavajući način ne objašnjava nestanak.»
Uploaded with ImageShack.us
Godine 1925. bio je bez traga nestao teretni parobrod SS Cotopaxi, sa posadom od 32 člana. Nakon što je napustio luku Charleston, South Carolina put mu se zauvijek gubi na ruti prema Havani. Ovaj brod bio je još jedna žrtva ozloglašenog trokuta, bez odaslane poruke, odnosno poziva upomoć.
Nakon 2. svjetskog rata bilo je zabilježeno nekoliko misterioznih nestanaka jahti. Al Snyder bio je poznati jockey na konjskim utrkama, neposredno nakon rata. Jednog je dana u martu 1948. godine sa dva prijatelja otišao na pecanje sa svojom jahtom Evelyn K. Jahta je pronađena nekoliko dana kasnije, u zavjetrini jednog od otoka duguljastog arhipelaga Floroda Keys. Nije se stvorila odmah uzbuna, jer, pošto su vidjeli da nema gumanog čamca, pretpostavljeno je da su otišli pecati na neko mjesto bliže kopnu. No, čamac je kasnije pronađen kako pluta prazan, usred Florida Bay, u području zvanom Ten Thousand Islands. Čamac je bio oštećen, a motor iščupan, a čini se da je jedan od muškaraca pokušao da se veže, kako ne bi bio odnesen. Sedam godina kasnije, desila su se dva slična slučaja. Pronalazak napuštenih brodova, koji plutaju sami, uvijek izaziva osjećaj misterije. Tako je bilo i sa luksuznom jahtom Connemara IV, u septembru 1955. Pronađena je 200 km jugositočno od otočja Bermuda. Ono, što je čudilo, jest činjenica da je jahta izdržala tri uzastopna uragana, i ostala čitava. No, pri pokušaju da se dotegli u luku, konačno je potonula. Što je bilo sa posadom, ostalo je tajna, pošto su eventualni dokazi, potonuli na dno Atlantika. Početkom te 1955. godine bez traga i glasa je nestala jahta Home Sweet Home. Nekoliko sati po napuštanju Bermuda (na putu za St. Thomas, Virgin Islands) Spasilačka služba RCC čula je posljednji glas sa jahte: “RCC Bermuda, this is the HSH.” Poruka je bila izrečena mirnim glasom. Na upit RCC da nastavi dalje, čuo se samo muk. Nikad nije bio pronađen i najmanji trag sa jahte, kao ni njene 4-člane posade.
Uploaded with ImageShack.us
Godine 1963. u Bermudskom je trokutu zabilježen nestanak vrlo velikog broda, tankera Marine Sulphur Queen. Ovaj je brod bio dugačak 150 metara, i imao posadu od 39 članova. Zadnji izvještaj sa broda smještao je brod nadomak Florida Keys arhipelagu, ranije spomenutom. Brod je krenuo od početne luke Beaumont, Texas, prema svojoj destinaciji, Baltimore, Maryland, sa teretom koji je sačinjavao rastopljeni sumpor. Odaslata poruka odnosila se na upit jednog člana posade jednom dioničaru, u vezi kupnje. Pokušaj odgovora na ovaj upit nekoliko sati kasnije nije mogao biti uručen brodu – kontakt je bio onemogućen. Obalna straža je kasnije, na osnovu ovooga procijenila vrijeme nestanka između 1:30 i 11 sati ujutro, dana 4. februara. Intenzivna potraga, koja je započela kada se brod nije pojavio u predviđeno vrijeme na odredištu, nije urodila plodom. Nakon šest dana potraga je obustavljena. No, sedmicu dana kasnije, ipak su bile pronađene neke krhotine, kao i nekoliko pojaseva za spasavanje. Nađen je i jedan pomalo čudan 'dokaz', zavezana mornarska majica, za pojas, na kojem su se nalazili otisci zuba morskog psa. Teško je objasniti, zbog čega bi mornar vezao majicu, za pojas, ili zašto bi onda morski pas napao pojas, bez čovjeka. Pojavile su se i priče, da je brod bio otet i odvezen na Kubu, no nikakvi dokazi nisu kasnije 'isplivali' na površinu. I ovo je još jedna, u nizu misterija Bermudskog trokuta.
Uploaded with ImageShack.us
I kao što je bizarno, da avion može 'ispariti' nadomak aerodroma, tako je isto ne manje čudno, da jedan brod može odjednom iščeznuti nadomak luke. Upravo to se desilo pred sam Božić jahti zloslutnog imena 'Witchcraft' (tj. čarolija). Po onoj latinskoj izreci «Nomen est omen», ovaj je brod nestao, kao nekom čarolijom. Vlasnik jahte, hotelijer iz Miamija Dan Burack dugo je nagovarao velečasnog Patricka Horgana da pođu sa njegovom jahtom uvečer na razgledavanje Miamija, blještavo osvijetljenog za Božić. Bili su manje od dva kilometra udaljeni od obale, nedaleko od ulaza u luku. Oko 9 sati uvečer služba RCC primila je poziv sa jahte, rekavši da je nešto udarilo u jahtu sa donje strane, te da će trebati neki brod, da je dotegli do obale. Kuter obalne straže stigao je za 19 minuta na mjesto gdje se trebala nalaziti jahta Witchcraft. No, nje nije bilo. Burack je bio rekao da će ispaliti signalnu raketu, da ga lakše nađu. No, ni od signala, ni od jahte – ništa, ponovo, nikakvog traga. Potraga, koja je odmah započela, proširila se na gotovo 2000 km2 uz obalu južne Floride, no ni najmanji trag, nije bio pronađen. Pretpostavljeno je da se moglo raditi o napadu nekog većeg morskog psa, no s obzirom da je pomoć stigla u zaista kratkom vremenu, ostaje neobjašnjiva misterija i ovog nestanka. Pogotovo zato, što je na jahti bilo pojaseva za spasavanje, kao i dijelova i sjedala, koja su bila namjerno tako napravljena, da plutaju na površini, u slučaju nesreće.
Uploaded with ImageShack.us
Jedan od najvećih brodova koji je nestao u vodama Bermudskog trokuta je brod 'Sylvia L. Ossa', nestao 17. oktobra 1976. godine, negdje u blizini Kube. Bio je dugačak oko 180 m. A pošto je dan bio lijep, vidljivost je bila čak 60 km i more mirno, pa nije bilo lako promašiti, odnosno ne primijetiti takvu grdosiju. Brod je krenuo iz Južne Amerike, prema svojoj destinaciji, luci Philadelphia. Rutinski izvještaj, a za koji se kasnije ispostavilo da je posljednji, pokazivao je poziciju 220 km južno od otočja Bermuda. Kasnija potraga pronašla je svega jednu krhotinu broda, kao i jedan pojas za spasavanje, koji kao da je bio istrgnut sa broda.
Svi ovi opisani slučajevi misterioznih nestanaka brodova i jahti u Bermudskom trokutu imaju jednu zajedničku karakteristiku – da su otplovili u 'neku drugu dimenziju' bez ijedne riječi, bez SOS poziva, i bez automatskog alarma, koji indicira mjesto potapanja. I pretraživanja dna koja nisu davala rezultate, kao da ovo potvrđuju. Kad avioni padaju u ocean, obično se raspadnu na komade, i vrlo ih je teško onda identificirati. S druge strane, kada tone lađa, ona u pravilu ostaje cijela, i lagana za identificiranje, katalogiziranje, i daljnje istraživanje. Gdje li su nestali svi ti brodovi Bermudskog trokuta, ostaje pitanje bez odgovora.
petak, 25.11.2011.
TAJNE BERMUDSKOG TROKUTA (2)
Još o nestalim avionima
Područje omeđeno jugom Floride, Bermudima i Portorikom odnijelo je do sada veći broj aviona, od manjih putničkih tipa Cessna do velikih grdosija tipa Supertvrđava B-29 i B-52. Slučaj opisan u prvom nastavku, onaj Eskadrile 19 bio je najdrastičniji u pogledu broja nestalih aviona u jednom danu.
Autori koje možemo svrstati u 'skeptike' uglavnom svu pažnju upravljaju prema uobičajenim uzrocima nesreća. U takve spada recimo Larry Kusche, navodeći tako npr. da broj prijavljenih nestanaka aviona nije veći nego u nekom drugom području (što je pod znakom pitanja), da je to područje tropskih oluja, da su brojke pretjerane uslijed površnog istraživanja, da neke od navodnih slučajeva nestanaka nije pronašao u lokalnoj dnevnoj štampi, te da su istraživanja koja od Bermudskog trokuta prave misteriju zasnovana na senzacionalizmu i krivom načinu razmišljanja (pod ovim vjerovatno razumijeva 'paranormalne pojave' i NLO).
Kada su nestanci u vezi lošeg vremena, uzrokovani kvarom motora, ispuštanjem ulja, ostajanjem bez goriva, kada se pojavi dim u kabini – to sve spada u 'rutinske ' slučajeve. I u takvim slučajevima piloti su obično u stanju odaslati radio poziv upomoć, te često se potom dešava da se prisilno spuste na vodu, te uspiju preživjeti. Ukoliko ne uspiju spustiti avion, i on padne u vodu, uobičajeno je da se nakon nesreće pronađu komadi i krhotine aviona. No, problem je u tome što se kod mnogih nestanaka aviona unutar Bermudskog trokuta navedene okolnosti ne pojavljuju. Ili, jednostavnije, avioni nestaju bez traga i glasa. Pa da onda razmotrimo neke od karakterističnih slučajeva koji spadaju u potonju kategoriju, onu 'misterioznih nestanaka'.
Već za vrijeme rata, prije nestanka Eskadrile 19, desio se jedan broj neobičnih nestanaka aviona, među kojima su najviše iznenađujući oni hidroaviona tipa PBY Catalina, amfibijskih letjelica zapravo i predviđenih za spuštanje na vodu, u slučaju potrebe.
Uploaded with ImageShack.us
No, sve je iznenadio nestanak velikog DC-3 putničkog aviona, potkraj 1948. godine. U to se vrijeme smatrao, a i decenijama kasnije, najpouzdanijim modelom aviona ikad napravljenim. Avion se kretao od San Juana, Puerto Rico prema Miamiju, dakle upravo po jednom kraku Bermudskog trokuta. Nosio je ukupno 31 čovjeka, računajući putnike i članove posade. Dvadesetak minuta prije predviđenog slijetanja, (4:00 ujutro) pilot Robert Lindquist je izvijestio kontrolu leta da se nalazi oko 80 km južno od destinacije, aerodroma Miami. Vrijeme je bilo perfektno, i bez ikakvih komplikacija. No, bio je to ujedno i posljednji znak života sa ovog aviona. Nitko nije čuo nikakvu eksploziju. Potraga je bila olakšana utoliko što se radilo o preletu preko plitkih i transparentnih voda, gotovo nadomak obali Floride. Usprkos toj činjenici, nije nađen baš nikakav ostatak aviona. Bilo je prijavljeno nekoliko čudnih radio smetnji. Npr. kada je nakon sata leta pilot Lindquist prijavio visinu od 2.700 m, ona se nije čula u kudikamo bližem San Juanu, već u 1.100 km udaljenom Miamiju. A kada se našao 80 km od Miamija, poruku je uhvatila kontrola leta u New Orleansu, udaljenom nešto manje od 1.000 km. Ova bizarna pojava 'praznina' u atmosferi, koja interferira s radio vezom, ostati će jedna od karakteristika i drugih kasnijih letova koji su završili na sličan način.
Uploaded with ImageShack.us
Tako je i let vojnog aviona C-119 iz juna 1965. godine sadržavao neke neobjašnjive radio 'šale', koje su samo doprinijele većoj misteriji nestanaka ovakvog tipa. Pilot, major Louis Giuntoli uzletio je sa aerodroma baze u Homesteadu ujutro u 7:47 sa deset članova posade, te izvijestio kontrolu leta u Miamiju da uzima rutu na visini 3000 m, prema destinaciji, otoku Grand Turk u Bahamima. Išao je tamo da pomogne jednom kolegi pilotu, kojem se pokvario motor i tamo je bio prisilno sletio. Oko 10:00 sati se posljednji puta javio, na oko 300 km od cilja, no njegov poziv nije uhvatila neka lokalna kontrola leta, već u 2.000 km udaljenom New Yorku! Kada se ni nakon sat vremena avion nije pojavio na Grand Turku, otpočela je potraga. Nije nađen ni najmanji djelić aviona. Bilo je također ustanovljeno da je vrijeme na posljednjoj dionici do Grand Turka bilo pogodno za let, bez rizika.
Uploaded with ImageShack.us
Šest godina kasnije (septembar 1971.), još je jedan pilot koji je uzletio sa istog aerodroma u Homesteadu, baze na samom jugu Floride doživio sličnu sudbinu. Radilo se o avionu tipa Phantom II. Trebao je to biti rutinski manevar posade na čelu sa kapetanom Johnom Romerom. Uzlet je bio oko 8:00 ujutro. Posljednja informacija na radaru bila je očitana u 8:22, oko 150 km jugoistočno. Avion je trebao skrenuti u desnu stranu, te zaputiti se natrag prema bazi. No, tu se navedenom Phantomu gubi svaki trag, baš kao da se pretvorio u nekog 'fantoma', nekog duha, utvaru, da se poigramo riječima. Bilo je tu i drugih vojnih aviona i pilota u blizini, te jedan patrolni čamac obalne straže. Nitko nije primijetio ništa. Interesantna je činjenica, da je naknadno izvještaj o nestanku bio prepravljan. Na poleđini izvještaja bila je skicirana ruta leta, sa označenim mjestom gdje je stajalo «suspected point of impact» [impact može značiti dodir, ili sudar], i to prije mjesta na kojem je označen gubitak signala na radaru. Ovo može upućivati na neki ili susret, ili sudar u zraku. Kolega sa drugog aviona koji je odmah krenuo u potragu, bio se spustio na visinu od 500 m, te u vodi primijetio «nešto izduženog oblika, otprilike 60 sa 30 m». Jedan kraj ovog čudnog objekta navodno je bio pod vodom. Pošto je dio teksta koji objekt opisuje bio izrezan, može se samo nagađati da se radilo ili o NLO, ili NPO (neidentificirani podvodni objekt). Na mjesto događaja uskoro je došao i ranije navedeni čamac, međutim, čudni objekt je već bio ispario. A od aviona nije nađena, ponovno, ni najmanja krhotina.
Uploaded with ImageShack.us
Pod veoma neobičnim okolnostima je nestao i mali putnički avion sa 10 sjedala tipa Piper Chieftain, novembra 1978. godine. Vrijeme nestanka bilježi se u 7:19 navečer. Ono što je interesantno je da je u to vrijeme avion bio samo oko 3 km udaljen od piste aerodroma St. Thomas na Djevičanskim otocima [blizu Puerto Rica]. Kontrolor leta William Kittinger je samo letimično pogledao na radaru avion koji je upravo polijetao. Dok je ponovo podigao pogled prema mjestu gdje se trebao nalaziti Piper Chieftain, mogao je samo uočiti prazan ekran. Provjerio je i pogledavši kroz prozor kontrolnog tornja, ali ništa. Urgentni pozivi avionu ostali su bez odgovora. Odmah je signalizirao uzbunu, a potraga je započela vrlo brzo, nakon svega nekoliko minuta. Uslijedila je i detaljna 4-dnevna potraga obalne straže. Bez rezultata. Pilot aviona, Irving Rivers bio je iskusan, imao je oko 5.000 sati leta. Dolazio je sa obližnjeg otočića St. Croix, da bi pokupio nove putnike. Nema nikakve naznake o premoru pilota ili nekoj greški. Avion je imao uređaj ELT, za lociranje, u slučaju nesreće. Međutim, ni sa njega nije došao nikakav signal. Riječju, neobjašnjiva misterija.
Uploaded with ImageShack.us
Godine 1980, desila su se još dva slična slučaja, koja imaju prizvuk 'paranormalnog'. Prvi je od njih opet mali avion tipa Beech Baron, ruta je također slična, od aerodroma St. Thomas, Virgin Islands prema Miamiju, Florida. Dakle, opet uzduž kraka Bermudskog trokuta. Dana 11. februara u 8:38 ujutro, pilot Peter Jansen izvijestio je kontrolu leta u Miamiju da se nalazi 10 km istočno od destinacije. Bila su mu otkazala oba motora, i bio je prisiljen na spuštanje na vodu. I opet interesantna pojava da ovaj izvještaj ne čuje kontrola leta u obližnjem Miamiju, već let 667 'Fleming' udaljen nekih 1600 km (sjeveroistočno, u blizini Bermuda). Jansen izvještava da je na 50 m visine i dalje ponire, te da je potpuno dezorijentiran, u čudnom 'oblaku' (začudo, vrijeme u okolici Miamija je u to vrijeme bilo upravo idealno). Obalna straža odmah se dala u potragu za avionom, no njemu ni traga, ni glasa. I ponovo, bez ELT signala, koji bi eventualno otkrio poziciju aviona. Netko bi mogao prosuditi da se radi o pilotu bez iskustva, koji je jednostavno izgubio orijentaciju. No, pravo iznenađenje tek slijedi. Naime, u 8:00 navečer toga dana, kontrolni toranj na gotovo 1.000 km udaljenom otoku Caicos (otprilike na pola puta između San Juana i Miamija) uhvatio je radio poruku aviona registracijskog broja N9027Q (dakle Jansenovog!), koji kaže da je na 10 minuta od Miamija i traži dozvolu za slijetanje. Toranj čeka, no nikakav avion se ne pojavljuje na vidiku. Ponovo, kao da je 'ispario'. Naknadna je istraga ustanovila da je Jansen imao goriva za svega 5 sati leta. Pa ipak, na neki neobjašnjiv način, on je i nakon 16 sati od polijetanja sa otoka St. Thomas i dalje letio! Nema tog mjesta na kojem pilot može sletjeti i uzeti gorivo, a da to ne bude evidentirano. Jansen je na neki čudan način bio određeno vrijeme «izvan vremena i prostora». Baš kao da ga je 'pokupio' neki NLO i zatim pustio. Mnogima je ovo objašnjenje teško prihvatljivo, ali i opet – nekog drugog, zdravorazumskog, logičnog objašnjenja – nema.
Uploaded with ImageShack.us
Svega nekoliko mjeseci kasnije, u junu 1980., ponovo nešto slično. Ovaj put je riječ o malom avionu Ercoupe 4-15 D. Pilot Jose Torres leti sa svojim prijateljem, Jose Paganom, od San Dominga u Dominikanskoj republici, prema San Juanu, Puerto Rico. U 8:03 navečer pilot šalje neobičnu poruku: «Vidimo čudni objekt na našem kursu, izgubljeni smo...». Poruku je uhvatio let 976 'Iberia', u blizini San Juana. Dvije miinute kasnije Torres šalje posljednju poruku u kojoj kaže da se trebaju nalaziti 50 km od obale Portorika, međutim gube kurs zbog «čudnog objekta». Nakon isteka naredne dvije minute, avion je iščeznuo sa radara službe veze Atlantske flote. U 8:15 na radarima se pojavljuje zakratko jedan objekt, koji ne odgovara na pozive. Objekt potom nestaje sa ekrana, te započinje obimna potraga. Spasilačke ekipe se prvo upućuju na mjesto, gdje je avion nestao sa radara. Međutim, ponovo ista priča. Opet avionu nestaje bez ikakvog traga. No, ipak avion je kasnije pronađen, možemo reći na jedan neobjašnjiv način. (Ukoliko uopće postoji nešto što se može objasniti u ovim više nego misterioznim nestancima.) Pronalazi ga jedan čovjek, u dubokoj vodi Floridskog tjesnaca (Florida Straights). Avion je mirno počivao na dnu, u mulju. Čovjek imenom Salvor Hawkes, sa svojom je kamerom prišao blizu i snimio unutrašnjost aviona. Bio je zaključan, bez ikoga unutra, a primijetio je da nedostaje – ključ za paljenje motora. Zaista, čudno i neobičnu. Sličnu je sudbinu doživio još jedan avion, Piper Apache, pronađen u plićaku u blizini otočja Bimini, 1997. godine.
Sve ove nabrojane nesreće i misteriozni nestanci imaju neke zajedničke karakteristike. Takvi su nestanci redovito popraćeni dobrim meteo-uslovima. Ponekad se stvara u blizini, ili oko aviona, naka vrsta oblaka ili 'izmaglice'. Obično se šalju konfuzni, isprekidani i kratki pozivi u pomoć. Pojavljuju se smetnje na vezama, te čudne anomalije, npr. da poziv upomoć primi veoma udaljen avion ili kontrola leta, a ne oni blizu. Oprema ponekad ne funkcionira dobro, (elektromagnetske anomalije) a uređaji ELT u pravilu ne daju lokaciju nestalog aviona. Avioni izgleda nikad ne uspijevaju uspješno prisilno spustiti avion na vodu. I na kraju, obično nema nikakvih krhotina ni dijelova aviona, te nema ostataka poginulih.
NLO teorije u ovim slučajevima postaju vrlo izgledne, i vjerojatno da su u velikom broju slučajeva bili umiješani 'leteći tanjiri'. Očito je da oni koji njima upravljaju ponekad koriste za metu avione (i brodove, kao što ćemo vidjeti u slijedećem nastavku). Vlade nekih zemalja više uopće ne kriju činjenicu da su NLO stvarna pojava, a ne priviđenje. A na kraju, i neki značajni političari i visoki oficiri velikih zemalja priznaju ili da su vidjeli NLO-e, ili pak da ih ta tematika interesira. Npr. ruski general Igor Maljcev, nekadašnji načelnik generalštaba SSSR-a, njegov britanski kolega admiral lord Hill-Norton, bivši sovjetski predsjednik Gorbačov, bivši američki predsjednik Jimmy Carter, te potpredsjednik Al Gore.
-------------------------------------------------------------------------------------
Negdje u jesen 1976., mislim da je bio 10. mjesec, i sam sam imao viđenje NLO-a. Naime, na košarkaškom igralištu, pažnju mi je skrenuo jedan prijatelj. "Gle, UFO". Pošto sam kratkovidan, u tren oka sam zgrabio naočale i pogledao k nebu. Vidio sam sitnu blještavu kuglicu, koja je možda bila udaljena oko 20 ili 30 km (u pravcu vjerojatno M. Lošinja). Bilo je popodne, vedar sunčan dan sa velikom vidljivošću. Objekat se kretao najprije odozgo prema dole lijevo, i to ne baš velikom brzinom, možda prosječnog aviona. No, onda je napravio oštar zaokret, pod kutem od 45 stupnjeva, (kakav ne mogu raditi avioni ni bilo koje druge letjelice) te poput munje, brzinom sigurno većom bar 10 puta od brzine zvuka odletio, paralelno sa horizontom, negdje prema jugu, otprilike u pravcu Ancone. Na slici sam pokušao predočiti kako je to otprilike izgledalo.
Uploaded with ImageShack.us
srijeda, 23.11.2011.
TAJNE BERMUDSKOG TROKUTA (1)
Misterija nestanka Eskadrile 19
Pošto je u jednom od prošlih postova Bermudski trokut bio tek usputno spomenut, da kažem nešto više o ovom području, općenito poznatom po mnogim misterioznim nestancima brodova i aviona.
Autori koji pišu o Bermudskoj misteriji podijelili su se u dva tabora; jedni pokušavaju dokazati da su nestanci brodova i aviona objašnjivi prirodnim pojavama (loše vrijeme, piratstvo, bombe zaostale u moru od prošlih ratova, morski virovi, ispuštanje metana sa morskog dna), dok su drugi skloniji 'natprirodnim' i paranormalnim objašnjenjima (vremenske distorzije, NLO-i, morska čudovišta, podvodne energije tehnologije još iz vremena Atlantide).
Najraniji navodi u štampi o neobičnim nestancima u ovom području pojavili su se 1950. godine. Dvije godine kasnije, časopis Fate objavio je članak "Sea Mystery at Our Back Door" (Pomorska misterija na našim stražnjim vratima). U njemu se govori o nestanku nekoliko aviona i brodova, uključujući i Eskadrilu 19, grupu od pet bombardera tipa 'Avenger'. Autor članka George Sand prvi je 'položio' trougao na danas već općepoznato područje omeđeno otprilike jugoistočnom obalom Floride, otočjem Bermuda i otokom-državom Puerto Rico.
Uploaded with ImageShack.us
Vježbovni let Eskadrile 19 iz decembra 1945. godine je bio upadljivo u prvom planu, jer je u jednom jedinom danu nestala cijela eskadrila, bez traga i glasa, te jedan spasilački avion, koji se bio odmah uključio u potragu; sve u svemu 6 aviona i 27 ljudi.
To je trebao biti jedan rutinski let u dužini oko 650 km, koji bi trajao oko 2 i pol sata. Ruta je imala oblik trokuta, sa aerodroma u Ft Lauderdale-u, istočno u pravcu Bahamskih otoka (200 km), zatim sjeverozapadno prelet preko otoka Grand Bahama (150 km), te konačno jugozapadno, nazad prema Ft. Lauderdale-u (200 km). U avionima je bilo goriva za više od 1500 km leta. Komandir eskadrile poručnik Charles Taylor bio je veteran sa Južnog Pacifika, a ostala 4 pilota, kapetan George Stivers, kapetan Edward Powers, poručnik Jimmy Gerber i zastavnik Joseph Bossi imali su svaki više od 350 sati leta. Dakle, nije se radilo o sasvim neiskusnim pilotima.
Vrijeme je bilo lijepo toga dana, 2. decembra 1945. Pet Avengera pod komandom poručnika Taylora uzletjelo je u 2:10 sa piste. Prema planu, imali su vježbovno gađanje (olupine jednog broda) nedaleko od Biminija, a zatim nastavili istočno, negdje do otočića Gt. Harbor Cay. Potom su zaokrenuli na sjever, preletjeli otok Grand Bahama, te našli se negdje u blizini otočića Sales Cay (?). Zapravo se ne zna gdje su oni, u to vrijeme (oko 3:50) bili. Otprilike od tog otočića trebali su skrenuti jugozapadno, te vratiti se u bazu, Fort Lauderdale.
U 3:50 Taylor izvještava Powersa da su mu oba kompasa otkazala. Uspoređivanje kompasa donijelo je izgleda još veću zabunu, jer su dvojica, od pet, smatrala da trebaju ići u smjeru zapada. Njihovu raspravu 'uhvatio' je na svom radiju instruktor leta, poručnik Robert Cox, koji je letio u blizini Ft. Lauderdale-a. Cox je Taylora pitao u čemu je problem, a ovaj mu je rekao da misli da se nalazi iznad Florida Keysa (?!), otočja koje se nalazi 100-250 km južno, odnosno jugozapadno od njihove baze.
Uploaded with ImageShack.us
Logično se postavlja pitanje, kako to, ako su iz Ft. Lauderdale-a krenuli istočno, prema Bahamima, dospjeli na jug iznad duguljastog arhipelaga Florida Keys? Pošto je vrijeme bilo lijepo, i pored eventualno neispravnih kompasa, mogli su opaziti da sunce ide k zapadu, prema Meksičkom zalivu. U slučaju da su išli prvo na istok, a potom na sjever, sunce im je moralo biti s lijeve strane. Oko 3:50, kada je poručnik Cox bio čuo njihov razgovor, morali su jednostavno upraviti svoje avione u smjeru sunca, i doći na odredište.
Međutim, Cox je dao slijedeću uputu Tayloru: «Put the sun on your port wing if you are in the Keys and fly up the coast until you get to Miami, then Fort Lauderdale is 20 miles further, your first port after Miami.» Pošto je mislio da se nalazi negdje u arhipelagu Florida Keys, savjetovao mu je da upravi avione, tako da im sunce bude na lijevom krilu, i da lete «gore prema Miamiju», iza kojeg nakon 20 milja dolaze do Ft. Lauderdale-a. K tome, Poručnik Cox je poletio u njihovom navodnom pravcu, prema jugu, no prijem je postajao sve lošiji, dok se nije sasvim izgubio, što upućuje da se nisu nalazili u području navedenog arhipelaga, već vjerojatnije sjeverno od Grand Bahama otoka. Poručnik Taylor naredio je Powersu (pretpostavljajući da je njegov kompas ispravan) da leti sjeveroistočno, misleći tako eskadrilu dovesti preko Florida Bay do kopna južne Floride. Međutim, čini se da je eskadrila u tom času bila već poprilično istočno od Floride i – kretala se u pogrešnom pravcu, opasno dublje u Atlantik, umjesto prema kopnu. Već nakon nešto više od 20-ak minuta javila se napetost među pilotima – obala se nije nikako pojavljivala i bio je to znak da ne lete iznad Floridskog zaliva. Već je padao mrak. Nešto iza 5:00 sati, Powers, viši po činu od Taylora, je inzistirao da zauzmu kurs prema zapadu, i tada potpuno preuzeo komandu nad eskadrilom. No, sada, iako su letjeli prema zapadu, radio prijem se nije poboljšavao.
Uploaded with ImageShack.us
Oko 6:00 sati kopno se već moralo pojaviti, što je bio znak da ponovo ne lete u dobrom pravcu. Taylor je i dalje smatrao da se ne nalaze u Atlantiku, već u Meksičkom zalivu (?!). To što su letjeli na zapad već gotovo sat vremena, po njemu ih je odvelo opasno u srce Meksičkog zaliva. U Ft. Lauderdale-u su naprotiv smatrali da oni iz nekog razloga lete sve više na sjever, i da su se tada nalazili u Atlantskom oceanu, negdje oko 300 km sjeveristočno od baze, u visini grada Daytona Beach. Čini se da nikakva oprema na avionima eskadrile 19 nije više radila ispravno. Veza sa eskadrilom prekinula se u potpunosti u 6:37, kada se čuo posljednji Taylorov pokušaj da sazna od Powersa kurs.
U potragu za nestalom eskadrilom bio je poslan hidroavion tipa PBM Mariner, sa 13 članova posade, međutim, nakon svega 20-ak minuta od polijetanja, začula se eksplozija, i avion je nestao u oceanu. Teretni brod, koji se našao u blizini, Gaines Mill je izvijestio o eksploziji, međutim, nikakvi ostaci ovog spasilačkog aviona nisu bili kasnije nađeni.
PBM Mariner bio je šesti avion koji je nestao toga kobnog dana, 5. decembra 1945. A za eskadrilom ostale se mnoge misterije. U jednu od njih spadaju i neobjašnjiva svjetla, koja su se vidjela sa obale istočne Floride, od Keysa, pa do Jacksonvillea, blještava, isprekidana, u crvenoj zelenoj ili bijeloj boji (da li je riječ o NLO?). Ovaj fenomen bio je primijećen i nakon drugih misterioznih nestanaka. Potraga, koja je trajala danima nakon nestanka eskadrile, uključivala je oko 200 aviona, te na desetine brodova. Do dana današnjeg nije pronađen ni najmanji djelić aviona, bez obzira na podvodne kamere i detaljno mapiranje dna mora, kako u Meksičkom zalivu, tako i u Atlantiku, do svakog mogućeg mjesta kamo su mogli završiti.
četvrtak, 10.11.2011.
Gudbaj, kenozoik?
Zadnjih godina sve više se govori u New Age krugovima o završetku jednog ciklusa, a najčešće se spominju završetak 2.000 godina stare ere Riba, ili o završetku perioda Maya kalendara, od oko 5.000 godina.
Gledajući ovu sliku (slika dole), i podsjetivši da jedan krug Sunca oko centra galaksije traje oko 250 mil. godina, došao sam na jednu pomisao. Ako je istinita analogija «Kako je gore, tako je i dole» onda se i za vrijeme Sunčeve orbite (na isti način kao orbite Zemlje oko Sunca) moraju izmijeniti 4 'godišnja doba', ili 4 ciklusa. Svaki bi od njih trebao trajati između 60, ili nešto više, miliona godina.
Pa sam se sjetio i geoloških doba planete. Najstariji period zove se paleozoik, i bio je započeo prije oko 550 mil. godina. Može se zaključiti da je od tada prošlo 9 ciklusa, i po oficijelnoj geologiji, zaista je prošlo toliko. Ukoliko 9 pomnožimo sa 60 (mil) dobijemo 540 mil. Dakle, brojku doista blizu onoj koju geolozi uzimaju kao početak paleozoika. Srednje doba, mezozoik, po geolozima, počinje prije oko 230 mil. godina. Prema 'mojoj' računici, 240 mil., dakle opet blizu. Period u kojem živimo zove se kenozoik, i započeo je prije 65 mil. godina.
Uzgred rečeno, pojava modernog čovjeka se vezuje za zadnji potperiod potperioda kenozoika, koji se naziva 'holocen'. Međutim, 'zabranjeni arheolozi' Cremo i Thompson nas izvještavaju o nekakvim metalnim predmetima, poput lanca, čavla, cijevi iz mnogo drevnijih perioda devona, karbona i krede. (Da li su ih bili pravili vodozemci i gmazovi ?!)
No, zaključimo jednim pitanjem. Ukoliko znači jedan period od nešto više od 60 miliona godina odgovara 1/4 obilaska Sunca oko centra galaksije, znači li to i da smo na kraju, ili blizu kraja jedne malo duže ere, ne samo one od nekoliko hiljada godina?
Uploaded with ImageShack.us
-----------------------------------------------------------------------------------------
P.S. Kao moguća potvrda gore iznesenog, mogu poslužiti mišljenja dvojice francuskih astronoma, Jeana Heidmanna i Alfreda Vidal-Madjara ('Jesmo li sami u svemiru'). Dok potonji potvrđuje moju pretpostavku da se velike promjene događaju svakih cirka 60-ak miliona godina (a ponekad su, kako kaže, obilježene katastrofama kao udar komete ili asteroida), prvi smatra da se sljedeća katastrofa neće dogoditi za dvadeset ili sto miliona godina, nego za sto ili hiljadu godina. Ne radi se o 'proricanju', nego o vjerojatnosti, dodaje.
Naknadno sam još naišao na teoriju dvojice istraživača sa univerziteta Berkeley (Muller i Rohde), koji su otkrili «misteriozni ciklus od 62 miliona godina». Oni pretpostavljaju da masovno izumiranje vrsta na kraju ciklusa uzrokuje prolazak Solarnog sistema kroz molekularni oblak (komete iz Oortovog oblaka) ili se radi o periodičnoj, veoma pojačanoj vulkanskoj aktivnosti.
P.P.S. Pomislio sam da bi nekog mogla uznemiriti činjenica da uskoro predstoji kraj jedne velike ere na planeti, pogotovo zbog nekih tumačenja u vezi naredne, 2012. godine. Po meni, u skoroj budućnosti se neće desiti nikakva velika kataklizma. Po bugarskoj proročici, Vangeliji Gušterovoj, koja je predvidjela neke velike svjetske događaje (između ostalog 2. svjetski rat i napad na 'tornjeve blizance'), kraj života na Zemlji predstoji tek 3797. (" Kao posljedica oblaka oko Zemlje, na njoj izumire život. Ljudi se uspijevaju preseliti u nove zvjezdane sustave.") Vjerovatno će doći do efekta staklenika, kao na planeti Veneri. Ovu godinu navodi i Nostradamus, u pismu svom sinu Cezaru. "Načinio sam knjige proročanstava i u svakoj se nalazi stotinu astronomskih stanci, koje sam nejasno spojio i koje su neprestano proročanstvo od ove godine do 3797. godine."
srijeda, 09.11.2011.
'10 VILE VORTICES AROUND THE WORLD' [II]
U prvom je nastavku bilo riječi o mjestima na sjevernoj polutci, u ovom nastavku nekoliko riječi o područjima južno od ekvatora. Da ponovim ne radi se isključivo o 'zlim virovima' energije, jednostavno na njima postoje određene "energetske i magnetske anomalije".
Ponovno, idemo od istoka prema zapadu, i prvo nailazimo na tzv. Wharton Basin, trokut koji zauzima široko područje Indijskog oceana, između Bengalskog hrbata, Indijsko-australske zavale i zapadno-australske zavale. Trokut jednim svojim krakom zahvaća morsko područje Ningaloo Reef, u blizini sjevrozapadne obale Australije. Radi se o koraljnom grebenu u dužini od 260 km, i to je australski najveći rubni koraljni greben, ujedno i jedini smješten u blizini kopna. Poznat je po posebnoj vrsti kita, tzv. kitopsina; godine 1987. proglašen je morskim parkom prirode, a 2011. stavljen pod zaštitu UN. Trokut dakle zauzima ogromno vodeno područje, na kojem nema otoka. Zahvaljujući svojoj udaljenosti od kopnene mase i velikoj površini, možemo reći da je ovo još uvijek jedno nedovoljno istraženo područje, i nije isključeno da u budućnosti dođe do nekih interesantnih otkrića.
Uploaded with ImageShack.us
Idući prema zapadu, nailazimo na trokut, koji u svom centru ima otok Madagaskar. Ovaj otok je interesantan iz razloga što zauzima djelić nekadašnjeg velikog kontinenta Lemurija (poznatog i kao Gondvana). Upravo zahvaljujući svojoj posebnoj flori i fauni (naročito polumajmunima – lemurima) naveo je neke zoogeografe na pretpostavku da je u davnoj prošlosti, dakle pred 200-250 mil. godina bio velike kopnene mase, dakle kontinenta i da su današnji otoci kao Madagaskar, Sejšeli, Mauricius, Lakadivi, Maldivi, bili spojeni sa današnjom Indijom i Cejlonom. Zapadne dijelovi Lemurije dopirali su do južne Afrike, te današnje Etiopije, Somalije i Jemena. Pored nekih karakterističnih životinja, pored spomenutog lemura, još su tu npr. kameleon, a od flore baobab, drvo vrlo široko (i do 8 m u promjeru), te neke druge sasvim neobične vrste biljaka, a koje se ne mogu naći u ostalim dijelovima svijeta.
Uploaded with ImageShack.us
Daljnji trokut nalazi se u južnom dijelu Atlantskog oceana, jednim svojim krakom gotovo dodiruje brazilsku obalu. Radi se opet o jednom ogromnom morskom području, sa vrlo malim brojem otoka. Jedan od njih smješten unutar ovog trokuta je mali otok Trindade, koji teritorijalno pripada Brazilu. To je jedan brdovit vulkanski otok sa brojnim tvorevinama u obliku kupola stvorenih vulkanskom aktivnošću. Najmlađa vulkanska čunjasta formacija, na južnom dijelu otoka potiče iz holocena, samo prije 100.000 godina. Još su uvijek sačuvani ostaci kratera 200 m visokog ‘čunja’. Pedesetih godina bio je otkriven tzv. Van Allenov pojas, pojas Zemljine magnetosfere, s posebno jakim zračenjem. Na području iznad Južnog Atlantika postoji tzv. Južnoatlantska anomalija, dakle mjesto gdje je pojas najbliži površini Zemlje. On obuhvaća uglavnom najveći dio Južnog dijela Atlantika, dakle i cijeli navedeni trokut.
Uploaded with ImageShack.us
Idući dalje na zapad stižemo do trokuta u čijem se centru nalazi Uskršnji otok, svjetski poznata atrakcija, pod zaštitom UN. Ovo je otok najizoliraniji na svijetu, budući da se najbliži naseljeni otok nalazi više od 2.000 km daleko. Teritorijalno pripada Čileu, iako je hiljadama kilometara od južnoameričke obale. Kao i ranije spomenuti otoci, i ovaj je nastao vulkanskom aktivnošću. Ono po čemu je Uskršnji otok čuven jesu njegove monumentalne statue, kojih ima ukupno više od 800. Ove megalitne glave, isklesane u jednom komadu, različitih su veličina, većina je visoka od 4 do 7 m, a najviša ima oko 10 m. I dan-danas ostaje zagonetka kako su transportirane od kamenoloma, do mjesta gdje se nalaze, budući da i najmanje teže nekoliko tona, a najveće i do 90 tona. Kao još jedna od zanimljivosti ovog neobičnog otoka, navodi se i njegovo hijeroglifsko pismo. Sačuvano je oko dvadesetak pločica, međutim, do dan-danas ovo pismo nije bilo odgonetnuto.
Uploaded with ImageShack.us
I tako, idući na zapad, dolazimo do zadnjeg, najzapadnijeg trokuta, koji se nalazi također na Pacifiku. Omeđen je, otprilike otočjem i zavalom Fiji (na zapadu), na istoku otočjem Cook, a na jugu dopire blizu sjeverne obale Novog Zelanda. U centru ovog trokuta nalazi se otočje Tonga, te Jarak Kermadec-Tonga, sa nekima od najvećih dubina izmjerenim na Pacifiku (oko 10.000 m). Arheolozi pretpostavljaju da su otoci u blizini Novog Zelanda, kao Tonga, Fiji i Nova Kaledonija bili naseljeni barem prije 3.000 godina. Britanski historičar i filolog John M. Brown smatrao je da je na Pacifiku postojao kontinent, koji je potonuo. (Interesatno je da postoji legenda na Uskršnjem otoku, koja govori da njegovi domoroci potiču od potonule zemlje zvane Hiva.) Geolozi njegovog vremena (krajem 19./početkom 20. st.) odbacivali su ideju naglih geoloških promjena. No, činjenica je da na dubini do samo stotinjak metara postoje ogromne visoravni (tzv. 'guyot'), znači ako bi se nivo oceana samo malo spustio, veliki atolski arhipelazi poput Tuamotus, Kiribati ili Hapai, u sastavu otočja Tonga, izronili bi čitavi mali kontinenti.
Uploaded with ImageShack.us
