My spiritual exercises
petak, 25.11.2011.
TAJNE BERMUDSKOG TROKUTA (2)
Još o nestalim avionima
Područje omeđeno jugom Floride, Bermudima i Portorikom odnijelo je do sada veći broj aviona, od manjih putničkih tipa Cessna do velikih grdosija tipa Supertvrđava B-29 i B-52. Slučaj opisan u prvom nastavku, onaj Eskadrile 19 bio je najdrastičniji u pogledu broja nestalih aviona u jednom danu.
Autori koje možemo svrstati u 'skeptike' uglavnom svu pažnju upravljaju prema uobičajenim uzrocima nesreća. U takve spada recimo Larry Kusche, navodeći tako npr. da broj prijavljenih nestanaka aviona nije veći nego u nekom drugom području (što je pod znakom pitanja), da je to područje tropskih oluja, da su brojke pretjerane uslijed površnog istraživanja, da neke od navodnih slučajeva nestanaka nije pronašao u lokalnoj dnevnoj štampi, te da su istraživanja koja od Bermudskog trokuta prave misteriju zasnovana na senzacionalizmu i krivom načinu razmišljanja (pod ovim vjerovatno razumijeva 'paranormalne pojave' i NLO).
Kada su nestanci u vezi lošeg vremena, uzrokovani kvarom motora, ispuštanjem ulja, ostajanjem bez goriva, kada se pojavi dim u kabini – to sve spada u 'rutinske ' slučajeve. I u takvim slučajevima piloti su obično u stanju odaslati radio poziv upomoć, te često se potom dešava da se prisilno spuste na vodu, te uspiju preživjeti. Ukoliko ne uspiju spustiti avion, i on padne u vodu, uobičajeno je da se nakon nesreće pronađu komadi i krhotine aviona. No, problem je u tome što se kod mnogih nestanaka aviona unutar Bermudskog trokuta navedene okolnosti ne pojavljuju. Ili, jednostavnije, avioni nestaju bez traga i glasa. Pa da onda razmotrimo neke od karakterističnih slučajeva koji spadaju u potonju kategoriju, onu 'misterioznih nestanaka'.
Već za vrijeme rata, prije nestanka Eskadrile 19, desio se jedan broj neobičnih nestanaka aviona, među kojima su najviše iznenađujući oni hidroaviona tipa PBY Catalina, amfibijskih letjelica zapravo i predviđenih za spuštanje na vodu, u slučaju potrebe.
Uploaded with ImageShack.us
No, sve je iznenadio nestanak velikog DC-3 putničkog aviona, potkraj 1948. godine. U to se vrijeme smatrao, a i decenijama kasnije, najpouzdanijim modelom aviona ikad napravljenim. Avion se kretao od San Juana, Puerto Rico prema Miamiju, dakle upravo po jednom kraku Bermudskog trokuta. Nosio je ukupno 31 čovjeka, računajući putnike i članove posade. Dvadesetak minuta prije predviđenog slijetanja, (4:00 ujutro) pilot Robert Lindquist je izvijestio kontrolu leta da se nalazi oko 80 km južno od destinacije, aerodroma Miami. Vrijeme je bilo perfektno, i bez ikakvih komplikacija. No, bio je to ujedno i posljednji znak života sa ovog aviona. Nitko nije čuo nikakvu eksploziju. Potraga je bila olakšana utoliko što se radilo o preletu preko plitkih i transparentnih voda, gotovo nadomak obali Floride. Usprkos toj činjenici, nije nađen baš nikakav ostatak aviona. Bilo je prijavljeno nekoliko čudnih radio smetnji. Npr. kada je nakon sata leta pilot Lindquist prijavio visinu od 2.700 m, ona se nije čula u kudikamo bližem San Juanu, već u 1.100 km udaljenom Miamiju. A kada se našao 80 km od Miamija, poruku je uhvatila kontrola leta u New Orleansu, udaljenom nešto manje od 1.000 km. Ova bizarna pojava 'praznina' u atmosferi, koja interferira s radio vezom, ostati će jedna od karakteristika i drugih kasnijih letova koji su završili na sličan način.
Uploaded with ImageShack.us
Tako je i let vojnog aviona C-119 iz juna 1965. godine sadržavao neke neobjašnjive radio 'šale', koje su samo doprinijele većoj misteriji nestanaka ovakvog tipa. Pilot, major Louis Giuntoli uzletio je sa aerodroma baze u Homesteadu ujutro u 7:47 sa deset članova posade, te izvijestio kontrolu leta u Miamiju da uzima rutu na visini 3000 m, prema destinaciji, otoku Grand Turk u Bahamima. Išao je tamo da pomogne jednom kolegi pilotu, kojem se pokvario motor i tamo je bio prisilno sletio. Oko 10:00 sati se posljednji puta javio, na oko 300 km od cilja, no njegov poziv nije uhvatila neka lokalna kontrola leta, već u 2.000 km udaljenom New Yorku! Kada se ni nakon sat vremena avion nije pojavio na Grand Turku, otpočela je potraga. Nije nađen ni najmanji djelić aviona. Bilo je također ustanovljeno da je vrijeme na posljednjoj dionici do Grand Turka bilo pogodno za let, bez rizika.
Uploaded with ImageShack.us
Šest godina kasnije (septembar 1971.), još je jedan pilot koji je uzletio sa istog aerodroma u Homesteadu, baze na samom jugu Floride doživio sličnu sudbinu. Radilo se o avionu tipa Phantom II. Trebao je to biti rutinski manevar posade na čelu sa kapetanom Johnom Romerom. Uzlet je bio oko 8:00 ujutro. Posljednja informacija na radaru bila je očitana u 8:22, oko 150 km jugoistočno. Avion je trebao skrenuti u desnu stranu, te zaputiti se natrag prema bazi. No, tu se navedenom Phantomu gubi svaki trag, baš kao da se pretvorio u nekog 'fantoma', nekog duha, utvaru, da se poigramo riječima. Bilo je tu i drugih vojnih aviona i pilota u blizini, te jedan patrolni čamac obalne straže. Nitko nije primijetio ništa. Interesantna je činjenica, da je naknadno izvještaj o nestanku bio prepravljan. Na poleđini izvještaja bila je skicirana ruta leta, sa označenim mjestom gdje je stajalo «suspected point of impact» [impact može značiti dodir, ili sudar], i to prije mjesta na kojem je označen gubitak signala na radaru. Ovo može upućivati na neki ili susret, ili sudar u zraku. Kolega sa drugog aviona koji je odmah krenuo u potragu, bio se spustio na visinu od 500 m, te u vodi primijetio «nešto izduženog oblika, otprilike 60 sa 30 m». Jedan kraj ovog čudnog objekta navodno je bio pod vodom. Pošto je dio teksta koji objekt opisuje bio izrezan, može se samo nagađati da se radilo ili o NLO, ili NPO (neidentificirani podvodni objekt). Na mjesto događaja uskoro je došao i ranije navedeni čamac, međutim, čudni objekt je već bio ispario. A od aviona nije nađena, ponovno, ni najmanja krhotina.
Uploaded with ImageShack.us
Pod veoma neobičnim okolnostima je nestao i mali putnički avion sa 10 sjedala tipa Piper Chieftain, novembra 1978. godine. Vrijeme nestanka bilježi se u 7:19 navečer. Ono što je interesantno je da je u to vrijeme avion bio samo oko 3 km udaljen od piste aerodroma St. Thomas na Djevičanskim otocima [blizu Puerto Rica]. Kontrolor leta William Kittinger je samo letimično pogledao na radaru avion koji je upravo polijetao. Dok je ponovo podigao pogled prema mjestu gdje se trebao nalaziti Piper Chieftain, mogao je samo uočiti prazan ekran. Provjerio je i pogledavši kroz prozor kontrolnog tornja, ali ništa. Urgentni pozivi avionu ostali su bez odgovora. Odmah je signalizirao uzbunu, a potraga je započela vrlo brzo, nakon svega nekoliko minuta. Uslijedila je i detaljna 4-dnevna potraga obalne straže. Bez rezultata. Pilot aviona, Irving Rivers bio je iskusan, imao je oko 5.000 sati leta. Dolazio je sa obližnjeg otočića St. Croix, da bi pokupio nove putnike. Nema nikakve naznake o premoru pilota ili nekoj greški. Avion je imao uređaj ELT, za lociranje, u slučaju nesreće. Međutim, ni sa njega nije došao nikakav signal. Riječju, neobjašnjiva misterija.
Uploaded with ImageShack.us
Godine 1980, desila su se još dva slična slučaja, koja imaju prizvuk 'paranormalnog'. Prvi je od njih opet mali avion tipa Beech Baron, ruta je također slična, od aerodroma St. Thomas, Virgin Islands prema Miamiju, Florida. Dakle, opet uzduž kraka Bermudskog trokuta. Dana 11. februara u 8:38 ujutro, pilot Peter Jansen izvijestio je kontrolu leta u Miamiju da se nalazi 10 km istočno od destinacije. Bila su mu otkazala oba motora, i bio je prisiljen na spuštanje na vodu. I opet interesantna pojava da ovaj izvještaj ne čuje kontrola leta u obližnjem Miamiju, već let 667 'Fleming' udaljen nekih 1600 km (sjeveroistočno, u blizini Bermuda). Jansen izvještava da je na 50 m visine i dalje ponire, te da je potpuno dezorijentiran, u čudnom 'oblaku' (začudo, vrijeme u okolici Miamija je u to vrijeme bilo upravo idealno). Obalna straža odmah se dala u potragu za avionom, no njemu ni traga, ni glasa. I ponovo, bez ELT signala, koji bi eventualno otkrio poziciju aviona. Netko bi mogao prosuditi da se radi o pilotu bez iskustva, koji je jednostavno izgubio orijentaciju. No, pravo iznenađenje tek slijedi. Naime, u 8:00 navečer toga dana, kontrolni toranj na gotovo 1.000 km udaljenom otoku Caicos (otprilike na pola puta između San Juana i Miamija) uhvatio je radio poruku aviona registracijskog broja N9027Q (dakle Jansenovog!), koji kaže da je na 10 minuta od Miamija i traži dozvolu za slijetanje. Toranj čeka, no nikakav avion se ne pojavljuje na vidiku. Ponovo, kao da je 'ispario'. Naknadna je istraga ustanovila da je Jansen imao goriva za svega 5 sati leta. Pa ipak, na neki neobjašnjiv način, on je i nakon 16 sati od polijetanja sa otoka St. Thomas i dalje letio! Nema tog mjesta na kojem pilot može sletjeti i uzeti gorivo, a da to ne bude evidentirano. Jansen je na neki čudan način bio određeno vrijeme «izvan vremena i prostora». Baš kao da ga je 'pokupio' neki NLO i zatim pustio. Mnogima je ovo objašnjenje teško prihvatljivo, ali i opet – nekog drugog, zdravorazumskog, logičnog objašnjenja – nema.
Uploaded with ImageShack.us
Svega nekoliko mjeseci kasnije, u junu 1980., ponovo nešto slično. Ovaj put je riječ o malom avionu Ercoupe 4-15 D. Pilot Jose Torres leti sa svojim prijateljem, Jose Paganom, od San Dominga u Dominikanskoj republici, prema San Juanu, Puerto Rico. U 8:03 navečer pilot šalje neobičnu poruku: «Vidimo čudni objekt na našem kursu, izgubljeni smo...». Poruku je uhvatio let 976 'Iberia', u blizini San Juana. Dvije miinute kasnije Torres šalje posljednju poruku u kojoj kaže da se trebaju nalaziti 50 km od obale Portorika, međutim gube kurs zbog «čudnog objekta». Nakon isteka naredne dvije minute, avion je iščeznuo sa radara službe veze Atlantske flote. U 8:15 na radarima se pojavljuje zakratko jedan objekt, koji ne odgovara na pozive. Objekt potom nestaje sa ekrana, te započinje obimna potraga. Spasilačke ekipe se prvo upućuju na mjesto, gdje je avion nestao sa radara. Međutim, ponovo ista priča. Opet avionu nestaje bez ikakvog traga. No, ipak avion je kasnije pronađen, možemo reći na jedan neobjašnjiv način. (Ukoliko uopće postoji nešto što se može objasniti u ovim više nego misterioznim nestancima.) Pronalazi ga jedan čovjek, u dubokoj vodi Floridskog tjesnaca (Florida Straights). Avion je mirno počivao na dnu, u mulju. Čovjek imenom Salvor Hawkes, sa svojom je kamerom prišao blizu i snimio unutrašnjost aviona. Bio je zaključan, bez ikoga unutra, a primijetio je da nedostaje – ključ za paljenje motora. Zaista, čudno i neobičnu. Sličnu je sudbinu doživio još jedan avion, Piper Apache, pronađen u plićaku u blizini otočja Bimini, 1997. godine.
Sve ove nabrojane nesreće i misteriozni nestanci imaju neke zajedničke karakteristike. Takvi su nestanci redovito popraćeni dobrim meteo-uslovima. Ponekad se stvara u blizini, ili oko aviona, naka vrsta oblaka ili 'izmaglice'. Obično se šalju konfuzni, isprekidani i kratki pozivi u pomoć. Pojavljuju se smetnje na vezama, te čudne anomalije, npr. da poziv upomoć primi veoma udaljen avion ili kontrola leta, a ne oni blizu. Oprema ponekad ne funkcionira dobro, (elektromagnetske anomalije) a uređaji ELT u pravilu ne daju lokaciju nestalog aviona. Avioni izgleda nikad ne uspijevaju uspješno prisilno spustiti avion na vodu. I na kraju, obično nema nikakvih krhotina ni dijelova aviona, te nema ostataka poginulih.
NLO teorije u ovim slučajevima postaju vrlo izgledne, i vjerojatno da su u velikom broju slučajeva bili umiješani 'leteći tanjiri'. Očito je da oni koji njima upravljaju ponekad koriste za metu avione (i brodove, kao što ćemo vidjeti u slijedećem nastavku). Vlade nekih zemalja više uopće ne kriju činjenicu da su NLO stvarna pojava, a ne priviđenje. A na kraju, i neki značajni političari i visoki oficiri velikih zemalja priznaju ili da su vidjeli NLO-e, ili pak da ih ta tematika interesira. Npr. ruski general Igor Maljcev, nekadašnji načelnik generalštaba SSSR-a, njegov britanski kolega admiral lord Hill-Norton, bivši sovjetski predsjednik Gorbačov, bivši američki predsjednik Jimmy Carter, te potpredsjednik Al Gore.
-------------------------------------------------------------------------------------
Negdje u jesen 1976., mislim da je bio 10. mjesec, i sam sam imao viđenje NLO-a. Naime, na košarkaškom igralištu, pažnju mi je skrenuo jedan prijatelj. "Gle, UFO". Pošto sam kratkovidan, u tren oka sam zgrabio naočale i pogledao k nebu. Vidio sam sitnu blještavu kuglicu, koja je možda bila udaljena oko 20 ili 30 km (u pravcu vjerojatno M. Lošinja). Bilo je popodne, vedar sunčan dan sa velikom vidljivošću. Objekat se kretao najprije odozgo prema dole lijevo, i to ne baš velikom brzinom, možda prosječnog aviona. No, onda je napravio oštar zaokret, pod kutem od 45 stupnjeva, (kakav ne mogu raditi avioni ni bilo koje druge letjelice) te poput munje, brzinom sigurno većom bar 10 puta od brzine zvuka odletio, paralelno sa horizontom, negdje prema jugu, otprilike u pravcu Ancone. Na slici sam pokušao predočiti kako je to otprilike izgledalo.
Uploaded with ImageShack.us
