Konobarica s tastature

ponedjeljak, 29.11.2021.

Danas

Odužio se dan.
Počeo ujutro sastankom cijelog osoblja hotela sa direktorom. Lijepo je sve prošlo. Ostatak sezone upitan nam je (kod nas sezona traje 10 mjeseci, siječanj i veljača su winter break), obzirom da su gosti Austrijanci, a Austrija, kako znamo u lockdownu je. Direktor i njegova zamjenica pohvalili su trud cijelog tima za proteklu izuzetno izazovnu sezonu, objasnili nekoliko varijanti za nastavak rada i nakon ugodnih dvadesetak minuta sve je bilo gotovo.
Naš dio tima nastavio je sa malim druženjem na (odličnim) čevapima u lokalnoj boćariji i još ponekim pićem.
Od sutra nam teče godišnji do 15.12. sigurno a za dalje... ovisi o situaciji.
Uglavnom, malo sam se smrzla danas. U boćariji smo sjedili na ne baš najspretnije zatvorenoj terarsi i sve je bilo dobro dok je kroz ceradu udaralo sunce. Nastavak je slijedio u kafiću u kojem radi pušača stalno radi ventilacija. Sve je to s pušenjem u redu. No... u prvom lokalu ništa toplije nije bilo niti u unutarnjem prostoru, a kafić je bio leden. Doma sam došla smrznuta. Toćala noge u vrućoj vodi da dođem sebi. A cijelo sam vrijeme imala futirane gležnjače u kojima mi i po snijegu bude toplo. Izgleda da gležnjače ne priznaju primorske hladnoće. Po prirodi sam zimogrozna osoba i smeta mi kad u zimskim mjesecima lokali ne griju unutarnje prostore, već računaju na isijavanje topline iz tijela gostiju, valjda, ne znam. Ne podnosim to nikako.
Uglavnom, dobro je. Nadošla sam nakon toćanja nogu u lavoru.
Malo sam se večeras raspametila na Čilića i onu krakatu talijansku hobornicu s druge strane koja hvata sve i jedan nemogući šut. Hobotnica je nažalost pobijedila
Sad trenutno gubim nerve na Pavića i Mektića čija bi nam pobjeda u parovima donijela prolaz u polufinale Davis kupa. Realno je nadati se da će tako i biti, jer ipak su momci svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, no... Sa druge strane polovicu talijanskog para opet čini krakata hobotnica koja brani šuteve kao da mu je mentor Gigi Buffon.
Kako god, kad neki od vas budu čitali ovaj blog, znat ćemo kako je prošlo.
Idem staviti rublje na štender. Pa odgledati meč do kraja.
Nadam se da mi neće mnogo živaca potrošit.
Živi bili.
Godišnji može započeti.
Peace.

29.11.2021. u 22:59 • 18 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.11.2021.

Moć mene

Kada sam započela s vježbanjem yoge, ni sama ne znam što sam očekivala. Znala sam jedino da će mi yoga-disanje dobro doći u tada prilično stresnom ritmu života. Stresan ritam podrazumijevao je dva paralelna posla, obitelj i nogometne treninge koji su iako donoseći rasterećenje i oslobađanje od stresa također bili obaveza. Krenula sam dakle na yogu, upravo radi disanja. Nakon par tjedana, saznala sam da se to disanje zove pranayama i neizmjerno uživala. No ne onako kako je trebalo. Tek sam nekoliko puta tijekom prakticiranja pranayame uspjela doseći potpuni mir i upasti u meditativno stanje. Na jogi sam stigla do III stupnja. Iako spletom okolnosti nisam nastavila yoga mi je donijela više od yoga-disanja, iako, naučena tehnika pranayame neprocjenjiva je. Kada ju prakticiram u stanju sam umiriti svaki atom svoga tijela, gotovo i ne osjetiti otkucaje srca, a u mislima ne misliti-ništa. Osjećaj je nevjerojatan, umirujući, ljekovit. I premda se pranayama preporučuje prakticirati u rano jutro dok još nije započeo dan, ja ju volim primijeniti prije odlaska u san.
Jednom sam, sjećam se, upala u jednu od svojih postoperativnih kriza. Legla sam u krevet s namjerom da se umirim. Tijelom i umom. I da zaspim. Taj ritual obično započinje pranayamom. No umjesto umirenja i spavanja čim sam započela s procesom iz mene je proključalo. Počela sam plakati kao nikada do tada. Plakala sam tako da sam doslovno osjetila kako mi se sloj po sloj iz grudiju odvaja i odlazi...nekamo. A upravo tu u centru grudiju, na svojim plućima sjedila sam ja. Punom težinom. Sjedila sam u, i na vlastitim grudima, teška sebi kao nikada od tad. I plakala silinom olujnog juga. Toliko da sam pri tome osjetila fizičku bol. Doslovno.
Kada sam završila, bilo mi je mrvicu lakše. Cijeli sam proces ponovila dvije noći nakon. Tada je težina bila malo manja, slojevi su se odvajali brže i lakše, jedino je silina mog plača ostala ista, kao i ona fizička bol. Jastuk je opet bio vlažan. Meni nije bilo važno...bilo mi je važno da uspijem sebe pomaknuti sa svojih pluća, da ostružem sve slojeve nemoći, i one samosažaljenja...da oslobodim toj boli puteve kojima će otići iz mog tijela i uma.
I opet nakon dvije noći, očekivala sam da će se ponoviti ciklus. Započela sam s pranayamom. Polako....
Te sam večeri bez posljednje misli pred spavanje utonula u duboki san. Ujutro sam se probudila s onim osjećajem koji imamo kad nam tijelo nakon što je provelo nekoliko dana u groznici, kostobolji i temperaturi, počinje pokazivati prve simptome ozdravljenja. Još boli, još se osjeća umor, ali nazire se oporavak. To sam stanje uvijek nazivala „kao poslije gripe“. Tog sam jutra, unatoč još malo prisutnoj boli u tijelu i podsvijesti, osjetila moć. Moć da me energija vlastitih emocija vodi do iscjeljenja.
Jednom mi je frendica kad sam joj rekla da sam nekako prazna i tužna rekla otprilike sljedeće: Odradi to. Odtuguj. Ili se ne daj da te satre, nađi nešto, ili se pokri dekom pa odtuguj dok ne prođe...samo se pusti...Kad odradiš, proći će i bit će sve o.k. Znala sam da mi govori pravu stvar. I mislila sam da znam i kako ću to odraditi po njenom receptu. No nisam znala da ne znam. Pa sam se trudila. Uistinu.
Nakon te male katarze koju sam prošla kroz one davne dvije noći znam da znam. Ne uspijem uvijek, ali znam. Pustiti se. Pustiti vlastitoj energiji, energiji vlastitih emocija, da radi svoje. Sve te suze, sva ta fizička bol, sav teret mene koja si sjedim na plućima, sve je to imalo moć identičnu moći pranayame. I jedno i drugo oslobađaju, vode, iscjeljuju, donose nove puteve kojima će energija prostrujati tijelom, odvajaju loše slojeve od tijela ostavljajući zdravu jezgru.
Pluća...ili misli, svejedno.
Treba samo moći prihvatiti, i znati pustiti.

25.11.2021. u 21:06 • 21 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.11.2021.

Struka, znanost, kompetencija

Nema tome dugo bili smo u posjeti kod nećakinje i njene obitelji. U četvrtak joj je obrana doktorske radnje. Iz matematike. Jednom mi je rekla kako u srednjoj i nije briljirala iz matematike te je do trećeg srednje u gimnaziji imala čvrstu trojku iz tog predmeta. A onda je dobila profesoricu F. Koja joj je izokrenula pogled na matematiku, u njoj vidjela potencijal matematičarke i eto je! Još koji dan i doktorica matematike. Nikad nisam bila matematički tip, više sam jezičar. No, sa zanimanjem uvijek poslušam zanimljivosti iz matematike koje mi nećakinja ispriča. Tako sam spoznala da je 2 najinteresantniji matematički broj, da matrice kojima smisla nisam nikako vidjela osim što su imale popuniti cijeli a4 format na ispitu mi matematike na faksu (a hvalabogu imala sam samo jedne godine taj jedan kolegij iz matematike) itekako imaju svoju primjenu u praksi, a kad sam onako iz radoznalosti pri tom zadnjem posjetu uzela njen ukoričeni doktorski rad sa stola i stala ga prelistavati (jedva da sam pročitala naziv radnje, a dobar sam čitač) uspjela mi je pojednostavljeno objašnjavajući približiti o čemu se tu zapravo radi. O kodovima kod komunikacije između računala i ispravljanju grešaka pri toj komunikaciji. E tu sam pak saznala da se ljudska komunikacija u suštini može izvesti sa samo četiri slova. Ali ih imamo još preko dvadesetak, jer nemamo sposobnost prepoznati greške koje bi nastale kada bismo koristili samo četiri.
Vrh.
Danas sam pogledala jučerašnju emisiju "Nedjeljom u 2". Gošća emisije je bila Sanja Barić, ustavna stručnjakinja i predstojnica Katedre za ustavno pravo na Sveučilištu u Rijeci. Oduvijek znam za sebe da su jedina dva zanimanja koja, ali nikako, ne bih mogla raditi - liječnica i pravnica. Vjerojatno bih prije mogla biti precizna mehaničarka, vodoinstalaterka, ma manekenka čak, no jedno od ona dva. Ipak, slušajući profesoricu Barić kako sa pozicije struke lijepo i razgovjetno, ne zauzimajući ničiju stranu, osim stranu prava raščlanjuje razne aktualne teme i čini ih puno razumljivijima nama običnim smrtnicima kojima je u osnovi sve crno-bijelo, lijevo-desno, pro-anti, postalo mi je mnogo toga jasnije, a pravo mi po prvi put u životu nije izgledalo kao grana puna proturiječnosti kojoj je u osnova da ide kontra svake logike stvarnog života.
Genijalno.
Književnost. E tu sam si puno više "doma" no u prethodne dvije situacije. Volim, ljubav mi je, dosta toga kužim i tako... No moja priča oko književnosti je također uska. To spoznam uglavnom na književnim večerima, predstavljanjima autora i knjiga i sličnim događanjima gdje sa svojevrsnog izvora imam priliku uvijek iznova se iznenaditi koliko je to više i opsežnije od onog basic poimanja književnosti - čitanja i/ili pisanja. Kada se na takvom nekom događanju spoje dobar autor (pa još nek' je i neki omiljeni, npr.) i znalac moderator, zađe se u sfere književnosti koje prelaze neka pomalo determinirajuća poimanja književnosti. Pri takvim susretima nemilo uživam, a nakon njih osjećam se osvježeno i napunjena dobrom energijom. Tako na mene djeluje ozbiljna priča o književnosti. Izrečena od stručnih osoba, profesora, doktora, autora; književnih mastera, koji su sposobni fluidno i razumljivo uskočiti npr. na područje filologije, objasniti pojam o kojem govore, ali nikako s namjerom dociranja, već edukacije.
Obožavam.
Da rezimiram.
Nisam osobiti ljubitelj određenih polja znanosti. Neke ne razumijem uopće. Nasuprot njima, neke zaista volim. No oduvijek i zauvijek vjerujem u znanost. U struku. A kada sam u prilici od nekoga, u svom polju djelovanja kompetentnog nešto naučiti, beskrajno sam zahvalna. Neovisno radi li se o matematici, pravu, književnosti ili nečem četvrtom.
U ovom vremenu podjela, (a sami smo ga skrojili) takvi ljudi, samozatajni poznavatelji svoga faha, nasušna su nam potreba i veliki blagoslov.

22.11.2021. u 20:49 • 24 KomentaraPrint#

četvrtak, 18.11.2021.

Grad i gradovi

-... u Zagreb.
-Eh vidjet ćeš.
-Šta?
-Šta duže budeš bio u Zagrebu, vidjet ćeš kakva je ustvari Rijeka kasaba.
-Šta da?
-Da. Kasaba. Tursko selo...U Zagrebu ti je sve...

Nisam uspjela uhvatiti kraj rečenice.
Tročlana obitelj, pretpostavljam. Djelić konverzacije između mladića i starijeg gospodina. Uz njih ide žena i ne govori ništa. Komadiće razgovora hvatam dok se mimoilazimo na vjetrovitom Molo Longu. Prebila bih ga kad bi samo mogla. Starijeg. Ne zato što mislim da je kasaba manje vrednija od grada, jer nije. Kasaba ustvari i nije tursko selo, no o tom potom. S guštom bih mu ćušku zveknula što šetajući po Molo Longu, gledajući kasabu koja se iz morske perspektive prostrla tamo preko puta, dišući buru, polako uživajući sa svojom obitelji na taj način unizuje Grad. Kao i kasabu. Kojoj značenja ne zna.
Molo Longo nije baš neko najromantičnije mjesto. Otkriva koliko su stoljeća luke oblikovala Grad. Skladišta, dizalice, silosi, rasuti tereti, neboderi, zgrade što koji paraju visine, sve se to lijepo smjestilo na samu obalu i oku se podastire pri šetnji Molo Longom koji je ustvari lukobran nekadašnjeg glavnog lučkog bazena dugačak nešto malo manje od dva kilometra. Ribarice privezane u dnevnom odmoru šire neugodne mirise...Ipak, šećemo, divimo se gradu, otkrivamo koliko smo daleko stigli, pa na kraju uskliknemo od sreće što smo dospjeli malo dalje od Mlake, što opet prepoznajemo po skladištu.
Znano je da je ova kasaba bila i grad i država, pa i grad u dvije države. A možda on ne zna, nije Riječanin. Možda se slučajno obreo u Gradu. Možda mu mladac uopće nije sin. Možda ja previše brijem na Grad. Sve je moguće.
No, nekako mi se učinilo neukusno baš na ovaj dan uniziti grad. Bilo koji. Niti jedan nije vrjedniji od drugog, jer svaki je nečiji. Grad su ljudi. Koji su se ovdje rodili. Oni koji su došli. Oni što su ostali.
Vječno ćemo generalizirati da su Splićani onakvi, Purgeri ovakvi, Riječani vječni komunjare...Hoćemo. Takvi smo. U lucidnim trenutcima prihvaćanja i poštivanja spašavati će nas izlika spasonosnog "ali". Sjećam se tog sramotnog "ali" iz devedesetih, iz famozne Srbin je, ali je okej. rečenice. Godine se preselile u prošlost, no alibi "ali" nam je ostao, a rečenica konvertira prvi dio. Iz Srbina (koji su u međuvremenu postali nekako nam cool), mijenja se po potrebi u gay, dalmoš, purger, muslić... Evoluirali baš. Mentalitet koji ne viri van kapije avlije (kad smo već kod kasabe).
Ali... Uvijek će neki grad biti nečiji. Rođenjem. Doseljenjem. Uzvraćenom ljubavlju. Najmanje arhitekturom i građevinama. I nitko, baš nitko nema pravo nikome išta reći za niti jedan grad. Nekmoli ga pokušati uniziti. Svaki su grad ljudi. Ma kako se nazivali.
Pa na kraju, ma kako ih i karakterizirali.

Što se mene tiče, dva Grada, kad ih ne pišem njihovim imenima, uvijek pišem velikim slovom.
Moj i ovaj koji boli na današnji dan.

Ribarica, ime i miris



Duž šetnice


Jedan od natpisa duž šetnice

Slobodna zona - za svih, FF




18.11.2021. u 18:29 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.11.2021.

Nježnost jedne egzekucije

Pognut je nad daskom za sjeckanje. Satima već. Krenuo je s kapulom, nastavio s mrkvom, okretao se na drugu stranu da bi ponešto ubacio u visoki lonac na štednjaku, pa se vraćao dasci. Klasika.
Gledam ga iz svih kuteva i kad god uzmognem. I kriomice i otvoreno. Mogla bih ga promatrati 0-24. Dok kroz prste vješto propušta lososa kapitalca, strpljivo kreće prethodno ištrajhanim nožem podno otvora za škrge pa lagano uz glavnu kost niz trup. Do repa. Rep ostaje na kosti. Savršeni, debeli, sočni, blijedonarančasti filet je oslobođen. Vanjski mu se dio ljeska srebrnastom bojom kože. Blijedonarančasta je nutrina prošarana bijelim tankim nitima vlakana. ŠPLJAS!! Baca ga u pleh. Okreće raspolovljenu riblju lešinu na drugu stranu. Prije nego što će i drugi slasni komad osloboditi od kosti, pažljivo i nježno prelazi dlanom preko srebrnog tkiva. Milovanje prije konačne egzekucije. Pa ispočetka. Nož pod otvor škrge, pa lagano uz glavnu kost niz trup. Do repa. ŠPLJAS!! Glava i rep spojeni srednjom kosti ostaju sami u prostoru kao u sekvenci iz stripa, pa redom završe u plehu otpada. Oveća pinceta odložena sa strane strpljivo čeka. Kad se pod njegovim prstima izmijeni s ištrajhanim nožem krenut će fina obrada. Stojim na pet metara od njega i pogledom kroz tkaninu njegove bijele kuharske bluze bušim mu rupe na leđima. Osjeća. Znam. Ponekad me ignorira. Ponekad, okrene se i počasti me svojim prodornomodrim pogledom. Uz osmjeh. Uzvraćam pogledom djeteta koje krišom lomi zabranjenu kockicu čokolade. Nožem češlja preostali red bijelih koščica sa poluobrađenog filea. Strše iz živonarančastog tkiva. Pinceta. Manirom vješte vižazistkinje njegova snažna ruka čupka te posljednje prepreke prema savršenoj glatkoći. Ponekad koristi malena kliješta. Ne znam koji je kriterij za odabir alata. Njemu, nakon tona obrađenih ribljih filea, lako je znati. Iščupane koščice završavaju u plehu sa otpadom. Opet milovanje. Ovaj put u svrhu provjere glatkoće. Nož, štrahjanje. Lagano okomito zarezivanje tkiva na dva centimetra od kraja pa onim savršenim kutem, koji se jedino dugogodišnjim iskrustvom, ponekad, rijetko i prirodnim talentom stječe, svježe naoštreno sječivo odvaja srebrnastu kožu od mesa. Desna ruka vodi nož kroz milimetarki precizno odvajanje, lijeva drži za dva centimetra ostavljenog mesa. SsssssssssssCak!! Odvojeno. Koža i dva centimetra prirodne drške sele u otpad. Još jedna vizualna provjera narančastog savršenstva. Gotovo.
Prvi kuhar dolazi tek u deset. Pomoćno mu je osoblje već odavno raspoređeno u svakodnevnom rasporedu guljenja i čišćenja nad sudoperima i kašetama. Devet je ujutro, sam je na svojoj pozornici i uživa u radu u tišini. Kaos će početi za nekoliko sati. Ponekad imam osjećaj da gosti koji tik u podne ulaze u restoran, cupkaju ispred vrata barem pola sata ranije...

15.11.2021. u 18:50 • 13 KomentaraPrint#

subota, 13.11.2021.

Nataša XXXII

Osjetila sam sve moguće znakove uzbuđenja. Pomislila sam da nisam normalna. Bila sam u četvrtom mjesecu trudnoće. Krcata hrane i podrigivala gotovo ritmički. Bio je Božić i sjedila sam sa obitelji za stolom. I uspio je. Uspio me napaliti mrmljajući mi u uho totalno neseksi rečenice. Iskapila sam još jednu čašu soka i iskreno sam se nadala da mi neće doći na naplatu kasnije kad najmanje bude trebalo. Jako sam voljela svoju obitelj, al u tom sam trenutku jednostavno htjela ustati se i otići. Doma. DOMA?? Ček jel on to rekao doma? Nas dvoje nemamo doma. Bar ne zajedničko doma. Nije važno. O tome ću misliti sutra. O kako je Scarlett bila pametna! Sutra je bilo super za misliti o ozbiljnim stvarima. Večeras, večeras ću biti neozbiljna. Pohotna trudnica. Odlično! Al kako da ne budem pohotna, kad mi ovo radi. Moj mulac od 21 godinu. Zna kako i gotovo! Odjednom mi je samo bilo važno na koju foru ustati i otići, ali ako se mi ustanemo i odemo, svi će se razići, a to jednostavno nisam htjela. Bilo nam je dobro. I ugodno.
-Kako bi bilo da ne čekamo do doma? – upitala sam nagnuvši se i nastavila;-Idem na wc. Gornji.- odlijepila sam usne od njegova uha i obratila se Aleks:- Dođi moment, molim te.-
Nisam baš mogla seki reć da joj se idem seksat u wc, al nisam ni znala šta bih joj pametno rekla, pa sam jednostavno rekla:
-Jel moš nešto izmislit ako te pitaju di smo Ivan i ja? Neće nas bit jedno...10 minuta?-
-Jel ti dobro?- bilo je njeno automatsko pitanje. Nasmiješla sam se.
-Ma sve je okej.- rekla sam. Pogledala me ispod oka
-A ne! Quickie?- i počela se smijati; - Pa mislila sam da te prošlo, u četvrtom si mjesecu, ženo!- baš se zabavljala.
-Nemoj da se crvenim više nego što moram, pliz. Nije mi baš ugodno.- odjednom nekako, kao da sam zvučala očajno.
-Odi. I odradi sve. Bez beda.- namignula mi je.
-Tenks.- cmoknula sam ju u obraz. I nestala iza vrata. Nadala sam se samo da će Ivan uskoro za mnom. Popela sam se na kat i ušla u kupaonu. Nije prošlo ni pola minute stigao je.
-Ti nisi normalan!- rekla sam prije nego što sam divlje napala njegov vrat.
-Ja nisam normalan? Jesi se vidjela danas? Tu mi paradiraš u tom crvenom džemperu. Dekolte do sisa, a one lete na sve strane.- privukao mi je bokove na svoje i protrljao se o mene. Uvijek spreman.
-I sad ćeš ih pustit da i dalje lete na sve strane, ili? – stvarno mi je tijelo urlalo za dodirima.
-A šta da im radim?-
Odmakla sam se malo od njega. U pet sekundi na podu do mojih nogu našla se sva odjeća koja me pokrivala do pojasa.
-Još uvijek nemaš ideje? – lagano sam, ali sasvim dovoljno zanjihala gornjim dijelom tijela.
-Mmmmhhh.- zavapio je prije nego što je jedna bradavica nestala u njegovim ustima, a druga pod prstima. Trebala mi je velika količina samokontrole da ne zavrištim. Osjećaj je bio nevjerojatan. Otkad sam bila trudna Ivan je bio nevjerojatno pažljiv kada bi vodili ljubav. Trebalo mu je malo da se opusti i navikne na činjenicu da se seksa sa trudnicom, ali kada je ta blokada nestala nakon nekoliko odnosa, prema svakom milimetru mog tijela, bio je nježan. Grudi su mi bile osjetljivije no obično, malo su se povećale i očvrsnule, i upravo radi toga osjećaj koji me prožimao dok ih je on gotovo obožavanjem obrađivao, bio je potpuno nov i neopisivo dobar. Ponekad, činilo mi se da bih mogla stići do kraja samo tako. Bez ikakve penetracije. Pa mi je palo na pamet...

13.11.2021. u 21:49 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.11.2021.

Branka - ulomak

Branka, sjećanje -blog prilagodba

Prečke i stative bile su svježe obojane. Zelenilo uredno obilježeno bijelim. Igralo se u Kraljevcu i danas. Neki novi klinci, možda i klinke. Jer klinke koje trče za bubamarom nisu toliki SF kao nekada, ali otpor je još prisutan. Uz aut liniju sa sjeverne strane i dalje vrbi vrba. Vrba nije tamo rasla, već je vrbila. Točno se sjeća, sad već preko trideset godina kasnije, trenutka kad je vrba zavrbila. Šutnula je loptu na sasvim drugi kraj, mijenjala smjer igre, smotani Jole ju nije mogao sustići, trčao je uvijek kao da ima dvije lijeve.
-Moraš mi uvijek bacat na tu stranu di vrbi vrba!?? – ljutito je uzviknuo i to je bilo to. Od tog trenutka vrba je vrbila uz aut liniju par metara od centra prema zapadnoj strani. Jole je dobio još jedan razlog da ne priča s njom. Nakon što ga je odbila nekoliko puta za ljubakanje, hodanje il božsačuvaj i nešto treće, nakon što mu je, ali uvijek, njen centaršut ili samo šut bio prejak i neuhvatljiv, sad ga je natjerala na to da vrba zavrbi. Oprostit će joj tek u budućim vremenima kad mu bude iznad glave mijenjala vrećice NaCl 0.9 otopine obogaćene antibiotikom u sumornim pakračkim danima.
-E pa Brane, jebiga. Zavrbilo gadno. – rekao je kad su se u bolničkom stacionaru susreli.
Sjeća se dana. Okupan suncem, kasno proljeće, mirisi cvijeća i zraka paraju vedrinu. Sve buja i treperi. Bujala je i Joletova noga. Treperio je kad su ga donijeli. Na rubu. Rašili su ga, zašili i čekali. Provjeravala je stalno. Diše, ne diše, gori, ne gori. Kapa li tekućina iz plastične, prozirne vrećice, slijeva li se uskom cjevčicom do kanile pa u izmučeno tijelo… Oka nije sklopila.
Jole je spavao cijelu noć i pola narednog dana. Molila se Bogu, Ocu i Bogorodici. Majki Božjoj, svejedno. Ispričat će mu se za svaki prejaki šut, za svako ono odbijanje, za vrbu, za sve. Samo nek' se probudi. Ispalo je da nije potrebno. U trenutku kad je otvorio oči i osmjehnuo se bilo je jasno da isprika nije potrebna. Nisu više bili djeca. Nažalost.
Jole, Petar, Marko ( uvijek bude neki Marko), Šimun, Tiho, ona. Sami pa tri na tri, ili protiv druge šestorke pa na pol terena. Na cijelom igralištu jednom je zaigrala. Pokočena strahom da će odnekud naletjeti tata i nije se proslavila baš.
I staza je tu. I kut za bacače. I rupa za baru nakon prepreke. Sve. U sebi ponavlja rotacije prije izbačaja. Jedan-dva-tri u kosom nagibu oko sebe, pa jedan-dva-tri-četiri-pet oko vlastite osi, pa lansiranje. Trebalo je mnogima dugo da iskoordiniraju radnje. Njoj je uspjelo odmah. Što tu nije jasno? Samo je trebalo tijelu prepustiti da slijedi zadani slijed. I čvrsto držati ručicu kladiva da ne zaluta prije vremena u mrežu. Ili joj se obije o glavu. Ravnoteža, ravnoteža, ravnoteža neumorno je ponavljao trener, profesor Ivica. Imala je dobru ravnotežu. Barem tada. Sve je to sa kladivom bilo super i zabavno, bila je talent, osvajala medalje. Ali radost je živjela desetak metara pored. Na zelenilu iza bijele međe, sa druge strane aut linije. Uvijek.
U nadi da će odnekud sijevnuti lopta, prebire sjećanja.
To je ostalo.

11.11.2021. u 22:56 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.11.2021.

Fb lutanje

Selo, ustvari sad je to jedinica zvana Mjesni odbor prošle sam godine slučajno potražila, slučajno pronašla i upisala na sviđa mi se listu. I zalutam povremeno na objave i fotografije. Jer to Selo nikada u meni umrlo nije. Samo sada nekako, ne znam što bih s njim. Gledam kome se još sviđa. Mnoga su mi prezimena poznata. Za neka sam u djetinjstvu mislila da su nadimci. Moj me đedo ne jednom upozorio da komšiju Branka nikako ne smijemo direktno nazvati nadimkom, iako ga cijelo selo iza njegovih leđa nije nikada Brankom nazvalo. Mislila sam također u svom dječjem svijetu i vječnom strahu od starijih u obitelji da nikoga nikada iz sela, ne samo komšiju Branka, ne smijem nazvati nadimkom. I nisam. Seoski su nadimci nerijetko pogrdni.
A seoski žitelji uvredljivi.
I tako listam listu Mjesnog odbora Sela. Svi vole Selo. Svi su si bivši i dobri i prijatelji i komplimenti frcaju po komentarima. Milina! Krcato poznatih prezimena, al nikog ne prepoznajem. Naiđem doduše na polubrata. Pomislim kako bi bilo baš dobro da naiđem i na kumu kojoj sam izgubila trag. Skoro pa smo vršnjakinje i za mojih posjeta Selu, baš puno smo se igrale, družile. Nije mi misao stigla napustiti vijuge, eto je! Zablinka mi ime i prezime plus jedno dodano. Kliknem bez razmišljanja. Ona. Trideset godina nekima lako izbriše tragove mladosti. Nije jedna od tih. Prepoznam je u crtama lica, osmjehu. Krasno izgleda.
Listam joj fotografije. Divan, nešto stariji suprug. Prelijepi sin. Ona. Ponekad mama. Blještavi, pomalo kičasti dnevni boravak u bijelim tonovima, veliki šljašteći luster sa staklenim visuljcima. Neke su fotke dobile ružičaste okvire. Mnoge su ponavljajuće. On, on i ona. Ona i on. On i on. Oni ona. Oni. Luster. Bijeli piano. Bijele stolice oko staklene plohe stola, čupavac na podu. On, on, ona. Adventske svijeće, rođendanske torte, uskršnja jaja. Čaše pjenušca, osmjesi. On, ona, on. Ona, on, on. On, on. Ona, ona. Pa malo Italije, Španjolske, Francuske. Fino, douševljeno, svečano, fantastično se osjeća uvijek dvojezično. Živi u gradu kojeg registarsku oznaku zapamtih četrdesetak godina unatrag kad je njena mama prvi put u zelenom Mercedesu tih oznaka uz postarijeg vozača proklizila Selom. Mercedes bi joj komšije i oprostili. Pa i pečalbu. Vozača nikad.
Na svakoj je fotki nasmijana. Na rijetko kojoj nije uz njih dvojicu, pa na pokoju uskoči i mama. Bez vozača, bez ikog. Listam i dalje kuriožno fotke. Zbrajam sa njih datume, godine, rođendane, računam koliko je sretna. Fotografije ne bilježe psa, mačku, papigu, prijatelja, rođaka. Samo oni. Lijepi su. Svi.
Sjećam se u koje je momke bila zaljubljena onomad. I sjećam se kad mi je objavila da se udaje. Za niti jednog od njih. Već ( nevjerojatno, ali ) za jednog za kojeg je morala. Udala se, zanavek je otišla iz sela . Izgubile smo se u vremenu i svijetu.
Dodano prezime sa fb profila ne završava na vić.
I ovaj put izgleda zaista sretna.
Na trenutak pomislih da joj se javim porukom.
Pa me trenutak prođe u momentu kad krenem zbrajati staklene visuljke sa lustera i na jednoj fotografiji okomito uz bijeli piano uočim i crne klavijature.
Mali će biti pijanist.
Bajka.
Neka.



08.11.2021. u 19:37 • 15 KomentaraPrint#

subota, 06.11.2021.

Nataša XXXI

Mama se uistinu trudila. I tata isto. Max je uglavnom bio pokretač konverzacije, i po ne znam koji put sam bila zahvalna što su se Aleks i on pronašli. Koliko nam je prošli Božić donio tuge koja je zauvijek obilježila naše živote, ovaj nam je donio još jedan blagoslov. Lovro je naravno ispod božićnog drvca skupio cijelu malu hrpu poklona. I dok je jedan od njih sa očitom nezainteresiranošću samo stavio sa strane, jer kooooonačno je dobio JOŠ jednu Ninja figuricu koja mu je nedostajala, i kojoj je trebalo posvetiti svu pozornost, Max ga je zamolio da pokaže taj koji mu nije baš bio napet. Sa uzdahom je podignuo plavu majicu na kojoj je pisalo Najbolji stariji brat. Kolektivno smo zinuli u čudu, a onda počeli oduševljeno kokodakati u glas. Mjeseci truda su se ipak isplatili. Aleks je bila trudna. Na početku tek. Odlučili su nam svima istovremeno objaviti vijest. I na odličan način. Lovri i nije baš bilo jasno što se događa, pa se posvetio Ninji, dok je Tom očito ponesen sveopćim oduševljenjem veselo pedalirao nogicama i ručicama u svojoj nosiljci. Bili smo presretni. Razgovori su uglavnom išli u smjeru beba, i djece. Logično je bilo da se netko uspomenom nadoveže na Željka. Tata je nehajno spomenuo njegovo ime, na trenutak zastao i pogledao mamu. Ona ga je pogledom i kimanjem glave ohrabrila da nastavi. Bio je to tako jedan za mene fenomenalan trenutak. Dvoje ljudi koji se vole i toliko poznaju da su na razini komunikacije pogledima. Bilo je još uvijek teško pričati o Željku. Pogotovo u trenutku kada smo svi bili u nježnom raspoloženju nadolazećih beba i dvojice malenih anđela koji su bili tu oko nas. No pričati o Željku bebi, o Željku malenom dječaku i malenom bratu, bilo je na neki način ljekovito. I ne toliko bolno. U ugodnoj obiteljskoj atmosferi proletjeli su nam sati i ubrzo je došlo vrijeme večere. Aleks i Max su inzistirali da ostanemo i na večeri. Iako smo bili podosta umorni i iscrpljeni, njihov argument da tko zna kada ćemo se opet ovako lijepo okupiti, nismo mogli pobiti. Bilo je vrijeme za novu rundu, sada već hladne puretine, i francuske salate. Dečki su to blaženo zalijevali nekim dobrim crnim vinom, dok smo Aleks, Dunja i ja ispile nekoliko litara soka od jabuke. Ali bilo nam je super. I mama se uz doprinos nekoliko čaša crnoga, fino opustila.
Negdje tijekom večere, poslala sam Mireli kartki SMS:
"Sve okej?"
A niti minutu kasnije njezin: "I više nego okej" izmamio mi je osmjeh na lice. U kojem god smjeru da je njihovo božićno druženje krenulo, ako je uistinu tako bilo, nije moglo bolje. Telefon je opet zabipao: "Javi kad te mogu nazvat." Bila sam spremna za još dobrih vijesti. Zaslužila sam ih. Ipak, kad je već sve bilo dobro kod Mirele, prednost sam odlučila dati hrani.
-Ja sam se ustvari nekako uvijek palio na mršave cure.- odjednom mi je promrmljao Ivan u uho. Bio je laaagano pod alkoholom. I bio mi je neodoljiv.
-Jel ovo neka verbalna predigra?- upitala sam; -Jer ako je, nisam sigurna da ide u pravom smjeru.- prišapnula sam mu.
-Uvijek sam se palio na mršave cure.- nastavio je ni ne osvrćući se na moje riječi;-Ali ovo tvoje savršenstvo od tijela, iako bujaš lagano, ma da ih sve na hrpu posložim, te dosadašnje, ni milimetra ovog tvog tijela ne bi dao za cijelu tu hrpu. I toliko si mi seksi danas, da jedva čekam da dođemo doma i da ti skinem taj džemper i sve ispod njega.- sve je ovo elegantno potvrdio spuštanjem ruke malo iznad mog koljena i namigiavnjem.

06.11.2021. u 19:46 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.11.2021.

Knjiga

"Povijest nam je pokazala da su muškarci oduvijek raspolagali svim konkretnim moćima. Od prvih vremena patrijarhata procijenili su korisnim zadržati ženu u ovisnom položaju. Njihovi zakoni usmjereni su protiv nje. Na taj je način konkretno oblikovana kao Drugo. Taj je položaj služio muškim ekonomskim interesima, no također je odgovarao njihovim ontološkim i moralnim težnjama. Kad se subjekt nastoji afirmirati, Drugo koje ga ograničava i niječe mu pritom nužno; dostiže se samo putem te realnosti koja nije. Stoga život muškarca nikad nije potpunost i odmor, on je manjak i pokret, borba. Pred sobom muškarac susreće prirodu. Utječe na nju, nastoji si je prisvojiti. No ona ga ne može ispuniti. "

"Ženama se pridaje svijetli misterij čvorastih trsova, svježe vode. One ozdravljuju i liječe; njihov aje mudrost tiha mudrost života, razumiju bez riječi. Kraj njih muškarac gubi ponos. Poznaje nježnost prepuštanja i ponovnog postanka djetetom, jer između njih ne postoji nikakva borba za prestiž. ne može prirodi zavidjeti na njezinim nadljudskim vrlinama. U svojoj se posvećenosti mudre stručnjakinje koje ga njeguju prepoznaju kao sluškinje. on se podvrgava njihovim blagotvornim moćima jer zna da u tom podvrgavanju ostaje njihov gospodar. Sestre, prijateljice iz djetinjstva, čiste mlade djevojke, sve buduće majke dio su te blagoslovljene čete. I sama supruga, kad nestane njene erotske čarolije, čini se mnogim muškarcima manje ljubavnicom, a više majkom njihove djece."


"Kad god se žena ponese kao ljudsko biće, proglase je onom koja se poistovjećuje s muškarcem. Njezine sportske, političke, intelektualne aktivnosti, njezina žudnja za drugim ženama tumače se kao muško i protest. Odbija se imati na umu vrijednosti prema kojima se žena transcendira što očito vodi do uvjerenja da ona radi neautentičan izbor subjektivnog stava. Veliki nesporazum na kojemu počiva taj sustav interpretacije jest u tome što prihvaćamo da je za ljudsko biće ženku prirodno da se pretvori u ženstvenu. A za ispunjavanje tog ideala nije dovoljno ni da bude heteroseksualka, pa čak ni majka. Prava žena je umjetan proizvod koji društvo proizvodi kao što se nekoć proizvodilo kastrate. Njezini navodni instinkti očijukanja, poslušnosti potaknuti su u njoj kao u muškarcu falički ponos. Ni on ne prihvaća uvijek svoj muževni poziv, a njoj zaista ne manjka razloga da još manje poslušno prihvati poziv koji joj je namijenjen. "

S. de Beavouir, Drugi spol

04.11.2021. u 20:22 • 12 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 01.11.2021.

Viktor Car Emin, Krepat ma ne molat!

Vidim da se na današnji dan mnogo toga obilježava.
Dan veganstva.
Dan putovanja konvoja za Dubrovnik.
Dan Svih Svetih.
Lijepo.
No, na današnji dan rođen je jedan gospodin za kojeg legenda kaže da je tvorac krilatice koja se godinama već ori sa tribina riječkih igrališta. Onih zelenih najviše.
Krilatica u biti i nije njegova, no kako su preci Viktora Cara Emina redom bili pomorci, on je kapetansku "Krepat, ma ne molat!" sačuvao od zaborava ukomponiravši ju u svoju priču Kapetan Ciklon. U priči kapetan prilikom jenega vijaja jede ostatke trule hrane očišćene od crva, dobiva skorbut, i preživi na kraju zaključivši da je vrlo lako mogao i umrijeti, da je to stanje sa hranom potrajalo, ali je u njega uvijek vrijedila ona Krepat ma ne molat!
Viktor Car Emin, preporoditelj istarskih Hrvata, rođen je u Kraju pokraj Mošćeničke Drage na današnji dan 1870. Radio je kao učitelj po školama Istre i Opatije, no zbog svoje protutalijanske aktivnosti proganjan je od vlasti, pa seli na Sušak.
Neumorno kroz svoj literarni rad utječe na svjedočenje o hrvatskom identitetu Istre i borbi hrvatskog puka u Istri, Rijeci i Hrvatskom primorju za očuvanje nacionalne svijesti.
Sklopivši brak sa Emom Jurković, Viktor Car svom imenu i prezimenu dodaje nastavak Emin. Taj emancipirani muškarac sa razmeđa dva stoljeća, akademik, književnik, publicist i novinar u svome je domu, svojevrsnom kulturnom stjecištu, često prijateljevao sa brojnim umjetnicima, znanstvenicima, književnicima poput Matoša, Kranjčevića, Supila, Laginje, Nazora, Cankara, Šandora Gjalskog, Katalinića Jeretova, Črnje, Majnarića i mnogima iz miljea intelektualne kreme tadašnjeg vremena.
Za priču o nadimku Emin čula sam prije dvadesetak godina. Za i danas aktualnu krilaticu, o kojoj sam dugo vremena mislila da je produkt plavo- bijelih tribina, pročitala sam prije dvije godine.
Viktor Car Emin, istinski patriot i bitnik svoga vremena umro je u Opatiji 1963 godine.
Danas njegovo ime nose Osnovna škola u Lovranu, Gradska knjižnica u Opatiji i zanimljivo, Osnovna škola u Donjim Andrijevcima u Brodsko-posavskoj Županiji.
I za kraj...Nekako se ne mogu oteti dojmu da u vremenu nametnutog kvazi patriotizma popularno nazvanog domoljublje premalo pažnje posvećujemo ovakvim ikonama koje su patriotizam (iliti domoljublje, svejedno) uistinu disali i živjeli.
Krepat, ma ne molat!


01.11.2021. u 21:13 • 18 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< studeni, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Prosinac 2024 (4)
Listopad 2024 (8)
Rujan 2024 (7)
Kolovoz 2024 (7)
Srpanj 2024 (9)
Lipanj 2024 (5)
Svibanj 2024 (9)
Travanj 2024 (6)
Ožujak 2024 (8)
Veljača 2024 (8)
Siječanj 2024 (9)
Studeni 2023 (9)
Listopad 2023 (8)
Rujan 2023 (6)
Kolovoz 2023 (9)
Srpanj 2023 (4)
Lipanj 2023 (9)
Svibanj 2023 (9)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (8)
Siječanj 2023 (9)
Prosinac 2022 (9)
Studeni 2022 (8)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (9)
Kolovoz 2022 (7)
Srpanj 2022 (9)
Lipanj 2022 (9)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (8)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva