Kada sam započela s vježbanjem yoge, ni sama ne znam što sam očekivala. Znala sam jedino da će mi yoga-disanje dobro doći u tada prilično stresnom ritmu života. Stresan ritam podrazumijevao je dva paralelna posla, obitelj i nogometne treninge koji su iako donoseći rasterećenje i oslobađanje od stresa također bili obaveza. Krenula sam dakle na yogu, upravo radi disanja. Nakon par tjedana, saznala sam da se to disanje zove pranayama i neizmjerno uživala. No ne onako kako je trebalo. Tek sam nekoliko puta tijekom prakticiranja pranayame uspjela doseći potpuni mir i upasti u meditativno stanje. Na jogi sam stigla do III stupnja. Iako spletom okolnosti nisam nastavila yoga mi je donijela više od yoga-disanja, iako, naučena tehnika pranayame neprocjenjiva je. Kada ju prakticiram u stanju sam umiriti svaki atom svoga tijela, gotovo i ne osjetiti otkucaje srca, a u mislima ne misliti-ništa. Osjećaj je nevjerojatan, umirujući, ljekovit. I premda se pranayama preporučuje prakticirati u rano jutro dok još nije započeo dan, ja ju volim primijeniti prije odlaska u san.
Jednom sam, sjećam se, upala u jednu od svojih postoperativnih kriza. Legla sam u krevet s namjerom da se umirim. Tijelom i umom. I da zaspim. Taj ritual obično započinje pranayamom. No umjesto umirenja i spavanja čim sam započela s procesom iz mene je proključalo. Počela sam plakati kao nikada do tada. Plakala sam tako da sam doslovno osjetila kako mi se sloj po sloj iz grudiju odvaja i odlazi...nekamo. A upravo tu u centru grudiju, na svojim plućima sjedila sam ja. Punom težinom. Sjedila sam u, i na vlastitim grudima, teška sebi kao nikada od tad. I plakala silinom olujnog juga. Toliko da sam pri tome osjetila fizičku bol. Doslovno.
Kada sam završila, bilo mi je mrvicu lakše. Cijeli sam proces ponovila dvije noći nakon. Tada je težina bila malo manja, slojevi su se odvajali brže i lakše, jedino je silina mog plača ostala ista, kao i ona fizička bol. Jastuk je opet bio vlažan. Meni nije bilo važno...bilo mi je važno da uspijem sebe pomaknuti sa svojih pluća, da ostružem sve slojeve nemoći, i one samosažaljenja...da oslobodim toj boli puteve kojima će otići iz mog tijela i uma.
I opet nakon dvije noći, očekivala sam da će se ponoviti ciklus. Započela sam s pranayamom. Polako....
Te sam večeri bez posljednje misli pred spavanje utonula u duboki san. Ujutro sam se probudila s onim osjećajem koji imamo kad nam tijelo nakon što je provelo nekoliko dana u groznici, kostobolji i temperaturi, počinje pokazivati prve simptome ozdravljenja. Još boli, još se osjeća umor, ali nazire se oporavak. To sam stanje uvijek nazivala „kao poslije gripe“. Tog sam jutra, unatoč još malo prisutnoj boli u tijelu i podsvijesti, osjetila moć. Moć da me energija vlastitih emocija vodi do iscjeljenja.
Jednom mi je frendica kad sam joj rekla da sam nekako prazna i tužna rekla otprilike sljedeće: Odradi to. Odtuguj. Ili se ne daj da te satre, nađi nešto, ili se pokri dekom pa odtuguj dok ne prođe...samo se pusti...Kad odradiš, proći će i bit će sve o.k. Znala sam da mi govori pravu stvar. I mislila sam da znam i kako ću to odraditi po njenom receptu. No nisam znala da ne znam. Pa sam se trudila. Uistinu.
Nakon te male katarze koju sam prošla kroz one davne dvije noći znam da znam. Ne uspijem uvijek, ali znam. Pustiti se. Pustiti vlastitoj energiji, energiji vlastitih emocija, da radi svoje. Sve te suze, sva ta fizička bol, sav teret mene koja si sjedim na plućima, sve je to imalo moć identičnu moći pranayame. I jedno i drugo oslobađaju, vode, iscjeljuju, donose nove puteve kojima će energija prostrujati tijelom, odvajaju loše slojeve od tijela ostavljajući zdravu jezgru.
Pluća...ili misli, svejedno.
Treba samo moći prihvatiti, i znati pustiti.
Post je objavljen 25.11.2021. u 21:06 sati.