Konobarica s tastature
subota, 06.11.2021.
Nataša XXXI
Mama se uistinu trudila. I tata isto. Max je uglavnom bio pokretač konverzacije, i po ne znam koji put sam bila zahvalna što su se Aleks i on pronašli. Koliko nam je prošli Božić donio tuge koja je zauvijek obilježila naše živote, ovaj nam je donio još jedan blagoslov. Lovro je naravno ispod božićnog drvca skupio cijelu malu hrpu poklona. I dok je jedan od njih sa očitom nezainteresiranošću samo stavio sa strane, jer kooooonačno je dobio JOŠ jednu Ninja figuricu koja mu je nedostajala, i kojoj je trebalo posvetiti svu pozornost, Max ga je zamolio da pokaže taj koji mu nije baš bio napet. Sa uzdahom je podignuo plavu majicu na kojoj je pisalo Najbolji stariji brat. Kolektivno smo zinuli u čudu, a onda počeli oduševljeno kokodakati u glas. Mjeseci truda su se ipak isplatili. Aleks je bila trudna. Na početku tek. Odlučili su nam svima istovremeno objaviti vijest. I na odličan način. Lovri i nije baš bilo jasno što se događa, pa se posvetio Ninji, dok je Tom očito ponesen sveopćim oduševljenjem veselo pedalirao nogicama i ručicama u svojoj nosiljci. Bili smo presretni. Razgovori su uglavnom išli u smjeru beba, i djece. Logično je bilo da se netko uspomenom nadoveže na Željka. Tata je nehajno spomenuo njegovo ime, na trenutak zastao i pogledao mamu. Ona ga je pogledom i kimanjem glave ohrabrila da nastavi. Bio je to tako jedan za mene fenomenalan trenutak. Dvoje ljudi koji se vole i toliko poznaju da su na razini komunikacije pogledima. Bilo je još uvijek teško pričati o Željku. Pogotovo u trenutku kada smo svi bili u nježnom raspoloženju nadolazećih beba i dvojice malenih anđela koji su bili tu oko nas. No pričati o Željku bebi, o Željku malenom dječaku i malenom bratu, bilo je na neki način ljekovito. I ne toliko bolno. U ugodnoj obiteljskoj atmosferi proletjeli su nam sati i ubrzo je došlo vrijeme večere. Aleks i Max su inzistirali da ostanemo i na večeri. Iako smo bili podosta umorni i iscrpljeni, njihov argument da tko zna kada ćemo se opet ovako lijepo okupiti, nismo mogli pobiti. Bilo je vrijeme za novu rundu, sada već hladne puretine, i francuske salate. Dečki su to blaženo zalijevali nekim dobrim crnim vinom, dok smo Aleks, Dunja i ja ispile nekoliko litara soka od jabuke. Ali bilo nam je super. I mama se uz doprinos nekoliko čaša crnoga, fino opustila.
Negdje tijekom večere, poslala sam Mireli kartki SMS:
"Sve okej?"
A niti minutu kasnije njezin: "I više nego okej" izmamio mi je osmjeh na lice. U kojem god smjeru da je njihovo božićno druženje krenulo, ako je uistinu tako bilo, nije moglo bolje. Telefon je opet zabipao: "Javi kad te mogu nazvat." Bila sam spremna za još dobrih vijesti. Zaslužila sam ih. Ipak, kad je već sve bilo dobro kod Mirele, prednost sam odlučila dati hrani.
-Ja sam se ustvari nekako uvijek palio na mršave cure.- odjednom mi je promrmljao Ivan u uho. Bio je laaagano pod alkoholom. I bio mi je neodoljiv.
-Jel ovo neka verbalna predigra?- upitala sam; -Jer ako je, nisam sigurna da ide u pravom smjeru.- prišapnula sam mu.
-Uvijek sam se palio na mršave cure.- nastavio je ni ne osvrćući se na moje riječi;-Ali ovo tvoje savršenstvo od tijela, iako bujaš lagano, ma da ih sve na hrpu posložim, te dosadašnje, ni milimetra ovog tvog tijela ne bi dao za cijelu tu hrpu. I toliko si mi seksi danas, da jedva čekam da dođemo doma i da ti skinem taj džemper i sve ispod njega.- sve je ovo elegantno potvrdio spuštanjem ruke malo iznad mog koljena i namigiavnjem.
