Konobarica s tastature
ponedjeljak, 08.11.2021.
Fb lutanje
Selo, ustvari sad je to jedinica zvana Mjesni odbor prošle sam godine slučajno potražila, slučajno pronašla i upisala na sviđa mi se listu. I zalutam povremeno na objave i fotografije. Jer to Selo nikada u meni umrlo nije. Samo sada nekako, ne znam što bih s njim. Gledam kome se još sviđa. Mnoga su mi prezimena poznata. Za neka sam u djetinjstvu mislila da su nadimci. Moj me đedo ne jednom upozorio da komšiju Branka nikako ne smijemo direktno nazvati nadimkom, iako ga cijelo selo iza njegovih leđa nije nikada Brankom nazvalo. Mislila sam također u svom dječjem svijetu i vječnom strahu od starijih u obitelji da nikoga nikada iz sela, ne samo komšiju Branka, ne smijem nazvati nadimkom. I nisam. Seoski su nadimci nerijetko pogrdni.
A seoski žitelji uvredljivi.
I tako listam listu Mjesnog odbora Sela. Svi vole Selo. Svi su si bivši i dobri i prijatelji i komplimenti frcaju po komentarima. Milina! Krcato poznatih prezimena, al nikog ne prepoznajem. Naiđem doduše na polubrata. Pomislim kako bi bilo baš dobro da naiđem i na kumu kojoj sam izgubila trag. Skoro pa smo vršnjakinje i za mojih posjeta Selu, baš puno smo se igrale, družile. Nije mi misao stigla napustiti vijuge, eto je! Zablinka mi ime i prezime plus jedno dodano. Kliknem bez razmišljanja. Ona. Trideset godina nekima lako izbriše tragove mladosti. Nije jedna od tih. Prepoznam je u crtama lica, osmjehu. Krasno izgleda.
Listam joj fotografije. Divan, nešto stariji suprug. Prelijepi sin. Ona. Ponekad mama. Blještavi, pomalo kičasti dnevni boravak u bijelim tonovima, veliki šljašteći luster sa staklenim visuljcima. Neke su fotke dobile ružičaste okvire. Mnoge su ponavljajuće. On, on i ona. Ona i on. On i on. Oni ona. Oni. Luster. Bijeli piano. Bijele stolice oko staklene plohe stola, čupavac na podu. On, on, ona. Adventske svijeće, rođendanske torte, uskršnja jaja. Čaše pjenušca, osmjesi. On, ona, on. Ona, on, on. On, on. Ona, ona. Pa malo Italije, Španjolske, Francuske. Fino, douševljeno, svečano, fantastično se osjeća uvijek dvojezično. Živi u gradu kojeg registarsku oznaku zapamtih četrdesetak godina unatrag kad je njena mama prvi put u zelenom Mercedesu tih oznaka uz postarijeg vozača proklizila Selom. Mercedes bi joj komšije i oprostili. Pa i pečalbu. Vozača nikad.
Na svakoj je fotki nasmijana. Na rijetko kojoj nije uz njih dvojicu, pa na pokoju uskoči i mama. Bez vozača, bez ikog. Listam i dalje kuriožno fotke. Zbrajam sa njih datume, godine, rođendane, računam koliko je sretna. Fotografije ne bilježe psa, mačku, papigu, prijatelja, rođaka. Samo oni. Lijepi su. Svi.
Sjećam se u koje je momke bila zaljubljena onomad. I sjećam se kad mi je objavila da se udaje. Za niti jednog od njih. Već ( nevjerojatno, ali ) za jednog za kojeg je morala. Udala se, zanavek je otišla iz sela . Izgubile smo se u vremenu i svijetu.
Dodano prezime sa fb profila ne završava na vić.
I ovaj put izgleda zaista sretna.
Na trenutak pomislih da joj se javim porukom.
Pa me trenutak prođe u momentu kad krenem zbrajati staklene visuljke sa lustera i na jednoj fotografiji okomito uz bijeli piano uočim i crne klavijature.
Mali će biti pijanist.
Bajka.
Neka.
