Konobarica s tastature

četvrtak, 18.11.2021.

Grad i gradovi

-... u Zagreb.
-Eh vidjet ćeš.
-Šta?
-Šta duže budeš bio u Zagrebu, vidjet ćeš kakva je ustvari Rijeka kasaba.
-Šta da?
-Da. Kasaba. Tursko selo...U Zagrebu ti je sve...
Nisam uspjela uhvatiti kraj rečenice.
Tročlana obitelj, pretpostavljam. Djelić konverzacije između mladića i starijeg gospodina. Uz njih ide žena i ne govori ništa. Komadiće razgovora hvatam dok se mimoilazimo na vjetrovitom Molo Longu. Prebila bih ga kad bi samo mogla. Starijeg. Ne zato što mislim da je kasaba manje vrednija od grada, jer nije. Kasaba ustvari i nije tursko selo, no o tom potom. S guštom bih mu ćušku zveknula što šetajući po Molo Longu, gledajući kasabu koja se iz morske perspektive prostrla tamo preko puta, dišući buru, polako uživajući sa svojom obitelji na taj način unizuje Grad. Kao i kasabu. Kojoj značenja ne zna.
Molo Longo nije baš neko najromantičnije mjesto. Otkriva koliko su stoljeća luke oblikovala Grad. Skladišta, dizalice, silosi, rasuti tereti, neboderi, zgrade što koji paraju visine, sve se to lijepo smjestilo na samu obalu i oku se podastire pri šetnji Molo Longom koji je ustvari lukobran nekadašnjeg glavnog lučkog bazena dugačak nešto malo manje od dva kilometra. Ribarice privezane u dnevnom odmoru šire neugodne mirise...Ipak, šećemo, divimo se gradu, otkrivamo koliko smo daleko stigli, pa na kraju uskliknemo od sreće što smo dospjeli malo dalje od Mlake, što opet prepoznajemo po skladištu.
Znano je da je ova kasaba bila i grad i država, pa i grad u dvije države. A možda on ne zna, nije Riječanin. Možda se slučajno obreo u Gradu. Možda mu mladac uopće nije sin. Možda ja previše brijem na Grad. Sve je moguće.
No, nekako mi se učinilo neukusno baš na ovaj dan uniziti grad. Bilo koji. Niti jedan nije vrjedniji od drugog, jer svaki je nečiji. Grad su ljudi. Koji su se ovdje rodili. Oni koji su došli. Oni što su ostali.
Vječno ćemo generalizirati da su Splićani onakvi, Purgeri ovakvi, Riječani vječni komunjare...Hoćemo. Takvi smo. U lucidnim trenutcima prihvaćanja i poštivanja spašavati će nas izlika spasonosnog "ali". Sjećam se tog sramotnog "ali" iz devedesetih, iz famozne Srbin je, ali je okej. rečenice. Godine se preselile u prošlost, no alibi "ali" nam je ostao, a rečenica konvertira prvi dio. Iz Srbina (koji su u međuvremenu postali nekako nam cool), mijenja se po potrebi u gay, dalmoš, purger, muslić... Evoluirali baš. Mentalitet koji ne viri van kapije avlije (kad smo već kod kasabe).
Ali... Uvijek će neki grad biti nečiji. Rođenjem. Doseljenjem. Uzvraćenom ljubavlju. Najmanje arhitekturom i građevinama. I nitko, baš nitko nema pravo nikome išta reći za niti jedan grad. Nekmoli ga pokušati uniziti. Svaki su grad ljudi. Ma kako se nazivali.
Pa na kraju, ma kako ih i karakterizirali.

Što se mene tiče, dva Grada, kad ih ne pišem njihovim imenima, uvijek pišem velikim slovom.
Moj i ovaj koji boli na današnji dan.

Ribarica, ime i miris