Konobarica s tastature
četvrtak, 11.11.2021.
Branka - ulomak
Branka, sjećanje -blog prilagodba
Prečke i stative bile su svježe obojane. Zelenilo uredno obilježeno bijelim. Igralo se u Kraljevcu i danas. Neki novi klinci, možda i klinke. Jer klinke koje trče za bubamarom nisu toliki SF kao nekada, ali otpor je još prisutan. Uz aut liniju sa sjeverne strane i dalje vrbi vrba. Vrba nije tamo rasla, već je vrbila. Točno se sjeća, sad već preko trideset godina kasnije, trenutka kad je vrba zavrbila. Šutnula je loptu na sasvim drugi kraj, mijenjala smjer igre, smotani Jole ju nije mogao sustići, trčao je uvijek kao da ima dvije lijeve.
-Moraš mi uvijek bacat na tu stranu di vrbi vrba!?? – ljutito je uzviknuo i to je bilo to. Od tog trenutka vrba je vrbila uz aut liniju par metara od centra prema zapadnoj strani. Jole je dobio još jedan razlog da ne priča s njom. Nakon što ga je odbila nekoliko puta za ljubakanje, hodanje il božsačuvaj i nešto treće, nakon što mu je, ali uvijek, njen centaršut ili samo šut bio prejak i neuhvatljiv, sad ga je natjerala na to da vrba zavrbi. Oprostit će joj tek u budućim vremenima kad mu bude iznad glave mijenjala vrećice NaCl 0.9 otopine obogaćene antibiotikom u sumornim pakračkim danima.
-E pa Brane, jebiga. Zavrbilo gadno. – rekao je kad su se u bolničkom stacionaru susreli.
Sjeća se dana. Okupan suncem, kasno proljeće, mirisi cvijeća i zraka paraju vedrinu. Sve buja i treperi. Bujala je i Joletova noga. Treperio je kad su ga donijeli. Na rubu. Rašili su ga, zašili i čekali. Provjeravala je stalno. Diše, ne diše, gori, ne gori. Kapa li tekućina iz plastične, prozirne vrećice, slijeva li se uskom cjevčicom do kanile pa u izmučeno tijelo… Oka nije sklopila.
Jole je spavao cijelu noć i pola narednog dana. Molila se Bogu, Ocu i Bogorodici. Majki Božjoj, svejedno. Ispričat će mu se za svaki prejaki šut, za svako ono odbijanje, za vrbu, za sve. Samo nek' se probudi. Ispalo je da nije potrebno. U trenutku kad je otvorio oči i osmjehnuo se bilo je jasno da isprika nije potrebna. Nisu više bili djeca. Nažalost.
Jole, Petar, Marko ( uvijek bude neki Marko), Šimun, Tiho, ona. Sami pa tri na tri, ili protiv druge šestorke pa na pol terena. Na cijelom igralištu jednom je zaigrala. Pokočena strahom da će odnekud naletjeti tata i nije se proslavila baš.
I staza je tu. I kut za bacače. I rupa za baru nakon prepreke. Sve. U sebi ponavlja rotacije prije izbačaja. Jedan-dva-tri u kosom nagibu oko sebe, pa jedan-dva-tri-četiri-pet oko vlastite osi, pa lansiranje. Trebalo je mnogima dugo da iskoordiniraju radnje. Njoj je uspjelo odmah. Što tu nije jasno? Samo je trebalo tijelu prepustiti da slijedi zadani slijed. I čvrsto držati ručicu kladiva da ne zaluta prije vremena u mrežu. Ili joj se obije o glavu. Ravnoteža, ravnoteža, ravnoteža neumorno je ponavljao trener, profesor Ivica. Imala je dobru ravnotežu. Barem tada. Sve je to sa kladivom bilo super i zabavno, bila je talent, osvajala medalje. Ali radost je živjela desetak metara pored. Na zelenilu iza bijele međe, sa druge strane aut linije. Uvijek.
U nadi da će odnekud sijevnuti lopta, prebire sjećanja.
To je ostalo.
