O knjigama – ili – Za život (mi) malo treba – drugi dio

Nije lijepo što je lijepo, već je lijepo što je srcu drago – ostanimo još vjerni ovoj poruci iz prethodnog posta, koja je pozitivom obojala jutro, kao da se takmiči s neopisivom ljepotom neba, kojim se razlilo blještavilo izlazećeg sunca.

Oznake: humanitarna akcija, knjige i čitanje, lektira, Zdravlje, život

Nije lijepo što je lijepo, već je lijepo što je srcu drago – osunčala me jučer ujutro ova misao s radio Sunca, pa mi je cijeli dan bio k'o veseli šareni ringišpil. Misao se vrtila vijugama u krug i neprestano mi izazivala bore smijalice. Slagala mi događaj na događaj, knjigu na knjigu, promjenu na promjenu, pa kao domino na domino vizualizirala i crtala baš moj životni put zadnjih par godina. A kako su, u tom crtanju od samog početka, upravo knjige imale najvažniju ulogu, o njima bih vam mogla pisati i razglabati danima. Možda čak i više, ali u svakom slučaju daleko zanimljivije i raznovrsnije nego što je to bilo s ovom mojom pravosudnom trakavicom zvanom "zapuštena didovina".

O prvoj knjizi, koja mi je utrla put, sve sam već rekla pred više od tri godine, ali zaslužuje da je i ovdje spomenem, čisto da se ne zaboravi: "Čudesna moć hormona" od dr. Sanje Toljan.

Dio mog puta je ucrtala još jedna žena, danas planetarno popularna japanka Marie Kondo, koja je napisala svjetski bestseler "Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život".

Ključ uspješnog pospremanja je zadržati samo ono što volimo. Ne treba gubiti strpljenje nad vječitim neredom i biranjem onoga što ćemo baciti ili čega ćemo se riješiti. To je pila okrenuta naopako. Jer, u tom začaranom cjeloživotnom krugu neodlučnosti i nezadovoljstva, zaboravljamo cijeniti stvari koje volimo i koje svakako želimo zadržati. Tim više, one za nas gube svoju najvažniju ulogu, da nas vesele i da u nama bude radost. Jer se gube u hrpi nevažnih i nepotrebnih stvari.

Pa kada i ako dođemo do tog nivoa svijesti, da mijenjamo sebe i svoj dom, pa se promjenama osjetimo doslovno laganiji, slobodniji i poletniji, pa čistimo, pospremamo i održavamo redovito, lako i brzo, pa se čudimo onom pospanom medi u sebi, što pola života prespavaše u dubokom zimskom snu, ne zavirivši u sebe i oko sebe... tek tada shvatimo, koliki je utjecaj tog našeg doma i okruženja na naš svakodnevni život, raspoloženje i zdravlje... tek tada osjetimo istinsko oduševljenje i olakšanje, s kojim se teško što može mjeriti... osjećaj kojem ni „bronhi-lakše se diše“ nije do koljena .

Zamislimo samo ormare, police i ladice, posložene "na nož", gdje nam je sve na prvu vidljivo i dostupno. Pa onda svrnimo pogled na naš uobičajen raspored, gdje je jedno na drugome, jedno iza drugoga, da ne pričam još i o sezonskom odvajanju po kutijama i kesama. Koliko je to samo nepotrebnih i uzaludnih poslova, koliko prevrtanja "iz šupljega u prazno", tek sada zapravo znam. Puno i previše mi je godina trebalo da progledam i oslobodim sebi vrijeme za stvari i poslove koje volim.

I ostavimo se pustih fraza "vrijedi za po kući" ili "bacanje svega što nismo koristili godinu dana" ili "spremanja u kutije ili zakutke". To je kula od karata, koja nam se, svakim novim uredovanjem, uruši do temelja. To je vreća bez dna. To je noćna mora vječitog pospremanja, traženja i prekapanja. To je sve dublje uranjanje u Alzheimera .

E pa sad već i sami možete zaključiti, da me knjiga Marie Kondo oduševila u tolikoj mjeri, da sam je odmah krenula sprovoditi u djelo. Intuiciji se svojoj klanjam i slušam je s respektom, a za ovo mi je odmah rekla, da je to baš to što meni treba. Ne osporavajući vlastitu odgovornost hrčka, koji je uvijek bio težak na bacanju stvari, životne okolnosti seljakanja, gubljenja stanova i nasljeđivanja stvari, godinama su zatrpavale naš život, jer se sve to množilo sa dva. Moj sin je, u fazi sređivanja maminog stana, to sjajno rezimirao: "Kod tebe je to, majko, generacijski problem". Zaboravio je samo taj problem pomnožiti sa dva, jer se i otac jednako uklapa u istu tu priču, ali dobro, majka je majka, ljubi ga majka .

A postoji i hrvatska Marie Kondo - profesionalna organizatorica Tamara Kajari, koja je napisala knjigu "Ne daj hrpi da te iscrpi". Njena formula je R E D - razvrstaj, eliminiraj i dodijeli mjesto. I ova je knjiga dobra, ali me nije baš "oborila s nogu", niti mi dala toliko poticaja i motivacije. Marie Kondo je bolja i konkretnija u rješenjima.

Još uvijek mi se zna potkrasti nered(ovanje) i ostavljanje neke stvari na krivom mjestu, pa samim time i neizostavno traženje. Ali je to sve rjeđe i sve kraćeg vijeka... jer mi smeta... jer mi kvari raspoloženje... jer mi troši vrijeme... jednostavno, ljuti me, a ne želim biti ljuta... .

... nastavlja se...

Oznake: knjige i čitanje, marie kondo, pospremanje stana, promjene, Zdravlje, život

Kad je riječ o delikatesama ili poslasticama, što vam prvo pada na pamet? Meni čokolada. Pa se sjetim koliko sam bila slaba na slatko općenito, a čokoladu posebno. Otvoriti je i ne znati stati do zadnje kockice, bilo mi je skroz normalno i uobičajeno, a da još nije bilo onog crvića grižnje savjesti da me zaustavi, bez problema bih otvorila i drugu, možda i treću, možda i… vrag će ga lipi znati, gdje bi mi bio kraj, da ne bi tog crvića sabotera, zbog kojeg nikad nisam otkrila krajnje granice svoje strasti ili ovisnosti. Svjedoči o tome i ova moja rep-balada, sklepana daaavnih dana, dok se blogom prašilo, pardon, bećarilo sve u šesnaest.

Danas je kamena u jednoj posve drugoj priči, daleko jača, staloženija i zadovoljnija, oslobođena negdašnjih pretjerano-slatkih i inih prehrambenih i životnih navika, rasterećena svih viškova(nja) i strahova(nja), što iz dana u dan rezultira iznenađujućim dobrobitima po njeno zdravlje. Kao da joj je stvarno sedam godina tek. Jer, ako smo spremni vjerovati dr. Albertu Villoldiju i drevnim šamanima, nitko na planetu nije stariji od sedam godina. Zato što vam svakih sedam godina izraste potpuno novo tijelo. Nove stanice u koži narastu vam svakih sedam dana, a svakih sedam godina zamjenjuje se svaka stanica u tijelu. Pa, da se poslužim još i naslovom knjige Miroslava Radmana „Na putu do zdrave dugovječnosti“, s poantom na zdrav(lj)e, kamena priča je upravo to - put koji traje - i o kojem bi vrijedilo nastaviti priču. Ali, pustimo sad to, vratimo se čokoladi.

Volim ja čokoladu i danas, pa tko je ne bi volio, a nisam je se u potpunosti ni odrekla, samo sam je zamijenila zdravijim i manje slatkim varijantama, koje ne stvaraju ovisnost poput onih kupovnih.

Oznake: čokolada, poslastica, Zdravlje, bolest život

Kako god čovjek karakterizirao svrhu i značaj svog postojanja, i kako god tumačio život svoj, lako i brzo će ga opovrgnuti taj isti život. Život sam. Lako i brzo će ga saplesti u nepreglednu mrežu svojih puta. Dok trepne okom, lako će ga zavrtiti oko svoje osi i izbaciti na nekom drugom mjestu, o kojem do jučer ni sanjao nije. Jer život je (jednostavno) nepredvidljiv i neobjašnjiv. Život je da se živi i točka. Život je da se od njega uzme sve što se može i želi. Život je da se, vjerujući uvijek svojim instinktima, bez straha kroči novim stazama i spoznajama. I tu treba stati (razmišljati). Šta će tko drugi misliti, i šta će tko drugi reći, nebitno je, a ipak je tako jaka kočnica, zbog koje mnogo toga u životu nismo napravili, dostigli ili ostvarili.

Počela (nam) je škola, pa smo uzbuđene obje, svaka na svoj način. Nakon pustih desetljeća škola i školica, što svojih što sinovljevih, ufurati se u svijet prvašića novo je i predivno iskustvo, koje tako lako oživi dijete u nama. I ne pitajte kako sam skrenula Martino interesovanje s tableta na tik-tak, na brojanje minuta i sekundi, i na okretanje kazaljki sata, koje se tako sporo kreću. Još interesantnije je bilo izranjanje priče o Pale(tu) samom na svijetu, uz kojega je vrijeme do maminog dolaska proletilo brže i pričljivije. Veseli me ta interakcija u kojoj učimo obje, rekla bih. I tako, nepredvidivo i iznenadno, postadoh bejbi-siterica, ne baš svakodnevna, već po potrebi, ali svejedno, posao koji iziskuje ozbiljnost i odgovornost.

Htjela sam još malo o šivanju, da pokažem što sam reciklirala s početka godine, do prvih većih vrućina, i što još kanim s jeseni, ma ne stignem toliko pisati, koliko ima(m) novitadi. Možda bih stigla i nešto više, da u meni još uvijek ne čuči ona picajzla, olitiga, pedantna kamena, koju je teško (ako ne i nemoguće) preobratiti na površnost.

Prošli sam vikend provela na Baškim Oštarijama, i još slažem utiske sa Srednjeg Velebita. Fantazija ljepote, koje ima u izobilju za svakoga, i šetača i planinara. Ne, nije Srednji Velebit zaludu proglašen Parkom prirode. Bilo je predivno, zelena bajka i san snova. A ponosna sam na sebe, čemu da se lažem(o), jer sam u dva dana pomela Metlu i poljubila Ljubičko brdo. I o tome će biti i riječi i slike, kad stignem.

Od ponedjeljka je počela i gimnastička škola, pa tim više obaveza ne fali, ali neka ih. Što radila da radila, i čime se bavila da bavila, najteže mi je uvijek padalo krasti Bogu dane, i ne znati kud sa sobom, pa sam, valjda i zato, iz takvih situacija uvijek brzo nalazila izlaz.

Uz sve nabrojano, terapija zdravlja na moj način, prioritet je nad prioritetima, koji u svim tim obavezama treba naći i nalazi svoje počasno mjesto. Priča je to na rubu... nečega već... znanosti ili pameti... kako već tko na to gleda... priča koja se kosi sa službenim stajalištem i dogovorom (medicinske) struke... pa ćemo vidjeti kad i kako će doživjeti svoje uprizorenje.

Eto, o svemu po malo, o ničemu previše... ...

Oznake: život, planina, Zdravlje, šivanje, GIMNASTIKA

Godina se, lagano i neupitno, bliži svome kraju. Božić je na vratima. Sin u tuđini. Nepredviđeno. Švicarska. Njemačka. Rajna. Majna. Plovi životom i rijekama. Tako treba. Valjda. Svoj je čovjek. Ima godine i pamet. Valjda. Teško je (uvijek) znati, kuda će rijeka (života) iznenadno skrenuti tok. Željama usprkos.


Marko Škugor - Oće duša vanka tila

Brat bi trebao na operaciju iza Nove Godine, a moglo je to već biti iza njega. Šta bi bilo, da je bilo. Da je ostao u bolnici odmah. Teško je (uvijek) biti pametan. A pamtim jednu davnu crticu, kad je na moju "imaš godine i pamet" uzvratio pitanjem "a kad je to pamet išla s godinama?". Ima i ta mjesta. Teško je (uvijek) znati rasplet događaja. Odlukama usprkos.

O tuđim koracima, pa neka su nam i najbliži, nema smisla suditi ni pametovati. Ni sekirati se, što je najvažnije u svemu. Nije sebično staviti sebe na prvo mjesto, i biti (samo) podrška iz sjene. Nije pogrešno pustiti tuđe živote njihovim rijekama. Ne, nije ni sebično ni pogrešno. Samo je (često) teško. Dobro je rekao dr. med. Bernie Siegel: "Temeljni problem s kojim se većina pacijenata suočava je nesposobnost za ljubav prema sebi"... Pa se i ja (još) učim (više) voljeti sebe.

Blagdani će, tako nekako, raštrkano i neveselo, doći i proći. Ma, ne žalim se. Nikako. Baš naprotiv. Godina je ovo velikih promjena na osobnoj razini. A jedino tu se i mogu raditi istinske promjene.

Raščistila sam kuću od stvari, čistim je još. Nije to (bilo) lako. Meni, teškoj na bacanju. Daleko sam ja (oduvijek) od ovog potrošačkog ludila. Kupi pa baci, i tako u krug. A život nam je pomiješao karte, dodatno, da su nam stanovi prolazili kroz prste, a stvari se gomilale. Od ove godine, lagano puštam i njih da odu. Više stvari, više posla, ne treba mi to. Druge su okolnosti, drugi prioriteti.

Imala sam hrabrosti i vjere, da se opet poslužim riječima dr. Sanje Toljan iz knjige "Čudesna moć hormona", (po)raditi na svom životu i zdravlju. Jer život i zdravlje nemaju alternativu. Bez njih sve pada u vodu. Ili ide dalje s jednim od nas manje. Ići će i tako i tako, kad tad. Znam. Život stati neće. Ali, nije u tome niti poanta. Kako starimo, to već čini ogromnu razliku. Sposobni ili nesposobni. Pokretni ili nepokretni. Koliko god mi, do zadnje sekunde, pomicali granice življenja, i koliko god se, do zadnjega daha, držali slamke spasa, duljina življenja je manje važna. Kvaliteta starenja, na koju možemo imati utjecaja, puno je važnija. Mislim i vjerujem.
Zaokrenula sam dosta toga u svojoj (pre)hrani, a do jučer sam držala da se hranim dobro. I da se tu nema šta puno mijenjati. Pogrešno. Ostala sam i dalje na tragu RAZ-UM-a (raznolikog i umjerenog), tako da jedem sve vrste namirnica, ali na tragu svoje jedinstvenosti, neke izbacujem a neke druge ubacujem ili pojačavam. Naglasak je, u svakom slučaju, na voću i povrću, uz neke dodatke prehrani. Krvne kontrole neću zanemariti, naravno, ali da me bockaju svakih par mjeseci, nema šanse. Dok se ja osjećam odlično, jednom godišnje, otprilike, mislim da je sasvim dovoljno. O tome će još biti govora.

Knjiga mi je vjerna, rekoh na početku godine, kada mi je došla pod ruke gore spomenuta knjiga-biblija, a ove godine sam joj obilato počela vraćati vjernost. Proletila je, manje-više, u čitanju doktora različitih specijalnosti... medicinara, nutricionista, alternativaca, naturopata... Od svakog sam naučila nešto, a sveukupno jako puno... o životu, zdravlju, ljudskom tijelu, hrani/„hrani” 21. stoljeća, prirodnoj i samo-pomoći... a ujedno sam prikupila masu konkretnih savjeta i recepata. I o tome će još biti govora, jer je baš knjiga utrla put kojim hrabro kročim i u koji vjerujem.

Planinarilo se i izletarilo jednakim tempom, a prosinac je i mjesec od planinarskih domjenaka. Volim se družiti s "mojim" planinarima, na bilo koji način, jer je uvijek zabavno, nasmijano, veselo, inspirativno. Domjenak se udruženim i dobrovoljnim snagama potpomogne, između ostalog, i poklonima za lutriju, što je, uz nezaobilazan ples i pjesmu, jedan dio zabave. Svaki broj dobiva! Pa se i ovdje pokazala na djelu knjiga! Prvi put! (Ne)slučajno! Knjigu sam poklonila, da bi knjigu dobila. Ne istu, što je dobro. Izvukla sam knjigu Lucinde Riley...

Oznake: život, Zdravlje, planina, knjiga, duša, tijelo

Što ja budnija i pokretljivija, to blog lijeniji i uspavaniji. E pa, to te ja pitam? Šta ti bi, kamena? Kod tebe sve nešto okrenuto i izvrnuto. Šta ti glava više vrvi novotarijama, to ti se jezik više omlitavio i zašutio. E pa da, tako nekako jest, obrnuto proporcionalno i teško objašnjivo. Ali, ostavimo se filozofije i uhvatimo se života.
Svašta se nešta izdogađalo i događa, kod mene i oko mene. I prikoviše za jedan post. E pa, to te ja sad pitam? Kud ćeš i odakle, kamena?
Eci peci pec... en ten tini savaraka tini... en ten tore duboko je more... bija baja buf trif traf truf... a uf, a uf.
E pa, idemo od kraja unatraške. Baciti jednu kratku retrospektivu, kako dnevnik ne bi izgubio svoju nit, a onda ćemo lipo, kako smo i obećali, podvući crtu pod didovinu. Za sada. Sa sređenim papirima, zadovoljna sam i prezadovoljna. A gradnja? E pa, gradnja je na Marsu, a ja na Zemlji, pobliže, u Hrvatskoj. Živim danas, a šta (mi) nosi noć, a šta dan, ostavljam vremenu.

Eci peci pec... nisam mala vjeverica, a ni mali zec... nisam ptica prepelica, a ni maja pčelica... nisam galeb bijeli, a ni majmun veli... barem službeno nisam ništa od toga. Ma, blizu sam. Dojučerašnju sebe, slabu na sve vrste slatkiša, ne prepoznajem ni sama. A i dragi se još krsti i ne vjeruje. I sve rjeđe (z)griješim. I sve manje mi fali šta nije dobro. I već ubirem plodove svojih promjena. I osvjedočeno mogu reći... što tijelu ne daješ, to tijelo i ne traži... ili suprotno. Treba samo vjerovati, u što mnogi (iskustveno) ne vjeruju, da tijelo ide na (pravu) hranu, kao što auto ide na (pravi) benzin. To je osnova dobrog zdravlja, kojoj bi ljudi, u 21. stoljeću, ali i medicina, trebali posvetiti daleko više pažnje i uvažavanja. A mnogi me još uvijek znaju pitati, a onda olako i prekinuti, istim onim riječima (endokrinologice za gljivice) 'šta to ima veze', pa se sve manje 'upirem' trošiti riječi i energiju, ako procijenim da idu u vjetar.
Danas pečem, ili ne pečem, neke druge slastice. Pa sam i nekidan, izazvana @Liliankinim :) bogatstvom kalupa i priloženim receptom, ispekla 'crne' keksiće... od kombinacije rižinog, pirovog i brašna crnog prosa... a nisu zeleni, ne, samo su uslikani predvečer pod neonkom... ovi na danjem svijetlu su već realni, a na zadnjoj uz malo otočkih plodova, olitiga, poklona - suhih smokava i domaćih marmelada...

A našlo bi se još, ma za buđenje je dosta. Čujemo se sa zapuštene didovine, s događanjima od pune četiri godine unatrag, a usko su vezana uz nedavne (stare) aktualnosti... ...

Oznake: život, Zdravlje, maslina, planina, Bolest

Ima neka tajna veza, preko koje se dogovorim pa kupim, ako i kad ima kakvog domaćeg voća i/ili povrća. Ionako se trudim poveća(va)ti udio voća i povrća u prehrani, što mi, cijeloživotno, uz moje muške "mesojede", i nije baš nešto polazilo za rukom. Ili će prije biti, da ni meni nije bilo stalo.

A kud ćeš većeg i šarenijeg izbora, svega i svačega, nego baš sad, ljeti. Pa se potrefilo tako, da zadnjih dana stalno nešto kemijam. Opet.
Cijedim, kuham, blanširam, zamrzavam... jer... toliki zec baš nisam, da pojesti mogu sve odjednom, a rok trajanja po ovim vrućinama... gotovo je nikakav.

Valjalo je (prvo) procijediti onaj "eliksir života" od meda i zelenih oraha...

Ciklu (kraće kuhanu), fažolete i mrkvu (blanširane) sam zamrzla... u ovoj maloj-maloj-maloj, da ne može manjoj knjižici, iz koje sam, u međuvremenu, čit(uck)ala i više od potrebnog, pronašla sam zgodan trik... kako iz kesice istisnuti što više zraka, radi kvalitetnijeg zamrzavanja (stvaranja manje leda)... pomoću slamke...

Toliko do povratka... Beogradu... ...

Oznake: voće, povrće, Zdravlje, prehrana, zimnica

Nedavno smo proslavili Dan Planinarskog kluba Split... točnije, 14. svibnja... na našem domu "Česmina" na Malačkoj... bilo je više nego dobro, ali o tome se ima šta reći i pokazati zasebno... sada samo o kadulji i vrisku, koje smo brali nakon planinarenja... pa sam, eto, i nedavno kemijala... sirup od kadulje... ...

Kaže prekaljena planinarka... 40 cvjetića na litru vode i kilo šećera, domaćeg limuna s korom po želji... živili i zdravi bili... ... ...

Oznake: kadulja, vrisak, sirup, Zdravlje

Danas sam kemijala... orahmedicu... ... ...

Kaže medarica, koja prodaje gotov proizvod... za prehladu, grlo, svašta nešta, ali ima puno povratnih informacija žena, kojima je pomoglo za štitnjaču... 15 zelenih oraha ide na 1 kg meda od bagrema, neka stoji 45 dana, svaki dan promiješati ili okrenuti bocu, pa procijediti, ali ostaviti neka se cijedi, i cijedi, i dobro ocijedi... ... jer tako ispadne i do 2 dcl više... svako jutro jedan kućarin...

Kaže sveznajući gugl... svega i svačega on kaže, samo šta iz mrtvih ne diže... ... ali spominje 40 zelenih oraha... ja imala toliko, pa ajde, od viška glava ne boli... valjda... a ne radi mi se još i orahovica... moguće kupim još bocu meda, pa nadopunim do vrha... ionako...

Kaže dragi... ako je istina i pola šta priča taj naš sveznajući... ... ja ću je ić prodavat ka eliksir života... ...

Današnji dodatak: ne okretati bocu, ako je kao moja... ipak malo curiiii... ... ja nadopunila sa još 1 bocom meda, pa je moja sadašnja doza: 2 kg + malo sa dna treće boce + 41 zeleni orah + čekanje 45 dana minimalno, više može, manje ne... nadopunim, koliko je ispalo... ... ...

Oznake: med, zeleni orasi, Zdravlje, lijek

Lipi moj Split, pun i pripun tonobili, ča je davno opiva naš Toma... tu-tu auto vrag ti piz odnija... a meni taman po miri, da sve ča triban i ne triban , obavin pješke... ovo je prikjučerašnja "poslovna" đirada, okolo kole grada, od nekakvih tri do tri ipo sata hoda... a e, kad čovik sebi nauči mira dat, nima stiske, nima priše, nima grinte... život kuri laganini... ...

Pa u smjeru čišćenja od svih virusa i štetnika, smetala i ometala, od svih svojih i tuđih komplikejšn ... u smjeru pojednostavljivanja svega i svačega, u sebi i izvan sebe... ajde da se i na blogu pokušam vratiti onoj dobroj, staroj i jednostavnoj... fotogaleriji slika... slike male, ali dušu dale, a tko hoće velike, klik na klik... jednostavno i brzo, mislim, mada tek treba(m) provjeriti u praksi... ...

Oznake: Split, grad, život, Zdravlje, Pješačenje, tonobili

Najkraći rezime prethodnog posta bi bio: ako nas "drma" stres, "drma" nas povišeni kortizol, a pošto je on dirigent hormonskog orkestra, u slučaju bilo kakvog disbalansa hormona, njega prvog treba uravnotežiti. "Uvijek prvo uravnotežite kortizol" tim riječima su vrhunski svjetski stručnjaci učili dr. Toljan, tim riječima Ona (knjigom) uči nas.

Problem je "samo", što konvencionalna medicina o njemu gotovo da i ne vodi računa, pa ga u pravilu i ne kontrolira. Treba čuti moje iskustvo, koje dodatno dokazuje čuđenje i neobičaj takve kontrole.
Nakon svega što sam odbolovala i preživjela prošle godine, ali i prvi put u svom životu, vadila sam kompletnu hormonsku sliku, uključujući, naravno, i kortizol. Na dva mjesta, sa ukupno uzete tri bočice krvi, jedva sam čekala nalaze, da vidim hoće li se potvrditi riječi dr. Toljan, koje bi do kraja rasvijetlile misteriju moje "bolesti". Srećom, nije bilo šanse da odem kući s nepročitanim nalazima, pa sam si našla malo intime, da ih pogledam na licu mjesta. I dobro da jesam, jer se trebalo vratiti na šalter. Kako u nalazima nisam uspijevala "dešifrirati" kortizol, odem kod sestre za pomoć. Vrti, gleda, traži, tri skačena lista, i odrešito će mi... nema vam tu kortizola... kako nema... pa nema, nije bio na uputnici... provjerite, bio je na uputnici... pa, gdje ste vadili krv... dvije bočice na nuklearnoj, jednu tu, kod vas... ovdje se ne vadi krv, niste mogli tu... pa valjda toliko znam, ovdje sam vadila... pričekajte... i nestade netragom, da bi se vratila nakon 10-ak minuta sa četvrtim papirom u ruci... nalazom kortizola, dakako.

Možda sam jedina osoba na svijetu, koja je, dočepavši se dragocjenog papira, gotovo skočila od sreće, držeći u ruci više nego katastrofalan nalaz:
kortizol-jutro 903,00 ... referentno područje 138-699 nM
kortizol-popodne 568,00 ... referentno područje 69-345 nM

A zašto je baš taj nalaz do kraja rasvijetlio moj slučaj, objašnjavaju slijedeće riječi dr. Toljan, i to je jedini citat, koji ću upotrijebiti iz knjige, i s time završiti ovu, najvažniju, fazu nastavaka. A svi koji su pratili moj slučaj od početka, lako će povezati, šta je uzrok, a šta posljedica.

Citat iz knjige dr. Sanje Toljan "Čudesna moć hormona":

... "Povezanost kortizola i hormona štitnjače jedna je od najmoćnijih povezanosti u tijelu. Naša će štitnjača raditi dobro samo ako nam je kortizol dobro uravnotežen, no ako s kortizolom imamo problem, možemo imati problem i sa štitnjačom, odnosno možemo imati simptome slabog rada štitnjače. U takvu slučaju slab rad štitnjače ne treba liječiti uzimanjem hormona štitnjače, u suprotnom ćemo se osjećati još lošije. Ono što trebamo jest uravnoteživanjem kortizola postići da nadbubrežne žlijezde ojačaju te da se takav pozitivni pomak odrazi i na štitnjaču. Pojednostavnjeno, štitnjača se razboljela zbog poremećenog kortizola, pa nije opravdano da liječimo nju, nego valjda uzrok – kortizol"...

... sve dalje je pjesma...

Oznake: kortizol, štitnjača, Zdravlje, Bolest, dr. Sanja Toljan, čudesna moć hormona

Bez opisa konkretne pomoći dr. Sanje Toljan, koja je svojom knjigom "Čudesna moć hormona"... vrijedi ponavljanja... sve nejasnoće pojasnila, na sva važna pitanja odgovorila, a sve sumnje i pretpostavke potvrdila... cijela bi priča oko zdravlja/bolesti moje štitnjače ostala nekako nedorečenom. Tu nekakvu poantu, ili rasplet, nikako ne i kraj, najteže mi je sad formulirati, a da ne otiđem preduboko i preširoko, u komplikaciju i dosadu, ali nema mi druge. U neslanoj spizi ni šušta ni gušta, a vidite i sami, po naslovu, da smo došli do soli. Pa da pokušam, svojim riječima (bez citata), metodom usporedbe. Neka kazuje moje iskustvo, nadograđeno i pojašnjeno neupitno znalačkom knjigom.

Na samom početku, puno, ako ne i sve, govori već tvrdnja dr. Sanje Toljan, da bi barem polovica pacijenata, od gotovo četrdeset posto stanovništva, koje ima problema sa štitnjačom, svoje probleme mogla riješiti pravom informacijom, bez uzimanja hormona.

Medicinski, ili bi bilo ispravnije reći, znanstveno, nisam sigurna, dio hormonske slike unutar našeg tijela stoji ovako: zdrava štitnjača proizvodi hormon T4 (koji se u tijelu pretvara u T3), a sve to pod nadzorom mozgovnih "šefova" - hipofize i hipotalamusa, i njihovog hormona TSH. Ali, mozak "dirigira" cijelim "orkestrom" hormona u našem tijelu, ne samo štitnjačom, što je od presudne važnosti za naglasiti. Nije štitnjača nikakav "padobranac" u ljudskom tijelu, da (ne)radi sama za sebe, a klasična je medicina, ipak, tako gleda i tretira. Neovisno o ostalim hormonima.

U mom slučaju, prije dijagnoze i terapije, hormon TSH je bio povišen, a hormoni T3 i T4 uredni. Medicinski je štitnjača bolesna, jer uzima u obzir TSH, a dalje samo njega i kontrolira. Ja ni danas ne znam, koja je njegova granica "presudna" za određivanje dijagnoze i terapije, ali znam, da mi je bila čudna "presuda" samo na osnovu tog i takvog TSH, koji je meni, u samo četiri dana, pao za više od 5 jedinica (sa 14,83 na 9,12). Meni su, dakle, "presudili", i to za cijeli život, sa TSH 9,12.

Upotrijebila sam izraz "šef", kojeg se sjećam još s početka, kada se moja doktorica i moje drago "rame za plakanje", trudila što jednostavnije mi pojasniti stvar... kao, šef iz mozga viče na štitnjaču, da treba raditi bolje... koliko god mi se kasnije, analizirajući svoje nalaze, nametalo pitanje bez odgovora... zašto moji šefovi viču na štitnjaču, kada ona proizvodi hormona koliko treba?... Bilo mi je to, jedno s drugim, kontradiktorno, ali tko da mi odgovori?

Knjiga je dala smisao i odgovor na sve, pa i to. TSH je nepouzdan test, u prilog čega je napisano puno toga. Dvije osobe sa istom razinom TSH mogu reagirati potpuno različito. A takva medicinska praksa, koja uzima u obzir samo TSH, rezultat je dogovora liječnika. Pa, može li jasnije i jednostavnije? Možemo se jedino pitati, zašto je još uvijek tome tako, i zna li odgovor samo vjetar, ili ga možemo naslućivati i mi?

Zašto moji šefovi viču na "jadnu" leptiricu-štitnjaču, odgovor je i opet iznjedrila knjiga, u prilog tvrdnji, da nijedan hormon (ne)radi neovisno, već u suglasju s drugim hormonima. U hormonologiju se, nakon šefova, upliče "prvi ispod", dirigent, kako ga zove dr. Toljan, pa ako on nije priseban, i dalje ništa od dobre svirke.

Ako do sada niste čuli za toga "gospodina s palicom", imenom i prezimenom zvanog, Hormon Kortizol, pa ako vam još i liječnici nisu nikada kontrolirali njegove neslućene visine, dobro došli u društvo neznalica, s Kamenom na čelu.

Ako, dakle, ne znate tog "gospodina Korti-ja", ali ste zato upoznali Stres Svagdašnji, pa znate kako taj "drma", ali ne znate ni gdje ga (pro)naći, ni kako mu glave doći, dobro došli opet u društvo neznalica, s Kamenom na čelu.

Pardon, ispravak krivog navoda... u društvo neznalica, s Kamenom na čelu, do jučer... presudno je ovo... do jučer... jer, kako rekoh, čudesnim udarcem knjigom u glavu, zaokrenuo se moj svijet naglavačke, pa sam izašla iz tog neznalačkog društva. Dr. Sanji Toljan budi hvala!

"Nije sramota ne znati, sramota je ne znati, a praviti se da znaš" Lav Nikolajević Tolstoj

... ipak će trebati nastavak nastavka ...

Oznake: čudesna moć hormona, dr. Sanja Toljan, Zdravlje, Bolest, medicina, štitnjača

"Knjige su ključ do blaga mudrosti; knjige su vrata u zemlju užitaka; knjige su staze koje vode prema gore; knjige su naše prijateljice." ... Emilie Poulsson

"U najboljim knjigama autori nam se obraćaju, daju nam svoje najvrijednije misli, i izlijevaju svoju dušu u naše. Hvala Bogu na knjigama." ... William Ellery Channing

I ja kažem... Hvala Bogu na knjigama... neka me i sad lovi osjećaj, da su vjernije one meni, nego ja njima, i da su, ne jednom, same našle put do mene, baš kada je trebalo.

Moglo bi se reći, da me čudesna knjiga udarila u glavu, ako me je, svojim tekstom i osobnim neznanjem, uzdrmala iz temelja, mada sam debelo zagazila u drugu polovicu ovozemaljskog života.
Najveće hvala pripada mojoj sjajnoj Doktorici, za preporuku, jer da nije bilo tako, moguće bih još tražila izlaza i rješenja svojih muka. Liječnici obiteljske medicine, a ujedno i velikoj i mudroj Ženi, koja se, na kraju, pokazala specijalistom nad specijalistima, a da ni jednom riječju ili postupkom nije izašla iz okvira svojih ingerencija. Ja to danas, s višemjesečnim odmakom vremena, tako vidim, i cijenim još više. Znala je moju "povijest bolesti", ali je imala i dovoljno sluha, razumijevanja i skromnosti, da bi njene riječi na koncu... sve je u redu, nemate se za šta opravdavati... došle kao melem na ljutu ranu.
Odluku sam ionako već donijela sama, jer drugačije niti nije moglo biti. Koliko god zadnji u lancu i znanju, nitko drugi neće, umjesto pacijenta, na sebe preuzeti odgovornost. Ni za neposluh, ni za štetu. Pa ti pij ili ne pij, ali treba bar toliko znati, da je sve na vlastitu odgovornost.

A onda, hvala Bogu na Sanji, Doktorici i Ženi znakovitog imena, koja je svoje znanje i iskustvo podijelila sa cijelim svijetom. Napisala je čudesnu knjigu, punu (medicinskog) znanja i (životnog) iskustva, a opet toliko razumljivu i intrigantnu, da zadrži pažnju čitatelja do zadnje stranice. I da ga vrati natrag, i po više puta, da sakuplja i upija vrijedne savjete za bolji i zdraviji život.
Bog joj dao zdravlja i sreće! A niti ne zna, koliko mi je pomogla, i koliko sam joj blagoslova udijelila. Niti ne zna, koliko sam u nju zaljubljena na neviđeno. A mislila sam, mislim još, napisati joj (ljubavno) pismo, pa evo, pišem ga javno. "Šta zna Bog, neka zna i Svijet", znala je živjeti i govoriti moja majka, ma koliko nas obje, zbog te navade, život znao "klepati po ušima". Pa, tko još voli ćuti, da je gol. Ne volim ni ja, ali držim da je širina uma presudna za cijelu paletu reakcija u takvim trenucima. Odlutah, da.


Promocija knjige "Čudesna moć hormona" dr. Sanje Toljan


ČIZK 02.12.2015 - Čudotvorni hormoni

Kada sam pročitala knjigu, kao da sam pročitala Sveto Pismo. Zaokrenuo se Svijet, udružila se Zemlja s Nebom, Sunce s Mjesecom, Anđeo s Vragom, Svemir sa Mnom, i ništa više nije bilo isto. Tama u kojoj sam tapkala, svakim se slijedećim pasusom, sve više razilazila, i na koncu osta' samo svijetlo. Mogla bih citirati sad puno i previše, i baš uz moj slučaj vezano i svezano, zato je bolje ništa. Dovoljno je reći, da su mi se sve nejasnoće pojasnile, da su sva važna pitanja dobila svoje odgovore, a sve sumnje i pretpostavke, svoju potvrdu. Hvala ti, Sanjo, što postojiš!

Ako već niste, pročitajte! Svakako pročitajte! Meni nije priša kupiti je, ali budem. Sigurno budem. Da mi stoji na kantunalu kao podsjetnik života i smrti. Da mi stoji na kantunalu, kao uputstvo za sretniji život. I koliko god sklona bila, vjerujte, ne pretjerujem. Ni sama ne znam, kolikima sam je, do sada, preporučila, i nikoga nije ostavila ravnodušnim, dapače, zdrmala je svih. Zbog ogromnih rupa u znanju, valjda. Ja bih joj, recimo, skromno dodala podnaslov... "Uputstvo za korištenje ljudskog tijela"..., koja, kako to i doktorica spominje u knjizi, dobivamo za sve i svašta, ali ne i za dobivanje Života (Tijela) na dar.

Zašto ništa od toga nismo znali do sada?... pitanje, koje se jednostavno nametne samo po sebi, da bi ga slijedila i druga... zašto nam o tome nitko nikada nije (medicinski) govorio?... ne ide li moderna medicina sve naopačkije, putem bolesti, umjesto putem zdravlja?... zar nije prvi učitelj, Hipokrat, u kojega se medicina još uvijek zaklinje, rekao: "Neka hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana"?... nije li u tome sažeta sva mudrost života i smrti?... koliko smo daleko zabrazdili od tog učenja, i ima li nam povratka?

... nastavlja se...

Oznake: dr. Sanja Toljan, čudesna moć hormona, život, Zdravlje

More, sunce, ljeto, na vratima je sve to, i baš me veseli. Život me već dugo veseli, a i sin će brzo doma. Iz ljeta u ljeto, eto. "Da je to meni" kaže mu pape.



Pa, kad je dobro on, dobro je sve, a i ono šta nije dobro, bi'će. U glavi sam sjajno, u tijelu nikad vitalnija, još kad bi me manje salijetali pitanjima o kilaži, ali dobro je i to. Shvaćam potpuno zabrinutost i dobronamjernost, jer... i ja bi se, valjda, u obrnutoj situaciji, ponašala jednako.

Iz današnje perspektive, a poznavajući samu sebe, ne malo se čudim količini strpljenja, koja mi je trebala, da kontru zamijenim kontrom, a koja dodatno govori o razmjerima moje tromosti i nebrige, ali i sposobnosti ljudske, da brzo ostavi iza sebe, i krene naprid. Trebalo je, eto, na koži osjetiti tu tanku i hladnu oštricu, što život nam od smrti dijeli, da bi se mozak probudio, srce zaigralo, a nova krv tijelom prokolala. Trebalo je tako, i ne žalim ni malo za "prolivenim mlijekom", jer je i ovaj put izašlo na vidjelo, da je svako zlo za neko dobro, i da je život istinsko čudo. Čudo beskrajno i bezvremensko, u što ne bi trebali imati ni trunke sumnje, jednako kao ni u savršenstvo funkcioniranja ljudskog tijela, koje ima tendenciju prirodnog iscijeljivanja. Samo da nas je itko ikada, kroz život, uputio, kako da mu ne narušavamo sklad. Ili, kako mu ga vratiti, ako smo ga već narušili.

Sveznajući gugl-fejs-internet, što god i kako god, ni malo mi nije olakša(va)o nezavidnu situaciju, samo mi je napunio glavu kontradiktornostima i reklamama, da sam svakim danom u svakom pogledu sve više nazadovala. Očito je i taj net sve manje znalac, a sve više bombarder i reklamer, da ne pričam sad o onima... zdravo ovo-zdravo ono... a šta više zdravlja-to više trovanja...

Jedini trak svijetla, na koji sam, u počecima, naletila, bio je intervju sa uvijek dragom i simpatičnom novinarkom i sugrađankom Nadom Šurjak, u kojoj sam našla prvog pravog istomišljenika, koliko god nam situacije bile različite. Intervju sam progutala u dahu, iz rečenice u rečenicu se sve više čudeći tolikom preklapanju misli, a nakon zadnjeg pasusa sam doslovno sklopila ruke u molitvu... Imaš problem koji godinama nastaje, dođeš liječniku koji ti dade tableticu i to bi, kao, trebalo nestati u jedan dan. I trebao bi ozdraviti. To čak i ne zvuči logično!...

... Hvala Bogu na Nadi i nadi... ako ništa, barem nisam sama...

... nastavlja se...

Oznake: nada, Zdravlje, Bolest, štitnjača, medicina

Jučer sam trebala biti na Vilaji, dalmatinskoj planini, a kako je kiša poremetila planove, zabavljala sam se kućnim aktivnostima i sladila kuglicama bez šećera, koje znam napraviti onako napamet, da svaki put ispadnu drugačije. Ovisno o raspoloživom materijalu i inspiraciji, jer, varijacija na temu je bezbroj, a mogućnost greške gotovo da i ne postoji.



Pripremim suhe i mokre sastojke, suhe više izrezuckam nego smiksam, jer ih volim osjetiti pod zubima, mokre samo rastopim, pa sve to rukama lijepo povežem, i gotovo... ako vam nije do izgleda i serviranja, možete i tako jesti.
Najjednostavnije je smjesu razvaljati ili rukama ispritiskati na tanje, na škrovadi, između masnog papira ili prozirne folije, pa ostaviti neko vrijeme u frižideru, a onda... možete rezati nožem, izvlačiti nekakvim modlama za kekse, posebno ako je smjesa smiksana usitno, možete kako hoćete. Jako zgodna stvar, čini mi se, za zabaviti klince i klinceze, da "mijese" što vole, a možda i za roditelje, da im "podvale" što ne vole. Jedna je to od varijanti energetskih pločica, pod tim nazivom su barem razvikane i daleko popularnije.

A nuspojave... ma ne, nemaju kuglice ništa s tim. Možete ih jesti koliko hoćete, čak vjerujem da se od njih nećete ni udebljati. S nuspojavama nastavljam priču o dijagnozi i terapiji za štitnjaču, i mislim na tablete, naravno. Svaka tableta, crno na bijelom, ima moguće nuspojave, i to popriličan broj. Svi to znamo, samo ih ne čitamo baš. A upitno je, i kakva smo sve stanja spremni uzeti zdravo za gotovo, bez da i promislimo na mogućnost nuspojave nekog lijeka. Nisam ja ništa drugačija, možda sam samo bila sretnija, što sam ih kroz život malo i ništa pila, a ujedno bila i njihov žestoki protivnik. Pa su mi ove sada, hormonske, naplatile za sve.

S kraćim pauziranjem, pod terapijom sam bila nešto manje od godine ipo, a ako oduzmem i prvih par mjeseci, kada nisam osjećala nikakve razlike na gore, recimo da se sve loše kod mene izdogađalo kroz tu jednu godinu, prošlu. Na leđa sam "nakalemila" puste boljke, i čitavu sam se godinu "vucarala" po doktorima, da bi, nakon svega, u ovoj, još "popravljala štetu" i "vraćala se u livel".

Krenulo je posve bezazleno i nepovezivo, s gljivicama na nožnim palcima i medicinskom pedikurom, koja mi je "pojela" dosta para, dok se nisam sjetila, glupača, uzeti uputnicu za dermatologa. Nedavno me endokrinolog-ica prekinula i na sam spomen, kao... šta to ima veze... i izbila mi mogućnost da išta dalje kažem. Toliko o specijalistima, koji nisu u stanju ni saslušati, a kamo li ispitivati i istraživati. Kao da bi i ja sama spominjala te "nesretne" gljivice, da je na njima i ostalo. Ali, u kompletu s ostalim, danas mi sve ima veze.
Kad su se, ubrzo, pojavili ginekološki problemi, već sam krenula povezivati dva i dva, i sumnjati da mi je terapija tek ozbiljno "pobucala" hormone.
Kroz to vrijeme se počela javljati bol u lijevoj nadlaktici, onako "iz čista mira", nešto manjeg intenziteta i u desnoj, pa je trebalo jovo nanovo po doktorima. Po sistemu "plaćaj ili čekaj", kako to već ide, ultrazvuk je trebalo platiti ili čekati lipanj ove godine (taj termin čuvam za kontrolu, kad sam već onaj prvi debelo platila). I tako, nakon rtg-a i ultrazvuk-a s pregledom, postavljena je dijagnoza - ruptura lijeve tetive – na pitanje uzroka slijedi odgovor... a gospođo, tetive se troše... pa nije imalo smisla ništa više ni pitati. Nedavno sam odradila i fizikalnu terapiju, i to je to.
Sve boljke je pratilo lagano mršavljenje, mimo moje volje i uz jednaku prehranu, naravno. Pa je vremenom spalo nekih četiri-pet kila, što u svemu može biti najminornije, ali je očiti znak urušavanja organizma. Zar nije? Znam, mnogi bi skratili muke s debljinom, ali, neka se ipak drže dalje od mog primjera.
Sve se odvijalo u kontinuitetu, i relativno brzo, pa je tako, na mala vrata, stigla i nesanica, od koje nikad nisam patila. Eto, i ona "pala s neba", a kao točka na i, u svom najgorem obliku, kulminirala je one noći pred Sve Svete, kada je malo falilo da nazovem hitnu. Jer me, popraćena neopisivim nemirom u grudima i hvatanjem zraka, kao da mi je netko bacio ogroman kamen na prsi, digla iz kreveta, da usred noći kuham kamilicu i šetam po kući kao duh.


Davor Radolfi - Neka živim, kako živim

Te noći sam se sama sebi zaklela, da sam popila zadnji euthyrox, i ostajem pri tome. Pa, neka bude kako mora biti. U mojim i Božjim rukama. Šta sam trebala? Šta sam drugo ili drugačije mogla? Kad medicina priznaje samo to? Jesmo li jedinke, ili smo roboti? Je li moguće, da ijedna tableta pomaže jednako milijunima ljudi, a da baš nikome ne šteti? Jesam li ja ta jedina?

Oznake: Zdravlje, Bolest, štitnjača, hormoni, hipotireoza, medicina, tablete, euthyrox, nuspojave

Tko god je bio u situaciji, da se "lomi" između kontradiktornosti svog uvjerenja i mišljenja medicine, po pitanju vlastitog zdravlja, taj će znati koliko je teško uopće i razmišljati o nekakvoj takvoj odluci, a kamo li još biti prisiljen donositi je. Jer, ići kontra liječničke dijagnoze i terapije, ne da nije lako, nego je grozno. I koliko god će sad mnogi, onako na prvu, promisliti i reći, kako je pacijent neznalica, i kako niti nema druge mogućnosti, do li bespogovorno slušati liječnika, vjerujte mi, nije sve tako jednostavno, niti je crno-bijelo.

Nikad u životu nisam išla kontra liječnika, niti sam u snu mislila da ću o tome ikada i razmišljati. Ako mislite, da nisam trebala, ma vraga nisam. Trebala sam ih svojevremeno i tužiti, još tamo onih davnih godina, kada se nije smjelo ni pisati, a kamo li tužbe dizati. Nakon što su me, kao mladu i zdravu, ipak "samo osakatili", pa sam još i dobro prošla. Uz jake saveznike, zdravlje i mladost, nekako sam već preživjela, a kasnije ih, srećom, nisam puno trebala, ali sam ih i maksimalno izbjegavala.

Nikad u životu nisam išla kontra liječnika, makar su me tada "gotovo i ubili". Pa tko bi se usudio. Rijetki bi možda lakše, ja nisam imala hrabrosti. Bilo je tako lako i normalno, ići kontra sebe i svoje sumnjičavosti. Kontra svog dubokog, ali neznalačkog, uvjerenja, od samog početka, kako ja zapravo znam šta kod mene ne valja, i šta trebam (iz)liječiti, ali... nitko to, pobogu, ne liječi... nije ti to, kvragu, nikakva prava bolest... daj, čini kuco, i ne budi luda... da je to bolest, onda bi je i medicina spominjala i uzimala u obzir... Pa, nakon šta dobro klepiš sebe po glavi, i utišaš te svoje buntovničke glasove, kreneš lijepo i poslušno po medicinskim uputama, tješeći se, uz put, ispraznostima... pa, ako već ne znaju objasniti, valjda ipak znaju šta rade... ako su detektirali (samo) štitnjaču, valjda je to to... nije se s tim igrati... i tko sam ja, da pametujem specijalistima i struci...

Pa sam tako, ronzajući u sebi, s vremena na vrijeme lakšala dušu i svojoj doktorici, koja me jedina znala strpljivo i vjerno (sa)slušati, razumijeti, pa na vrijeme i pomoći, koliko je to već bilo u njenoj moći. Kontra svog uvjerenja i razuma, uredno sam ispi(ja)la svoje doze, prepis(iv)ane po mišljenju specijalista nuklearne medicine, na neviđeno, ali svakom kontrolom sve veće. Pa sam tako, od početnih 50 mg, kroz godinu i par mjeseci, došla do 88 mg, a da ni danas pojma nemam, zašto i na osnovu čega, kada su hormoni štitnjače (uz tablete) uglavnom bili uredni. Pa onda, i te čudne doze - 62,5 mg sa obaveznim kidanjem tabletice po pola (savjet slabovidnima: obavezno nabaviti povećalo)... pa 88 mg... podsjeti me to na ove naše cijene u marketima, s obaveznih 99 lipa. Protumači li te miligrame itko, ikada, ikome? Ili je samo meni sve to nekakvo nepotrebno cjepidlačenje, pametovanje, ili što?

Pa sam tako, uz sve više nejasnoća i nelogičnosti, ujedno se ne osjećajući ništa bolje... pa, pobogu, od čega sam se ja to i trebala osjećati bolje?... uporno uzimala terapiju, kao zadnja ovca, unatoč što sam se, vremenom, počela osjećati sve lošije, i gomilati jednu boljku na drugu, u skladu s polaganim, ali sigurnim, urušavanjem cijelog organizma. Sve dok sudbina nije umiješala svoje prste, i prelila čašu straha, slučajno ili ne, taman pred Sve Svete.

Događa li nam se, doista, onako kako mislimo?

... nastavlja se...

Oznake: Zdravlje, Bolest, medicina, štitnjača, hormoni

Od onog nespretnog pada pred dvije godine, u niti tjedan dana su se poklopile okolnosti, koje su me nagnale doktorici, pa slijedom kontrolnog nalaza, i nuklearnoj medicini. Uplela se u to lagana prehlada i moja kriva prosudba boli u prsima, koja me tada navodila jedino na pomisao o eventualnoj upali pluća, a ni u primisli nisam imala moguće nagnječenje rebara .
Pad se zaboravio već iste nedjelje, i nisam ga više imala ni u podan pete, i mada neprovjereno i nedokazivo, danas mislim da je baš on kumovao naknadnoj boli, koji je, u nekoliko narednih dana, kako došao tako i prošao. Je ili nije, nebitno, ispalo je tako kako je ispalo.

Da nije bilo te boli pri disanju, prehlada bi se izliječila sama, pa danas, vjerojatno, ne bi ni pričali o mojoj štitnjači. Što, naravno, opet ne bi bilo dobro, jer sve, baš ovako kako se i dogodilo, ja držim srećom u nesreći. Osvijestila sam loše, doznala što nisam znala, a što je za kvalitetnije življenje i starenje itekako dobro znati, i vjerujem u dobar ishod.

Ukratko, od "zlu ne trebalo" odlaska doktorici, da me ipak "posluša", pa da mirno spavam, u začudno kratko vrijeme su me zavrtili u medicinsko kolo, da još dugo, iza toga, nisam bila ozbiljno svijesna, šta me je zapravo snašlo. A samo sam, eto, pristala napraviti krvnu pretragu, kad se već ispostavilo da su pluća čista, a ja tako rijetko u ambulanti.

I tu se zapravo zakotrljalo, jer je nalaz krvi zaokružio samo jednu spornu stavku, taj famozni TSH, koji je, istina, bio visok (14,83), a klasičnoj medicini očito dovoljan (tada to nisam znala, danas znam) da ustanovi zdravlje ili bolest štitnjače.
Nakon samo četiri dana, dodatnom kontrolom krvi u Zavodu za nuklearnu medicinu, TSH je već pao na 9,12... uz nalaz T4 - 90,10... i T3 - 1,30... koji su bili uredni, ili stručno, u referentnom području... i ultrazvuk je bio dobar... vrat: štitnjača palpabilna, bezbolna, bez čvorova... dlanovi: suhi, hladni, bez tremora...
Svi oni koji se liječe, bilo od hiper ili hipo tireoze, znati će prepoznati te brojke i slova, koji su meni duže vrijeme bili "špansko selo", priznajem, sve dok me okolnosti nisu prisilile da ih bolje upoznam i shvatim njihovu funkciju, razlike i moguće dovođenje u red.
Dosta kasnije sam čula, da TSH do 10,00 nije zabrinjavajuć, i da je to izjava visoko pozicioniranog specijaliste za štitnjaču, kojeg neću imenovati, jer je ovo ipak "čula-rekla-kazala" informacija, mada nemam razloga u nju sumnjati.

Dakle, s tim i takvim nalazima dolazim doktorici na nuklearnoj, koja mi krene nabrajati moguće boljke, smetnje, ili stručno, simptome, ali vidno pokazujući nezainteresiranost za moje odgovore, koji potvrđuju izostanak do i jednog. Sjećam se dobro tog prvog razgovora, bolje rečeno, monologa, i prekidanja svake moje u pola misli i riječi. Kao da je doktorica, i bez mene i mog stanja, već znala dijagnozu, i samo me htjela što prije otpraviti. I tako je naš "razgovor" završio, a da pravo nije ni počeo. Neslavno, rekla bih, s obje bande. Od strane doktorice, bez spomena i značaja nalaza u kompletu, i bez jedne jedine riječi objašnjenja, o nalazu, o bolesti, uzroku, bilo čemu. S moje, pak, strane, bez i jednog pitanja, jer, kao pacijent i totalni dibidus po tom pitanju, tada nisam ni znala šta bi (pametno) pitala.
Dosta kasnije sam spoznala, zašto je tome tako, a sudeći i po, svakodnevno, dupkom punoj ambulanti, gdje ne znaš lijevo ili desno, tko tu koga ili što traži, nije ni čudo da pacijenti ulaze i prolaze kao na pokretnoj traci. Nema tu ni r od razgovora ili razumijevanja, pa uzročno-posljedično ni l od liječenja, pa neka mi oproste liječnici na mišljenju.

I tako sam, bez imalo sumnje, bez daljnjih ispitivanja ili dodatnih pretraga, bez i jednog jedinog simptoma navodne bolesti, dobila dijagnozu i terapiju za cijeli život... kronično slab rad štitnjače, ili stručno, thyreoiditis chronica... i doživotna terapija levotiroksinom, ili poznatije, euthyrox-om... naglasak na... kronično i doživotno.

Pa, kad sam rekla u jednom od nedavnih zapisa, da sam ostala k'o trica, nisam time mislila, da sam s neke druge planete, i da se meni ne može desiti bolest, već sam time samo izrazila čuđenje takvim medicinskim pristupom i postupkom, koji mi je, u najmanju ruku, djelovao ishitreno i nedovoljno utemeljeno, da ne kažem nešto teže, jer mi je dijagnoza s terapijom bila posve nejasna i zdravorazumski neprihvatljiva.

Oduvijek mi je nekako bilo normalno i prihvatljivo, da svaka bolest svoju boljku ima. Pa, nešto te, kvragu, mora boljeti, ili barem žuljati, da bi bio bolestan. Nekakve simptome, kvragu, trebaš osjećati, da bi znao da trebaš doktoru. Pa i kao pacijentu-laiku, pobogu, nešto ti mora biti jasno, ili barem razjašnjeno. Tome, valjda, služi, ili bi trebala služiti, medicina, da ti liječnici, svojim znanjem i iskustvom, bolest detektiraju, potvrde i liječe. Ali i razjasne, tim više, ako ti kažu kronično i doživotno, što za mene baš i nije neko liječenje. Ili sam ja prespavala neke promjene, pa to više nije tako. Pa sada možeš biti, ne izliječivo, nego kronično bolestan, a da te baš ništa ne boli, i da se sam po sebi osjećaš zdrav kao dren.

... nastavlja se...

Oznake: Zdravlje, Bolest, štitnjača, medicina, liječenje

Sunce se odavno vratilo, a led otoplio, pa su se i planinarske ture vratile svojoj rutini. Ali, nećemo sad o njima, mada i naslov mami u prirodu, jer ovdje se ipak radi o gotovo dvije godine staroj planinarskoj ruti. Ovu crkvicu smo, naime, pohodili jedne davne nedjelje, petnaestog dana mjeseca ožujka davne dvijeipetnaeste godine.



Krenulo se, dakle, od crkvice Sv. Roka u Gornjem Docu, koja od 17. stoljeća stoji baš tu, podno Mosor planine. Ma zapravo i nije bilo baš tako, jer sam ja, glavom u oblacima, zapela prije nego li sam i krenula. Zapela ispred same crkve, i s majčicom se zemljom sljubila i poljubila. Presudio mi jedan panj, ako ga se panjem i može nazvati. Toliko je, eto, nizak bio, pa još i travom obrastao, ali eto, baš meni pod nogu došao, da me ispruži koliko sam duga i široka. Sva sreća, pa se ništa strašno nije dogodilo. Palo meko na meko, ustalo se, otreslo prašinu i neugodu, i vozi dalje. Ako se šta i nabilo, ne vidim, ne ćutim, ništa ne boli.







A priroda sve rane liječi, bolje od ijednog doktora, pa se putem na sve brzo zaboravilo i uživalo, kao da se ništa nije ni dogodilo...











I tako smo se, nogu prid nogu, priko brda Rašeljke, spustili sve do Gata, malog mista srednjih Poljica, jednog od dvanaest glavnih poljičkih sela - katuna, kako piše u Poljičkom statutu...





Unatoč pozitivnom ishodu, ta planinarska nedjelja je spletom okolnosti, bolje rečeno, moje nespretnosti, ostala upamćena kao prva karika, okolo koje će se kasnije isplesti čitav lanac štorije o zdravlju i/ili bolesti moje štitnjače.
Okolnosti, velim, jer ih je bilo još, a sve su se baš tako nekako poklopile, da me u ambulantu namame... od nespretnih do prehladnih... od nesretnih ili sretnih, zavisi u kom vremenu sudimo... tada garant nesretnih, danas moguće i sretnih, ne znam... od moje pogrešne procjene do "zlu ne trebalo" odlaska doktorici... i dok se okreneš, zavrte te u medicinsko kolo pregleda, bockanja, nalaza, specijalista, nuklearki, pardon, zavoda za nuklearnu medicinu... zapečate ti sve dijagnozom i terapijom... i... i... i kako bi rekli mi dalmatinci u takvim situacijama... ostala san ka' trica... ništa mi nije bilo jasno, a još manje razumski logično i uvjerljivo...

Nastavlja se slijed okolnosti...

Oznake: život, Zdravlje, Bolest, planinarenje, štitnjača

Ako se po jutru dan poznaje, može li i godina po siječnju .
Jest da je započela u dahu novog ledenog doba, i jest da se pitam tko mi je sakrio sunce, i jest da kroz kosti... bura puše, bura šiša, en ti maleg miša...


Klapa Ragusa - En ti maleg miša

Ali, kad krene ta bura s mora kontra bure u glavi, onda tek lete pisma, lete avijoni . Onda tek ne mo'š ništa... ni za glavu ni za rep uhvatiti. Ne možeš ni vjetar zauzdati, ni sunce uloviti. Pa ti lovaj, zrake ili misli, sve ti je zaludu. Pa se ti igraj sa burom lovice, kad sve ti u glavi biži i preskače.
Ali, ča je bura kontra sunca... kontra sriće i jubavi... kontra srca vruća i duše na pravome mistu. E, buro, buro, more bit' da je tebi sve zaludu, a? Pa ti nosi koliko ti vitru drago. Jerbo, nima te bure kad... manta me jubav... pa nek' kažu luda je i kamena .


Severina, Goran Karan, Danijela i Giuliano - Manta me jubav

Stara je završila i Nova otpočela, mirno i kuntento, po pitanju stasa i glasa. I ne mislim sad upadat' u šuplje fraze, kako... sriću čine male stvari... i kako... nima života bez jubavi... jer se nije još rodija, a po svoj prilici nikad i neće, takvi genije, koji će dat' znanstveno i činjenično utemeljene definicije za sriću i jubav. Sto ljudi, sto percepcija... uvik je bilo, i uvik će bit'.

Sritna sam da je Stara otišla u ropotarnicu povijesti, jer je bila teška i preteška. Zapravo, bila je kumulacija i kulminacija više njih takvih. Ipak, sve su to samo događaji, ma što mi o njima mislili, ma kako na njih reagirali, i ma kako ih doživljavali i proživljavali.
Događaji nas mogu bacat' i gori i doli, i misli nam mogu lutat' i vamo i tamo, i srce nam može kucat' ili pucat', ma sve je to, zapravo, luk i voda. U konačnici, prolazna stvar. Događaji se izmjenjuju i vrte, kao na pokretnoj traci, osjećaji (nas) vitlaju, misli (nam) se isprepliću. To je, jednostavno, život.
Ali, nisu događaji nikad toliko važni, koliko im na značaju mi možemo prikrpiti i pridodati. I neka se samo smjenjuju. Neka se vrte i vrtlože. Neka dižu i strmoglavljuju. Neka donose i odnose. I dobro i zlo. I pakao i raj. Neka ih. To im je posao. Posao življenja.

Ljubav je uvijek i jedina važna. U svakom događaju, pogledu, kretnji. U svakoj mrvi, kaplji, niti. U svakoj pori. Ta ljubav vječna i besmrtna, koje su nam svima puna usta... s razlogom... uvijek, i svugdje, i za sve. A ime joj tek znamo? Ili joj ga samo dasmo? Velika i neprikosnovena, glorificirana i u nebesa dizana, od praiskona prepriča(va)na i opjeva(va)na. Ali, zar može drugačije?... kad bez nje, sve je ništa(vilo)?... kad bez nje, sve je mlaka voda?... kad bez nje, sve je prah i pepeo?... I zar sve šta vrijedi, nije od ljubavi satkano?... zar u svemu svoje prste ne krije?... zar bi (nam) događaji bez ljubavi imali ikakvog okusa, mirisa, smisla?... a s njom, opet, tako krhkom i lomljivom, kako li je? (ili kako li se?) (sa)čuvati?... kako (pre)živjeti između lutanja i traženja?... između kucanja i pucanja?... Nije lako, ma ljubav vrijedi svakog truda.

A što li sam se opet u ljubavnu mrižu zaplela, jednostavno je posve, jer ljubav (nam) je osnovno gorivo i glavni pokretač, ako išta sa sobom želimo (promijeniti). Bez ljubavi nećemo ni krenuti. Ni pomaknuti se s mjesta nećemo. Pa sam "otkopala" neke stare i zaboravljene ljubavi. Pa sam pronašla i neke nove i izazovne. Pa uživam u jednima i drugima, kako mi srce ište. I treba mi... da otvorim sve prašnjave ormare... iz ladice da srce izvadim... da okrenem novu stranicu... a dobro se već počelo dobrim vraćati...


Nina Badrić – Dat će nam Bog

Balansiram tako između dva laika, onog pravosudnog i ovog medicinskog. Ovaj drugi nije još ni krenuo pisati, ali je, po važnosti, debelo iz cipela izbacio onog prvog, gdje se čuda ne prestaju događati, i gdje ima puno toga za ispričati. Teško je još prejudicirati, ali ova godina bi lako mogla ostati zlatnim slovima zapisana, kao konac moje dugogodišnje pravosudne trakavice. Jer... jedan običan telefonski poziv od jučer, i nasmijani glas preko žice, donio je toliko sjajnu vijest iz pravosudno-odvjetničkih kuloara, da sam, ono baš, ostala zabezeknuta, jer se u igri kotrljalo više mogućih scenarija, ali da će skončati baš tako brzo i jednostavno, nisam se usudila vjerovati.
A žicom je stigla vijest... da je moja kamena kućica uknjižena... ljudi moji, je li to moguće?... možete li vjerovati?... da je sve crno na bijelom?... ja teško... treba (mi) to tek sjesti, pa leći, pa sačekati...

Život je ovaj naš svemir bez kraja, imaginarni prostor neograničenih mogućnosti, u kojem smo stalno negdje... i svugdje i nigdje... bijasmo, jesmo, i budemo, dokle već budemo u ovom tijelu... poput pahulje snježne, ili travke nježne...poput vjetra i maslačka u igri bez granica. I cijelog ovozemaljskog svijeta i vijeka, crtamo svoje puteve, sa samo jednim uzvišenim ciljem... kročiti njima u bolje sutra... i koliko li samo krivulja, serpentina, raskršća, skrivenih rupa, u svakome od nas... To je život. To je posao življenja.

Opet me je ponijelo i skrenulo, opet me je i pisma smantala priko mire, ali sve su mi baš sjele, i legle... i volim... volim Ninu... volim klape i pivače naše... volim domaću pismu... volim blog, ofkors... i volim ljubav, jer ona pokreće cvijet i cijeli svijet... .

Oznake: ljubav, život, Zdravlje, pravosuđe

Evo jedna stara morska... a kakva li će i bit, kad mi misli morima lutaju, i svaku stopu duše moje u milju prate... pjesmu sam "ukrala" sa Radio Sunca , a valjda se svidi i mojoj dragoj galičičičici .


Vice Vukov - Gitara i more

A inače, život se raštrkao na više frontova, i dobro je tako. Dok je poslova i obaveza, izleta i druženja, prepuštanja lijepom i izbjegavanja lošeg, s posebnim naglaskom na loše misli, život se solidno kotrlja. Ako trenutno preskočim ono najbitnije, rad na svome zdravlju, protekle dane su obilježili predblagdanski pokloni i "pokloni", kako se već uzme. Najprije je registracija auta "popapala" nekakvih dvi ipo iljade kunića, i naravski, svake godine nas tako vjerno "daruju", u isto ovo vrijeme.
Ali je zato netom iza stigao i poklon za pet, točno na peti od mjeseca, u obličju zadnje rate kredita za tog istog limenog "napasnika", što je unijelo malo više svijetla u ionako lijep i sunčan dan. Što se, pak, nas i samih kredita tiče, mislim da ta riječ trajno izlazi iz našeg vokabulara i života. Amen.

Strahovi oko zdravlja i bolesti su prošli, i koliko god bilo teško za reći ili grubo za čuti, u svakom zlu uvijek čuči neko dobro. Ovog puta čak nije bio nužan ni onaj mukli protok vremena za njegovo ukazanje, jer jasno je bilo odmah, da taj maćehinski odnos prema sebi i svom tijelu nije od jučer. I mislim tu na nas oboje. A krene to nekako u kompletu sa gomilanjem loših stvari, nikakvih rješenja i životnih formula sa previše nepoznanica, pa grop na grop i stres na stres, bez vidljivog pomaka, negdje mora puknuti. A gdje će, ako ne na zdravlju. Jer, srce nije kamen, a tijelo pamti friže.

Pa podsvjesno i znaš, da se u lošemu i sam kvariš, kao da namjerno kontra sebe radiš, jer ti nije briga, jer ti fali pozitive i poticaja za popravak. Pa se hraniš slatkišima i lažima, a znate kako to već ide sa obećanjima samome sebi... od sutra do preksutra... pa za dan, dva, možda tri, možda sto, ne znam broj... kad se sredi situacija... kad riješimo problem... kad bude bolje... kad sve sjedne na svoje mjesto... ali vraga, ne ide to tako, jer tijelo ne priznaje isprike, a... navika je jedna vela muka, a odvika tri... pa iz lošeg propadaš u lošije, pa rastežeš te svoje strune preko granica normalnosti i izdržljivosti, a onda bi se, kao, trebao još i čuditi pobuni tijela na lošem tretmanu. Ili još gore, tražiti krivca isključivo izvan sebe. Bude i takvih krivaca, ima ih i kod mene, ali treba priznati da sve ipak kreće od nas samih.

Tako sam se i ja, lupivši glavom u zid smrtnog straha, trgla iz letargije i krenula s raščišćavanjem i preslagivanjem. Čega? Svega po malo, što u konačnici ipak znači, sebe najviše. Jer svaka, pa i najmanja, promjena se uvijek svodi na mijenjanje sebe i svojih percepcija. Svako skretanje s puta rutine traži hrabrost za zaokret i vjeru u novi put. Sa stvarima se to može činiti lakše nego sa navikama, mislima ili ljudima. Ali nebitno o kakvoj je promjeni riječ, za svaku treba "skočiti pa kazati hop". I sa stvarima se manje ili više vezujemo, često i nerazumno, pa se kroz život nakupi tih uspomena i "uspomena", za koje je upitno koliko će, i da li će uopće, nekome poslije nas nešto značiti. A sigurno je, da nikome neće koliko nama. Okrzlo nas je kroz život, s obje strane, dosta grubih slika po tom pitanju, pa i sami znamo potegnuti raspravu oko tih nekakvih čuvanja ili "bacanja". A samo hoću reći, da ni sa stvarima nije posve lako, a kako li je tek s ostalim.

Da stvar bude gora, situacija s tom životnom zavrzlamom i dalje nije zadovoljavajuće razriješena, a mi je ne možemo riješiti, i s time se treba(mo) miriti. "Ne možete sve riješiti. Nitko ne može"... još ću valjda dugo mantrati riječi moje super doktorice, atipične, kako sama za sebe reče u jednoj prilici, prave i doktorice i osobe, koja mi je toliko pomogla, i riječima i postupcima, da ja teško mogu iznaći pravih riječi zahvale. Svemu usprkos.

A svemu usprkos, sve je dobro. Jer sam ravnodušnost i nemarnost zamijenila brigom i edukacijom. Jer sam saučesništvo u razbolijevanju zamijenila hrabrošću i vjerom. Jer sam osvijestila, da zdravlje i bolest, jednim velikim dijelom može i mora biti u našim rukama. Jer sam na teži način shvatila, da su prošla svršena vremena, kada smo klasičnoj medicini mogli i trebali bezuvjetno i slijepo vjerovati. Novca radi. I farmacije radi. Medicina je samo "ovisna" karika u nizu, koja "popušta" pod njihovom silinom. I zato žalim. Žalim zbog liječničke struke, jer ima bezbroj svijetlih primjera, kojima uvijek treba iskazati dužno poštovanje. Žalim zbog liječnika, koji bi trebali samo liječiti i spašavati ljudske živote, bez dodatne brige o novčanim "okvirima" ili "sponzorima". Utopija je to, znam, ali možda u nekoj budućoj pametnijoj civilizaciji.

Oznake: život, ljubav, Zdravlje, Bolest

Ajde da pokušam demistificirati tajnu vezu dobivenog medića i moga zdravlja. Medić je, dakle, "uletio" kao prezentacijski dar, jer sam spontano i s razlogom, najbrže (od)reagirala na "pitanje" prezentera... lijekovi imaju, što?... nuspojave... postavljeno tek u funkciji reklame i bolje prodaje biomagnetskih "pomagala"... ležaja, jastuka, navlaka... uz dodatnu reklamu proizvoda sponzora... blendera, usisavača, tostera, ekoloških plišanih medonja, koji ne ispuštaju dlake (ovaj moj je tek njegova umanjenica).

Sve u svemu, bila je to prezentacija alternativne medicine, homeopatije, energetske medicine, medicine budućnosti, ili tek "medicine iznad medicine" (nazovimo je sad kako hoćemo), koja bogato daruje, da bi još bogatije prodala i uprihodovala. I shvaćam ja tu dimenziju "napada" na klasičnu medicinu i farmaciju, "provociranjem" nuspojavama lijekova, ali svjedočim i sama, kako nisu posve "zdravi" ni jedni ni drugi. Jer današnjim svijetom "drma" samo jedan "bog", a ime mu je novac. Ljudsko zdravlje i život odavno i sve više klizi na ljestvici važnosti, ma o kojoj medicini da je riječ. Nažalost je tako, i biti će tako, dokle god je novac jedina mjera svega.

Ja sam laik, ja to možda ne razumijem... i evo me sad opet, po drugi put, u posve novom obliku i ruhu. Nakon pravnog laika, koji traži svoje pravo i pravicu, sada eto, diže glavu i ovaj medicinski, koji traži pravi put za dobro zdravlje i život bez ovisnosti. Nakon što mu je medicinska dijagnoza i terapija, tijelu nanijela samo dodatnu štetu, koristi ni u tragovima, o strahovima da i ne pričam.

Okreni, obrni - pacijent tamo, pacijent 'vamo. Mada, razlika je ogromna, znam. Neusporedivo ogromna po osobnoj važnosti, ali i po eventualnom utjecaju na druge. Jer, nikad se ne zna. Uvijek je moguće nekoga zavesti ili navesti, da slijedeći identičan put, eventualno ili nedajbože, ugrozi svoje zdravlje, ili si dovede život u opasnost. Pa još uvijek nisam ni sa sobom načisto, kako i zašto bi pisala o tome javno, mada vjerujem da ima smisla. Ima smisla i radi sebe, i radi drugih, jer je i interakcija s blogerima/neblogerima neiscrpan izvor znanja i lijekovitosti. Ima smisla, jer je "bolest štitnjače i oko štitnjače" toliko rasprostranjena, da se komotno može nazvati i "epidemijom svjetskih razmjera". Navodno je na drugom mjestu bolesti, odmah iza dijabetesa. A stres, kao njen glavni "okidač", ide s njom rame uz rame. Pa, ako sebe dodatno osvijestim, a svojim iskustvom olakšam i jednoj jedinoj osobi, da skrati to vrijeme neznanja, sumnji, nedoumica, strahova, onda ima smisla i svrhe pisati. Jer...

Manimo se teorija o bilo čemu, pogotovo danas, kada nema toga, o čemu se ne može izguglati i doznati sve. Da ne kažem, (iz)reklamirati i zadnje smeće. A gdje je u svemu prava istina, znamo sve manje. Zato držim, da ono proživljeno i/ili preživljeno, i na vlastitoj koži provjereno ili opečeno, barem duplo vrijedi od bilo koje teorije.

A prije nego započnem iole ozbiljniju priču o sebi i svome... zdravlju, bolesti, štitnjači, hormonima, medicini, liječenju, prehrani... jer, sve je to jedno s drugim itekako povezano... nije zgorega kazati, kako se unaprijed ograđujem od bilo čijeg "kopiranja" mog puta razmišljanja i postupanja. Jer...

Uvijek imajte na umu da ste posve jedinstveni. Baš kao i svi drugi. - Margaret Mead

Oznake: Zdravlje, Bolest, hormoni, štitnjača, prehrana

Dobila sam tog medića, i to je to. Razveselio me kao znak na pustom putu, za koji sam već znala da njime trebam kročiti. Ako sebi želim dobro. I kako to već na me sliči, preslatko sam ga u rime ušuškala, i u svijet poslala, kao sunčev trag buduće neizvjesnosti. Ne, ništa nisam ni slagala, samo pozadinu nisam otkrila. Jer je maglom obavijena. Samo sam gorki okus pelina me(ee)dom zasladila... ma vidi ti to, kako se sad i taj med s mojim medom poklopio.

Intuiciju sam svoju (pre)dugo batalila, mada sam od početka bila sigurna. Ali, ne vrijedi za propuštenim plakati. Nije da se plašim svoje sjene, ali strah me bilo zakoraknuti, i na sebe toliku odgovornost preuzeti. Pa sam, eto, slijepo prihvaćala, sve dok strah nije zamijenio još veći strah. A onda sam presjekla po svom, jer mi nije bilo druge. Jer je vrag odnija šalu. Od tada je bolje, mada daleko od dobroga. Nadam se da šteta nije velika, i da nije nepopravljiva.

Danas znam što sam znala oduvijek. Intuiciju svoju treba slušati, pa ma koliki autoriteti pred nama stajali. Naše bitke nitko izvojevati neće i ne može. Osim nas samih. I nema te struke i tog znalca, koji može bolje od nas znati, kako je nama u našem tijelu. A zašto li onda ponavljam(o) greške, sam Bog će znati.


Ibrica Jusić – Još uvijek ne znam neke važne stvari

Nastavi'će se... o zdravlju, o bolesti, o štitnjači... kad mi pamet nije smetala dati se u "pravnike", što ne bih malo i u "doktore" ... Eto, što ti je život... nakon pustih godina zasja sunce na pravosudnom nebu, pa me pošteno i ne ogrija, a već ga zamračiše zdravstvene i ine peripetije.

Oznake: život, Zdravlje, Bolest, štitnjača

Dobila sam malog plišanog medića. U dvi pole obojanog. Kao lice i naličje. Kao dan i noć. Kao dobro i zlo. Kao svijetlo i tama. Kao zdravlje i bolest. Kao pojava i nuspojava. U nosić prćasti i crveni odma' sam ga cmoknula , čim ga je ruka muška i odlučna, u moju ruku tutnula.

Bijaše to ljubav iznenadna i neočekivana. Ljubav za najbrži prst. Pardon, ljubav za najbrži odgovor... lijekovi imaju, što?... nuspojave... bravo, tako je, lijekovi imaju nuspojave... Ljubav slučajna? Ili ipak ne? Uvijek se nanovo pitam, i nikako da raščistim sama sa sobom. Te (ne)slučajnosti. Ljubav, dakle. Ljubav na prvi dodir. Ljubav kao znak. Ljubav kao providnost. Ljubav kao potvrda. Ljubav kao čudnovata koincidencija događaja i misli.



Objasniti nije lako, ali veliko se nešto zbilo, čim je srce trenutno zaiskrilo. Nitko ništa pravo ne zna, ali je medić zlata vrijedan. I hoću. Hoću da ga pazim i mazim, na počasno mjesto da ga stavim, i ukazanom znakovitošću dalje gazim. Hoću. Baš hoću. Pa neka bude šta biti mora. A mora biti dobro, jer dok ne bude dobro, neće biti gotovo. Vjerujem.

Nejasno sve je, znam. I meni je, vjerujte. Ali, zar sudbina sutrašnjice nije baš to? Da bude neznana i čudesna u isto vrijeme? Što će biti s nama sutra, da l' to netko zna? Ali medić je rekao svoje. Moj mali medić je obasjao put iz sjene. Put jedne posve druge i drugačije priče. Priče koja će trajati, ali će za sigurno krenuti. Medić je krilo, medić je znak, medić je putokaz.


Sanda Langerholz – Što će biti sutra

A za sve je "kriva" Kate Mala, i večer(a) jedna sjajna. I medić kao prezentacijski dar. Koliko i spas, pokaza'će tek budućnosti čas.
Telefona jedan zvon... i pristanak brzi moj... i medića sretan poj... u nosić te ljubim tvoj ... bio bi to kratki rezime nedavne večeri, u koju uplovih posve nesvjesno. Znate ono, kad baciš se kao grom. Kad uletiš kao grlom u jagode. Bez razmišljanja, bez pitanja, bez znanja i bez posebnog interesa. E, baš tako sam se bacila i ja, u tu kasnu, toplu večer(u).

Ideš? Idem. Bez prave želje, bez svrhe, bez razloga. Bez pojma o čemu je riječ, tek dovoljno da znam s kim idem. Kao pratnja odoh, i dođe mi to, baš nekako u pravi čas. Da se od sebe maknem, iz sopstvenih misli da se trgnem, i u stvarni život vrnem. Da drugi, po mogućnosti, i misle za mene. A ja... ja da tek prazne glave sjednem.
I tako nekako, na pola nikakva, na pola svakakva, bez očekivanja odem. Da mi guzica puta vidi, štono bi narod rek'o. A onda se kući vratim, po mrklome mraku, s medićem u džepu i suncem u repu. Ma znam, prikladnije bi možda bilo to sunce u glavi, ali eto... kada se već oko stražnjice i oko rime cijela večer vrti, neka sunca i u repu. Neka sunca i po svijetlu i po mraku. Kud ćeš veće sreće.

I tako je stvarno bilo, te tople i znakovite večeri, koja zaslužuje trag u vremenu. Trag za bolje i zdravije sutra. Vjerujem.

Oznake: život, Čudo, medić, znak, PROVIDNOST, Zdravlje, Bolest

Od malih nogu slušamo riječi naših bližnjih. Upijamo njihove misli i vjerovanja. Bilo vlastite ili generacijski prenesene, sasvim svejedno, uz njih rastemo i stasamo. Uz mnoge mudrosti i mudrolije, poslovice i uzrečice, pa i poštapalice. I tko će znati, koliko se toga zaboravi, koliko prođe mimo nas, koliko nas ostavi ravnodušnima. Dok nam se, s druge strane, neke riječi tako duboko ukorijene u pamćenju, da nas sam spomen na njih, trenutno teleportira, i pred nama zorno oživi i lik i glas.

Glavni lik i zvijezda vodilja ove moje štorije o zapuštenoj didovini, bila je iznimno uredna žena, koja je puno polagala na čistoću i higijenu. S koliko je samo pažnje i ljubavi njegovala i svoje cvijeće, teško se da opisati riječima. A kako se tek umjereno ponašala i izražavala, da samo znate. Zato i ne čudi, što je pamtim po nekim riječima i mudrostima, koje nikada kasnije, u životu, od nikoga drugog više nisam čula.
Pa, pogađate onda, od koga potječe i ova ...Čistoćo, Bog te ljubi!..., iako ne znam, je li baš izvorno njena, ili je i ona, riječju i djelom, uz nju odrasla.

I treba li se onda čuditi, da me ova Blogerska nagradnjača, sa Čistoćom u glavnoj ulozi, vratila više od pola stoljeća unatrag, i oživila davnu uspomenu. Naslov mi je, dakle, kliknuo u trenu, ali i ideja, da ovu nesvakidašnju uzrečicu zabilježim i otrgnem zaboravu.
Ali, život lopov, drugačije je izmišao karte, pa se u tu zamišljenu božansku čistoću, s noći na jutro, s nedilje na ponediljak, baš onako zlo i (na)opako, kao grom iz vedra neba, umiješala i druga strana zdravlja. I potpuno (mi) izmakla tlo pod nogama.

Pa, suočena s naličjem zdravlja, tako naglo i nimalo bezazleno, pokušavam dokučiti... što sad čistoća ima s tim... sa zdravljem, mislim... A tko li je tvorac ove poznate ...Čistoća je pola zdravlja... nije važno, ali ni posve jasno, jer, sve više vrijedi i ova ...Čistoća je pola bolesti... Pa bi neki sad, zlobnici ili šaljivdžije, spomenuli još jednu iz naroda ...Ni'ko nije od smrada umra', ali od promaje je...

Aha, već vidim da kreće ukrivo, pa pustimo mudrovanje, i životu se okrenimo. U njemu se ogledajmo. Onom jučerašnjem, i ovom današnjem. Kada mi se već, i desetljeća i stoljeća, prešetavaju blogom lako, što ne bi i "čistoća sa smradom" prošetala malo, i pokazala sva svoja lica i naličja.

„U nekim razdobljima povijesti vonj neopranog tijela bio je posve normalan, a mnogima čak erotičan: “Vraćam se sutra u Pariz. Ne peri se”, napisao je Napoleon Jozefini u glasovitoj poruci. Danas Amerikanac ne može izaći iz kuće ako se nije istuširao i dezodorirao, francuski plemić iz 17. stoljeća smatrao je kako je dovoljno svaki dan promijeniti košulju, no tijelo mu nikad nije došlo u dodir s vodom i sapunom, dok su se stari Rimljani svakodnevno satima natapali i strugali u kupkama - ali bez sapuna i u društvu.
Iako se danas uglavnom misli da se ljudi nisu temeljito prali sve do 20. stoljeća, kad su novi higijenski standardi srezali bolesti i produljili životni vijek, to nije sasvim točno. Mnoge su drevne kulture inzistirale na čistoći - na svoj način.“

O kvantitetu čistoće ne bi ni riječ. Tko se kako i koliko pere... kako često održava higijenu tijela i duha... koliko pazi na sebe i oko sebe... nisu moja posla, da sudim, niti kudim. Jer, uvijek je bilo, i biti će, raznoraznih "elizabeta", "napoleona", "plemića", ali i "bolesnika". Jedan miriše, drugi smrdi, treći, opet, nit' miriše, nit' smrdi. I tako u krug. Odvajkada su ljudi vonjali tako. Različito.
Samo mislim, kako je u svemu tome, ovaj današnji ljud, na svim poljima i poljanama života, maksimalno već zaluđen i izluđen. Uključujući tu i čistoću, jer... sve manje zna, koliko zagađuje pod krinkom čišćenja, i koliko se truje pod krinkom pranja.

O kvaliteti bih već rekla koju, iz vlastitog iskustva. Prirodne sapune "Sapunerija Rustika" koristim dosta dugo, i isprobala sam više vrsta, ali najvjernija ostala sapunu od MED-a (Honey). On se pokazao najbolji za moju, od glave do pete, najblaže rečeno, suhu kožu. Počela sam s pranjem ruku, i promjena na bolje je uslijedila brzo. Krema za ruke, ranije neophodna poslije svakog pranja, gotovo da mi više nije ni trebala. Koristim je, dakako, uglavnom 48-icu, ali mi nije neophodna kao prije. A otkad sam počela koristiti MED i za tuširanje (uz neke šampone), efekat je gotovo isti. Ni traga onoj ranijoj suhoći, i svrbežu kože nakon pranja, koja je, u roku odmah, vapila za kremom ili mlijekom za tijelo. Što masnijim, to boljim. Koristim ja i to, nije da nisam, najčešće dječjih marki... Hipp i/ili Babylove.

I tako, kvaliteta (nam) je sve više na cijeni, što je manje ima(mo). I vrijedi, barem kada su prirodni sapuni u pitanju. Uostalom, (iz)računajte sami... kreme i šampone na jednoj, i sapune, na drugoj strani.

Eto, budite mi čisti i zdravi!... budite prirodni!... i iznad svega, budite umjereni!...

Oznake: čistoća, Zdravlje, kvaliteta, umjerenost, prirodni sapuni