ZAPUŠTENA DIDOVINA

... odmori, kamena, zaslužila si... ... ...

Oznake: ljubav, romantika, Mašta...., vjera, strah, snovi, želja, osmijeh

Najkraći rezime prethodnog posta bi bio: ako nas "drma" stres, "drma" nas povišeni kortizol, a pošto je on dirigent hormonskog orkestra, u slučaju bilo kakvog disbalansa hormona, njega prvog treba uravnotežiti. "Uvijek prvo uravnotežite kortizol" tim riječima su vrhunski svjetski stručnjaci učili dr. Toljan, tim riječima Ona (knjigom) uči nas.

Problem je "samo", što konvencionalna medicina o njemu gotovo da i ne vodi računa, pa ga u pravilu i ne kontrolira. Treba čuti moje iskustvo, koje dodatno dokazuje čuđenje i neobičaj takve kontrole.
Nakon svega što sam odbolovala i preživjela prošle godine, ali i prvi put u svom životu, vadila sam kompletnu hormonsku sliku, uključujući, naravno, i kortizol. Na dva mjesta, sa ukupno uzete tri bočice krvi, jedva sam čekala nalaze, da vidim hoće li se potvrditi riječi dr. Toljan, koje bi do kraja rasvijetlile misteriju moje "bolesti". Srećom, nije bilo šanse da odem kući s nepročitanim nalazima, pa sam si našla malo intime, da ih pogledam na licu mjesta. I dobro da jesam, jer se trebalo vratiti na šalter. Kako u nalazima nisam uspijevala "dešifrirati" kortizol, odem kod sestre za pomoć. Vrti, gleda, traži, tri skačena lista, i odrešito će mi... nema vam tu kortizola... kako nema... pa nema, nije bio na uputnici... provjerite, bio je na uputnici... pa, gdje ste vadili krv... dvije bočice na nuklearnoj, jednu tu, kod vas... ovdje se ne vadi krv, niste mogli tu... pa valjda toliko znam, ovdje sam vadila... pričekajte... i nestade netragom, da bi se vratila nakon 10-ak minuta sa četvrtim papirom u ruci... nalazom kortizola, dakako.

Možda sam jedina osoba na svijetu, koja je, dočepavši se dragocjenog papira, gotovo skočila od sreće, držeći u ruci više nego katastrofalan nalaz:
kortizol-jutro 903,00 ... referentno područje 138-699 nM
kortizol-popodne 568,00 ... referentno područje 69-345 nM

A zašto je baš taj nalaz do kraja rasvijetlio moj slučaj, objašnjavaju slijedeće riječi dr. Toljan, i to je jedini citat, koji ću upotrijebiti iz knjige, i s time završiti ovu, najvažniju, fazu nastavaka. A svi koji su pratili moj slučaj od početka, lako će povezati, šta je uzrok, a šta posljedica.

Citat iz knjige dr. Sanje Toljan "Čudesna moć hormona":

... "Povezanost kortizola i hormona štitnjače jedna je od najmoćnijih povezanosti u tijelu. Naša će štitnjača raditi dobro samo ako nam je kortizol dobro uravnotežen, no ako s kortizolom imamo problem, možemo imati problem i sa štitnjačom, odnosno možemo imati simptome slabog rada štitnjače. U takvu slučaju slab rad štitnjače ne treba liječiti uzimanjem hormona štitnjače, u suprotnom ćemo se osjećati još lošije. Ono što trebamo jest uravnoteživanjem kortizola postići da nadbubrežne žlijezde ojačaju te da se takav pozitivni pomak odrazi i na štitnjaču. Pojednostavnjeno, štitnjača se razboljela zbog poremećenog kortizola, pa nije opravdano da liječimo nju, nego valjda uzrok – kortizol"...

... sve dalje je pjesma...

Oznake: kortizol, štitnjača, Zdravlje, Bolest, dr. Sanja Toljan, čudesna moć hormona

Bez opisa konkretne pomoći dr. Sanje Toljan, koja je svojom knjigom "Čudesna moć hormona"... vrijedi ponavljanja... sve nejasnoće pojasnila, na sva važna pitanja odgovorila, a sve sumnje i pretpostavke potvrdila... cijela bi priča oko zdravlja/bolesti moje štitnjače ostala nekako nedorečenom. Tu nekakvu poantu, ili rasplet, nikako ne i kraj, najteže mi je sad formulirati, a da ne otiđem preduboko i preširoko, u komplikaciju i dosadu, ali nema mi druge. U neslanoj spizi ni šušta ni gušta, a vidite i sami, po naslovu, da smo došli do soli. Pa da pokušam, svojim riječima (bez citata), metodom usporedbe. Neka kazuje moje iskustvo, nadograđeno i pojašnjeno neupitno znalačkom knjigom.

Na samom početku, puno, ako ne i sve, govori već tvrdnja dr. Sanje Toljan, da bi barem polovica pacijenata, od gotovo četrdeset posto stanovništva, koje ima problema sa štitnjačom, svoje probleme mogla riješiti pravom informacijom, bez uzimanja hormona.

Medicinski, ili bi bilo ispravnije reći, znanstveno, nisam sigurna, dio hormonske slike unutar našeg tijela stoji ovako: zdrava štitnjača proizvodi hormon T4 (koji se u tijelu pretvara u T3), a sve to pod nadzorom mozgovnih "šefova" - hipofize i hipotalamusa, i njihovog hormona TSH. Ali, mozak "dirigira" cijelim "orkestrom" hormona u našem tijelu, ne samo štitnjačom, što je od presudne važnosti za naglasiti. Nije štitnjača nikakav "padobranac" u ljudskom tijelu, da (ne)radi sama za sebe, a klasična je medicina, ipak, tako gleda i tretira. Neovisno o ostalim hormonima.

U mom slučaju, prije dijagnoze i terapije, hormon TSH je bio povišen, a hormoni T3 i T4 uredni. Medicinski je štitnjača bolesna, jer uzima u obzir TSH, a dalje samo njega i kontrolira. Ja ni danas ne znam, koja je njegova granica "presudna" za određivanje dijagnoze i terapije, ali znam, da mi je bila čudna "presuda" samo na osnovu tog i takvog TSH, koji je meni, u samo četiri dana, pao za više od 5 jedinica (sa 14,83 na 9,12). Meni su, dakle, "presudili", i to za cijeli život, sa TSH 9,12.

Upotrijebila sam izraz "šef", kojeg se sjećam još s početka, kada se moja doktorica i moje drago "rame za plakanje", trudila što jednostavnije mi pojasniti stvar... kao, šef iz mozga viče na štitnjaču, da treba raditi bolje... koliko god mi se kasnije, analizirajući svoje nalaze, nametalo pitanje bez odgovora... zašto moji šefovi viču na štitnjaču, kada ona proizvodi hormona koliko treba?... Bilo mi je to, jedno s drugim, kontradiktorno, ali tko da mi odgovori?

Knjiga je dala smisao i odgovor na sve, pa i to. TSH je nepouzdan test, u prilog čega je napisano puno toga. Dvije osobe sa istom razinom TSH mogu reagirati potpuno različito. A takva medicinska praksa, koja uzima u obzir samo TSH, rezultat je dogovora liječnika. Pa, može li jasnije i jednostavnije? Možemo se jedino pitati, zašto je još uvijek tome tako, i zna li odgovor samo vjetar, ili ga možemo naslućivati i mi?

Zašto moji šefovi viču na "jadnu" leptiricu-štitnjaču, odgovor je i opet iznjedrila knjiga, u prilog tvrdnji, da nijedan hormon (ne)radi neovisno, već u suglasju s drugim hormonima. U hormonologiju se, nakon šefova, upliče "prvi ispod", dirigent, kako ga zove dr. Toljan, pa ako on nije priseban, i dalje ništa od dobre svirke.

Ako do sada niste čuli za toga "gospodina s palicom", imenom i prezimenom zvanog, Hormon Kortizol, pa ako vam još i liječnici nisu nikada kontrolirali njegove neslućene visine, dobro došli u društvo neznalica, s Kamenom na čelu.

Ako, dakle, ne znate tog "gospodina Korti-ja", ali ste zato upoznali Stres Svagdašnji, pa znate kako taj "drma", ali ne znate ni gdje ga (pro)naći, ni kako mu glave doći, dobro došli opet u društvo neznalica, s Kamenom na čelu.

Pardon, ispravak krivog navoda... u društvo neznalica, s Kamenom na čelu, do jučer... presudno je ovo... do jučer... jer, kako rekoh, čudesnim udarcem knjigom u glavu, zaokrenuo se moj svijet naglavačke, pa sam izašla iz tog neznalačkog društva. Dr. Sanji Toljan budi hvala!

"Nije sramota ne znati, sramota je ne znati, a praviti se da znaš" Lav Nikolajević Tolstoj

... ipak će trebati nastavak nastavka ...

Oznake: čudesna moć hormona, dr. Sanja Toljan, Zdravlje, Bolest, medicina, štitnjača

"Knjige su ključ do blaga mudrosti; knjige su vrata u zemlju užitaka; knjige su staze koje vode prema gore; knjige su naše prijateljice." ... Emilie Poulsson

"U najboljim knjigama autori nam se obraćaju, daju nam svoje najvrijednije misli, i izlijevaju svoju dušu u naše. Hvala Bogu na knjigama." ... William Ellery Channing

I ja kažem... Hvala Bogu na knjigama... neka me i sad lovi osjećaj, da su vjernije one meni, nego ja njima, i da su, ne jednom, same našle put do mene, baš kada je trebalo.

Moglo bi se reći, da me čudesna knjiga udarila u glavu, ako me je, svojim tekstom i osobnim neznanjem, uzdrmala iz temelja, mada sam debelo zagazila u drugu polovicu ovozemaljskog života.
Najveće hvala pripada mojoj sjajnoj Doktorici, za preporuku, jer da nije bilo tako, moguće bih još tražila izlaza i rješenja svojih muka. Liječnici obiteljske medicine, a ujedno i velikoj i mudroj Ženi, koja se, na kraju, pokazala specijalistom nad specijalistima, a da ni jednom riječju ili postupkom nije izašla iz okvira svojih ingerencija. Ja to danas, s višemjesečnim odmakom vremena, tako vidim, i cijenim još više. Znala je moju "povijest bolesti", ali je imala i dovoljno sluha, razumijevanja i skromnosti, da bi njene riječi na koncu... sve je u redu, nemate se za šta opravdavati... došle kao melem na ljutu ranu.
Odluku sam ionako već donijela sama, jer drugačije niti nije moglo biti. Koliko god zadnji u lancu i znanju, nitko drugi neće, umjesto pacijenta, na sebe preuzeti odgovornost. Ni za neposluh, ni za štetu. Pa ti pij ili ne pij, ali treba bar toliko znati, da je sve na vlastitu odgovornost.

A onda, hvala Bogu na Sanji, Doktorici i Ženi znakovitog imena, koja je svoje znanje i iskustvo podijelila sa cijelim svijetom. Napisala je čudesnu knjigu, punu (medicinskog) znanja i (životnog) iskustva, a opet toliko razumljivu i intrigantnu, da zadrži pažnju čitatelja do zadnje stranice. I da ga vrati natrag, i po više puta, da sakuplja i upija vrijedne savjete za bolji i zdraviji život.
Bog joj dao zdravlja i sreće! A niti ne zna, koliko mi je pomogla, i koliko sam joj blagoslova udijelila. Niti ne zna, koliko sam u nju zaljubljena na neviđeno. A mislila sam, mislim još, napisati joj (ljubavno) pismo, pa evo, pišem ga javno. "Šta zna Bog, neka zna i Svijet", znala je živjeti i govoriti moja majka, ma koliko nas obje, zbog te navade, život znao "klepati po ušima". Pa, tko još voli ćuti, da je gol. Ne volim ni ja, ali držim da je širina uma presudna za cijelu paletu reakcija u takvim trenucima. Odlutah, da.


Promocija knjige "Čudesna moć hormona" dr. Sanje Toljan

Kada sam pročitala knjigu, kao da sam pročitala Sveto Pismo. Zaokrenuo se Svijet, udružila se Zemlja s Nebom, Sunce s Mjesecom, Anđeo s Vragom, Svemir sa Mnom, i ništa više nije bilo isto. Tama u kojoj sam tapkala, svakim se slijedećim pasusom, sve više razilazila, i na koncu osta' samo svijetlo. Mogla bih citirati sad puno i previše, i baš uz moj slučaj vezano i svezano, zato je bolje ništa. Dovoljno je reći, da su mi se sve nejasnoće pojasnile, da su sva važna pitanja dobila svoje odgovore, a sve sumnje i pretpostavke, svoju potvrdu. Hvala ti, Sanjo, što postojiš!

Ako već niste, pročitajte! Svakako pročitajte! Meni nije priša kupiti je, ali budem. Sigurno budem. Da mi stoji na kantunalu kao podsjetnik života i smrti. Da mi stoji na kantunalu, kao uputstvo za sretniji život. I koliko god sklona bila, vjerujte, ne pretjerujem. Ni sama ne znam, kolikima sam je, do sada, preporučila, i nikoga nije ostavila ravnodušnim, dapače, zdrmala je svih. Zbog ogromnih rupa u znanju, valjda. Ja bih joj, recimo, skromno dodala podnaslov... "Uputstvo za korištenje ljudskog tijela"..., koja, kako to i doktorica spominje u knjizi, dobivamo za sve i svašta, ali ne i za dobivanje Života (Tijela) na dar.

Zašto ništa od toga nismo znali do sada?... pitanje, koje se jednostavno nametne samo po sebi, da bi ga slijedila i druga... zašto nam o tome nitko nikada nije (medicinski) govorio?... ne ide li moderna medicina sve naopačkije, putem bolesti, umjesto putem zdravlja?... zar nije prvi učitelj, Hipokrat, u kojega se medicina još uvijek zaklinje, rekao: "Neka hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana"?... nije li u tome sažeta sva mudrost života i smrti?... koliko smo daleko zabrazdili od tog učenja, i ima li nam povratka?

... nastavlja se...

Oznake: dr. Sanja Toljan, čudesna moć hormona, život, Zdravlje

More, sunce, ljeto, na vratima je sve to, i baš me veseli. Život me već dugo veseli, a i sin će brzo doma. Iz ljeta u ljeto, eto. "Da je to meni" kaže mu pape.



Pa, kad je dobro on, dobro je sve, a i ono šta nije dobro, bi'će. U glavi sam sjajno, u tijelu nikad vitalnija, još kad bi me manje salijetali pitanjima o kilaži, ali dobro je i to. Shvaćam potpuno zabrinutost i dobronamjernost, jer... i ja bi se, valjda, u obrnutoj situaciji, ponašala jednako.

Iz današnje perspektive, a poznavajući samu sebe, ne malo se čudim količini strpljenja, koja mi je trebala, da kontru zamijenim kontrom, a koja dodatno govori o razmjerima moje tromosti i nebrige, ali i sposobnosti ljudske, da brzo ostavi iza sebe, i krene naprid. Trebalo je, eto, na koži osjetiti tu tanku i hladnu oštricu, što život nam od smrti dijeli, da bi se mozak probudio, srce zaigralo, a nova krv tijelom prokolala. Trebalo je tako, i ne žalim ni malo za "prolivenim mlijekom", jer je i ovaj put izašlo na vidjelo, da je svako zlo za neko dobro, i da je život istinsko čudo. Čudo beskrajno i bezvremensko, u što ne bi trebali imati ni trunke sumnje, jednako kao ni u savršenstvo funkcioniranja ljudskog tijela, koje ima tendenciju prirodnog iscijeljivanja. Samo da nas je itko ikada, kroz život, uputio, kako da mu ne narušavamo sklad. Ili, kako mu ga vratiti, ako smo ga već narušili.

Sveznajući gugl-fejs-internet, što god i kako god, ni malo mi nije olakša(va)o nezavidnu situaciju, samo mi je napunio glavu kontradiktornostima i reklamama, da sam svakim danom u svakom pogledu sve više nazadovala. Očito je i taj net sve manje znalac, a sve više bombarder i reklamer, da ne pričam sad o onima... zdravo ovo-zdravo ono... a šta više zdravlja-to više trovanja...

Jedini trak svijetla, na koji sam, u počecima, naletila, bio je intervju sa uvijek dragom i simpatičnom novinarkom i sugrađankom Nadom Šurjak, u kojoj sam našla prvog pravog istomišljenika, koliko god nam situacije bile različite. Intervju sam progutala u dahu, iz rečenice u rečenicu se sve više čudeći tolikom preklapanju misli, a nakon zadnjeg pasusa sam doslovno sklopila ruke u molitvu... Imaš problem koji godinama nastaje, dođeš liječniku koji ti dade tableticu i to bi, kao, trebalo nestati u jedan dan. I trebao bi ozdraviti. To čak i ne zvuči logično!...

... Hvala Bogu na Nadi i nadi... ako ništa, barem nisam sama...

... nastavlja se...

Oznake: nada, Zdravlje, Bolest, štitnjača, medicina

Jučer sam trebala biti na Vilaji, dalmatinskoj planini, a kako je kiša poremetila planove, zabavljala sam se kućnim aktivnostima i sladila kuglicama bez šećera, koje znam napraviti onako napamet, da svaki put ispadnu drugačije. Ovisno o raspoloživom materijalu i inspiraciji, jer, varijacija na temu je bezbroj, a mogućnost greške gotovo da i ne postoji.



Pripremim suhe i mokre sastojke, suhe više izrezuckam nego smiksam, jer ih volim osjetiti pod zubima, mokre samo rastopim, pa sve to rukama lijepo povežem, i gotovo... ako vam nije do izgleda i serviranja, možete i tako jesti.
Najjednostavnije je smjesu razvaljati ili rukama ispritiskati na tanje, na škrovadi, između masnog papira ili prozirne folije, pa ostaviti neko vrijeme u frižideru, a onda... možete rezati nožem, izvlačiti nekakvim modlama za kekse, posebno ako je smjesa smiksana usitno, možete kako hoćete. Jako zgodna stvar, čini mi se, za zabaviti klince i klinceze, da "mijese" što vole, a možda i za roditelje, da im "podvale" što ne vole. Jedna je to od varijanti energetskih pločica, pod tim nazivom su barem razvikane i daleko popularnije.

A nuspojave... ma ne, nemaju kuglice ništa s tim. Možete ih jesti koliko hoćete, čak vjerujem da se od njih nećete ni udebljati. S nuspojavama nastavljam priču o dijagnozi i terapiji za štitnjaču, i mislim na tablete, naravno. Svaka tableta, crno na bijelom, ima moguće nuspojave, i to popriličan broj. Svi to znamo, samo ih ne čitamo baš. A upitno je, i kakva smo sve stanja spremni uzeti zdravo za gotovo, bez da i promislimo na mogućnost nuspojave nekog lijeka. Nisam ja ništa drugačija, možda sam samo bila sretnija, što sam ih kroz život malo i ništa pila, a ujedno bila i njihov žestoki protivnik. Pa su mi ove sada, hormonske, naplatile za sve.

S kraćim pauziranjem, pod terapijom sam bila nešto manje od godine ipo, a ako oduzmem i prvih par mjeseci, kada nisam osjećala nikakve razlike na gore, recimo da se sve loše kod mene izdogađalo kroz tu jednu godinu, prošlu. Na leđa sam "nakalemila" puste boljke, i čitavu sam se godinu "vucarala" po doktorima, da bi, nakon svega, u ovoj, još "popravljala štetu" i "vraćala se u livel".

Krenulo je posve bezazleno i nepovezivo, s gljivicama na nožnim palcima i medicinskom pedikurom, koja mi je "pojela" dosta para, dok se nisam sjetila, glupača, uzeti uputnicu za dermatologa. Nedavno me endokrinolog-ica prekinula i na sam spomen, kao... šta to ima veze... i izbila mi mogućnost da išta dalje kažem. Toliko o specijalistima, koji nisu u stanju ni saslušati, a kamo li ispitivati i istraživati. Kao da bi i ja sama spominjala te "nesretne" gljivice, da je na njima i ostalo. Ali, u kompletu s ostalim, danas mi sve ima veze.
Kad su se, ubrzo, pojavili ginekološki problemi, već sam krenula povezivati dva i dva, i sumnjati da mi je terapija tek ozbiljno "pobucala" hormone.
Kroz to vrijeme se počela javljati bol u lijevoj nadlaktici, onako "iz čista mira", nešto manjeg intenziteta i u desnoj, pa je trebalo jovo nanovo po doktorima. Po sistemu "plaćaj ili čekaj", kako to već ide, ultrazvuk je trebalo platiti ili čekati lipanj ove godine (taj termin čuvam za kontrolu, kad sam već onaj prvi debelo platila). I tako, nakon rtg-a i ultrazvuk-a s pregledom, postavljena je dijagnoza - ruptura lijeve tetive – na pitanje uzroka slijedi odgovor... a gospođo, tetive se troše... pa nije imalo smisla ništa više ni pitati. Nedavno sam odradila i fizikalnu terapiju, i to je to.
Sve boljke je pratilo lagano mršavljenje, mimo moje volje i uz jednaku prehranu, naravno. Pa je vremenom spalo nekih četiri-pet kila, što u svemu može biti najminornije, ali je očiti znak urušavanja organizma. Zar nije? Znam, mnogi bi skratili muke s debljinom, ali, neka se ipak drže dalje od mog primjera.
Sve se odvijalo u kontinuitetu, i relativno brzo, pa je tako, na mala vrata, stigla i nesanica, od koje nikad nisam patila. Eto, i ona "pala s neba", a kao točka na i, u svom najgorem obliku, kulminirala je one noći pred Sve Svete, kada je malo falilo da nazovem hitnu. Jer me, popraćena neopisivim nemirom u grudima i hvatanjem zraka, kao da mi je netko bacio ogroman kamen na prsi, digla iz kreveta, da usred noći kuham kamilicu i šetam po kući kao duh.


Davor Radolfi - Neka živim, kako živim

Te noći sam se sama sebi zaklela, da sam popila zadnji euthyrox, i ostajem pri tome. Pa, neka bude kako mora biti. U mojim i Božjim rukama. Šta sam trebala? Šta sam drugo ili drugačije mogla? Kad medicina priznaje samo to? Jesmo li jedinke, ili smo roboti? Je li moguće, da ijedna tableta pomaže jednako milijunima ljudi, a da baš nikome ne šteti? Jesam li ja ta jedina?

Oznake: Zdravlje, Bolest, štitnjača, hormoni, hipotireoza, medicina, tablete, euthyrox, nuspojave

Tko god je bio u situaciji, da se "lomi" između kontradiktornosti svog uvjerenja i mišljenja medicine, po pitanju vlastitog zdravlja, taj će znati koliko je teško uopće i razmišljati o nekakvoj takvoj odluci, a kamo li još biti prisiljen donositi je. Jer, ići kontra liječničke dijagnoze i terapije, ne da nije lako, nego je grozno. I koliko god će sad mnogi, onako na prvu, promisliti i reći, kako je pacijent neznalica, i kako niti nema druge mogućnosti, do li bespogovorno slušati liječnika, vjerujte mi, nije sve tako jednostavno, niti je crno-bijelo.

Nikad u životu nisam išla kontra liječnika, niti sam u snu mislila da ću o tome ikada i razmišljati. Ako mislite, da nisam trebala, ma vraga nisam. Trebala sam ih svojevremeno i tužiti, još tamo onih davnih godina, kada se nije smjelo ni pisati, a kamo li tužbe dizati. Nakon što su me, kao mladu i zdravu, ipak "samo osakatili", pa sam još i dobro prošla. Uz jake saveznike, zdravlje i mladost, nekako sam već preživjela, a kasnije ih, srećom, nisam puno trebala, ali sam ih i maksimalno izbjegavala.

Nikad u životu nisam išla kontra liječnika, makar su me tada "gotovo i ubili". Pa tko bi se usudio. Rijetki bi možda lakše, ja nisam imala hrabrosti. Bilo je tako lako i normalno, ići kontra sebe i svoje sumnjičavosti. Kontra svog dubokog, ali neznalačkog, uvjerenja, od samog početka, kako ja zapravo znam šta kod mene ne valja, i šta trebam (iz)liječiti, ali... nitko to, pobogu, ne liječi... nije ti to, kvragu, nikakva prava bolest... daj, čini kuco, i ne budi luda... da je to bolest, onda bi je i medicina spominjala i uzimala u obzir... Pa, nakon šta dobro klepiš sebe po glavi, i utišaš te svoje buntovničke glasove, kreneš lijepo i poslušno po medicinskim uputama, tješeći se, uz put, ispraznostima... pa, ako već ne znaju objasniti, valjda ipak znaju šta rade... ako su detektirali (samo) štitnjaču, valjda je to to... nije se s tim igrati... i tko sam ja, da pametujem specijalistima i struci...

Pa sam tako, ronzajući u sebi, s vremena na vrijeme lakšala dušu i svojoj doktorici, koja me jedina znala strpljivo i vjerno (sa)slušati, razumijeti, pa na vrijeme i pomoći, koliko je to već bilo u njenoj moći. Kontra svog uvjerenja i razuma, uredno sam ispi(ja)la svoje doze, prepis(iv)ane po mišljenju specijalista nuklearne medicine, na neviđeno, ali svakom kontrolom sve veće. Pa sam tako, od početnih 50 mg, kroz godinu i par mjeseci, došla do 88 mg, a da ni danas pojma nemam, zašto i na osnovu čega, kada su hormoni štitnjače (uz tablete) uglavnom bili uredni. Pa onda, i te čudne doze - 62,5 mg sa obaveznim kidanjem tabletice po pola (savjet slabovidnima: obavezno nabaviti povećalo)... pa 88 mg... podsjeti me to na ove naše cijene u marketima, s obaveznih 99 lipa. Protumači li te miligrame itko, ikada, ikome? Ili je samo meni sve to nekakvo nepotrebno cjepidlačenje, pametovanje, ili što?

Pa sam tako, uz sve više nejasnoća i nelogičnosti, ujedno se ne osjećajući ništa bolje... pa, pobogu, od čega sam se ja to i trebala osjećati bolje?... uporno uzimala terapiju, kao zadnja ovca, unatoč što sam se, vremenom, počela osjećati sve lošije, i gomilati jednu boljku na drugu, u skladu s polaganim, ali sigurnim, urušavanjem cijelog organizma. Sve dok sudbina nije umiješala svoje prste, i prelila čašu straha, slučajno ili ne, taman pred Sve Svete.

Događa li nam se, doista, onako kako mislimo?

... nastavlja se...

Oznake: Zdravlje, Bolest, medicina, štitnjača, hormoni