Moj lipanj je zapravo započeo, ni Beogradom, ni Velebitom, već Bosnom i Hercegovinom, točnije, Hutovim Blatom. Park prirode Hutovo Blato nalazi se na jugu Hercegovine, u tipično kraškom ambijentu, sa lijeve strane rijeke Neretve. Od davnina je poznato kao zelena oaza, sa obiljem vode (čak 6 odvojenih jezera), u kojoj je uvjete za život našao veliki broj biljnih i životinjskih vrsta. Jedinstvena je submediteranska močvara u Europi, a rijetka su mjesta na svijetu, koja na tako malom području (7.411 ha) imaju tako veliki broj vrsta.

Koliko god na prvu nepovezano, podsjetila me na to današnja blog-priča o životu pčela, na koje bi se doista trebalo ugledati. Poznata je ona, vrijedan kao pčela, ali, jeste li znali... piše na jednoj od tabli s Hutovog Blata, koje inače volim uslika(va)ti... da za jedan kilogram meda pčele moraju posjetiti 4 milijuna cvjetova i preći put 4 puta duži od zemljinog opsega...

Oznake: Park Prirode Hutovo Blato, vrijedan kao pčela, priroda, suživot

Svuda pođi, ali kući dođi, potpisujem ili starim, makar stoji i jedno i drugo. Splitom u prolazu, internetom još i manje, tako mi je nekako proletio cijeli ovaj lipanj, mjesec poseban, mjesec u znaku zlatne ribice. Ribice od dvije želje.

Poklonila sam si ljubav, i vratila se kući, sretna, ispunjena, zadovoljna. A duša došla moru svome, da mu kaže, da mu šapne... da krasno je bilo baš sve, pre-krasno, ali, ono je srcu najdraže i najljepše, i nema tog raja zemaljskog, za koji bi ga htjela mijenjati.

Ljeto će još trajati, ljubav ću mu vratiti, u to sumnje nema. Pa sam već jutros, eto, otvorila pravu sezonu kupanja. Ono svibanjsko prošetavanje i isprobavanje temperature mora, malo do lakta, pa malo do koljena, kupanja nije ni čulo ni vidjelo.

Imala sam dvije želje. Već duže vrijeme. Ajmo to tako reći, jednu rodbinsko-turističku, drugu planinarsku. Pa se, eto, u kratko zgusnule baš obje, a još stigoh, u međuvremenu, i sina vidjeti i izljubiti pred let za Pariz.

Dugo sam obećavala, sebi prvenstveno, susret s dragom i bliskom rodbinom, na "njenom terenu", u Beogradu. Barba nas je odavno napustio, a teta će za koji mjesec napuniti devedeset. U glavi tako bistra i razumna, da nije teže pokretna, bila bi k'o curica. Još sebi sjutrom kavu kuha (pomoću kuhala za vodu), još ćerki suđe opere, još se sama svlači i oblači, pere i njeguje, bez ičije pomoći. Pa, kad su krenule priče i crtice iz prošlosti i zajedničkih ljet(ovanj)a, čitav jedan život se otvorio u kaleidoskopu boja, i nigdje kraja, nigdje konca. Tako vremešna, a tako vedra i široka duha, čudo jedno. Napričali smo se, ismijali, isplakali. Što od sreće, što od tuge, jer, od toga i jeste ispleten život cijeli. Svačiji.

Bio je to put od srca srcu, a za potvrdu dobih i srce u šalici kave .

Budem se još vratila Beogradu, sa još malo sličica, a sad idemo na drugu želju, planinarsku. Planinari bi rekli, tko nije prošao Premužićevom stazom, kao da i nije planinario. U rujnu ove godine punim četiri godine planinarenja, pa sam, izgleda, osamdeset i trećom turom, rutom od Zavižana do Rossijeve kolibe i natrag, tek sad dobila status planinara .

A nije slučajno, ne, ne vjerujem više u slučajnosti , da mi je planinarski dnevnik sa Premužićevom stazom na naslovnici, ležao doma prazan, Bog zna od kada, i da sam tek sada pobrojila sve izlete unatrag, i na 83. stranici polupala pečate sa Zavižana i sa Rossijevog skloništa ... čak tri ukupno, za početak više nego dobro .

Pa da, ovaj pametnjaković mi je poremetio raspored slika (minus fotogalerije), ali dobro. Budem se još vratila NP Sjeverni Velebit, Premužićevoj stazi, i još mnogočemu zanimljivom, što smo uz put posjetili i vidjeli. Za sada toliko.

PS. Pokloni si ljubav, da bi (ras)tjer(iv)ao mržnju oko sebe. Daj si mira i blagosti, da bi (u)blažio gnjevne i nemirne. Nađi si izvor sreće, možda mnoge nesretne preobratiš. Kako siješ, tako žanješ. To vrijedi i za ljude. Osjećam... vjerujem... ili (samo) ludim... kako... mijenjajući sebe, mijenjam i druge. Jer... ljudi se ponašaju onako, kako ih naučimo... kako im dozvolimo... koliko se ispružimo... i prema sebi, i prema drugima... a svi imamo dovoljno trauma i predrasuda iz prohujalog životnog puta, po kojima valja (pro)čeprkati, u potrazi za djetelinom s čet'ri lista... ili slamkom spasa... uz put, birajmo dobro društvo... .

Oznake: NP Sjeverni Velebit, Premužićeva staza, Zavižan, Rossijevo sklonište, Beograd, ispunjene želje