Moj lipanj je zapravo započeo, ni Beogradom, ni Velebitom, već Bosnom i Hercegovinom, točnije, Hutovim Blatom. Park prirode Hutovo Blato nalazi se na jugu Hercegovine, u tipično kraškom ambijentu, sa lijeve strane rijeke Neretve. Od davnina je poznato kao zelena oaza, sa obiljem vode (čak 6 odvojenih jezera), u kojoj je uvjete za život našao veliki broj biljnih i životinjskih vrsta. Jedinstvena je submediteranska močvara u Europi, a rijetka su mjesta na svijetu, koja na tako malom području (7.411 ha) imaju tako veliki broj vrsta.

Koliko god na prvu nepovezano, podsjetila me na to današnja blog-priča o životu pčela, na koje bi se doista trebalo ugledati. Poznata je ona, vrijedan kao pčela, ali, jeste li znali... piše na jednoj od tabli s Hutovog Blata, koje inače volim uslika(va)ti... da za jedan kilogram meda pčele moraju posjetiti 4 milijuna cvjetova i preći put 4 puta duži od zemljinog opsega...

Oznake: Park Prirode Hutovo Blato, vrijedan kao pčela, priroda, suživot

Kamena je prošle nedjelje bila malo preko gran(ic)e. Prije sunca ustala, i pod punom se planinarskom opremom uputila na Sukoišansku. Sakupilo nas se 30-ak ornih, pa krenuli, ni manje ni više, nego put malog sela Zahuma u Ramskoj općini, susjedne nam Bosne i Hercegovine.



Dom Dive Grabovčeve s brončanim kipom i spomen pločom, otvoren je pred nešto više od dvije godine, a nama je bio polazišna točka za Idovac, najviši vrh Raduše.





Širokim šumskim putem, mi smo prošli s noge na nogu, s rusacima na leđima, i štapima u rukama, a blogosvijet, eto, može prošetati ovim mojim slikama, i pokušat' si dočarati svu ljepotu pogleda s visine... na Ramsko i Buško jezero... na Kupreško polje...



































Ako tabla ne laže... još 25 min. hodanja do vrha...



Vrhovi su se malo igrali s nama... taman misliš, evo nas, kad tamo... iza vrha vrh, hihi...



To što nam je vjetar cijelim putem mrsio račune, pardon, kose, to je lakši dio priče...



Cijelim putem nas je pratilo oblačno nebo, pustilo nas da se popnemo do vrha, kasnije i spustimo do pred podnožje, ma isto nismo prošli lišo... pred kraj su krenule suze nebeske, i pratile nas... lagano, uporno i dosadno... sve do autobusa i dalje.











Ma gle ti ovoga... ukrao mi rusak, kad vam kažem...



Žuto lišće (ljubavi)... nema tko ga nije škljocnuo, al' eto, nema slika tu ljepotu...

Izlet smo završili Eco selom Grabovica na Buškom jezeru, koje ima svakojakih sadržaja... ima, ima, da znate samo kakvih sam se slika nagledala kasnije kod prije... i na konju se čak uslikala... a gdje li sam ja bila, šta mislite... proučavala restoran, pila čaj, tamanila palačinke u šatou, ćakulala s konobarima... ma, bilo je odlično i nama, neka bi morali na popravni iz eco-logije.

Oznake: planinarenje, priroda, ekologija