Novi dizajn
03.08.2020.Promjene su zdrave i zabavne. Vode nas u nepoznato. Unose dašak svježine u ustajalu rutinu. Otkrivaju nam neograničene mogućnosti za budućnost. Pokreću naš um i tijelo. Prvenstveno um, jer tijelo slijedi što um misli. Zašto se onda tako teško mijenjamo? Da ne pričam o onima, koji vjeruju da smo takvi kakvi jesmo, i da se tu ništa ne da mijenjati. Malo morgen. Ja ne mislim tako. Na ovom svijetu samo mijena stalna jest.
Držim da je strah najveći neprijatelj promjena. U poznatome je daleko lakše i udobnije. Nepoznato nas plaši. Treba hrabrosti za iskoračiti iz poznatog u nepoznato. Ali dobrobit može biti neprocjenjiva. U svakom slučaju, treba slušati sebe i svoju intuiciju. I pobijediti strah od nepoznatog.
Malo, eto, filozofiram, poučena iskustvom svojih promjena, koje još uvijek traju. I dobro je dok traju, jer uvijek i trebamo ostati otvoreni za novo i nepoznato - bilo ljude, stvari, spoznaje, zanimacije...
Pa sam jučer, eto, promijenila i dizajn. Konačno. U više sam navrata to htjela napraviti, a nikako da kliknem. Uvijek bi me zaustavila neka kriva misao. A što ako mi nestane ovo ili ono, a što ako mi se poremeti blog... svašta nešto bez veze. Valjda i nismo dovoljno svjesni, koliko nas naš um zna mantati do besvijesti. Sve u svemu, ja sam jučer klikala od nemila do nedraga, od jednog dizajna do drugog, dok nisam od prve rekla - E, to je to.
A evo i jedne muzičke numere sa ovogodišnjeg Splitskog festivala - nije pobjednička, ali je meni najdraža.
Ne zamiri vilo - Tedi Spalato
komentiraj (10) * ispiši * #
Može li poklon za rođendan!?
02.08.2020.Inspiracija me prava pukla, i to kakva nego blogersko-planinarska. Šta znači, da je za ovaj moj ulet, nakon dužeg izbivanja s bloga, zaslužan i bloger i planinar.
Ma, kad sve dobro zbrojim i oduzmem, nije samo zaslužan, nego je i kriv i dužan, mada ne znam još, ni kako ni kada će platiti dug.
Planina me, kako vidite iz priloženog, još uvijek sebi zove, pa s vremena na vrijeme, koroni usprkos, uleti i nešto planinarenja.
Tako je, početkom lipnja, nas 20-ak krenulo put sjevera, ne baš do Istre, ali blizu.
Preko Vratnika, Senja i Crikvenice, do Platka, Snježnika i Kamenjaka.
S Vratnika, rekoše, prvi pogled za milion dolara...
Senj i Crikvenicu ćemo preskočiti, jer za nagradu nisu bitni, pa idemo odmah do Platka i Snježnika...
Vrijeme nam je bilo toliko neizvjesno od samog polaska, gotovo cijela obala je bila pod žutim opasnostima, a na kraju nas, u sva tri dana, nije poškropila niti jedna jedina kap kiše...
Nebo je bilo puno iznenađenja, u jednom trenu sve pod maglom, u slijedećem sve bistro i čisto...
Poanta je u tome, da sam, eto, bila na Snježniku, a vrha nisam vidila... vodiči rekli ne, može biti sklisko, i to je bilo to... uzalud smo nas dvije navijale da idemo i "grmile" kako smo razočarane... vrh nije osvojen, a ovo je najviše do kud sam stigla...
Spuštali smo se do skijališta Radeševo i umjetnog jezera u gradnji, pa do malog doma na zasluženo piće...
a nije da nam je pri spustu baš trebala i ova žuta opasnost zvana korona...
Sutradan smo išli na Kamenjak...
E pa sad, ne znam ni kako ni kada, ali znam da bih ponovila sve, za još ono malo do vrha, pa kad se već naš dragi Gogoo tako velikodušno ponudio za vodiča, inspiracija je pala na plodno tlo, da i ja uložim malo truda i moždanih vijuga u rješenje njegove križaljke.
A nije ni naslov bezveze, jer danas mi je rođendan, ako niste znali. Još uvijek sam mlada, zelena i maloljetna. Jedanaest mi je godina tek. Na današnji dan, prije 11 godina, rodila se blogerica Kamena. A kako za čestitke, tako i za poklone, nikad nije kasno, može taj vrh Snježnika i sačekati, da nam runolist nanovo procvjeta.
Oznake: planina, planinarenje, platak, Snježnik, kamenjak
komentiraj (15) * ispiši * #
: