Lijepo su me i na vrijeme pozvali, mada bez obaveze, da svojim stasom i glasom uveličam dugo iščekivani događaj, tog presudnog raspravno-sudskog dana, 18-og prosinca prošle godine. A ja ovakova... prilično naivna, lako zaljubljiva i manje-više optimistična... bez brige i zadrške prihvatih tu važnu ulogu. Kad tamo, iza kulisa stvarnoga svijeta, u sterilnosti dvoranske pozornice, tog sunčanog zimskog jutra, dočekalo me je uprizorenje skeča, u kojem odigrah tek epizodnu ulogu... ulogu statista... ili dekora.
Dođoh, vidjeh, blenuh... k'o tele u šarena vrata... k'o Marta do Supetra i natrag... k'o Alisa u labirintima čudesa... k'o Marko, što vječito kasni... k'o Paluška sama na svijetu... k'o Sizif, sve osvješteniji u uzaludnost svog kamenog poslanja.

Kratki skeč sa 2+3 suprotstavljena stvarna lika, u ulogama tužitelja i opunomoćenika, na jednoj strani, kontra sutkinje, zapisničarke i neznane "treće", na drugoj... plus 15-oricom veličanstveno-nestvarnih, za radnju jako bitnih likova, s ulogama fiktivnih tuženika... plus onom 6-orkom genijalaca, od Teleta do Sizifa. Predstava je trajala nekakvih 15-ak minuta, al' tko bi to sad više i znao pravo reći. U zamrznutim okolnostima nesvakidašnjeg prostora i vremena, sat je zaustavio svoje otkucaje, i kazaljke su stale. Sa tri statista i dva glasajuća, uz brojne popratne, čudnovato-nestvarne likove, predstava je, dakle, započela brzo, skončala još brže, i dok si trepnuo okom, zastor je već pao.

U prvom činu, prozivkom se sakupila ekipa stvarnih likova, i zauzela svoja mjesta na pozornici. I dok je glavni među njima, u ulozi sutkinje, naglas utvrđivao činjenično stanje prisutnih/odsutnih, a zapisničarka je u tome žustro "hvatala za riječ", ostali su šutke statirali, k'o kakve žive mumije.

Drugi čin se bavio prizivanjem duhova. Od 15-orice veličanstveno-nestvarnih, na pozornici se, očekivano, nije pojavio nitko. Samo je sjenka njihova obitavala u glavama prisutnih, i imena im spomen na usnama glavnolikujućeg. Svi su se redom oglušili, već od ranije, jer ne spore moj tužbeni zahtjev, al' sve im je to zaludu... ako glavni kaže stoput, i stoput se oglušiti trebaju. Nema tu ni 'oću-neću, ni cile-mile. A do njih 15 nevidljivih i tajnovitih, vodi samo jedan opipljivi trag... trag puta malih plavih koverata, primkom povratnicom uredno poslanih na adrese... bilo osobno, bilo preko punomoćnika... bilo u zemlji, bilo širom svijeta i okolice.
I krenulo je to njihovo nabrajanje baš kako valja... ad 1. - ad 13. pozivi uručeni... ad 15. poziv uručen... a gdje li je još taj jedan, taj ad 14-ti... kuda li se taj Gargamel skrio, da bi našeg poštara zeku iznevjerio, a nama napakostio, nitko pravo ne zna, al' kasno ti je, Marko, i da se pitaš... jedna mala plava na duši mi zaspala, jer vratila se natrag, otkuda je i pošla... netaknuta, nevoljena, zapečaćena... e, zeko, zeko...

Treći čin donosi rasplet ove štrumfo-bombastične drame, izazvane "nestankom" tog lika, 14-ice mu njegove. A da je lanac jak, koliko je jaka njegova najslabija karika, to znamo. Jedan jedini neka padne, padaju i svi ostali... k'o domino... kao da nikome ništa ni uručeno nije. E, moj Zeko-Peko, stoposto si i ti od Sizifa pos'o učio. Pa je slijedom neuspješnosti Zekoslava pismonoše, glavnolikujući donio presudu... ponavljanje je majka znanja, pa idemo mi lijepo sve iz početka... jovo-nanovo, iz nulte pozicije... vidite i sami, da nisu ispunjeni uvjeti za redovan nastavak i održanje ove naše današnje rasprave, pa ćemo zakazati naš novi "obračun kod ok korala", slijedećom raspravom, a kako drug(ov)ačije... vidimo se, dakle, vidimo, tamo negdje... recimo... u lipnju slijedeće godine... što ipak hoće reći, ove... Amen.
Kako ova 14-ica živi u bijelome svijetu, stvar je dodatno kompliciranija, ili, prevedeno, radi se o diplomatskoj pošti, koja put putuje duže od ove tuzemne. Svojevremeno se spominjao rok od godine dana, ovaj put je "razrezano" šest mjeseci. Je li se, u međuvremenu, taj put ubrzao, ili je prvotna informacija bila prenapuhana, teško se tome da ući u trag, i dokaz(iv)ati bilo što, a ionako je svejedno.

E, zeko, zeko, nema tebi odmora u nezaposlenoj Hrvackoj... torbu hitno na rame, pa nosi i raznosi... što po tuzemstvima, što po inozemstvima... "uljeza" ti neće faliti, a vrzino kolo pismohrana i pismonoša, ionako ti ne gine od beskraja do bestraga, pa sve tako u krug... od nulte do nulte... Oj, Sizife, Sizife... spuštaj zastor.

Čekaj, čekaj, uskače tu sad sporedni lik u ulozi opunomoćenika, kako skeč ipak ne bi završio totalnim fijaskom. Dobio je svoju rolu, tek toliko da zatraži pripremu onog drugog predmeta (a pisala sam o dva postojeća predmeta) do slijedeće rasprave, kojega bi onda trebalo pripojiti ovome. Na slijedećoj bi se, dakle, raspravi, ustanovio samo jedan jedinstveni predmet, umjesto dosadašnja dva, pošto i pripadajuće čestice na terenu čine jednu jedinstvenu cjelinu. A treba li uopće ponavljati, da do sve te gnjavaže oko dva predmeta nije trebalo niti doći, što bi u konačnici još činilo i duple troškove, ne treba zaboraviti... odvjetnicima budi fala... Prijedlog je, falabogu, prihvaćen, sve fino ušlo u zapisnik, i... ajde sad više, spuštaj(der) taj zastor.

Sve u svemu, skeč je bio kratak i poučan... nema straja za naše suce, odvjetnike i poštare, njihovo je kraljevstvo beskonačno, jer, raspravno se kolo nastavlja, do kuda i do kada, sam Bog zna. Tijek predstave je pokazao, kako ja i nadalje padam s kruške, što i nije neko čudo, al' što ovaj put pade i opunomoćenik, majku mu... kaže, nije očekivao, a kad bi sve provjeravao... al' valjda bi trebao... i očekivati i provjeravati, jer vremena je bilo napretek, i ohoho. Bilo, bilo, ali nema više... ni vremena... ni pomoći... ni krivnje... ni odgovornosti... ni satisfakcije... ničega nema... stanje je redovno i normalno... povijest se ponavlja... opet kasno Marko... i potrebnih informacija nikada na vrijeme... i uvijek general poslije bitke... i tako dalje, i tako bliže.

Pa pokušavam staviti u kontekst ta naša svagdašnja vrzina kola, oko kojih nam, htjeli-ne htjeli, "kidaju živce" na sve strane... ta birokratsko-šalterska, sa jedne strane, i ova sudsko-odvjetnička, sa druge... pa mi ova opaka Mica Ubica još uvijek dođe k'o mila majka.


Mica Ubica - Divlji šalterski službenik (Nervozus shicanorum pauza)

Oznake: rasprava, sudstvo, odvjetništvo, Birokracija

Cetina inspiracija, a ja spomenar... ili podsjetnik... Kako god, lijepi izleti su uvijek vrijedni spomena, pa i ponavljanja... Ponavljanje je majka znanja, zna se... .


Dražen Žanko - Cetina (moj spot)

E, to je to... sada znate sve, ili gotovo sve, što se mrda i pomiče... ... da se duša napije... ...