U spomen Sjedokosom...
06.04.2021.Hvala Ti na svemu, dragi profesore... na nesebičnom zalaganju oko hvale vrijednog projekta, kako bi prva hrvatska blogoknjiga "i ja imam post" ugledala svjetlo dana... na strpljenju i utrošenom vremenu oko moje slikovne priče "Od Grgura do Grgura"... na poznanstvu i druženju na promociji u Zagrebu... a iznad svega na lijepim uspomenama i cijelom kolopletu predivnih osjećanja, koja nikad neće izblijediti... kao da je jučer bilo, a eto, prolazi već šesta godina... leti vrijeme i rastanke nam niže... neka Ti je laka zemlja, počivaj u miru...
Uvijek me u životu više vodilo srce, nego razum. I često sam znala reagirati na prvu loptu. Lako bi mi preko jezika poletila koja riječ više, jer, na vagi moje šutljivosti i jezičavosti, bez imalo sumnje prevagu nosi jezičavost. I kada bih mogla odvrtiti životno klupko svojih riči, sam Bog zna koliko njih je moglo ili moralo ostati neizrečeno. Bezbroj sam se puta osvjedočila na vlastitoj koži, da je šutnja zlato. U većini slučajeva doista i jest, ali, svaki zakon ima svoje izuzetke, pa tako i zakon šutnje.
Postoje situacije, kada nas šutnja izjeda do bola, kada nam ostavlja tako gorak okus u ustima, da bi srce moglo iz grudiju iskočiti van, ako ne izrekne svoj sud, i svoj kut. Zbog prava i pravice. Zbog poštenja. Postoje situacije, u koje ulaziš svjesno, iskreno i dobronamjerno, iz čistih pobuda i vjere u ljude i ljubav. Kada osjećaš da činiš pravu stvar, i da si u dobrom društvu. Kada znaš, jednostavno znaš, da se družiš s pozitivnim i hvale vrijednim ljudima. Kada imaš povjerenja i na neviđeno. Pa, kada se na kraju još sve i posloži kako treba, i više nego sjajno, i kada se osvjedočiš, da srce jest najbolji putokaz, kud ćeš veće sreće i uzbuđenja, ponosa i radoznalosti, i cijelog jednog mix-a osjećanja, kojeg se tako teško da izraziti.
Ali, u životu, očito, malo što dobroga prolazi lišo i bez punta, baš kao što se i tamni oblaci pojave odjednom i niotkuda, kako bi zamračili čisto nebesko plavetnilo. Uvijek (nam) tako nešto grune, padne, tresne... baš u takve, sjajne čase, da (nam) pokvari dobre glase.
Za dobrim se konjem uvijek praši(lo), pa je tako i blog zadnjih dana zasula prašina grubih riči, izazvanih nedavnim tiskanjem prve blogerske knjige u Hrvatskoj, olitiga, prve hrvatske blogoknjige. I znam, nekako iz osobnog iskustva znam, da mnoge bi riči sad, da se može vratiti vrime, i odmotati njihovo šporko klupko, ostale neizrečene.
Arsen Dedić - Pjesma o šutnji
Moja malenkost, kamena, jedna je od 39 učesnika-blogera, koja je, eto, samo poslala svoje radove, da bi sve dalje (i za mene) odradili ljudi dobre volje, ljudi Blogotima (Sjedokosi, Lastavica, Siniša) i šire. Dato mi je na slobodnu volju, da se izjasnim oko nicka i/ili pravog imena, dogovaralo se sa mnom oko izbora i rasporeda slika i pripadajućeg teksta, i koliko god da je to trajalo, i koliko god mi već na uši izlazio 'moj Grgur', kako bi u konačnici sve ispalo tip-top, i baš onako, kako meni to najbolje odgovara, ja nemam niti jedne jedine zamjerke prema nikome. Dapače, od samoga je početka sve bilo više nego korektno i profesionalno, da to osjećam potrebu jasno i glasno reći, misleći tu prvenstveno na Sjedokosog, s kojim sam najviše bila u kontaktu, i koji je na koncu zaslužan i za to, što su moje knjigice sretno doputovale do Splita. Al' da ne odem sad opet po svom, u dramu i patetiku oko njihovog primitka u ruke, oko traženja prvog zgodnog lada, kako bi je čim prije prelistala i osjetila pod prstima, oko ovoga i onoga... ja samo mogu reći još jedno veliko hvala, i njemu i svima, koliko god ih zaslužnih, u nizu ima.
Jasno, da je moj kut gledanja tek jedan, i da bi ih trebalo sagledati sve, kako bi se vidjela posve jasna i bistra slika, ali sam nekako sklona vjerovati, da su priče ostalih učesnika slične mojoj, i da su i oni jednako zatečeni i ogorčeni kritikama i napadima, kao što sam i sama, ali se ne žele javno 'iscrpljivati' i 'nadglašavati'.
Činjenica jest, da se prašina oko ove naše blogoknjige (po)digla tek nakon njene brze i uspješne, pa k tome još i besplatne, realizacije, i da su 'bojno polje' oko nje, ipak otvorili tek nekolicina učesnika/neučesnika.
Što zapravo želim reći... ovim svijetom, na svim nivoima, i u svim situacijama, gotovo u pravilu, manjina (u)tlači većinu... pa još kažu, da imamo demokraciju... oni (pre)glasni, (pre)napadni, (pre)agresivni, izbi(ja)ju u prvi plan, tim više, što se oni samozatajni(ji), miroljubivi(ji), šutljivi(ji), ne znaju, i/ili ne žele (iz)boriti za sebe. I tako imamo, što imamo, na svim razinama... ogromnu nepravdu i nesrazmjer snaga, jer uvijek manjina buči, dok većina muči. I čemu (nam) služe sva ta prava, pravice i slobode (pa i govora), ako odgovornosti nema ni u natruhama. I čemu (nam) onda služi traženje i istjerivanje istine, kada... laž može obići pola svijeta, prije nego što istina navuče cipele (Mark Twain).
Što zapravo, još važnije, želim reći... meni je potpuno svejedno, koji su to likovi, glavni i/ili sporedni, radi svog osobnog nezadovoljstva (pa neka je i stoput opravdano), pokušali zamračiti uspjeh i pokvariti veselje projekta blogoknjige, zvaničnog naziva 'i ja imam post', jer velika je šteta već samim tim učinjena. Njihovu potrebu, da se 'svete' na ovaj način, preko svih, kako bi time bezrazložno omalovažili i obezvrijedili pisanje svih autora, niti šta može opravdati, niti može služiti na čast. Pa, čak i da napisano ništa ne vrijedi. Pa, čak i da su oni sami opravdano nezadovoljni.
I neka priča tko šta hoće, i neka sudi po svom, ali od mene toliko, bez imalo želje da izazivam daljnje rasprave. Usprkos svemu, veselim se promociji, upoznavanju i druženju, ma gdje bili da bili. Tko će znati, možda slijedeća bude u Splitu, jer... široka je i lijepa Lijepa naša...
Svoj osvrt bi rezimirala riječima našeg Plastika, nadasve vrijednog i pametnog blogera, uz to još i neutralnog, po pitanju blogoknjige, jer, njegov mi je komentar baš nekako glas razuma:
Ne razumijem, čemu sve te negativne emocije? Svaki događaj, svaka aktivnost, pa i izdavanje blogo-knjige ima svoje pozitivne strane, negativne nuspojave i puno, puno pozitivnog truda i rada pojedinaca. U cijeloj ovoj stvari i ovim događanjima treba gledati ono što je pozitivno - izašla je blogoknjiga! A ne vraćati se stalno i stalno na početak, na teorije zavjere, sujete i štatijaznam što sve ne.
Izdavanje blogo-knjige je vrijedan pothvat i treba ga podržati, pohvaliti i svima koji su na bilo koji način sudjelovali iskreno čestitati. Pričajmo i djelujmo pozitivno i s dobrim namjerama. Prepustimo li se negativnostima, siguran sam da sljedeća blogo-knjiga neće ugledati svjetlo dana. A to bi bila velika šteta. Jer svi sada nezadovoljni imaju prilike biti u sljedećoj. (Plastik10.08.2015. 11:04)
Lastavica, 13.08.2015. 14:00
Plastik i ti rekli ste sve što treba reći.
Ja sam danas vesela, konačno mi je stigla knjiga.
Sad mogu natenane uživati u njoj.
Vrijedilo je, zar ne?
Sjedokosi, 13.08.2015. 14:56
Namučila si me, priznajem, s tim Grgurom.
Ispada da ga opet nećeš vidjeti. A bio je pravi povod za to.
Pustimo to. Vrijeme sve liječi, kažu. Hvala ti! Proveo sam s tobom dosta sati zbog Grgura i nije mi ža'.
Hvala!!!
Plastik, 13.08.2015. 15:09
Ajmeeeeee :-)))
A ja još uvijek isto mislim.
Hvala ti.
Mela, 13.08.2015. 15:22
Šteta što knjige dobivate poštom.
Sjedokosi, 13.08.2015. 15:31
prava knjiga bit će @ mela ona kojoj na promociji autori stave autograme i nije pošta nego bus :) A poštom je dobila lastavica kao urednica - poslano 31.7. stiglo danas.
kamena, 13.08.2015. 16:05
iskreno, Lastavice :), srce mi je tek sad sjelo na svoje mjesto, kad rekoh i svoju stranu priče... ma, da vrijedilo! ne trebaš ni pitati :)
kamena, 13.08.2015. 16:15
bilo pa prošlo, Sjedokosi :), ono najljepše nam tek predstoji, nadam se... hvala tebi :)
Lastavica, 13.08.2015. 16:18
Hoćeš da i ja ispričam kako mi se svidjela knjiga,
kad sam je konačno dobila u ruke?
kamena, 13.08.2015. 16:20
i ja mislim što reknem, Plastik :)... bilo bi mi drago, upoznati te, ako te put navede promociji... hvala tebi :)
kamena, 13.08.2015. 16:22
eto, Mela :), Sijedokosi ti je odgovorio iz prve ruke...
kamena, 13.08.2015. 16:27
samo pričaj, Lastavice :)
Lastavica, 13.08.2015. 16:33
Evo, za tebe odmah :)
Dok si tu, da podijelimo radost :)
Urađeno.
kamena, 13.08.2015. 16:44
upravo vidila, Lastavice :)... ni'ko nam neće oti dan pokvarit', je l' da? :) a možda i ja, naknadno, dodam koju slikicu :)
Lastavica, 13.08.2015. 16:46
Neće, ako smo se osmijehom obukle :)
Baš bi mogla, s neke tvoje strane :)
annaboni, 13.08.2015. 17:12
Lip ti je tekst : od glave do repa vidi se tvoja radost i zahvalnost ekipi.
Ogroman je trud uložen očito, pa i ja, koja nisam tekstove slala, veselim se svakome , tko je sretan s ovim izdanjem.
Žao mi je nekih drugih stvari i nesporazuma koji su izbili zadnjih par dana vezano za knjigu i neugodnosti koje sam doživjela izjavom " da mi je Vraždin daleko" i da ja ne trebam biti na promociji, jer svojih radova nemam........
Eto....žaj mi je , ali, dogadja se uz tvoje veselje i moje nezadovoljstvo rečenim..
kamena, 13.08.2015. 17:41
baš lipo rečeno, Lastavice :) ...obući se osmijehom:)
kamena, 13.08.2015. 17:47
hvala ti, Annabony :) ... viruj da je i meni žaj, jer, nesporazumi se uvik mogu razriješiti i bezbolnije, al' sad je tako, kako je... triba ići naprid, pametniji za jedno iskustvo... ako :)))
Oznake: Sjedokosi, Boris Simeoni, blogoknjiga, posljednji pozdrav
komentiraj (8) * ispiši * #
: