utorak, 25.09.2018.

Uspon na Ljubičko brdo

Trećeg dana na Velebitu i Baškim Oštarijama, krećemo u osvajanje još jednog vrha...


od hostela do crkve, pa preko jezera i onih oznaka od jučer - za Metlu i Ljubičko brdo - gdje (s)krećemo (u)lijevo i uzbrdo...




a to uzbrdo nas prati cijelim putem - što kroz šumu, što po suncu... pola-pola...


strmini usprkos, uvijek ima ornih i voljnih za dodatno penjanje... wink...




izlaskom iz šume - pod nogama utabani put(ić) i trava, nad glavama vedro nebo i sunce, i ništa osim uzbrdo...




pa još rekoše, bolje se držite putića, nikad ne znaš šta li krije trava, da ne bude kakva zmijska glava... nono...


ali zato pogled - pogled uvijek djelo krasi... posebno na vrhu... thumbup...


a vrh, mada zapravo još nije, kao da i je... zujo...


jer hrbatom ili grebenom do samoga križa, kao najviše točke i službenog vrha, (u)kratko je i (u)ravno... pjeva...


i pogled puca na sve četiri strane svijeta... da u trenu zaboraviš sav napor i umor...




kod stijene podno križa srećemo nekolicinu Zadrana sa dobrim "ulovom" sunčanica... jedan od njih upravo stiže sa još dva reprezentativna primjerka...


i eto nas na vrhu Ljubičkog brda, na visini od 1320 m/n/v...


nakon okrijepe i opuštanja, vraćamo se istim putem, nizbrdo... fino...


zastajemo nakratko kod one stijene... Zadrani u međuvremenu odoše, valjda baciti one gljive na vatru... njami... a mi se, eto, zadovoljismo pečatima... naughty...


apropo uzbrdo-nizbrdo, meni je nizbrdo uvijek fino i lako, mada ima i obrnutih kazivanja, valjda je do koljena...


u hladovini šume će se pričekati ostatak ekipe...








i evo nas opet kod tabli, odakle nas čeka lagana šetnja do hostela Baške Oštarije...









Čiča- miča, gotova je i ova planinarska priča... mah...


Oznake: Velebit, baške oštarije, Ljubičko brdo

- 19:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 21.09.2018.

Uspon na Metlu

Drugi dan ujutro, nakon doručka, društvance se lagano prikuplja, pod punom planinarskom opremom - gojze, rusak, štapovi i voda pod obavezno, ostalo po volji - nema pregledavanja rusaka... lud... ali iskusni i odgovorni planinari znaju već šta treba... yes...




pa krećemo prema Gospiću... zubo... vremenske su nam prilike više nego dobre, dapače, idealne - niti sunce žeže, niti kiše u naznakama, ono baš potaman po Vakuli - pretežno vedro... thumbup...


a zapravo tek ostavljamo iza sebe hotel Velebno...


i za kratko smo ispred crkve...


gdje se, uz našu vodičku, nalazimo s još dva vodiča-lokalca, voljnih da nam prave društvo, ali i pridonesu većoj sigurnosti, zlu ne trebalo... yes...


pa zajedničkim snagama idemo u nove planinarske pobjede...


preko Ljubice i Ljubice - creta i potoka - do Ljubičkog brda, koje nas čeka sutra, pun Velebit Ljubica... pa k tome pribroji i naše dvije Ljubice, koje, eto, nisu ni znale da dolaze na svoje... wink...


sve uravno i laganini, još kratko, do jezera koje slijedi...




putem prolazimo oznake za Metlu i Ljubičko brdo... danas nastavljamo pravo, sutra ćemo na tom mjestu skrenuti lijevo...


i eto nas jezeru, nakon kojega lagano zalazimo u šumu i uzbrdo, pa mješovito... nut...




malo šume - više sunca, više uzbrdo - manje uravno... zujo...


na mjestima toliko uskim putem, da i u koloni po jedan, treba dobro mjeriti korak i gaz... zubo... što nas ne spriječava ovjekovječiti trenutak ljepote i širine pogleda, nakon izlaska iz sjene stabala... nono...






bijelim oblacima prošarano nebo, kroz granje stabala, predskazuje ciljni vrh, mada je on, u pravilu, uvijek dalji nego što se čini... rolleyes..


e, sad smo već tu, korak do vrha... thumbup...






na velebitskom vrhu Metla na 1288 m/n/v... thumbup...


s kojega ćemo se, nakon okrijepe, foto-sejšna i lupanja pečata u planinarski dnevnik, (s)kotrljati nizbrdo istim putem... thumbup...












Nastavlja se... mah...

Oznake: Srednji Velebit, metla, baške oštarije

- 20:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 18.09.2018.

Kubus i Prpa

Stigavši još za dana i vrela sunca na Baške Oštarije, za čas posla smo se porazmjestili po sobama, i punih pluća krenuli u "osvajanje" velebitskog zraka i ozračja. Već na prvu očarani prizorima oko sebe, a i nakon dosta sjedenja u busu, šetnja bi došla k'o ozeblom sunce, ma... sunce zakon mijenja... zujo... pa kako bi ga maksimalno uloviti, i pritom što više vidjeti, autobus je, barem jednim pravcem, bio neizbježan. Natrag se već nismo dali, pa makar se i po mraku vraćali... pjeva...

Oštarijsko sedlo ili prijevoj Stara vrata, s nadmorske visine od 927 m, s kameno kockastim spomenikom na četiri kugle, zvanim Kubus, i vidikovcem, pruža jedinstven pogled na more i okolne vrhove Velebita







Što Kubus znači?
Prvo što otkriva simboliku cijelog zdanja su stepenice. Ima ih trideset i tri. Simbolički broj Isusovih godina od rođenja do uskrsnuća. Put do nebeskog kruga. Krug je Bog, a središte stvaranje. Kocka je odvojena od postolja četirima kuglama koje simboliziraju savršenstvo univerzuma u četiri tvorbena elementa: vatri,vodi, zraku, zemlji. Kocka je simbol mudrosti, istine i moralnog savršenstva. Ona je slika vječnosti, po čvrstoći i slika budućeg Nebeskog grada. Kocka postaje križ kad joj se razmota plašt.
Arhitekt ovog zdanja je Josip Kajetan Knežić, rođen davne 1786.godine u Petrinji. Radi odličnog znanja iskazanog na području matematike, geometrije i građevinarstva Knežić je premješten u Dalmaciju. Taj je premještaj značio prekretnicu u Knežićevu životu i bio presudan za njegov cijeli daljnji rad na području gradnje najtežih planinskih cesta u hrvatskom kršu. Tako je i nastao današnji spomenik Kubus, jedan od najznačajnih spomenika na ovom području. Napravljen je na samom spoju Like i primorja, na oštarskim vratima koja su oduvijek bila važna spona sa primorjem.

/tekst preuzet s facebook stranice "Rekreativni centar Baške Oštarije"/






Kubus je, kako piše, spašen od rušenja i obnovljen zalaganjem članova H.P.D. "Prpa" 2003. god.


pogled na more - Karlobag, otok Pag, cijeli velebitski kanal...


vrh Kiza, u podnožju kojega je mjesto Stupačinovo...


Ljubičko brdo, Metla... ima ih još... rolleyes... čekajte da stignemo do Prpe... naughty...




I stigosmo do Planinarskog doma "Prpa" na 935 m/n/v...


gdje je svaka kuć(ic)a po nekom vrhu nazvana... yes...












a i naša Kolinda nema gdje ne stigne, pa je tako i kod Prpe našla svoje mjesto...


Oj ti vilo, vilo Velebita, ti našeg roda diko!

Pa preko ravni i zaravni, laganini hodom, pješke natrag, prema hostelu...















Nacrtali se taman na večeru... njami... nastavlja se... mah...


Oznake: Velebit, baške oštarije, Kubus, Prpa

- 16:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.09.2018.

Kamp Velebit

Tek za koji sat vožnje od Vrela Une stižemo do slijedeće, jednako usputne, štacije za razgledavanje i kraći predah. Kamp Velebit, smješten u srcu Velebita, na nadmorskoj visini od 926 m, znatiželjnike i zaljubljenike u prirodu i kampiranje dočekuje šarenilom cvijeća i zastavica, i sav nekako simpatično drven i bačvast... wink...


od bačvi dobrodošlice na samom ulazu...


od uredno ispilanih i posloženih cjepanica za zimu...


od oglasno-informativne ploče...


preko natkritog drveno-bačvastog "dnevnog boravka"...


do neobičnih i intrigantnih kućica ukopanih u zemlju i prekrivenih travom...








Ličanin u narodnoj nošnji kamp čuva - ne diraj (ga)...thumbup...


ostavljamo kućice za hobite - Crobbiton Ave - kako ih nazvaše sami vlasnici...


i nastavljamo vožnju... hotel Velebno, kažu, ne radi, a valjda bude i proradio... nut...


pa još za dana i sunca, u ranim popodnevnim satima, stižemo do krajnjeg odredišta - Hostela Baške Oštarije... fino...





Nastavlja se... mah...


Oznake: Kamp Velebit

- 18:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 15.09.2018.

Put putujem - Knin i Vrelo Une

Gotovo tri dana Srednjeg Velebita i Baških Oštarija, i još ponečeg pride i usput, stavila bih uz bok lanjskog Zavižana i Premužićeve staze, kao vrh planinarskih želja i putešestvija. Pa eto, kad s Premužićke stavih tek koju sličicu, sram i stid me bilo (vraćam joj se prvom prilikom), idem sad od kraja - od Parka prirode Srednji Velebit i Baških Oštarija - u nekoliko nastavaka, ali redom - od početka do kraja... zujo...

Sa dva rusaka i kesom pride... cerek... krećem puna elana i dobre volje u novu planinarsku avanturu. A kako je takva, uglavnom, i cijela ekipa, nemam ni malo sumnje da ću takva ostati do kraja puta. Prvu jutarnju kavu, ili tko-što-već, popili smo u Kninu...





Moja kesa sa štrucom proteinskog kruha i šljivama je dobro došla... party... mada je i pečenka bila na dohvat ruke... lud...


Spominjala sam već izvor Une - jedan od 5 bisera ladne vode - rijeku koja izvire ispod padina planina Plješevice i Stražbenice, a ulijeva se u Savu pored Jasenovca.


Bila nam je to druga štacija na putu prema Metli i Ljubičkom brdu... thumbup...


Vrelo Une se nalazi na 448 m/n/v i hidrološki je spomenik prirode. Riječni tok je dug oko 200 km, a u Hrvatskoj protječe oko 120 km.





Nastavlja se... kiss... put putujem...

Oznake: Knin, Vrelo Une, Srednji Velebit, baške oštarije

- 19:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 12.09.2018.

Život je da se živi

Kako god čovjek karakterizirao svrhu i značaj svog postojanja, i kako god tumačio život svoj, lako i brzo će ga opovrgnuti taj isti život. Život sam. Lako i brzo će ga saplesti u nepreglednu mrežu svojih puta. Dok trepne okom, lako će ga zavrtiti oko svoje osi i izbaciti na nekom drugom mjestu, o kojem do jučer ni sanjao nije. Jer život je (jednostavno) nepredvidljiv i neobjašnjiv. Život je da se živi i točka. Život je da se od njega uzme sve što se može i želi. Život je da se, vjerujući uvijek svojim instinktima, bez straha kroči novim stazama i spoznajama. I tu treba stati (razmišljati). Šta će tko drugi misliti, i šta će tko drugi reći, nebitno je, a ipak je tako jaka kočnica, zbog koje mnogo toga u životu nismo napravili, dostigli ili ostvarili.

Počela (nam) je škola, pa smo uzbuđene obje, svaka na svoj način. Nakon pustih desetljeća škola i školica, što svojih što sinovljevih, ufurati se u svijet prvašića novo je i predivno iskustvo, koje tako lako oživi dijete u nama. I ne pitajte kako sam skrenula Martino interesovanje s tableta na tik-tak, na brojanje minuta i sekundi, i na okretanje kazaljki sata, koje se tako sporo kreću. Još interesantnije je bilo izranjanje priče o Pale(tu) samom na svijetu, uz kojega je vrijeme do maminog dolaska proletilo brže i pričljivije. Veseli me ta interakcija u kojoj učimo obje, rekla bih. I tako, nepredvidivo i iznenadno, postadoh bejbi-siterica, ne baš svakodnevna, već po potrebi, ali svejedno, posao koji iziskuje ozbiljnost i odgovornost.

Htjela sam još malo o šivanju, da pokažem što sam reciklirala s početka godine, do prvih većih vrućina, i što još kanim s jeseni, ma ne stignem toliko pisati, koliko ima(m) novitadi. Možda bih stigla i nešto više, da u meni još uvijek ne čuči ona picajzla, olitiga, pedantna kamena, koju je teško (ako ne i nemoguće) preobratiti na površnost.

Prošli sam vikend provela na Baškim Oštarijama, i još slažem utiske sa Srednjeg Velebita. Fantazija ljepote, koje ima u izobilju za svakoga, i šetača i planinara. Ne, nije Srednji Velebit zaludu proglašen Parkom prirode. Bilo je predivno, zelena bajka i san snova. A ponosna sam na sebe, čemu da se lažem(o), jer sam u dva dana pomela Metlu i poljubila Ljubičko brdo. I o tome će biti i riječi i slike, kad stignem.

Od ponedjeljka je počela i gimnastička škola, pa tim više obaveza ne fali, ali neka ih. Što radila da radila, i čime se bavila da bavila, najteže mi je uvijek padalo krasti Bogu dane, i ne znati kud sa sobom, pa sam, valjda i zato, iz takvih situacija uvijek brzo nalazila izlaz.

Uz sve nabrojano, terapija zdravlja na moj način, prioritet je nad prioritetima, koji u svim tim obavezama treba naći i nalazi svoje počasno mjesto. Priča je to na rubu... nečega već... znanosti ili pameti... kako već tko na to gleda... priča koja se kosi sa službenim stajalištem i dogovorom (medicinske) struke... pa ćemo vidjeti kad i kako će doživjeti svoje uprizorenje.

Eto, o svemu po malo, o ničemu previše... mah...


Oznake: život, planina, Zdravlje, šivanje, GIMNASTIKA

- 21:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.09.2018.

Moda koja (ne) prolazi

Kako su prošla vremena od šivanja, tako su prošla i ona od šarenila štampe, pune kuće časopisa i magazina, rezuckanja i ljepljenja. Čega li se sve nije lijepilo i čuvalo kroz život, od glumaca i pjevača, preko kozmetike i mode, do uređenja kuća i interijera. Prošla baba s kolačima, rekli bi danas, i neka je, hvala dragom Bogu.

Tako je i velika teka, nekad modno osviještene kamene, sačuvala malo sjaja, što modnog što savjet(odav)nog, tih davnih 80-ih i 90-ih godina.




Krpež i trpež kuću stvara, (pre)dobro je rečeno, ma je (pre)dobro i toga se deliberati, olitiga, riješiti. Čim završim reciklažu pronađenog blaga, vrijednog spašavanja, neću više ni krpiti ni trpiti, ajde, možda ću ipak koji botun sašiti... cerek... Jer ima i onih, vjerujte, koji potegnu do krojačkog salona i zbog jednog jedinog otpalog dugmeta. A kaže "moja" Marta, eto, da joj je najljepša ona uspavana Yves-Saint-Laurent ljepotica.

Nastaviće se... mah ...


Oznake: moda, kroj, šivanje

- 09:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 01.09.2018.

Tečaj krojenja i šivanja

Zadržimo se još neko vrijeme u svijetu kroja, i svemu onome što taj svijet sa sobom nosi. U dobrom društvu iglice i konca, olovke i redalice, tankog prozirnog papira, štofa i krede, krojačkog metra, cik-cak škara, i u konačnici, šivače mašine. Možda nekoga i zainteresiraju novi izazovi, nova (sa)znanja i postignuća.

Ostala je jedna teka, stara i žuto-plava, koja nosi dah starih vremena i tragove zaboravljenog rukopisa. Ona najbolje zna (is)pričati, riječju i slikom, svoju požutjelu priču. Ili moju, hmm. Možda nekoga namami i u skijaške vode, ali neka snijega iza sedam brijega.




Nastavlja se... mah ...


Oznake: tečaj krojenja i šivanja

- 09:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.