Inspiracija me prava pukla, i to kakva nego blogersko-planinarska. Šta znači, da je za ovaj moj ulet, nakon dužeg izbivanja s bloga, zaslužan i bloger i planinar.
Ma, kad sve dobro zbrojim i oduzmem, nije samo zaslužan, nego je i kriv i dužan, mada ne znam još, ni kako ni kada će platiti dug.

Planina me, kako vidite iz priloženog, još uvijek sebi zove, pa s vremena na vrijeme, koroni usprkos, uleti i nešto planinarenja.
Tako je, početkom lipnja, nas 20-ak krenulo put sjevera, ne baš do Istre, ali blizu.
Preko Vratnika, Senja i Crikvenice, do Platka, Snježnika i Kamenjaka.

S Vratnika, rekoše, prvi pogled za milion dolara...

Oznake: planina, planinarenje, platak, Snježnik, kamenjak

Kako god čovjek karakterizirao svrhu i značaj svog postojanja, i kako god tumačio život svoj, lako i brzo će ga opovrgnuti taj isti život. Život sam. Lako i brzo će ga saplesti u nepreglednu mrežu svojih puta. Dok trepne okom, lako će ga zavrtiti oko svoje osi i izbaciti na nekom drugom mjestu, o kojem do jučer ni sanjao nije. Jer život je (jednostavno) nepredvidljiv i neobjašnjiv. Život je da se živi i točka. Život je da se od njega uzme sve što se može i želi. Život je da se, vjerujući uvijek svojim instinktima, bez straha kroči novim stazama i spoznajama. I tu treba stati (razmišljati). Šta će tko drugi misliti, i šta će tko drugi reći, nebitno je, a ipak je tako jaka kočnica, zbog koje mnogo toga u životu nismo napravili, dostigli ili ostvarili.

Počela (nam) je škola, pa smo uzbuđene obje, svaka na svoj način. Nakon pustih desetljeća škola i školica, što svojih što sinovljevih, ufurati se u svijet prvašića novo je i predivno iskustvo, koje tako lako oživi dijete u nama. I ne pitajte kako sam skrenula Martino interesovanje s tableta na tik-tak, na brojanje minuta i sekundi, i na okretanje kazaljki sata, koje se tako sporo kreću. Još interesantnije je bilo izranjanje priče o Pale(tu) samom na svijetu, uz kojega je vrijeme do maminog dolaska proletilo brže i pričljivije. Veseli me ta interakcija u kojoj učimo obje, rekla bih. I tako, nepredvidivo i iznenadno, postadoh bejbi-siterica, ne baš svakodnevna, već po potrebi, ali svejedno, posao koji iziskuje ozbiljnost i odgovornost.

Htjela sam još malo o šivanju, da pokažem što sam reciklirala s početka godine, do prvih većih vrućina, i što još kanim s jeseni, ma ne stignem toliko pisati, koliko ima(m) novitadi. Možda bih stigla i nešto više, da u meni još uvijek ne čuči ona picajzla, olitiga, pedantna kamena, koju je teško (ako ne i nemoguće) preobratiti na površnost.

Prošli sam vikend provela na Baškim Oštarijama, i još slažem utiske sa Srednjeg Velebita. Fantazija ljepote, koje ima u izobilju za svakoga, i šetača i planinara. Ne, nije Srednji Velebit zaludu proglašen Parkom prirode. Bilo je predivno, zelena bajka i san snova. A ponosna sam na sebe, čemu da se lažem(o), jer sam u dva dana pomela Metlu i poljubila Ljubičko brdo. I o tome će biti i riječi i slike, kad stignem.

Od ponedjeljka je počela i gimnastička škola, pa tim više obaveza ne fali, ali neka ih. Što radila da radila, i čime se bavila da bavila, najteže mi je uvijek padalo krasti Bogu dane, i ne znati kud sa sobom, pa sam, valjda i zato, iz takvih situacija uvijek brzo nalazila izlaz.

Uz sve nabrojano, terapija zdravlja na moj način, prioritet je nad prioritetima, koji u svim tim obavezama treba naći i nalazi svoje počasno mjesto. Priča je to na rubu... nečega već... znanosti ili pameti... kako već tko na to gleda... priča koja se kosi sa službenim stajalištem i dogovorom (medicinske) struke... pa ćemo vidjeti kad i kako će doživjeti svoje uprizorenje.

Eto, o svemu po malo, o ničemu previše... ...

Oznake: život, planina, Zdravlje, šivanje, GIMNASTIKA

Godina se, lagano i neupitno, bliži svome kraju. Božić je na vratima. Sin u tuđini. Nepredviđeno. Švicarska. Njemačka. Rajna. Majna. Plovi životom i rijekama. Tako treba. Valjda. Svoj je čovjek. Ima godine i pamet. Valjda. Teško je (uvijek) znati, kuda će rijeka (života) iznenadno skrenuti tok. Željama usprkos.


Marko Škugor - Oće duša vanka tila

Brat bi trebao na operaciju iza Nove Godine, a moglo je to već biti iza njega. Šta bi bilo, da je bilo. Da je ostao u bolnici odmah. Teško je (uvijek) biti pametan. A pamtim jednu davnu crticu, kad je na moju "imaš godine i pamet" uzvratio pitanjem "a kad je to pamet išla s godinama?". Ima i ta mjesta. Teško je (uvijek) znati rasplet događaja. Odlukama usprkos.

O tuđim koracima, pa neka su nam i najbliži, nema smisla suditi ni pametovati. Ni sekirati se, što je najvažnije u svemu. Nije sebično staviti sebe na prvo mjesto, i biti (samo) podrška iz sjene. Nije pogrešno pustiti tuđe živote njihovim rijekama. Ne, nije ni sebično ni pogrešno. Samo je (često) teško. Dobro je rekao dr. med. Bernie Siegel: "Temeljni problem s kojim se većina pacijenata suočava je nesposobnost za ljubav prema sebi"... Pa se i ja (još) učim (više) voljeti sebe.

Blagdani će, tako nekako, raštrkano i neveselo, doći i proći. Ma, ne žalim se. Nikako. Baš naprotiv. Godina je ovo velikih promjena na osobnoj razini. A jedino tu se i mogu raditi istinske promjene.

Raščistila sam kuću od stvari, čistim je još. Nije to (bilo) lako. Meni, teškoj na bacanju. Daleko sam ja (oduvijek) od ovog potrošačkog ludila. Kupi pa baci, i tako u krug. A život nam je pomiješao karte, dodatno, da su nam stanovi prolazili kroz prste, a stvari se gomilale. Od ove godine, lagano puštam i njih da odu. Više stvari, više posla, ne treba mi to. Druge su okolnosti, drugi prioriteti.

Imala sam hrabrosti i vjere, da se opet poslužim riječima dr. Sanje Toljan iz knjige "Čudesna moć hormona", (po)raditi na svom životu i zdravlju. Jer život i zdravlje nemaju alternativu. Bez njih sve pada u vodu. Ili ide dalje s jednim od nas manje. Ići će i tako i tako, kad tad. Znam. Život stati neće. Ali, nije u tome niti poanta. Kako starimo, to već čini ogromnu razliku. Sposobni ili nesposobni. Pokretni ili nepokretni. Koliko god mi, do zadnje sekunde, pomicali granice življenja, i koliko god se, do zadnjega daha, držali slamke spasa, duljina življenja je manje važna. Kvaliteta starenja, na koju možemo imati utjecaja, puno je važnija. Mislim i vjerujem.
Zaokrenula sam dosta toga u svojoj (pre)hrani, a do jučer sam držala da se hranim dobro. I da se tu nema šta puno mijenjati. Pogrešno. Ostala sam i dalje na tragu RAZ-UM-a (raznolikog i umjerenog), tako da jedem sve vrste namirnica, ali na tragu svoje jedinstvenosti, neke izbacujem a neke druge ubacujem ili pojačavam. Naglasak je, u svakom slučaju, na voću i povrću, uz neke dodatke prehrani. Krvne kontrole neću zanemariti, naravno, ali da me bockaju svakih par mjeseci, nema šanse. Dok se ja osjećam odlično, jednom godišnje, otprilike, mislim da je sasvim dovoljno. O tome će još biti govora.

Knjiga mi je vjerna, rekoh na početku godine, kada mi je došla pod ruke gore spomenuta knjiga-biblija, a ove godine sam joj obilato počela vraćati vjernost. Proletila je, manje-više, u čitanju doktora različitih specijalnosti... medicinara, nutricionista, alternativaca, naturopata... Od svakog sam naučila nešto, a sveukupno jako puno... o životu, zdravlju, ljudskom tijelu, hrani/„hrani” 21. stoljeća, prirodnoj i samo-pomoći... a ujedno sam prikupila masu konkretnih savjeta i recepata. I o tome će još biti govora, jer je baš knjiga utrla put kojim hrabro kročim i u koji vjerujem.

Planinarilo se i izletarilo jednakim tempom, a prosinac je i mjesec od planinarskih domjenaka. Volim se družiti s "mojim" planinarima, na bilo koji način, jer je uvijek zabavno, nasmijano, veselo, inspirativno. Domjenak se udruženim i dobrovoljnim snagama potpomogne, između ostalog, i poklonima za lutriju, što je, uz nezaobilazan ples i pjesmu, jedan dio zabave. Svaki broj dobiva! Pa se i ovdje pokazala na djelu knjiga! Prvi put! (Ne)slučajno! Knjigu sam poklonila, da bi knjigu dobila. Ne istu, što je dobro. Izvukla sam knjigu Lucinde Riley...

Oznake: život, Zdravlje, planina, knjiga, duša, tijelo

Što ja budnija i pokretljivija, to blog lijeniji i uspavaniji. E pa, to te ja pitam? Šta ti bi, kamena? Kod tebe sve nešto okrenuto i izvrnuto. Šta ti glava više vrvi novotarijama, to ti se jezik više omlitavio i zašutio. E pa da, tako nekako jest, obrnuto proporcionalno i teško objašnjivo. Ali, ostavimo se filozofije i uhvatimo se života.
Svašta se nešta izdogađalo i događa, kod mene i oko mene. I prikoviše za jedan post. E pa, to te ja sad pitam? Kud ćeš i odakle, kamena?
Eci peci pec... en ten tini savaraka tini... en ten tore duboko je more... bija baja buf trif traf truf... a uf, a uf.
E pa, idemo od kraja unatraške. Baciti jednu kratku retrospektivu, kako dnevnik ne bi izgubio svoju nit, a onda ćemo lipo, kako smo i obećali, podvući crtu pod didovinu. Za sada. Sa sređenim papirima, zadovoljna sam i prezadovoljna. A gradnja? E pa, gradnja je na Marsu, a ja na Zemlji, pobliže, u Hrvatskoj. Živim danas, a šta (mi) nosi noć, a šta dan, ostavljam vremenu.

Eci peci pec... nisam mala vjeverica, a ni mali zec... nisam ptica prepelica, a ni maja pčelica... nisam galeb bijeli, a ni majmun veli... barem službeno nisam ništa od toga. Ma, blizu sam. Dojučerašnju sebe, slabu na sve vrste slatkiša, ne prepoznajem ni sama. A i dragi se još krsti i ne vjeruje. I sve rjeđe (z)griješim. I sve manje mi fali šta nije dobro. I već ubirem plodove svojih promjena. I osvjedočeno mogu reći... što tijelu ne daješ, to tijelo i ne traži... ili suprotno. Treba samo vjerovati, u što mnogi (iskustveno) ne vjeruju, da tijelo ide na (pravu) hranu, kao što auto ide na (pravi) benzin. To je osnova dobrog zdravlja, kojoj bi ljudi, u 21. stoljeću, ali i medicina, trebali posvetiti daleko više pažnje i uvažavanja. A mnogi me još uvijek znaju pitati, a onda olako i prekinuti, istim onim riječima (endokrinologice za gljivice) 'šta to ima veze', pa se sve manje 'upirem' trošiti riječi i energiju, ako procijenim da idu u vjetar.
Danas pečem, ili ne pečem, neke druge slastice. Pa sam i nekidan, izazvana @Liliankinim :) bogatstvom kalupa i priloženim receptom, ispekla 'crne' keksiće... od kombinacije rižinog, pirovog i brašna crnog prosa... a nisu zeleni, ne, samo su uslikani predvečer pod neonkom... ovi na danjem svijetlu su već realni, a na zadnjoj uz malo otočkih plodova, olitiga, poklona - suhih smokava i domaćih marmelada...

A našlo bi se još, ma za buđenje je dosta. Čujemo se sa zapuštene didovine, s događanjima od pune četiri godine unatrag, a usko su vezana uz nedavne (stare) aktualnosti... ...

Oznake: život, Zdravlje, maslina, planina, Bolest

Nedavno sam bila na Lišnici, ne baš s GSS-om u spašavanju, ali tu negdje, u blizini. Na 950 m n/v, koliko je trebalo uspenjati do najistočnijeg vrha Mosora, nas četrdesetak 'splitovaca' je naumilo naužiti se božje arije, pročistiti bronhije, ispružiti se na golom kamenu, i odmoriti oči plavetnilom iz ptičje perspektive. Pa još baciti jednu-dvije milenijske s najljepšom pozadinom, a onda se u miru spustiti u podnožje, do crkve Gospe od Začeća, nadomak Zvečanja, odakle smo i krenuli.
Ups, ipak je trebalo uspenjati nešto manje... 'samo' 730 m... jer je Zvečanje, kako rekoše, na 220 m n/v.













Apropo samog imena vrha, mala digresija... piše meni prija, onako čisto da potvrdi znanje, ili tek da me nasmije... onda, je l' idemo u nediju na takujin... ... ... hmm, od upitnika nad glavom do osmijeha na licu triba vrimena, ako nisi u trendu dopisivanja i razmišljanja bez kvačica.
Takujine nismo napunili kamenjem, čega smo jedino imali u izobilju, jer bi to bilo, uz pune rusake, van svake pameti, ali nam bar duša, napunjena spokojem, ništa nije pizala.









Bila je to još jedna u nizu mosorskih tura, koja je trebala ostati posebna, isključivo po svojoj svrsi i odredištu... po usponu nedavno uređenom i markiranom 'Milanovom stazom', u sjećanje na preminulog istaknutog planinara i vodiča, osnivača Stanice planinarskih vodiča Split i dugogodišnjeg člana Pk Split, Milana Sunka ... i po samom vrhu, koji je, zahvaljujući toj stazi, tek od nedavno pristupačan planinarima.









Staza vodi uzbrdo, uzbrdo i ništa osim uzbrdo, i tako sve do vrha, okruženog golim kamenim gromadama, u savladavanju kojih su štapovi bili niš' koristi, ali su zato ruke dobro poslužile dodatnoj sigurnosti. Nije bilo lako, ali je bilo lijepo. A vrh uvijek djelo krasi.









A nije sve ni u visinskoj razlici, jer je moj osobni dojam težine usporediv, recimo, s usponom na najviši vrh Mosora, Veliki Kabal, sa svojih 1339 m, što je ipak, računajući od Doma Umberta Giromette (868 m), dosta niže. Do Velikog Kabla sam bila pred neke tri godine, pri početku planinarenja, i onako sva ponosna na sebe, izjavila... uspela jednom, meni dosta... posebno radi onog Ljutokamena, kojim smo se spuštali do Skloništa, a na kojeg su me djelomično podsjetile i ove gromade do vrha Lišnice. Jer, Ljutokamen je još žešći, i za njega savladati, trebalo je upotrijebiti još više dijelova tijela . Mada, može se do Kabla i nazad, i bez Ljutokamena, ali... uz pametnije i iskusnije, ko mene pita, uzmi ili ostavi... a kad su i takvi priznali... nikad više priko Ljutokamena... eee, gdje mi je tek onda bilo srce, možda i na vrhu svijeta .
Sve u svemu, za Lišnicu bi izjavila slično... dođoh, vidjeh, pobjedih... meni dosta.

Joj mene joj, a di je Veliki Kabal a di Lišnica, ne bi oba u jen' dan ni da krila imam, ali jednom ću 'izvući' i tu putešestviju, ionako se, u sređivanju svega i svačega, na periode hvatam i mapa iz komp'a, bolje rečeno, vanjskog diska, u kojem se, kad 'zaronim', ni sama ne mogu dovoljno načuditi, čega tu sve ima (ili nema). Eto mi ga na, kad sam, uz čišćenje kuće, i laptop natovarila na leđa, pa sad bez njega k'o bez pameti, božemiprosti.

Daleko je ovo skrenulo od putopisa, al' kad sam se već razletila po Mosoru, recimo i to, da se na vrh Kozik (Sveti Jure), za kojeg slovi da ima najljepši pogled, nisam penjala, ali vjerujem našoj vodički, koja provjereno reče, da joj je s Lišnice ljepši... na Mosor i podmosorske krovove, na Cetinu i Pograjsku jut, na Biokovo...

Ali vratimo se mi Lišnici, koja će, eto, ostati upamćena i po bliskom susretu sa unesrećenim planinarom, koji je, u konačnici, ipak uspješno prebačen do splitske bolnice. A upravo je naša grupa zatekla na vrhu tih pet 'momaka' iz mjesta sa dva psa... unesrećeni je bio u običnim 'platnenim' patikama, šta reći, navodno se poskliznuo i ozbiljno 'sredio' ruku... naš vodič je nazvao GSS, a mlada medicin(s)ka iz ekipe je pomogla da mu se ruka imobilizira do dolaska pomoći.
Negdje na pola puta prilikom spuštanja, čuli smo zvuk helikoptera, pa je u konačnici sve sretno završilo... eto, lijepo je ići u planine, ali ne kao u đir po rivi .











Kad je već ispao čušpajz-post, onda može još jedna crtica iz medicine... od slijedećeg bi zapisa mogla 'zaroniti' u medicinske vode, za koje je ipak trebalo dobro 'udahnuti', pa neka se i ne zna vrijeme 'izranjanja', bitno je u njega vjerovati.

Oznake: Lišnica, Mosor, Milan Sunko, GSS, planina, spašavanje