Sada već stara i omražena 2020. započela je u "borbi s vjetrenjačama". U organizaciji naših Mosoraša, impozantan se broj planinara, sa puna dva autobusa, uputio preko zaseoka Rakovo Selo i planinarske kuće Ćićo, na vrh brda Trtar iznad kanjona Krke. Cilj je bio najviši vrh Orlovača na 496 mnv.

Oznake: planinarenje, brdo Trtar, Tvrđava sv. Nikole, Šibenik

Inspiracija me prava pukla, i to kakva nego blogersko-planinarska. Šta znači, da je za ovaj moj ulet, nakon dužeg izbivanja s bloga, zaslužan i bloger i planinar.
Ma, kad sve dobro zbrojim i oduzmem, nije samo zaslužan, nego je i kriv i dužan, mada ne znam još, ni kako ni kada će platiti dug.

Planina me, kako vidite iz priloženog, još uvijek sebi zove, pa s vremena na vrijeme, koroni usprkos, uleti i nešto planinarenja.
Tako je, početkom lipnja, nas 20-ak krenulo put sjevera, ne baš do Istre, ali blizu.
Preko Vratnika, Senja i Crikvenice, do Platka, Snježnika i Kamenjaka.

S Vratnika, rekoše, prvi pogled za milion dolara...

Oznake: planina, planinarenje, platak, Snježnik, kamenjak

Sunce se odavno vratilo, a led otoplio, pa su se i planinarske ture vratile svojoj rutini. Ali, nećemo sad o njima, mada i naslov mami u prirodu, jer ovdje se ipak radi o gotovo dvije godine staroj planinarskoj ruti. Ovu crkvicu smo, naime, pohodili jedne davne nedjelje, petnaestog dana mjeseca ožujka davne dvijeipetnaeste godine.



Krenulo se, dakle, od crkvice Sv. Roka u Gornjem Docu, koja od 17. stoljeća stoji baš tu, podno Mosor planine. Ma zapravo i nije bilo baš tako, jer sam ja, glavom u oblacima, zapela prije nego li sam i krenula. Zapela ispred same crkve, i s majčicom se zemljom sljubila i poljubila. Presudio mi jedan panj, ako ga se panjem i može nazvati. Toliko je, eto, nizak bio, pa još i travom obrastao, ali eto, baš meni pod nogu došao, da me ispruži koliko sam duga i široka. Sva sreća, pa se ništa strašno nije dogodilo. Palo meko na meko, ustalo se, otreslo prašinu i neugodu, i vozi dalje. Ako se šta i nabilo, ne vidim, ne ćutim, ništa ne boli.







A priroda sve rane liječi, bolje od ijednog doktora, pa se putem na sve brzo zaboravilo i uživalo, kao da se ništa nije ni dogodilo...











I tako smo se, nogu prid nogu, priko brda Rašeljke, spustili sve do Gata, malog mista srednjih Poljica, jednog od dvanaest glavnih poljičkih sela - katuna, kako piše u Poljičkom statutu...





Unatoč pozitivnom ishodu, ta planinarska nedjelja je spletom okolnosti, bolje rečeno, moje nespretnosti, ostala upamćena kao prva karika, okolo koje će se kasnije isplesti čitav lanac štorije o zdravlju i/ili bolesti moje štitnjače.
Okolnosti, velim, jer ih je bilo još, a sve su se baš tako nekako poklopile, da me u ambulantu namame... od nespretnih do prehladnih... od nesretnih ili sretnih, zavisi u kom vremenu sudimo... tada garant nesretnih, danas moguće i sretnih, ne znam... od moje pogrešne procjene do "zlu ne trebalo" odlaska doktorici... i dok se okreneš, zavrte te u medicinsko kolo pregleda, bockanja, nalaza, specijalista, nuklearki, pardon, zavoda za nuklearnu medicinu... zapečate ti sve dijagnozom i terapijom... i... i... i kako bi rekli mi dalmatinci u takvim situacijama... ostala san ka' trica... ništa mi nije bilo jasno, a još manje razumski logično i uvjerljivo...

Nastavlja se slijed okolnosti...

Oznake: život, Zdravlje, Bolest, planinarenje, štitnjača

Kamena je prošle nedjelje bila malo preko gran(ic)e. Prije sunca ustala, i pod punom se planinarskom opremom uputila na Sukoišansku. Sakupilo nas se 30-ak ornih, pa krenuli, ni manje ni više, nego put malog sela Zahuma u Ramskoj općini, susjedne nam Bosne i Hercegovine.



Dom Dive Grabovčeve s brončanim kipom i spomen pločom, otvoren je pred nešto više od dvije godine, a nama je bio polazišna točka za Idovac, najviši vrh Raduše.





Širokim šumskim putem, mi smo prošli s noge na nogu, s rusacima na leđima, i štapima u rukama, a blogosvijet, eto, može prošetati ovim mojim slikama, i pokušat' si dočarati svu ljepotu pogleda s visine... na Ramsko i Buško jezero... na Kupreško polje...



































Ako tabla ne laže... još 25 min. hodanja do vrha...



Vrhovi su se malo igrali s nama... taman misliš, evo nas, kad tamo... iza vrha vrh, hihi...



To što nam je vjetar cijelim putem mrsio račune, pardon, kose, to je lakši dio priče...



Cijelim putem nas je pratilo oblačno nebo, pustilo nas da se popnemo do vrha, kasnije i spustimo do pred podnožje, ma isto nismo prošli lišo... pred kraj su krenule suze nebeske, i pratile nas... lagano, uporno i dosadno... sve do autobusa i dalje.











Ma gle ti ovoga... ukrao mi rusak, kad vam kažem...



Žuto lišće (ljubavi)... nema tko ga nije škljocnuo, al' eto, nema slika tu ljepotu...

Izlet smo završili Eco selom Grabovica na Buškom jezeru, koje ima svakojakih sadržaja... ima, ima, da znate samo kakvih sam se slika nagledala kasnije kod prije... i na konju se čak uslikala... a gdje li sam ja bila, šta mislite... proučavala restoran, pila čaj, tamanila palačinke u šatou, ćakulala s konobarima... ma, bilo je odlično i nama, neka bi morali na popravni iz eco-logije.

Oznake: planinarenje, priroda, ekologija

U poslijepodnevnim satima petka stigli smo iz Lipika u Požegu...







pa s njom tako drugovali... okolo naokolo, uzbrdo nizbrdo, lezi diž' se... sve do sutrašnjeg ranog jutra...





otkrivali sadržaje, svatko po svojoj mjeri i guštu... hodali, penjali, sjedili, odmarali, uživali u svemu i svačemu... smjestili se, pa razmilili po gradu, baš kao kakve pčelice zujalice...





sve novo i zanimljivo, sve srcu po volji, a problemi ostali doma... kud ćeš bolje...



Zvečevo - budi lijepe uspomene na nekadašnje odmaralište... divota od odmora za male pare, eh...





2. požeški kazališni festival... ulaz slobodan... do 10-og još, pa eto... čisto na znanje...







A četiri hodajuće gracije, jednako su tako bezbrižno i besciljno, zazujale po gradu, sa željom da nekako, ni same ne znajući kako, (od)maknu s ceste i asfalta...



Ako kucaš, otvori'će ti se... ako pitaš, zna'ćeš... pa smo, spletom pitanja i odgovora, došli do binga... poučne "Staze Sokola", koja nas je, u konačnici, više nego ugodno ispunila, i dojmom i sadržajem...



Ma jeste, da smo pitali, ali nam se i posrećilo... em smo se zatekli u neposrednoj blizini, em je osoba znala, baš na nju nas uputiti. Eto, sve se lijepo i pravo poklopilo, jer... Google tvrdi, da je staza otvorena pred svega dvije godine, pa eto... znajući kakvi smo si nikakvi prema svojim gradovima, mislim se... koliki li Požečani još uvijek nisu Fratarskim putem prošetali?...



"Dragi posjetitelju!
Pozivam te, prošeći poučnom stazom i uživaj u ljepoti ovoga dijela Požeške gore. Na stazi ćeš uz pomoć poučnih tabli upoznati bogatstvo i vrijednosti Požeške gore koja je važno stanište biljnih i životinjskih vrsta, geološke zanimljivosti, šume, vinograde, povijesnu baštinu.
Molim te, dragi prijatelju, s ovog mjesta ponesi samo prizore koje ćeš vidjeti..."



"Tu na kamenu vulkanskom, sagradiše preci dom. Vrijedan puk hrvatski smrvi stijenu i podignu kuće, zgrade, crkve i uredi zemlju plodnu..."



FRA LUKINO ZVONO
u čast i spomen Sokolu i puku, u njegovom gradu i domu,
i tebi čovječe, da se možeš pokloniti, pomoliti, promisliti,
dobro poželiti, pa kratko pozvoniti, za Požegu, za Hrvatsku!



"I čovjek i zvijer nađoše mjesto pod suncem i nebom božjim. Nekad dušmani nekad braća u brlogu ista im sudbina."



"Još od davnih davnina tu se u hrastovu lišću, granju skrivahu sove i druga ptičad. Poslušaj te zvuke koji čarobnom pjesmom remete blaženi šumski mir."



"Tu di gnizdo sokolovo stoji, tu sokoli u slobodi žive, pod krilom plemena i roda u nazivlju slavonskog imena."



"Drvetu se uvijek poklonim, jer čovjeku je drvo od pamtivijeka sluga odan od koga čovjek napravi mnoge čarolije."



SVETI GRGUR
U spomen starih sloboda
za sutra od jučer i sada,
u slavu Boga i roda
za dobro doma i grada.













Tako smo, s noge na nogu, došli sve do vrha i Domovinskog križa Sokolovac, i u toplo predvečerje osjetili Požegu na dlanu... više nego zadovoljni... jednom se stranom uspeli, a drugom spustili... ma, i tu vrijedi ona, ako pitaš... neki momci su nas ljubazno uputili lakšim i osvjetljenijim putem, da ne kažem asfaltom, što nam je u konačnici dobro došlo, jer... mrak se već spustio, a bilo nas je i u japankama, eh... tko je mogao misliti, da ćemo već i u samom gradu (pro)planinariti...



P.S. Tekstovi u navodnicima (sa poučnih tabli) riječi su fra Luke Ibrišimovića, glasovitog Sokola.

Nastavlja se...

Oznake: Požega, Staza Sokola, planinarenje

Ovogodišnji dani dalmatinskih planinara su održani 17-og i 18-og svibnja u mjestu Radošić /Škopljanci/, u organizaciji PK Split... zaslugom višemjesečnog angažmana mnogih članova, prikupljenih donacija, dobrovoljnog rada...



Krenuli smo 17-og ujutro iz Splita... "popeli" se vijugavom cestom i ostavili Kaštela ispod sebe... prešli prijevoj Malačka, pa novom autocestom, okukom na okuku, prekoračili Kozjak... i za manje od sat vremena, već smo se lagano spuštali njegovom sjevernom stranom, krivudajući krševitim područjem Dalmatinske Zagore...
Prije osam smo stigli na mjesto odredišta... mjesto dogovoreno za dvodnevno druženje planinara, ali i svih ostalih možebitnih šetača i dobronamjernika... stigli smo u mjesto Radošić, inače poznato i po "bikijadi" olitiga borbi bikova...









Odmah je krenulo čišćenje i guljenje... a očistilo se i ogulilo, uz puno ručica, kila i kila... kapule, kumpira, karote, luka... i narezalo kila i kila mesa...





... što je pod palicom, pardon, kutlačom vrsnog kuhara dobrovoljca, u konačnici rezultiralo kazanima pohvaljenog gulaša...





Kužina na otvorenome je montirana dan ranije, a sve nužno za kužinavanje je nabavljeno i dopremljeno na vrijeme...





Ponuda je prigodno i vidno istaknuta... a i dostava osigurana...







Dobrovoljaca ne nedostaje... zna se, 'ko je zadužen za uštipke, 'ko za fritule... 'ko kuha kavu, a 'ko čaj... od trava, naravno...







Na info pultu se može doći do svih potrebnih informacija... kupiti bon za piće ili hranu, po popularnoj cijeni... dobiti sok, točeno pivo, ili flaširanu vodu... ili pak, kupiti kvalitetnu planinarsku majicu, bilo kao suvenir, bilo kao početak planinarske "karijere"...







Na ledini uokolo niču šatori, kao gljive poslije kiše... uz tri velika, postavljena od strane organizatora, podižu se i oni manji, od strane samih planinara...













Atmosfera je opuštena... dok su mnogi krenuli s vodićima na organiziranu turu okolicom...ne'ki odmaraju... ili se igraju... malo šeću, pa se ljuljaju... malo fotkaju, pa luduju... uz veselu svirku tamburaša...










Dani planinara Dalmacije 2014 - pisma i ples - moj video-spot



Ponekad poneko poviri malo i do kuhara... većinu ipak zanima, kad će gulaš, al' uvik se nađe i poneko da upita, triba li šta pomoć'...



Malo se prošetalo do Škopljanaca...











Ova je čuvarkuća izrasla baš na pravom mjestu...



U povratku nas je pratila ova maca, i nije nas napuštala... zaludu smo je molili da se vrati kući...



... a kako je s nama došla, tako je s nama i ostala... pa veli gazda, slobodno nek' je uzme, tko želi... eto, zainteresirani put pod noge, pa u Škopljance...



Ubralo se malo zove... gazda kaže, samo berite... neki kasnije, niste smjeli... pa sad ti budi pametan...



Uslikalo se i nešto cvijeća... ne znam što bi rekli znalci, al' ja po prvi put zadovoljna slikama...







Vratilo se do ručka, mislim, gulaša... "traka" ruku je kod podjele "tekla" tako brzo i besprijekorno... od primanja bonova... i davanja zdjelica /onima bez svoje "gamele"/... preko pomoćnog kuhara s velikom kutlačom, i kazanom ispred sebe... do davanja žlica... i kruha u salveti...





... toliko brzo, da se kazan nije uspio ni uslikati... spala slika na moju porciju...



Kući smo se vratili s prvim mrakom, jer nam je bilo primamljivije spavati u toplom krevetu, nego u vreći za spavanje i šatoru... propustili smo time, nažalost, svečano otvaranje uz prigodan program...
Marjan nas je pozdravio u dolasku kući... a već sutra jutrom smo se vratili natrag...



... nastavlja se ...

Oznake: planinarenje