Tko rano urani, lako mu se dogodi, da bude prvi. Eto, i bez brze vožnje, i bez namjere da se s ikim takmičimo i utrkujemo, u subotu smo prvi došli i prijavili se na Danima hrvatskih planinara na Omanovcu. Naravski, ako zanemarimo sve one, koje smo gori već zatekli, gdje god da su bili ili noćili, u domu ili šatoru. A ako je svit mali, tolišna li je tek Lijepa Naša, pa ne'š ti čuda velikoga, da smo prvo naletili na Šibenčane.





Planinarski dom Omanovac je toliko velik, da ga se nisan sitila ni uslikat', haha... a pari mi se i da je najveći, ali me ne vatajte sad za rič'... a e, kad pažnju odvlači šušur veseloga svita sa svih strana uokolo... ...



Vruć i sunčan dan je na pomolu, sva srića rano je, pa još nismo svjesni koliko pakleno vruć...



Okolo kole kazani i fažola, izgleda da je sve pripravno i pod kontrolon...



Izletište je lijepo uređeno, između ostaloga, i sa dosta sadržaja za djecu...



A organizatori su, za današnje okupljanje planinara, pripremili i ponudili tri planinarske ture, pa tko voli, nek izvoli... ma, pusti(mo) ljubav... vrag jon odni kosti, ča je učinila od moje starosti... ajde, ajde, lipi moj Oliver, molaj me s miron, i barenko mi danas ne diži tlak...



Evo, ja odgovorno tvrdin da ni baš sve u 'jubavi, da je ništo i u fizici, jerbo bi za planinara prin vridila nika druga... recimo... tko mogne, nek' p(r)otegne... rastegne i odvagne... noge teške ili lagane...





U razmacima od nekakvih pola sata, sa ovoga su mjesta krenule sve tri planinarske ture... prva, najteža od 5-6 sati hoda... druga, srednje teška od 3-4 sata hoda... i treća, najlakša od 1,5-2 sata hoda...



Vagnula sam i odvagnula... zlatnu sredinu... jer ja to mogu, hodala sam i duže... a nije loše ni vodiče (upo)znati... jedna baš plijeni poglede, hehe...



Druga trka, pardon, tura, započela je, jednako kao i prva, sa desetominutnim odmakom, pa smo krenuli u 9:10...







Već u slijedećih deset minuta, kod ovih tabli, skrenuli smo udesno, i stopili se sa šumom, pa tako stopljeni, vrlo brzo i utopljeni, ostali u šumi gotovo cijelo vrijeme, sve do doma... uglavnom, van domašaja direktnog sunca, ali svejedno... u paklenoj vrućini, i bez daška svježine...





Pa smo hodali tako lagaaano... lagaaano, fino, polaaako... od sunca skriveni visokom i gustom šumom... pa još i nizbrdo, nizbrdo, nizbrdooo... ma, sumnjivo dobro...









... ma, toliko sumnjivo, da smo se već počeli zezati na svoj račun... aaa, plati'ćemo mi ovo... debelo... triba uspet' sve ove nizbrdice...







Od sveukupno tri kraće pauze tokom ture, ovaj vidikovac je pružao najljepši pogled...







Kako je podne poodmicalo, a u šumi sparno k'o u grotlu, krov doma se iščekivao iza svakog koraka i okuke... pa, zar ne bi smo trebali stići do jedan?... ahaaa, kad me vidiš, tad mi se i nadaj...







Planinarski dom Omanovac 50 min... skreni lijevo i uzbrdo... kaže tako ova crvena tabla, uslikana u 13:03... plati'ćemo, dašta da ćemo platiti svo ono kotrljanje nizbrdo i utreso, i to sad, na kraju, posli više od tri sata hoda, deboto pa četiri... sve u svemu, od table smo pičili razrovanim putem još uru vrimena, sve uzbrdo, uzbrdo, uzbrdooo...



Planinarski dom smo ulovili, tko brže tko sporije, ali svakako kasnije od planiranoga... evo, ja sam uslikala ovu zadnju sliku ravno u 14:00, a iza mene ih je još bilo dosta... bolji, iskusniji i jači su rekli, da je staza preteška za srednje-tešku, ali dobro... svi su stigli, i uspjeh je tim veći, hehe.
Prvi put da sam popila do zadnje kapi vode, i prvi put da mi je majica bila potpuno mokra, baš kao da sam je iz vode izvadila... ali, ništa posebno, svima je manje više bilo isto...

A fažol s kobasicama?... ma, odličan, zar sumnjate?... malo pikantniji od našeg, dalmatinskog, ipak je to Slavonija i slavonski grah... ma, uz njega smo sve muke zaboravili, naravski, nakon šta smo predahnuli i prominili majice... a u međuvremenu nam se vratila i prirodna boja lica, hihi... ma, ne bi smo ni znali, da nam nisu rekli, kako smo svi došli crveni k'o škarpine...

Nastavlja se...

Oznake: Dani planinara Hrvatske, Omanovac, PD PsunjSlavonija

U poslijepodnevnim satima petka stigli smo iz Lipika u Požegu...







pa s njom tako drugovali... okolo naokolo, uzbrdo nizbrdo, lezi diž' se... sve do sutrašnjeg ranog jutra...





otkrivali sadržaje, svatko po svojoj mjeri i guštu... hodali, penjali, sjedili, odmarali, uživali u svemu i svačemu... smjestili se, pa razmilili po gradu, baš kao kakve pčelice zujalice...





sve novo i zanimljivo, sve srcu po volji, a problemi ostali doma... kud ćeš bolje...



Zvečevo - budi lijepe uspomene na nekadašnje odmaralište... divota od odmora za male pare, eh...





2. požeški kazališni festival... ulaz slobodan... do 10-og još, pa eto... čisto na znanje...







A četiri hodajuće gracije, jednako su tako bezbrižno i besciljno, zazujale po gradu, sa željom da nekako, ni same ne znajući kako, (od)maknu s ceste i asfalta...



Ako kucaš, otvori'će ti se... ako pitaš, zna'ćeš... pa smo, spletom pitanja i odgovora, došli do binga... poučne "Staze Sokola", koja nas je, u konačnici, više nego ugodno ispunila, i dojmom i sadržajem...



Ma jeste, da smo pitali, ali nam se i posrećilo... em smo se zatekli u neposrednoj blizini, em je osoba znala, baš na nju nas uputiti. Eto, sve se lijepo i pravo poklopilo, jer... Google tvrdi, da je staza otvorena pred svega dvije godine, pa eto... znajući kakvi smo si nikakvi prema svojim gradovima, mislim se... koliki li Požečani još uvijek nisu Fratarskim putem prošetali?...



"Dragi posjetitelju!
Pozivam te, prošeći poučnom stazom i uživaj u ljepoti ovoga dijela Požeške gore. Na stazi ćeš uz pomoć poučnih tabli upoznati bogatstvo i vrijednosti Požeške gore koja je važno stanište biljnih i životinjskih vrsta, geološke zanimljivosti, šume, vinograde, povijesnu baštinu.
Molim te, dragi prijatelju, s ovog mjesta ponesi samo prizore koje ćeš vidjeti..."



"Tu na kamenu vulkanskom, sagradiše preci dom. Vrijedan puk hrvatski smrvi stijenu i podignu kuće, zgrade, crkve i uredi zemlju plodnu..."



FRA LUKINO ZVONO
u čast i spomen Sokolu i puku, u njegovom gradu i domu,
i tebi čovječe, da se možeš pokloniti, pomoliti, promisliti,
dobro poželiti, pa kratko pozvoniti, za Požegu, za Hrvatsku!



"I čovjek i zvijer nađoše mjesto pod suncem i nebom božjim. Nekad dušmani nekad braća u brlogu ista im sudbina."



"Još od davnih davnina tu se u hrastovu lišću, granju skrivahu sove i druga ptičad. Poslušaj te zvuke koji čarobnom pjesmom remete blaženi šumski mir."



"Tu di gnizdo sokolovo stoji, tu sokoli u slobodi žive, pod krilom plemena i roda u nazivlju slavonskog imena."



"Drvetu se uvijek poklonim, jer čovjeku je drvo od pamtivijeka sluga odan od koga čovjek napravi mnoge čarolije."



SVETI GRGUR
U spomen starih sloboda
za sutra od jučer i sada,
u slavu Boga i roda
za dobro doma i grada.













Tako smo, s noge na nogu, došli sve do vrha i Domovinskog križa Sokolovac, i u toplo predvečerje osjetili Požegu na dlanu... više nego zadovoljni... jednom se stranom uspeli, a drugom spustili... ma, i tu vrijedi ona, ako pitaš... neki momci su nas ljubazno uputili lakšim i osvjetljenijim putem, da ne kažem asfaltom, što nam je u konačnici dobro došlo, jer... mrak se već spustio, a bilo nas je i u japankama, eh... tko je mogao misliti, da ćemo već i u samom gradu (pro)planinariti...



P.S. Tekstovi u navodnicima (sa poučnih tabli) riječi su fra Luke Ibrišimovića, glasovitog Sokola.

Nastavlja se...

Oznake: Požega, Staza Sokola, planinarenje

Krenuli tako Dalmatinci, i ne samo oni, koncem prošlog mjeseca, u posjet zapadnoj Slavoniji. S dobrim razlogom i točno određenim povodom, no ipak... centralni i značajni događaj slijevanja većeg broja ljudi sa svih strana Lijepe Naše, za nas je bio tek dio plana.

"Završili su Dani hrvatskih planinara. Ukupno 61 planinarska udruga i oko 600 planinara bilo je na Omanovcu od petka do nedjelje" rekli su tako naši domaćini - PD Psunj - planinari, Slavonci, Psunjani, Pakračani... što god i kako god, šaroliko društvo ljudi dobre volje, koji su nas lijepo primili i dobro ugostili u svom domu.

Ali, krenimo od početka. Prvu jutarnju kavu, u petak, popili smo u Lipiku, gdje nas je dočekala simpa Ivana.



Simpatična i optimistična plavojka, dojmila se baš svih, bez iznimke. S toliko nas je ljubavi i optimizma provela svojim gradom, da smo je, s jednakim intenzitetom i interesom, mogli slušati bar još toliko. Što je još jedan dokaz, da sve što se radi s ljubavlju, zanesenošću, predanošću, ma koliko bilo realno ili iluzorno, teško ili lako, jednostavno mora dati i takve rezultate... najbolje.



A manje ili više, sve će reći slike same... "zakrpljena" zgrada, koja čeka bolje dane... i Državna ergela lipicanaca u kojoj se našlo mjesta i za nekoliko ponija...











Rodoslovlje kojem bi pozavidjeli mnogi ljudskog roda...





















Gradski i lječilišni perivoj, s fontanama i izvorom ljekovite termalne vode...



Paviljon Izvor...



... voda što tu izvire je vruća... 60°C... i bitno drugačijeg okusa... nešto između obične i mineralne, rekla bih...



Iznad četiriju izvorskih špina su statue, koje predstavljaju četiri godišnja doba...





I samo lječilište... kupke, bazeni, hidromasaža... ma, divota Božja...



"U sumrak kad sve utihne haljinu bijelu i šešir zbacim i u vodu vrelu uđem i dušu i tijelo oporavim" Jelka ... tako piše, između ostalog, na plakatu ispred lječilišta...



A Jelka?... Jelka je mlada grofica, kćer grofa Ivana Jankovića, koja je vrlo rado boravila u Lipiku.





Kamena (Jelkina) klupa ispred Mramornih kupki bila je njeno omiljeno odmorište nakon dugih šetnji perivojem. Legenda kaže da je Jelka na tom mjestu izgubila prsten koji nikad nije nađen. ... tko ga nađe, naći će ljubav... kaže nam Ivana... ili legenda?... koga briga, samo nek' je ljubav...



Uz Mramorne, tu su još i Kamene kupke...





I nezaobilazni Kursalon (Lječilišni salon)... danas pod skelama, i sa prikupljenim starim ciglama... čeka svoje bolje sutra...







Zelenilo i cvijeće svuda, sve čisto i njegovano, nigdje ni papirića...









I nije pretjerano reći... uz dva zaštitna znaka ovog grada... uz izvor ljekovite termalne vode... i uz dobro znane lipicance... ne, nikako nije pretjerano reći, da je Lipik malo mjesto velikih mogućnosti...

Nastavlja se...

Oznake: Slavonija, Dani planinara Hrvatske, Psunj, Omanovac, Lipik