Dani hrvatskih planinara na Omanovcu
10.07.2016.Tko rano urani, lako mu se dogodi, da bude prvi. Eto, i bez brze vožnje, i bez namjere da se s ikim takmičimo i utrkujemo, u subotu smo prvi došli i prijavili se na Danima hrvatskih planinara na Omanovcu. Naravski, ako zanemarimo sve one, koje smo gori već zatekli, gdje god da su bili ili noćili, u domu ili šatoru. A ako je svit mali, tolišna li je tek Lijepa Naša, pa ne'š ti čuda velikoga, da smo prvo naletili na Šibenčane.
Planinarski dom Omanovac je toliko velik, da ga se nisan sitila ni uslikat', haha... a pari mi se i da je najveći, ali me ne vatajte sad za rič'... a e, kad pažnju odvlači šušur veseloga svita sa svih strana uokolo... ...
Vruć i sunčan dan je na pomolu, sva srića rano je, pa još nismo svjesni koliko pakleno vruć...
Okolo kole kazani i fažola, izgleda da je sve pripravno i pod kontrolon...
Izletište je lijepo uređeno, između ostaloga, i sa dosta sadržaja za djecu...
A organizatori su, za današnje okupljanje planinara, pripremili i ponudili tri planinarske ture, pa tko voli, nek izvoli... ma, pusti(mo) ljubav... vrag jon odni kosti, ča je učinila od moje starosti... ajde, ajde, lipi moj Oliver, molaj me s miron, i barenko mi danas ne diži tlak...
Evo, ja odgovorno tvrdin da ni baš sve u 'jubavi, da je ništo i u fizici, jerbo bi za planinara prin vridila nika druga... recimo... tko mogne, nek' p(r)otegne... rastegne i odvagne... noge teške ili lagane...
U razmacima od nekakvih pola sata, sa ovoga su mjesta krenule sve tri planinarske ture... prva, najteža od 5-6 sati hoda... druga, srednje teška od 3-4 sata hoda... i treća, najlakša od 1,5-2 sata hoda...
Vagnula sam i odvagnula... zlatnu sredinu... jer ja to mogu, hodala sam i duže... a nije loše ni vodiče (upo)znati... jedna baš plijeni poglede, hehe...
Druga trka, pardon, tura, započela je, jednako kao i prva, sa desetominutnim odmakom, pa smo krenuli u 9:10...
Već u slijedećih deset minuta, kod ovih tabli, skrenuli smo udesno, i stopili se sa šumom, pa tako stopljeni, vrlo brzo i utopljeni, ostali u šumi gotovo cijelo vrijeme, sve do doma... uglavnom, van domašaja direktnog sunca, ali svejedno... u paklenoj vrućini, i bez daška svježine...
Pa smo hodali tako lagaaano... lagaaano, fino, polaaako... od sunca skriveni visokom i gustom šumom... pa još i nizbrdo, nizbrdo, nizbrdooo... ma, sumnjivo dobro...
... ma, toliko sumnjivo, da smo se već počeli zezati na svoj račun... aaa, plati'ćemo mi ovo... debelo... triba uspet' sve ove nizbrdice...
Od sveukupno tri kraće pauze tokom ture, ovaj vidikovac je pružao najljepši pogled...
Kako je podne poodmicalo, a u šumi sparno k'o u grotlu, krov doma se iščekivao iza svakog koraka i okuke... pa, zar ne bi smo trebali stići do jedan?... ahaaa, kad me vidiš, tad mi se i nadaj...
Planinarski dom Omanovac 50 min... skreni lijevo i uzbrdo... kaže tako ova crvena tabla, uslikana u 13:03... plati'ćemo, dašta da ćemo platiti svo ono kotrljanje nizbrdo i utreso, i to sad, na kraju, posli više od tri sata hoda, deboto pa četiri... sve u svemu, od table smo pičili razrovanim putem još uru vrimena, sve uzbrdo, uzbrdo, uzbrdooo...
Planinarski dom smo ulovili, tko brže tko sporije, ali svakako kasnije od planiranoga... evo, ja sam uslikala ovu zadnju sliku ravno u 14:00, a iza mene ih je još bilo dosta... bolji, iskusniji i jači su rekli, da je staza preteška za srednje-tešku, ali dobro... svi su stigli, i uspjeh je tim veći, hehe.
Prvi put da sam popila do zadnje kapi vode, i prvi put da mi je majica bila potpuno mokra, baš kao da sam je iz vode izvadila... ali, ništa posebno, svima je manje više bilo isto...
A fažol s kobasicama?... ma, odličan, zar sumnjate?... malo pikantniji od našeg, dalmatinskog, ipak je to Slavonija i slavonski grah... ma, uz njega smo sve muke zaboravili, naravski, nakon šta smo predahnuli i prominili majice... a u međuvremenu nam se vratila i prirodna boja lica, hihi... ma, ne bi smo ni znali, da nam nisu rekli, kako smo svi došli crveni k'o škarpine...
Nastavlja se...
Oznake: Dani planinara Hrvatske, Omanovac, PD PsunjSlavonija
komentiraj (14) * ispiši * #
Slavonskom planinom i ravnicom
04.07.2016.Krenuli tako Dalmatinci, i ne samo oni, koncem prošlog mjeseca, u posjet zapadnoj Slavoniji. S dobrim razlogom i točno određenim povodom, no ipak... centralni i značajni događaj slijevanja većeg broja ljudi sa svih strana Lijepe Naše, za nas je bio tek dio plana.
"Završili su Dani hrvatskih planinara. Ukupno 61 planinarska udruga i oko 600 planinara bilo je na Omanovcu od petka do nedjelje" rekli su tako naši domaćini - PD Psunj - planinari, Slavonci, Psunjani, Pakračani... što god i kako god, šaroliko društvo ljudi dobre volje, koji su nas lijepo primili i dobro ugostili u svom domu.
Ali, krenimo od početka. Prvu jutarnju kavu, u petak, popili smo u Lipiku, gdje nas je dočekala simpa Ivana.
Simpatična i optimistična plavojka, dojmila se baš svih, bez iznimke. S toliko nas je ljubavi i optimizma provela svojim gradom, da smo je, s jednakim intenzitetom i interesom, mogli slušati bar još toliko. Što je još jedan dokaz, da sve što se radi s ljubavlju, zanesenošću, predanošću, ma koliko bilo realno ili iluzorno, teško ili lako, jednostavno mora dati i takve rezultate... najbolje.
A manje ili više, sve će reći slike same... "zakrpljena" zgrada, koja čeka bolje dane... i Državna ergela lipicanaca u kojoj se našlo mjesta i za nekoliko ponija...
Rodoslovlje kojem bi pozavidjeli mnogi ljudskog roda...
Gradski i lječilišni perivoj, s fontanama i izvorom ljekovite termalne vode...
Paviljon Izvor...
... voda što tu izvire je vruća... 60°C... i bitno drugačijeg okusa... nešto između obične i mineralne, rekla bih...
Iznad četiriju izvorskih špina su statue, koje predstavljaju četiri godišnja doba...
I samo lječilište... kupke, bazeni, hidromasaža... ma, divota Božja...
"U sumrak kad sve utihne haljinu bijelu i šešir zbacim i u vodu vrelu uđem i dušu i tijelo oporavim" Jelka ... tako piše, između ostalog, na plakatu ispred lječilišta...
A Jelka?... Jelka je mlada grofica, kćer grofa Ivana Jankovića, koja je vrlo rado boravila u Lipiku.
Kamena (Jelkina) klupa ispred Mramornih kupki bila je njeno omiljeno odmorište nakon dugih šetnji perivojem. Legenda kaže da je Jelka na tom mjestu izgubila prsten koji nikad nije nađen. ... tko ga nađe, naći će ljubav... kaže nam Ivana... ili legenda?... koga briga, samo nek' je ljubav...
Uz Mramorne, tu su još i Kamene kupke...
I nezaobilazni Kursalon (Lječilišni salon)... danas pod skelama, i sa prikupljenim starim ciglama... čeka svoje bolje sutra...
Zelenilo i cvijeće svuda, sve čisto i njegovano, nigdje ni papirića...
I nije pretjerano reći... uz dva zaštitna znaka ovog grada... uz izvor ljekovite termalne vode... i uz dobro znane lipicance... ne, nikako nije pretjerano reći, da je Lipik malo mjesto velikih mogućnosti...
Nastavlja se...
Oznake: Slavonija, Dani planinara Hrvatske, Psunj, Omanovac, Lipik
komentiraj (12) * ispiši * #