Zazvala sam, u svom kabaretu, da se javi bar jedan bročonin, kao kakva-takva, pa makar i slabašna, potvrda mog trnovitog puta, i dokaz "ažurnosti" supetarskog suda, ali i sudova općenito. Jer, ne mislim da ću pogriješiti ako kažem, da od onih loših i najgorih, preko boljih do najboljih, tek nijanse između prave razliku.

Zazvala... i dozvala... samo šutnju. A nekako mislim, da ni šutnja nije uvijek zlato. Ono što krijemo, i o čemu ne izlazimo van, ostaje u nama i izjeda nas iznutra. A još i stvaramo dojam, da ne postoji. Da se ne događa. Da nije istina. Daleko bi bilo od istine i to, da ja lakše podnosim ovo svoje sudovanje, od kad o njemu i pišem, ali mi zasigurno nije ni teže. Lako ili teško, pametno ili glupo, tko će znati. Da nisam željela "trubiti" o ovome, o čemu sam sama, teško i nikako, dolazila do tuđih iskustava, sigurno ne bih ni počela pisati. Tek malobrojni vide dalje od onoga, što im priušti vlastito iskustvo, jer zidovi su sudski visoki i strogo čuvani. Što se mene tiče, izbacivanjem svoje frustracije, i otkrivanjem svoje istine, bez ikakvih "visosti" naspram "niskosti", ja sam mirnija i zadovoljnija sama sa sobom, ma što god to kome, pa i meni samoj, značilo.
Jednostavno, pred gotovo šest godina sam htjela pisati, a sada... sada samo želim napisati do kraja... kakvog-takvog... uključivši i ono što još nisam napisala, a dogodilo se prije gotovo dvije godine. Dogodilo se, a kao da i nije, jer raspleta još uvijek nema, a nitko ni da trepne. Želja mi je napisati kraj, pa i "nesretan", ako već takav treba biti. Svo zlo bilo u tome, pa stoga i navodnici, jer... što zovemo srećom il' nesrećom, što dobrim ili zlim krstimo, tek prosudbe su naše, prizemne i ljudske, koje život često opovrgnuti, i zna i hoće.

A sudeći, kako danas stvari stoje, i ta mi želja (pre)visoko diže letvicu, samo... tko to kaže, tko to laže... da kraj mora biti prirodan? Tko to kaže, da ga se ne može i precvikati?... k'o kirurškim nožem odrezati?... i eto kraja... pa stisnuti (srce) jako, dok bol prođe, a život sjedne na novo mjesto.
Na koji se način izvući iz svega, i prekinuti ovaj nesretan niz mojih predaka, o tome, u zadnje vrijeme, razmišljam sve intenzivnije. Eee, al' i to je teška misija, jer... nerazumno bi sad bilo, otići u drugu krajnost, pa povući baš sve tužbene zahtjeve... ... što opet znači, da se treba nadati rješavanju bar nekih...

Mili Bože, kud sam zašla, noć me snašla u dubini posve intimnog filozofiranja... a krenula sam tek od jednog jedinog, "običnog" i ljudskog. komentara... ali bročkog, eeej... ... a to nije mala stvar... ..

Je l' Bog, je l' sudbina, je l' puka sreća, posve nebitno, ali me put danas, prstom po tipkovnici, odveo ravno do bročonke Magi... ... čiji komentar jest ona prava ljudska potvrda... potvrda iz života... posebno onoga što još želim reći o najnovijoj "reformi" i "racionalizaciji", koje nam tako veselo, i sa smiješkom, pa još i prvoaprilski, predstaviše nedavno.

I dok ministar pravosuđa priča pravosudne bajke, i obećava kule od karata u pravosudnom sustavu, nabacujući na njega tek vanjski sloj šminke, dotle istine i sudbine naše, ljudske, žive u pećinskom mraku, il' nekom od paklenih krugova. O njima nitko ništa ne zna, ili zna samo toliko, koliko (na)čuje usmenom predajom... prijenosom od uha do uha... ili razgovorom u četiri oka...

E pa, neka je i po onoj "svak se češe, di ga svrbi", al' svaka ovakva ljudska istina, u zamjenu za onu ministrovu, meni je, uvijek i svagda, čudotvorno blagi melem na gnojnu ranu. Pa, ako će netko sad tumačiti ovaj melem, i kao traženje utjehe u tuđoj nesreći, ja se s njim ne bih mogla složiti, koliko god, generalno, ni u tome ne vidim ništa loše, ali... nema te zemljišnoknjižne nesreće koja bi mene utješila, koliko god teško da koja moju i nadmašuje, ali... ne, ne, kod mene ta teza ne drži vodu, upravo i zbog one šutnje, o kojoj gore pričam...

Oznake: pravosudna obećanja bez pokrića

Prvim činom kabareta, okončana je rasprava... sutkinja je razrezala trošak za očevid od 3.000,00 kn, pa se ti sad žali Petru-Pavlu, il' Bogu-Ocu, il' sebi u bradu... da to nema veze s razumom i zdravom logikom ... da, kako to oni misle obaviti očevid nad jednom četvrtinom ... i kojom to četvrtinom ... da to, u najmanju ruku, graniči sa znanstvenom fantastikom, ili lovom u mutno ... da, za te novce ne dobivam baš ništa zauzvrat ... da je to čisto bacanje njihove prašine u naše oči, a mojih para u državni vjetar (čitaj: proračun) ... jer, parcijalni očevid, čak da se i može obaviti , ne vodi rješenju naših imovinsko-pravnih odnosa, i stvarnoj diobi čestica u cijelini.

Al' ko mene išta pita... daj se ti tamo, lijepo dogovaraj s odvjetnikom, samo ne znam oko čega, i kakvu on to sad mlaku vodu može otkriti, nakon što nas je Sud već doveo pred gotov čin... da platim ili ostavim?... ima li šta treće?... a šta plaćam, majketi?... to ni'ko živ ne zna reći?... očito, maglu?... i šta bi, ako ne platim?
Iskreno, ja sam istog trena, još na Sudu, odlučila, kako neću platiti, čak i da me nebo, preko noći, svu novcima zaspe. Eto, tolika mi je to svinjarija i majmunarija, pa nek' reče sad, ko šta hoće.

A kako se ja i odvjetnik, po potrebi, i dopisujemo, tako je i ovaj put uslijedio kratki e-mail, s moje strane, ujedno i kao dogovor za razgovor. Pa kažem ja njemu:
Glede i u svezi ovog očevida za Dolac... ukratko samo... ovakav razvoj situacije, i ovakav slijed događanja, meni je u tolikoj mjeri neprihvatljiv, da sam ja, ukoliko mi i Vi (po)tvrdite, da to ne može nikako drugačije, u stanju ponovno zakaz(iv)ati razgovor sa predsjednicom suda, pa u konačnici čak i odusta(ja)ti, ukoliko ni to ne bi promijenilo odluku.
A kada Vam to kažem za ove, nesporno naše, i defakto najvrijednije čestice zemlje od svih, onda mi možete slobodno reći da sam skrenula s pameću, ali Vam isto tako može biti jasno, koliko sam duboko uvjerena u nebuloznost i nekorisnost zakazivanja tog očevida u sadašnjim okolnostima, a razloga ima više, ne samo jedan.
Za mene, jednostavno, taj očevid ne rješava ništa... niti ide u dobrom pravcu, niti vodi ikakvom rješenju, a kamo li ne dobrom, i ja držim, kako bi mi to bilo, samo još jedno u nizu, "bacanje" novaca u vjetar (čitajte: u državni proračun). Kamo sreće da me uspijete uvjeriti u suprotno.

U razgovoru, koji je uslijedio, odvjetnik je objasnio zakonske mogućnosti, koje nam stoje na raspolaganju, a koje nisu ispale daleko ni od onog mog laičkog viđenja suda i sudovanja... uzmi ili ostavi, trećeg nema:
ad.1) ako se oglušimo, i ne platimo, Sud će odbaciti tužbeni zahtjev, u kom slučaju ga, po zakonu, više nemamo pravo pokretati, niti mi, niti itko od nasljednika, iza nas.
Ad.2) ako sami povućemo tužbeni zahtjev, sve ostaje kako je... status quo.

A kada se uzme u obzir, uz problem diobe suvlasništva, i katastrofalno stanje na terenu...



... onda je i "majmunu" sve kristalno jasno... jedino Sud ne želi ništa, ni čuti ni vidjeti. Slijepom i gluhom na sve, do sređivanja mu je zemljišnih knjiga, koliko i do lanjskog snijega... moguće i manje.

Sve u svemu, mogla sam očekivati bilo što ili ništa, ali nisam mogla ni sanjati, da ćemo se povući. A upravo se to dogodilo... u konačnici smo povukli svoj tužbeni zahtjev, kako bi barem zadržali status quo.
Pa ti sad plači, rođena zemljo...

Ovaj kabaret u dva čina, rezimira'ću riječima Saše Ljubičića...Grozno je u kojem kaosu živimo. Ovo je džungla, a u njoj mogu preživjeti jedino zvijeri...

Oznake: sudovanje, ludom radovanje... čin drugi...