Postnovogodišnji kabaret – čin drugi
27.05.2015.
Prvim činom kabareta, okončana je rasprava... sutkinja je razrezala trošak za očevid od 3.000,00 kn, pa se ti sad žali Petru-Pavlu, il' Bogu-Ocu, il' sebi u bradu... da to nema veze s razumom i zdravom logikom 
... da, kako to oni misle obaviti očevid nad jednom četvrtinom 
... i kojom to četvrtinom ... da to, u najmanju ruku, graniči sa znanstvenom fantastikom, ili lovom u mutno 
... da, za te novce ne dobivam baš ništa zauzvrat 
... da je to čisto bacanje njihove prašine u naše oči, a mojih para u državni vjetar (čitaj: proračun) 
... jer, parcijalni očevid, čak da se i može obaviti , ne vodi rješenju naših imovinsko-pravnih odnosa, i stvarnoj diobi čestica u cijelini.
Al' ko mene išta pita... daj se ti tamo, lijepo dogovaraj s odvjetnikom, samo ne znam oko čega, i kakvu on to sad mlaku vodu može otkriti, nakon što nas je Sud već doveo pred gotov čin... da platim ili ostavim?... ima li šta treće?... a šta plaćam, majketi?... to ni'ko živ ne zna reći?... očito, maglu?... i šta bi, ako ne platim?
Iskreno, ja sam istog trena, još na Sudu, odlučila, kako neću platiti, čak i da me nebo, preko noći, svu novcima zaspe. Eto, tolika mi je to svinjarija i majmunarija, pa nek' reče sad, ko šta hoće.
A kako se ja i odvjetnik, po potrebi, i dopisujemo, tako je i ovaj put uslijedio kratki e-mail, s moje strane, ujedno i kao dogovor za razgovor. Pa kažem ja njemu:
Glede i u svezi ovog očevida za Dolac... ukratko samo... ovakav razvoj situacije, i ovakav slijed događanja, meni je u tolikoj mjeri neprihvatljiv, da sam ja, ukoliko mi i Vi (po)tvrdite, da to ne može nikako drugačije, u stanju ponovno zakaz(iv)ati razgovor sa predsjednicom suda, pa u konačnici čak i odusta(ja)ti, ukoliko ni to ne bi promijenilo odluku.
A kada Vam to kažem za ove, nesporno naše, i defakto najvrijednije čestice zemlje od svih, onda mi možete slobodno reći da sam skrenula s pameću, ali Vam isto tako može biti jasno, koliko sam duboko uvjerena u nebuloznost i nekorisnost zakazivanja tog očevida u sadašnjim okolnostima, a razloga ima više, ne samo jedan.
Za mene, jednostavno, taj očevid ne rješava ništa... niti ide u dobrom pravcu, niti vodi ikakvom rješenju, a kamo li ne dobrom, i ja držim, kako bi mi to bilo, samo još jedno u nizu, "bacanje" novaca u vjetar (čitajte: u državni proračun). Kamo sreće da me uspijete uvjeriti u suprotno.
U razgovoru, koji je uslijedio, odvjetnik je objasnio zakonske mogućnosti, koje nam stoje na raspolaganju, a koje nisu ispale daleko ni od onog mog laičkog viđenja suda i sudovanja... uzmi ili ostavi, trećeg nema:
ad.1) ako se oglušimo, i ne platimo, Sud će odbaciti tužbeni zahtjev, u kom slučaju ga, po zakonu, više nemamo pravo pokretati, niti mi, niti itko od nasljednika, iza nas.
Ad.2) ako sami povućemo tužbeni zahtjev, sve ostaje kako je... status quo.
A kada se uzme u obzir, uz problem diobe suvlasništva, i katastrofalno stanje na terenu...
... onda je i "majmunu" sve kristalno jasno... jedino Sud ne želi ništa, ni čuti ni vidjeti. Slijepom i gluhom na sve, do sređivanja mu je zemljišnih knjiga, koliko i do lanjskog snijega... moguće i manje.
Sve u svemu, mogla sam očekivati bilo što ili ništa, ali nisam mogla ni sanjati, da ćemo se povući. A upravo se to dogodilo... u konačnici smo povukli svoj tužbeni zahtjev, kako bi barem zadržali status quo.
Pa ti sad plači, rođena zemljo...
Ovaj kabaret u dva čina, rezimira'ću riječima Saše Ljubičića...Grozno je u kojem kaosu živimo. Ovo je džungla, a u njoj mogu preživjeti jedino zvijeri...
Oznake: sudovanje, ludom radovanje... čin drugi...
komentiraj (2) * ispiši * #
Postnovogodišnji kabaret - čin prvi
25.05.2015.Još jedna sudska rasprava bijaše zakazana početkom travnja ove godine, od koje nisam očekivala baš ništa spektakularno, ni loše, ni dobro, jer se radilo o prvoj raspravi, nakon punih osam ili devet godina. I mogu se ja čudom čuditi nad statistikom Ministarstva pravosuđa, i ne vjerovati njihovim podacima, al' tamo, carta canta, lijepo piše, kako je zemljišnoknjižnom odjelu supetarskog suda prosječno potrebno 194 dana za riješiti tužbeni zahtjev za uknjižbu... stodevedesetičetiri in kolpa palo. Po svemu sudeći, mi spadamo u kategoriju posebnih predmeta, koji kvare prosjek, pa se takvi, moguće, ni ne broje, al' ja teško mogu vjerovati, da i one redovne rješavaju u tako kratkom roku. Da se bar javi i jedan Bročonin, koji je redovnim putem uspio u tom roku riješiti svoj predmet, da bar znam da ima i takvih.
Inače, ako niste znali, supetarski je sud, po ažurnosti, na dnu dna... najgori u cijeloj zemlji... a sad je, eto, prvotravanjskom šalom, pardon, dekretom, i jedan od ukinutih... postao je tek stalna služba splitskog općinskog suda, ali o tome, i o magiji s predmetnim godinama, posebno ću reći koju, jer bi me sad daleko odvelo.
Pa, vratimo se mi ovotravanjskoj raspravi, zakazanoj u tužbenom zahtjevu mene i rođaka, za uknjižbu 1/4 (svaki za po 1/8), od dvije čestice zemlje u samome mjestu, ukupne površine 2.795 m2, ali samo na papiru, što je od presudnog značaja, i treba naglasiti. O tim česticama, koje planom općine, godinama "tavore" kao neizgrađeno građevno zemljište, a poznate su kao Dolac, govorila sam u samom početku, još davne 2009-te, a detaljnije u postu: Ured za prostorno uređenje. Od tada pa do danas, baš ništa se promijenilo nije... niti po pitanju općine, još manje po pitanju sudovanja... sve je isto, k'o i tada, jedino je drača veća.
A onda je bilo kratkog spomena i prošlog ljeta, u postu: Konačno... citiram... Jedan "zamrli" predmet, koji se dugo i baš nikako, nije (po)micao sa svoje početne pozicije "počasnog" dobivanja svog broja, a za koji se, s naše strane, u više navrata, i pitalo i propit(k)ivalo... pa, gdje je, kud je nestao... tek nedavno nas je prosvijetlio... predmetna sutkinja je mjesecima već na porodiljnom, ali to nije spriječilo njene pretpostavljene, da joj udijele predmet(e)... sad je, konačno, naš predmet prešao u druge ruke... mašala, rekli bi bosanci...
Rasprava je protekla korektno i pozitivno... saslušanjem mene, kao tužiteljice, i svjedoka, mještanina i susjeda... iskazi podudarni, kao prst i nokat, što i nije za čuđenje (njegov bez prisustvovanja mom, naravno), samo... neopisivo je teško, po ko zna koji put, "žvakati" sva ta pitanja, od stoljeća sedmog... od pradide do mene... od 19-og do 21-og stoljeća... na mjestu i pred ljudima, koji nas povlače po svojim arhivama više od 25 godina, a ispituju svaki put, kao da smo tek jučer došli... protiv tog sudskog ludila i sljepila, nema cjepiva, i trajno ostaje taj gorak okus u ustima.
Al' sve bi se to, ipak, pregrmilo i zametnulo, da rasprava nije završila tragikomično, pa još i u moje ime, jer... Tužiteljica (kao) predlaže da se izvede dokaz očevidom na licu mjesta...
... pa slijedom te i takve nebuloze, Sud donosi rješenje:
Izvest će se dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika. Nalaže se tužiteljima ad.1) i ad.2) da na ime troškova vještačenja predujmi iznos od 3.000,00 kuna...
I tu se već razum lagano gasi, na oči pada mrak, a iz ušiju izlazi para. Moj pokušaj da se na licu mjesta usprotivim toj i takvoj odluci, jer (mi) to zdrav razum nalaže, po kratkom je postupku sasječen...
dogovorite se s odvjetnikom... i gotova priča...
Nastavlja se...
Oznake: sudovanje, ludom radovanje...
komentiraj (0) * ispiši * #
: