Prvim činom kabareta, okončana je rasprava... sutkinja je razrezala trošak za očevid od 3.000,00 kn, pa se ti sad žali Petru-Pavlu, il' Bogu-Ocu, il' sebi u bradu... da to nema veze s razumom i zdravom logikom ... da, kako to oni misle obaviti očevid nad jednom četvrtinom ... i kojom to četvrtinom ... da to, u najmanju ruku, graniči sa znanstvenom fantastikom, ili lovom u mutno ... da, za te novce ne dobivam baš ništa zauzvrat ... da je to čisto bacanje njihove prašine u naše oči, a mojih para u državni vjetar (čitaj: proračun) ... jer, parcijalni očevid, čak da se i može obaviti , ne vodi rješenju naših imovinsko-pravnih odnosa, i stvarnoj diobi čestica u cijelini.

Al' ko mene išta pita... daj se ti tamo, lijepo dogovaraj s odvjetnikom, samo ne znam oko čega, i kakvu on to sad mlaku vodu može otkriti, nakon što nas je Sud već doveo pred gotov čin... da platim ili ostavim?... ima li šta treće?... a šta plaćam, majketi?... to ni'ko živ ne zna reći?... očito, maglu?... i šta bi, ako ne platim?
Iskreno, ja sam istog trena, još na Sudu, odlučila, kako neću platiti, čak i da me nebo, preko noći, svu novcima zaspe. Eto, tolika mi je to svinjarija i majmunarija, pa nek' reče sad, ko šta hoće.

A kako se ja i odvjetnik, po potrebi, i dopisujemo, tako je i ovaj put uslijedio kratki e-mail, s moje strane, ujedno i kao dogovor za razgovor. Pa kažem ja njemu:
Glede i u svezi ovog očevida za Dolac... ukratko samo... ovakav razvoj situacije, i ovakav slijed događanja, meni je u tolikoj mjeri neprihvatljiv, da sam ja, ukoliko mi i Vi (po)tvrdite, da to ne može nikako drugačije, u stanju ponovno zakaz(iv)ati razgovor sa predsjednicom suda, pa u konačnici čak i odusta(ja)ti, ukoliko ni to ne bi promijenilo odluku.
A kada Vam to kažem za ove, nesporno naše, i defakto najvrijednije čestice zemlje od svih, onda mi možete slobodno reći da sam skrenula s pameću, ali Vam isto tako može biti jasno, koliko sam duboko uvjerena u nebuloznost i nekorisnost zakazivanja tog očevida u sadašnjim okolnostima, a razloga ima više, ne samo jedan.
Za mene, jednostavno, taj očevid ne rješava ništa... niti ide u dobrom pravcu, niti vodi ikakvom rješenju, a kamo li ne dobrom, i ja držim, kako bi mi to bilo, samo još jedno u nizu, "bacanje" novaca u vjetar (čitajte: u državni proračun). Kamo sreće da me uspijete uvjeriti u suprotno.

U razgovoru, koji je uslijedio, odvjetnik je objasnio zakonske mogućnosti, koje nam stoje na raspolaganju, a koje nisu ispale daleko ni od onog mog laičkog viđenja suda i sudovanja... uzmi ili ostavi, trećeg nema:
ad.1) ako se oglušimo, i ne platimo, Sud će odbaciti tužbeni zahtjev, u kom slučaju ga, po zakonu, više nemamo pravo pokretati, niti mi, niti itko od nasljednika, iza nas.
Ad.2) ako sami povućemo tužbeni zahtjev, sve ostaje kako je... status quo.

A kada se uzme u obzir, uz problem diobe suvlasništva, i katastrofalno stanje na terenu...



... onda je i "majmunu" sve kristalno jasno... jedino Sud ne želi ništa, ni čuti ni vidjeti. Slijepom i gluhom na sve, do sređivanja mu je zemljišnih knjiga, koliko i do lanjskog snijega... moguće i manje.

Sve u svemu, mogla sam očekivati bilo što ili ništa, ali nisam mogla ni sanjati, da ćemo se povući. A upravo se to dogodilo... u konačnici smo povukli svoj tužbeni zahtjev, kako bi barem zadržali status quo.
Pa ti sad plači, rođena zemljo...

Ovaj kabaret u dva čina, rezimira'ću riječima Saše Ljubičića...Grozno je u kojem kaosu živimo. Ovo je džungla, a u njoj mogu preživjeti jedino zvijeri...

Oznake: sudovanje, ludom radovanje... čin drugi...