Još jedna sudska rasprava bijaše zakazana početkom travnja ove godine, od koje nisam očekivala baš ništa spektakularno, ni loše, ni dobro, jer se radilo o prvoj raspravi, nakon punih osam ili devet godina. I mogu se ja čudom čuditi nad statistikom Ministarstva pravosuđa, i ne vjerovati njihovim podacima, al' tamo, carta canta, lijepo piše, kako je zemljišnoknjižnom odjelu supetarskog suda prosječno potrebno 194 dana za riješiti tužbeni zahtjev za uknjižbu... stodevedesetičetiri in kolpa palo. Po svemu sudeći, mi spadamo u kategoriju posebnih predmeta, koji kvare prosjek, pa se takvi, moguće, ni ne broje, al' ja teško mogu vjerovati, da i one redovne rješavaju u tako kratkom roku. Da se bar javi i jedan Bročonin, koji je redovnim putem uspio u tom roku riješiti svoj predmet, da bar znam da ima i takvih.

Inače, ako niste znali, supetarski je sud, po ažurnosti, na dnu dna... najgori u cijeloj zemlji... a sad je, eto, prvotravanjskom šalom, pardon, dekretom, i jedan od ukinutih... postao je tek stalna služba splitskog općinskog suda, ali o tome, i o magiji s predmetnim godinama, posebno ću reći koju, jer bi me sad daleko odvelo.

Pa, vratimo se mi ovotravanjskoj raspravi, zakazanoj u tužbenom zahtjevu mene i rođaka, za uknjižbu 1/4 (svaki za po 1/8), od dvije čestice zemlje u samome mjestu, ukupne površine 2.795 m2, ali samo na papiru, što je od presudnog značaja, i treba naglasiti. O tim česticama, koje planom općine, godinama "tavore" kao neizgrađeno građevno zemljište, a poznate su kao Dolac, govorila sam u samom početku, još davne 2009-te, a detaljnije u postu: Ured za prostorno uređenje. Od tada pa do danas, baš ništa se promijenilo nije... niti po pitanju općine, još manje po pitanju sudovanja... sve je isto, k'o i tada, jedino je drača veća.

A onda je bilo kratkog spomena i prošlog ljeta, u postu: Konačno... citiram... Jedan "zamrli" predmet, koji se dugo i baš nikako, nije (po)micao sa svoje početne pozicije "počasnog" dobivanja svog broja, a za koji se, s naše strane, u više navrata, i pitalo i propit(k)ivalo... pa, gdje je, kud je nestao... tek nedavno nas je prosvijetlio... predmetna sutkinja je mjesecima već na porodiljnom, ali to nije spriječilo njene pretpostavljene, da joj udijele predmet(e)... sad je, konačno, naš predmet prešao u druge ruke... mašala, rekli bi bosanci...

Rasprava je protekla korektno i pozitivno... saslušanjem mene, kao tužiteljice, i svjedoka, mještanina i susjeda... iskazi podudarni, kao prst i nokat, što i nije za čuđenje (njegov bez prisustvovanja mom, naravno), samo... neopisivo je teško, po ko zna koji put, "žvakati" sva ta pitanja, od stoljeća sedmog... od pradide do mene... od 19-og do 21-og stoljeća... na mjestu i pred ljudima, koji nas povlače po svojim arhivama više od 25 godina, a ispituju svaki put, kao da smo tek jučer došli... protiv tog sudskog ludila i sljepila, nema cjepiva, i trajno ostaje taj gorak okus u ustima.

Al' sve bi se to, ipak, pregrmilo i zametnulo, da rasprava nije završila tragikomično, pa još i u moje ime, jer... Tužiteljica (kao) predlaže da se izvede dokaz očevidom na licu mjesta...
... pa slijedom te i takve nebuloze, Sud donosi rješenje:
Izvest će se dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika. Nalaže se tužiteljima ad.1) i ad.2) da na ime troškova vještačenja predujmi iznos od 3.000,00 kuna...

I tu se već razum lagano gasi, na oči pada mrak, a iz ušiju izlazi para. Moj pokušaj da se na licu mjesta usprotivim toj i takvoj odluci, jer (mi) to zdrav razum nalaže, po kratkom je postupku sasječen...
dogovorite se s odvjetnikom... i gotova priča...

Nastavlja se...

Oznake: sudovanje, ludom radovanje...