četvrtak, 28.05.2015.

Bročonka Magi


Zazvala sam, u svom kabaretu, da se javi bar jedan bročonin, kao kakva-takva, pa makar i slabašna, potvrda mog trnovitog puta, i dokaz "ažurnosti" supetarskog suda, ali i sudova općenito. Jer, ne mislim da ću pogriješiti ako kažem, da od onih loših i najgorih, preko boljih do najboljih, tek nijanse između prave razliku.

Zazvala... i dozvala... samo šutnju. A nekako mislim, da ni šutnja nije uvijek zlato. Ono što krijemo, i o čemu ne izlazimo van, ostaje u nama i izjeda nas iznutra. A još i stvaramo dojam, da ne postoji. Da se ne događa. Da nije istina. Daleko bi bilo od istine i to, da ja lakše podnosim ovo svoje sudovanje, od kad o njemu i pišem, ali mi zasigurno nije ni teže. Lako ili teško, pametno ili glupo, tko će znati. Da nisam željela "trubiti" o ovome, o čemu sam sama, teško i nikako, dolazila do tuđih iskustava, sigurno ne bih ni počela pisati. Tek malobrojni vide dalje od onoga, što im priušti vlastito iskustvo, jer zidovi su sudski visoki i strogo čuvani. Što se mene tiče, izbacivanjem svoje frustracije, i otkrivanjem svoje istine, bez ikakvih "visosti" naspram "niskosti", ja sam mirnija i zadovoljnija sama sa sobom, ma što god to kome, pa i meni samoj, značilo.
Jednostavno, pred gotovo šest godina sam htjela pisati, a sada... sada samo želim napisati do kraja... kakvog-takvog... uključivši i ono što još nisam napisala, a dogodilo se prije gotovo dvije godine. Dogodilo se, a kao da i nije, jer raspleta još uvijek nema, a nitko ni da trepne. Želja mi je napisati kraj, pa i "nesretan", ako već takav treba biti. Svo zlo bilo u tome, pa stoga i navodnici, jer... što zovemo srećom il' nesrećom, što dobrim ili zlim krstimo, tek prosudbe su naše, prizemne i ljudske, koje život često opovrgnuti, i zna i hoće.

A sudeći, kako danas stvari stoje, i ta mi želja (pre)visoko diže letvicu, samo... tko to kaže, tko to laže... da kraj mora biti prirodan? Tko to kaže, da ga se ne može i precvikati?... k'o kirurškim nožem odrezati?... i eto kraja... pa stisnuti (srce) jako, dok bol prođe, a život sjedne na novo mjesto.
Na koji se način izvući iz svega, i prekinuti ovaj nesretan niz mojih predaka, o tome, u zadnje vrijeme, razmišljam sve intenzivnije. Eee, al' i to je teška misija, jer... nerazumno bi sad bilo, otići u drugu krajnost, pa povući baš sve tužbene zahtjeve... lud... što opet znači, da se treba nadati rješavanju bar nekih...

Mili Bože, kud sam zašla, noć me snašla u dubini posve intimnog filozofiranja... a krenula sam tek od jednog jedinog, "običnog" i ljudskog. komentara... ali bročkog, eeej... kiss... a to nije mala stvar... thumbup..

Komentar od: Magi | Komentirano: 14. siječanj 2014. 16:58

Neznam da li naši ministri žive u realnom svijetu, oni bi stalno nešto ukidali ili spajali, po meni je bitnija učinkovitost. Moj primjer Općinski sud u Supetru na Braču treba 13 godina da se donese prva presuda, 3 godine da vas pozovu na prvo ročište. Dokazati vlasništvo putem suda naučna fantastika, kako i kada će se srediti zemljišne knjige na Braču gdje imate parcelu nap. na 12/3541 dio. Kako će u tim slučajevima profunkcionirati OIB. Još 8 generacija neće srediti zemljišne knjige i vlasništvo na Braču. Umjesto da uvedu više sudaca oni sve smanjuje. Neznam da li naši ministri nemaju takve slučajeve za rješavati pa neznaju sa čime se sve ljudi bakču, evo ovaj ministar je porijeklom Bračanin pa neka malo pročešlja koliko traju predmeti.


Izvor: Slobodna Dalmacija

Je l' Bog, je l' sudbina, je l' puka sreća, posve nebitno, ali me put danas, prstom po tipkovnici, odveo ravno do bročonke Magi... kiss... čiji komentar jest ona prava ljudska potvrda... potvrda iz života... posebno onoga što još želim reći o najnovijoj "reformi" i "racionalizaciji", koje nam tako veselo, i sa smiješkom, pa još i prvoaprilski, predstaviše nedavno.

I dok ministar pravosuđa priča pravosudne bajke, i obećava kule od karata u pravosudnom sustavu, nabacujući na njega tek vanjski sloj šminke, dotle istine i sudbine naše, ljudske, žive u pećinskom mraku, il' nekom od paklenih krugova. O njima nitko ništa ne zna, ili zna samo toliko, koliko (na)čuje usmenom predajom... prijenosom od uha do uha... ili razgovorom u četiri oka...

E pa, neka je i po onoj "svak se češe, di ga svrbi", al' svaka ovakva ljudska istina, u zamjenu za onu ministrovu, meni je, uvijek i svagda, čudotvorno blagi melem na gnojnu ranu. Pa, ako će netko sad tumačiti ovaj melem, i kao traženje utjehe u tuđoj nesreći, ja se s njim ne bih mogla složiti, koliko god, generalno, ni u tome ne vidim ništa loše, ali... nema te zemljišnoknjižne nesreće koja bi mene utješila, koliko god teško da koja moju i nadmašuje, ali... ne, ne, kod mene ta teza ne drži vodu, upravo i zbog one šutnje, o kojoj gore pričam...


Oznake: pravosudna obećanja bez pokrića

- 22:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.