Sunce se odavno vratilo, a led otoplio, pa su se i planinarske ture vratile svojoj rutini. Ali, nećemo sad o njima, mada i naslov mami u prirodu, jer ovdje se ipak radi o gotovo dvije godine staroj planinarskoj ruti. Ovu crkvicu smo, naime, pohodili jedne davne nedjelje, petnaestog dana mjeseca ožujka davne dvijeipetnaeste godine.



Krenulo se, dakle, od crkvice Sv. Roka u Gornjem Docu, koja od 17. stoljeća stoji baš tu, podno Mosor planine. Ma zapravo i nije bilo baš tako, jer sam ja, glavom u oblacima, zapela prije nego li sam i krenula. Zapela ispred same crkve, i s majčicom se zemljom sljubila i poljubila. Presudio mi jedan panj, ako ga se panjem i može nazvati. Toliko je, eto, nizak bio, pa još i travom obrastao, ali eto, baš meni pod nogu došao, da me ispruži koliko sam duga i široka. Sva sreća, pa se ništa strašno nije dogodilo. Palo meko na meko, ustalo se, otreslo prašinu i neugodu, i vozi dalje. Ako se šta i nabilo, ne vidim, ne ćutim, ništa ne boli.







A priroda sve rane liječi, bolje od ijednog doktora, pa se putem na sve brzo zaboravilo i uživalo, kao da se ništa nije ni dogodilo...











I tako smo se, nogu prid nogu, priko brda Rašeljke, spustili sve do Gata, malog mista srednjih Poljica, jednog od dvanaest glavnih poljičkih sela - katuna, kako piše u Poljičkom statutu...





Unatoč pozitivnom ishodu, ta planinarska nedjelja je spletom okolnosti, bolje rečeno, moje nespretnosti, ostala upamćena kao prva karika, okolo koje će se kasnije isplesti čitav lanac štorije o zdravlju i/ili bolesti moje štitnjače.
Okolnosti, velim, jer ih je bilo još, a sve su se baš tako nekako poklopile, da me u ambulantu namame... od nespretnih do prehladnih... od nesretnih ili sretnih, zavisi u kom vremenu sudimo... tada garant nesretnih, danas moguće i sretnih, ne znam... od moje pogrešne procjene do "zlu ne trebalo" odlaska doktorici... i dok se okreneš, zavrte te u medicinsko kolo pregleda, bockanja, nalaza, specijalista, nuklearki, pardon, zavoda za nuklearnu medicinu... zapečate ti sve dijagnozom i terapijom... i... i... i kako bi rekli mi dalmatinci u takvim situacijama... ostala san ka' trica... ništa mi nije bilo jasno, a još manje razumski logično i uvjerljivo...

Nastavlja se slijed okolnosti...

Oznake: život, Zdravlje, Bolest, planinarenje, štitnjača