Sunce se odavno vratilo, a led otoplio, pa su se i planinarske ture vratile svojoj rutini. Ali, nećemo sad o njima, mada i naslov mami u prirodu, jer ovdje se ipak radi o gotovo dvije godine staroj planinarskoj ruti. Ovu crkvicu smo, naime, pohodili jedne davne nedjelje, petnaestog dana mjeseca ožujka davne dvijeipetnaeste godine.



Krenulo se, dakle, od crkvice Sv. Roka u Gornjem Docu, koja od 17. stoljeća stoji baš tu, podno Mosor planine. Ma zapravo i nije bilo baš tako, jer sam ja, glavom u oblacima, zapela prije nego li sam i krenula. Zapela ispred same crkve, i s majčicom se zemljom sljubila i poljubila. Presudio mi jedan panj, ako ga se panjem i može nazvati. Toliko je, eto, nizak bio, pa još i travom obrastao, ali eto, baš meni pod nogu došao, da me ispruži koliko sam duga i široka. Sva sreća, pa se ništa strašno nije dogodilo. Palo meko na meko, ustalo se, otreslo prašinu i neugodu, i vozi dalje. Ako se šta i nabilo, ne vidim, ne ćutim, ništa ne boli.







A priroda sve rane liječi, bolje od ijednog doktora, pa se putem na sve brzo zaboravilo i uživalo, kao da se ništa nije ni dogodilo...











I tako smo se, nogu prid nogu, priko brda Rašeljke, spustili sve do Gata, malog mista srednjih Poljica, jednog od dvanaest glavnih poljičkih sela - katuna, kako piše u Poljičkom statutu...





Unatoč pozitivnom ishodu, ta planinarska nedjelja je spletom okolnosti, bolje rečeno, moje nespretnosti, ostala upamćena kao prva karika, okolo koje će se kasnije isplesti čitav lanac štorije o zdravlju i/ili bolesti moje štitnjače.
Okolnosti, velim, jer ih je bilo još, a sve su se baš tako nekako poklopile, da me u ambulantu namame... od nespretnih do prehladnih... od nesretnih ili sretnih, zavisi u kom vremenu sudimo... tada garant nesretnih, danas moguće i sretnih, ne znam... od moje pogrešne procjene do "zlu ne trebalo" odlaska doktorici... i dok se okreneš, zavrte te u medicinsko kolo pregleda, bockanja, nalaza, specijalista, nuklearki, pardon, zavoda za nuklearnu medicinu... zapečate ti sve dijagnozom i terapijom... i... i... i kako bi rekli mi dalmatinci u takvim situacijama... ostala san ka' trica... ništa mi nije bilo jasno, a još manje razumski logično i uvjerljivo...

Nastavlja se slijed okolnosti...

Oznake: život, Zdravlje, Bolest, planinarenje, štitnjača

Miki Jevremović - 18 žutih ruža

Miki... jedan i jedini... uvijek posebno drag... jedan od pjevača moje mladosti, kojeg pamtim sa splitskih festivala... obožavam mnoge njegove pjesme, ali na ovu srce posebno zatitra... jer, 18 mi je godina tek...

Žao mi je... Neka mu je laka zemlja!... Počivao u miru!

Oznake: miki, glazba, ljubav, tata

Ako se po jutru dan poznaje, može li i godina po siječnju .
Jest da je započela u dahu novog ledenog doba, i jest da se pitam tko mi je sakrio sunce, i jest da kroz kosti... bura puše, bura šiša, en ti maleg miša...


Klapa Ragusa - En ti maleg miša

Ali, kad krene ta bura s mora kontra bure u glavi, onda tek lete pisma, lete avijoni . Onda tek ne mo'š ništa... ni za glavu ni za rep uhvatiti. Ne možeš ni vjetar zauzdati, ni sunce uloviti. Pa ti lovaj, zrake ili misli, sve ti je zaludu. Pa se ti igraj sa burom lovice, kad sve ti u glavi biži i preskače.
Ali, ča je bura kontra sunca... kontra sriće i jubavi... kontra srca vruća i duše na pravome mistu. E, buro, buro, more bit' da je tebi sve zaludu, a? Pa ti nosi koliko ti vitru drago. Jerbo, nima te bure kad... manta me jubav... pa nek' kažu luda je i kamena .


Severina, Goran Karan, Danijela i Giuliano - Manta me jubav

Stara je završila i Nova otpočela, mirno i kuntento, po pitanju stasa i glasa. I ne mislim sad upadat' u šuplje fraze, kako... sriću čine male stvari... i kako... nima života bez jubavi... jer se nije još rodija, a po svoj prilici nikad i neće, takvi genije, koji će dat' znanstveno i činjenično utemeljene definicije za sriću i jubav. Sto ljudi, sto percepcija... uvik je bilo, i uvik će bit'.

Sritna sam da je Stara otišla u ropotarnicu povijesti, jer je bila teška i preteška. Zapravo, bila je kumulacija i kulminacija više njih takvih. Ipak, sve su to samo događaji, ma što mi o njima mislili, ma kako na njih reagirali, i ma kako ih doživljavali i proživljavali.
Događaji nas mogu bacat' i gori i doli, i misli nam mogu lutat' i vamo i tamo, i srce nam može kucat' ili pucat', ma sve je to, zapravo, luk i voda. U konačnici, prolazna stvar. Događaji se izmjenjuju i vrte, kao na pokretnoj traci, osjećaji (nas) vitlaju, misli (nam) se isprepliću. To je, jednostavno, život.
Ali, nisu događaji nikad toliko važni, koliko im na značaju mi možemo prikrpiti i pridodati. I neka se samo smjenjuju. Neka se vrte i vrtlože. Neka dižu i strmoglavljuju. Neka donose i odnose. I dobro i zlo. I pakao i raj. Neka ih. To im je posao. Posao življenja.

Ljubav je uvijek i jedina važna. U svakom događaju, pogledu, kretnji. U svakoj mrvi, kaplji, niti. U svakoj pori. Ta ljubav vječna i besmrtna, koje su nam svima puna usta... s razlogom... uvijek, i svugdje, i za sve. A ime joj tek znamo? Ili joj ga samo dasmo? Velika i neprikosnovena, glorificirana i u nebesa dizana, od praiskona prepriča(va)na i opjeva(va)na. Ali, zar može drugačije?... kad bez nje, sve je ništa(vilo)?... kad bez nje, sve je mlaka voda?... kad bez nje, sve je prah i pepeo?... I zar sve šta vrijedi, nije od ljubavi satkano?... zar u svemu svoje prste ne krije?... zar bi (nam) događaji bez ljubavi imali ikakvog okusa, mirisa, smisla?... a s njom, opet, tako krhkom i lomljivom, kako li je? (ili kako li se?) (sa)čuvati?... kako (pre)živjeti između lutanja i traženja?... između kucanja i pucanja?... Nije lako, ma ljubav vrijedi svakog truda.

A što li sam se opet u ljubavnu mrižu zaplela, jednostavno je posve, jer ljubav (nam) je osnovno gorivo i glavni pokretač, ako išta sa sobom želimo (promijeniti). Bez ljubavi nećemo ni krenuti. Ni pomaknuti se s mjesta nećemo. Pa sam "otkopala" neke stare i zaboravljene ljubavi. Pa sam pronašla i neke nove i izazovne. Pa uživam u jednima i drugima, kako mi srce ište. I treba mi... da otvorim sve prašnjave ormare... iz ladice da srce izvadim... da okrenem novu stranicu... a dobro se već počelo dobrim vraćati...


Nina Badrić – Dat će nam Bog

Balansiram tako između dva laika, onog pravosudnog i ovog medicinskog. Ovaj drugi nije još ni krenuo pisati, ali je, po važnosti, debelo iz cipela izbacio onog prvog, gdje se čuda ne prestaju događati, i gdje ima puno toga za ispričati. Teško je još prejudicirati, ali ova godina bi lako mogla ostati zlatnim slovima zapisana, kao konac moje dugogodišnje pravosudne trakavice. Jer... jedan običan telefonski poziv od jučer, i nasmijani glas preko žice, donio je toliko sjajnu vijest iz pravosudno-odvjetničkih kuloara, da sam, ono baš, ostala zabezeknuta, jer se u igri kotrljalo više mogućih scenarija, ali da će skončati baš tako brzo i jednostavno, nisam se usudila vjerovati.
A žicom je stigla vijest... da je moja kamena kućica uknjižena... ljudi moji, je li to moguće?... možete li vjerovati?... da je sve crno na bijelom?... ja teško... treba (mi) to tek sjesti, pa leći, pa sačekati...

Život je ovaj naš svemir bez kraja, imaginarni prostor neograničenih mogućnosti, u kojem smo stalno negdje... i svugdje i nigdje... bijasmo, jesmo, i budemo, dokle već budemo u ovom tijelu... poput pahulje snježne, ili travke nježne...poput vjetra i maslačka u igri bez granica. I cijelog ovozemaljskog svijeta i vijeka, crtamo svoje puteve, sa samo jednim uzvišenim ciljem... kročiti njima u bolje sutra... i koliko li samo krivulja, serpentina, raskršća, skrivenih rupa, u svakome od nas... To je život. To je posao življenja.

Opet me je ponijelo i skrenulo, opet me je i pisma smantala priko mire, ali sve su mi baš sjele, i legle... i volim... volim Ninu... volim klape i pivače naše... volim domaću pismu... volim blog, ofkors... i volim ljubav, jer ona pokreće cvijet i cijeli svijet... .

Oznake: ljubav, život, Zdravlje, pravosuđe