petak, 08.12.2017.

Meni je ljubav sve na svijetu bila


Radojka Šverko - Meni je ljubav sve na svijetu bila

... zamijenimo riječi pjesmom, neka oboje govore o ljubavi... u susret nadolazećih blagdana, neka priča pjesma... za promjenu...

Oznake: ljubav, pjesma ljubavna, radojka šverko

- 21:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 29.04.2017.

Dite se vraća kući :)

Javilo se... dite moje kiss... da je dobilo potvrdu za kartu... nakon beskrajnih osan miseci, konačno se broje dani usitno... najpri mu rekli... Barcelona-Zagreb?!... a Split?!... tvoj home port je Zagreb, kažu!?... e pa nećemo tako, kaže dite materino wink... ma, riješeno sve... Barcelona-Zagreb-Split... thumbup... Atlantik već ostaje za krmom, prova grabi put Gibraltara... i eto njega... ljubi ga majka kiss... ma i pape ga ljubi, ofkors, ali ko mu kriv, kad ne piše blog mah...


Marina Tomašević - Dite moje

Oznake: obitelj, ljubav, dom, dite

- 18:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.03.2017.

Romantica per sempre

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... odmori, kamena, zaslužila si... kiss... mah...

Oznake: ljubav, romantika, Mašta...., vjera, strah, snovi, želja, osmijeh

- 20:30 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 14.01.2017.

Miki


Miki Jevremović - 18 žutih ruža

Miki... jedan i jedini... uvijek posebno drag... jedan od pjevača moje mladosti, kojeg pamtim sa splitskih festivala... obožavam mnoge njegove pjesme, ali na ovu srce posebno zatitra... jer, 18 mi je godina tek...

Žao mi je... Neka mu je laka zemlja!... Počivao u miru!

Oznake: miki, glazba, ljubav, tata

- 09:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2017.

Život piše nove stranice

Ako se po jutru dan poznaje, može li i godina po siječnju thumbup.
Jest da je započela u dahu novog ledenog doba, i jest da se pitam tko mi je sakrio sunce, i jest da kroz kosti... bura puše, bura šiša, en ti maleg miša...



Klapa Ragusa - En ti maleg miša

Ali, kad krene ta bura s mora kontra bure u glavi, onda tek lete pisma, lete avijoni nut. Onda tek ne mo'š ništa... ni za glavu ni za rep uhvatiti. Ne možeš ni vjetar zauzdati, ni sunce uloviti. Pa ti lovaj, zrake ili misli, sve ti je zaludu. Pa se ti igraj sa burom lovice, kad sve ti u glavi biži i preskače.
Ali, ča je bura kontra sunca... kontra sriće i jubavi... kontra srca vruća i duše na pravome mistu. E, buro, buro, more bit' da je tebi sve zaludu, a? Pa ti nosi koliko ti vitru drago. Jerbo, nima te bure kad... manta me jubav... pa nek' kažu luda je i kamena lud.


Severina, Goran Karan, Danijela i Giuliano - Manta me jubav

Stara je završila i Nova otpočela, mirno i kuntento, po pitanju stasa i glasa. I ne mislim sad upadat' u šuplje fraze, kako... sriću čine male stvari... i kako... nima života bez jubavi... jer se nije još rodija, a po svoj prilici nikad i neće, takvi genije, koji će dat' znanstveno i činjenično utemeljene definicije za sriću i jubav. Sto ljudi, sto percepcija... uvik je bilo, i uvik će bit'.

Sritna sam da je Stara otišla u ropotarnicu povijesti, jer je bila teška i preteška. Zapravo, bila je kumulacija i kulminacija više njih takvih. Ipak, sve su to samo događaji, ma što mi o njima mislili, ma kako na njih reagirali, i ma kako ih doživljavali i proživljavali.
Događaji nas mogu bacat' i gori i doli, i misli nam mogu lutat' i vamo i tamo, i srce nam može kucat' ili pucat', ma sve je to, zapravo, luk i voda. U konačnici, prolazna stvar. Događaji se izmjenjuju i vrte, kao na pokretnoj traci, osjećaji (nas) vitlaju, misli (nam) se isprepliću. To je, jednostavno, život.
Ali, nisu događaji nikad toliko važni, koliko im na značaju mi možemo prikrpiti i pridodati. I neka se samo smjenjuju. Neka se vrte i vrtlože. Neka dižu i strmoglavljuju. Neka donose i odnose. I dobro i zlo. I pakao i raj. Neka ih. To im je posao. Posao življenja.

Ljubav je uvijek i jedina važna. U svakom događaju, pogledu, kretnji. U svakoj mrvi, kaplji, niti. U svakoj pori. Ta ljubav vječna i besmrtna, koje su nam svima puna usta... s razlogom... uvijek, i svugdje, i za sve. A ime joj tek znamo? Ili joj ga samo dasmo? Velika i neprikosnovena, glorificirana i u nebesa dizana, od praiskona prepriča(va)na i opjeva(va)na. Ali, zar može drugačije?... kad bez nje, sve je ništa(vilo)?... kad bez nje, sve je mlaka voda?... kad bez nje, sve je prah i pepeo?... I zar sve šta vrijedi, nije od ljubavi satkano?... zar u svemu svoje prste ne krije?... zar bi (nam) događaji bez ljubavi imali ikakvog okusa, mirisa, smisla?... a s njom, opet, tako krhkom i lomljivom, kako li je? (ili kako li se?) (sa)čuvati?... kako (pre)živjeti između lutanja i traženja?... između kucanja i pucanja?... Nije lako, ma ljubav vrijedi svakog truda.

A što li sam se opet u ljubavnu mrižu zaplela, jednostavno je posve, jer ljubav (nam) je osnovno gorivo i glavni pokretač, ako išta sa sobom želimo (promijeniti). Bez ljubavi nećemo ni krenuti. Ni pomaknuti se s mjesta nećemo. Pa sam "otkopala" neke stare i zaboravljene ljubavi. Pa sam pronašla i neke nove i izazovne. Pa uživam u jednima i drugima, kako mi srce ište. I treba mi... da otvorim sve prašnjave ormare... iz ladice da srce izvadim... da okrenem novu stranicu... a dobro se već počelo dobrim vraćati...



Nina Badrić – Dat će nam Bog

Balansiram tako između dva laika, onog pravosudnog i ovog medicinskog. Ovaj drugi nije još ni krenuo pisati, ali je, po važnosti, debelo iz cipela izbacio onog prvog, gdje se čuda ne prestaju događati, i gdje ima puno toga za ispričati. Teško je još prejudicirati, ali ova godina bi lako mogla ostati zlatnim slovima zapisana, kao konac moje dugogodišnje pravosudne trakavice. Jer... jedan običan telefonski poziv od jučer, i nasmijani glas preko žice, donio je toliko sjajnu vijest iz pravosudno-odvjetničkih kuloara, da sam, ono baš, ostala zabezeknuta, jer se u igri kotrljalo više mogućih scenarija, ali da će skončati baš tako brzo i jednostavno, nisam se usudila vjerovati.
A žicom je stigla vijest... da je moja kamena kućica uknjižena... ljudi moji, je li to moguće?... možete li vjerovati?... da je sve crno na bijelom?... ja teško... treba (mi) to tek sjesti, pa leći, pa sačekati...

Život je ovaj naš svemir bez kraja, imaginarni prostor neograničenih mogućnosti, u kojem smo stalno negdje... i svugdje i nigdje... bijasmo, jesmo, i budemo, dokle već budemo u ovom tijelu... poput pahulje snježne, ili travke nježne...poput vjetra i maslačka u igri bez granica. I cijelog ovozemaljskog svijeta i vijeka, crtamo svoje puteve, sa samo jednim uzvišenim ciljem... kročiti njima u bolje sutra... i koliko li samo krivulja, serpentina, raskršća, skrivenih rupa, u svakome od nas... To je život. To je posao življenja.

Opet me je ponijelo i skrenulo, opet me je i pisma smantala priko mire, ali sve su mi baš sjele, i legle... i volim... volim Ninu... volim klape i pivače naše... volim domaću pismu... volim blog, ofkors... i volim ljubav, jer ona pokreće cvijet i cijeli svijet... wave.


Oznake: ljubav, život, Zdravlje, pravosuđe

- 17:56 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 07.12.2016.

Ajmo pivat ben te :)))

Evo jedna stara morska... a kakva li će i bit, kad mi misli morima lutaju, i svaku stopu duše moje u milju prate... pjesmu sam "ukrala" sa Radio Sunca pjeva, a valjda se svidi i mojoj dragoj galičičičici kiss.


Vice Vukov - Gitara i more

A inače, život se raštrkao na više frontova, i dobro je tako. Dok je poslova i obaveza, izleta i druženja, prepuštanja lijepom i izbjegavanja lošeg, s posebnim naglaskom na loše misli, život se solidno kotrlja. Ako trenutno preskočim ono najbitnije, rad na svome zdravlju, protekle dane su obilježili predblagdanski pokloni i "pokloni", kako se već uzme. Najprije je registracija auta "popapala" nekakvih dvi ipo iljade kunića, i naravski, svake godine nas tako vjerno "daruju", u isto ovo vrijeme.
Ali je zato netom iza stigao i poklon za pet, točno na peti od mjeseca, u obličju zadnje rate kredita za tog istog limenog "napasnika", što je unijelo malo više svijetla u ionako lijep i sunčan dan. Što se, pak, nas i samih kredita tiče, mislim da ta riječ trajno izlazi iz našeg vokabulara i života. Amen.

Strahovi oko zdravlja i bolesti su prošli, i koliko god bilo teško za reći ili grubo za čuti, u svakom zlu uvijek čuči neko dobro. Ovog puta čak nije bio nužan ni onaj mukli protok vremena za njegovo ukazanje, jer jasno je bilo odmah, da taj maćehinski odnos prema sebi i svom tijelu nije od jučer. I mislim tu na nas oboje. A krene to nekako u kompletu sa gomilanjem loših stvari, nikakvih rješenja i životnih formula sa previše nepoznanica, pa grop na grop i stres na stres, bez vidljivog pomaka, negdje mora puknuti. A gdje će, ako ne na zdravlju. Jer, srce nije kamen, a tijelo pamti friže.

Pa podsvjesno i znaš, da se u lošemu i sam kvariš, kao da namjerno kontra sebe radiš, jer ti nije briga, jer ti fali pozitive i poticaja za popravak. Pa se hraniš slatkišima i lažima, a znate kako to već ide sa obećanjima samome sebi... od sutra do preksutra... pa za dan, dva, možda tri, možda sto, ne znam broj... kad se sredi situacija... kad riješimo problem... kad bude bolje... kad sve sjedne na svoje mjesto... ali vraga, ne ide to tako, jer tijelo ne priznaje isprike, a... navika je jedna vela muka, a odvika tri... pa iz lošeg propadaš u lošije, pa rastežeš te svoje strune preko granica normalnosti i izdržljivosti, a onda bi se, kao, trebao još i čuditi pobuni tijela na lošem tretmanu. Ili još gore, tražiti krivca isključivo izvan sebe. Bude i takvih krivaca, ima ih i kod mene, ali treba priznati da sve ipak kreće od nas samih.

Tako sam se i ja, lupivši glavom u zid smrtnog straha, trgla iz letargije i krenula s raščišćavanjem i preslagivanjem. Čega? Svega po malo, što u konačnici ipak znači, sebe najviše. Jer svaka, pa i najmanja, promjena se uvijek svodi na mijenjanje sebe i svojih percepcija. Svako skretanje s puta rutine traži hrabrost za zaokret i vjeru u novi put. Sa stvarima se to može činiti lakše nego sa navikama, mislima ili ljudima. Ali nebitno o kakvoj je promjeni riječ, za svaku treba "skočiti pa kazati hop". I sa stvarima se manje ili više vezujemo, često i nerazumno, pa se kroz život nakupi tih uspomena i "uspomena", za koje je upitno koliko će, i da li će uopće, nekome poslije nas nešto značiti. A sigurno je, da nikome neće koliko nama. Okrzlo nas je kroz život, s obje strane, dosta grubih slika po tom pitanju, pa i sami znamo potegnuti raspravu oko tih nekakvih čuvanja ili "bacanja". A samo hoću reći, da ni sa stvarima nije posve lako, a kako li je tek s ostalim.

Da stvar bude gora, situacija s tom životnom zavrzlamom i dalje nije zadovoljavajuće razriješena, a mi je ne možemo riješiti, i s time se treba(mo) miriti. "Ne možete sve riješiti. Nitko ne može"... još ću valjda dugo mantrati riječi moje super doktorice, atipične, kako sama za sebe reče u jednoj prilici, prave i doktorice i osobe, koja mi je toliko pomogla, i riječima i postupcima, da ja teško mogu iznaći pravih riječi zahvale. Svemu usprkos.

A svemu usprkos, sve je dobro. Jer sam ravnodušnost i nemarnost zamijenila brigom i edukacijom. Jer sam saučesništvo u razbolijevanju zamijenila hrabrošću i vjerom. Jer sam osvijestila, da zdravlje i bolest, jednim velikim dijelom može i mora biti u našim rukama. Jer sam na teži način shvatila, da su prošla svršena vremena, kada smo klasičnoj medicini mogli i trebali bezuvjetno i slijepo vjerovati. Novca radi. I farmacije radi. Medicina je samo "ovisna" karika u nizu, koja "popušta" pod njihovom silinom. I zato žalim. Žalim zbog liječničke struke, jer ima bezbroj svijetlih primjera, kojima uvijek treba iskazati dužno poštovanje. Žalim zbog liječnika, koji bi trebali samo liječiti i spašavati ljudske živote, bez dodatne brige o novčanim "okvirima" ili "sponzorima". Utopija je to, znam, ali možda u nekoj budućoj pametnijoj civilizaciji.

Čovjek, čovjek po svome živi...
loza u polju pupa, i riba je već u vrši...
dani, dani su katkad sivi...
al' samo kad smo skupa, po dobru se uvijek svrši ...

Sve je dobro, život zlata vrijedi,
Sve je dobro, srce svoje slijedi,
Sve je dobro, ljubav nek pobijedi,
Sve je dobro, život zlata vrijedi.



Meri Cetinić - Život zlata vrijedi

Ljubav, Ijubav se uvijek nađe...
obalu more Ijubi, i ruža procvijeta svima...
nikad, nikad ne tonu lađe, samo se pamet gubi...
al' radosti uvijek ima...

Zvona, zvona nas jutrom bude...
miriše vrijes i pelin, i oblake duga smijeni...
sunce, sunce je za sve Ijude...
pa imam sve što želim, kad zasja u tvojoj zjeni...

Sve je dobro, život zlata vrijedi...


Oznake: život, ljubav, Zdravlje, Bolest

- 14:05 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 25.11.2016.

O more duboko...

... sva moja radosti...
... po tebi meni plovi cvit...
... cvit moje mladosti...


Image and video hosting by TinyPic
... Ono kad na 40 stupnjeva svatiš da je Božić prid vratima...

/uslikao i komentirao sin/


Oznake: mirno more, mornari, ljubav, Molitva

- 19:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.10.2016.

Misao, ljubav, život

Kad su misli zaljubljene, glava je cvjetna livada i let leptira.
Kada nebom plove, lopta je šarena i široko more.

Kad su misli bremenite, glava je tijesna ćiba i vrabac uznik.
Kada zemljom gmižu, ruševina je pod kišnim nebom.

Kad su misli ludo raspršene, glava je brod u oluji.
Kada naviru k'o plima, potopljeni je grad.

... jubavi, jubavi, vrag ti odni tilo ...

......... srića i nesrića, sve je tvoje dilo ...



Oliver Dragojević - Infiša san u te

... jubavi, jubavi, vrag ti odni sime ...

......... sve si mi uzela, ostavila rime ...

Kad život zavrti rulet, dah se zaustavi na tren.
Kada u krajnosti ode, nedokučivo je sve.

Kad život zemlju zatrese, strepnja se u dušu zavuče.
Kada na pola živi, na pola kada mre, neizrecivo je sve.

Samo ufanje ostaje.


Oznake: ljubav, život, put, misao, sudba

- 17:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 14.10.2016.

Želja, ljubav, hir

Ima jedna pjesma, i u pjesmi stih ...kad mi život mira da...
Daj, lumene moj, ne zezaj se sa životom. S koje si to sad voćke opala, kad si se naje'nput mira zaželila. E pa, ne ide to tako, znaš. Nije život kratkopametan k'o ti. Pamti on sve, a na tebi je da pripaziš na te želje svoje... vake-nake, krive-prave, oću-neću. Bube su u glavi, bube, a ne želje jasne, prave.
Ma daaa, danas malo bi, a sutra malo ne bi.
Ma da ne bi.

Kao da je život arlekin, koji skače na svaki mig, hir, vir. Kakav li bi to tek cirkus od svijeta nastao, kad bi se život u zlatnu ribicu pretvorio, i sve želje lude snene, manite i vrele, samo tako ispunjavao.
Bubneš želju, i evo je.
Ma neee, nisam to taaako mislio.
Ma daaa, hirovito moje, više sreće drugi put.

Zna to doći tako... u životu, kao i u vicu ...ulovio ribar zlatnu ribicu, je'n, dva, tri...
I bubneš želju... i bude po tvom... što zaželio to dobio... pa ostao... živ ili mrtav... u opancima ili obojcima...
Ma neee, nisam ja tooo želio.
Ma daaa, zaljubljeno moje, više sreće drugi put.

... sve što želim, sve što tražim od života svog...

... kad sam tužna il' se smiješim...



Josipa Lisac - Hir, hir, hir

... il' u pravu, il' kad griješim...

... kad me bilo što ponese, kao divlji vir...
Zna to doći... da mir s nemirom kolo zaigra. Da zagrli vrime nevrime, pa s njim šotobraco put putuje. Da se suza sa vinom pomiša, pa niti oka bistra, niti vina slatka.

Zna to... jer pismu piva, igru igra, kolo vodi, mrižu plete, život uncut po svom... a ti bubaj, brajko, i hir na vir, i mig na hir, i vir na... bubaj, bubaj, al' dobro računaj, jer može biti po tvom.
Ako ćemo se zezat, naivno moje, jer i to ti život po svom. Kužiš.

Ma, proći će i to... sve prohodi, sve ne staje... svaka radost, svaka muka... život svakom svoje daje... svi bi možda drugo bili... svi bi možda drugo tili...


Oznake: život, put, ljubav, hir, želja, vic

- 22:35 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 12.04.2016.

Stoji kuća stara, starija od tuge...

S one strane šora, odmah iza pruge,
stoji kuća stara, starija od tuge...
i k'o da vidim nekog, da mi maše s trijema,
al' znam, tamo nikog već odavno nema...

Svi mi kažu prodaj, znaš da trune samo,
ako ti ne prodaš, sruši'će se samo...
a možda i prodam, al' ne istog trena,
raspitat se moram, kakva je sad cijena...

Moram vidit pošto li su snovi ovih dana,
kol'ko vrijedi duša, kad je na njoj rana...
kol'ko košta onaj miris loze pokraj trijema,
a koliko starost, kad uspomena nema...
pošto li je podrum i pijana jutra,
nek mi neko izračuna, sve ću prodat sutra...



Najbolji hrvatski tamburaši - Sve ću prodat sutra

Nije srce krivo, što je zapamtilo,
sve djetinjstvo moje, u toj se kući skrilo...
ne smeta mu korov, ni trava visoka,
već mu smeta, što ga selo gleda ispod oka...

Moram pitat selo, možda oni znaju,
kakve li su cijene, tu u mome kraju...
kol'ko vrijedi, pod bagremom starim, ladovina,
da l' je skuplje ako mi je, to sve djedovina...

Moram vidit pošto li su snovi ovih dana,
kol'ko vrijedi duša, kad je na njoj rana...
kol'ko košta onaj miris loze pokraj trijema,
a koliko starost, kad uspomena nema...
pošto li je podrum i pijana jutra,
nek mi neko izračuna, sve ću prodat sutra...

Oznake: didovina, uspomena, ljubav, prodaja, cijena, duša

- 20:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.01.2016.

U svakom slučaju...

U svakom slučaju, ovaj blog sve nešto 'oće pa neće. Kao da malo udiše, pa izdiše. I nije to od juče'. I nije to bez veze, ako se zna, zašto je i kako (za)počeo svoje prve korake, i kako se i koliko samo puta spoticao i padao. U ringu s jačima, nokdaun mu je, očito, bio i ostao sudbina. Od onog fatalnog udarca iz ljeta 2013-te, kada je uredovala i policija i državno odvjetništvo, još se nije ni pomakao s poda. A, hoće li se i kada podignuti na noge, krucijalno je pitanje svih pitanja. U svakom slučaju, 2016-ta bi barem mogla skinuti veo prašine i/ili tajne s tog događaja, kada se njegov rasplet ionako još ne nazire.

Image and video hosting by TinyPic

Ali sivonja i ja jesam, u svakom slučaju, pa to ti je. Kad krenem, ne (odu)stajem. Kad zacrtam, crtam i kroz zidove. Tematika na prvom mjestu, sve ostalo u drugi plan, pa nije ni čudo, da smo tu di jesmo. U mjestu. Moj blog i ja. Ukopani i smiješno postojani, baš kao onaj svevremenski taft, koji se ne da ni buri, ni kiši, ni suncu, ni misecu. Pa, duramo još, kao durasel na srčani pogon. Pa, putujemo još, kao hrabri Don Kihot i poslušni mu Sančo Pansa. Ja i moj blog.

Image and video hosting by TinyPic

U svakom slučaju... sve se topi, sve se topi, moja draga... i godine i sanje. Kroz ovih šest i kusur godina blogokamenovanja, tematika je, u svakom slučaju, otišla u "vražju mater", a nas opet, život "voza" nekim posve drug(ačij)im pravcima, koji (po)miču tu sponu i granicu od i do maloga mista. I, što nam vrime više curi, to nam i malo misto više biži. A opet, svatko sanja svoje snove, i svatko njima u nadi brodi. I teško ih se odriče, u svakom slučaju.

Image and video hosting by TinyPic

Ali drugo nešto htjedoh, puno kraće i jasnije, reći. Nekakav osvrt i suma-sumarum staro-novogodišnjih zbivanja, čisto da (se) zbrojim i crno na bijelo stavim. Da blogozapečatim, šta se sve zbilo, dok me ni bilo. Pa da, u svakom slučaju, o tome nešto i napišem u dogledno vrime. A radilo se i guštalo, nerviralo i opuštalo... sudovalo se i planinarilo, samovalo i družilo... B-net-u se kontreštalo i predavanju jednom nazočilo... a između svega toga, neizbježno se puno jelo i kužinavalo.

Image and video hosting by TinyPic

Nakon pune četiri godine od mamine smrti, i neprekidnog lupanja o zid loše komunikacije s bratom... nakon dugotrajnih i gomilajućih financijskih problema, uz trajna neslaganja... nakon novonastalih trvenja, i rastućeg straha od mogućih ovrha... nakon tantalovih muka, da (po)mirim i novonastajući jaz između sina i brata, i nakon bezizlazne vrtnje u krugu nenalaženja pravog rješenja, koje bi zadovoljilo želje i potrebe obojice... godina je završila dogovorom i nekakvim ugovorima, koji obvezuju jako, ali su, Bogu hvala, sačuvali stan od prodaje, i polučili smirivanje tenzija... stan je trenutno u fazi sređivanja i pituravanja, pa je posla i bilo i bi'će, ali, svo zlo u tome... a strahovi, koliko god bili prisutni i dalje, nisu ni sjena pritisaka ranijih godina. Neka nam je sa srećom i blagoslovom, to je bila i ostala jedina želja s kojom sam ušla u Novu.

Image and video hosting by TinyPic

A da i sa suda znaju stići dobre vijesti, ne biste vjerovali. Prednovogodišnji skeč od lani, po pitanju tadašnje rasprave, bio je jedno veliko razočaranje. A i ovogodišnje je blagdane, kakve li koincidencije, obilježila još jedna u nizu rasprava po istom predmetu, čiji pak ishod, za razliku od onog lanjskog, doista obećava.
Za sada, eto, o tome samo toliko.


Image and video hosting by TinyPic

Na prirodu i planinu sam se odavno "navukla", i nema (mi) boljeg lijeka za odmaranje i o(t)puštanje, a uz to sam i beskrajno zahvalna na svim tim divnim ljudima, koje sam upoznala, i s kojima sam se zbližila zadnjih godina.

U listopadu smo tako pješačili Napoleonovom stazom do Krčića, ne prvi put, ali poseban, zbog ogromne količine vode, koja se ovaj put slijevala slapom, prštala na sve strane, i stvarala pravu pravcatu dugu iznad vode... izlet za pamćenje, u svakom slučaju...


Image and video hosting by TinyPic

... da bi se drugom prilikom uputili od kuće "Čićo", kako bi uživali u prirodnim ljepotama Trtara i Krtolina iznad Šibenika... divota božja, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

U studenome, sve bolje od boljega... prvo smo pohodili Vranu, Gradinu i Mali Bak, pa sve to zaokružili zalaskom sunca u Pakoštanima... predivno, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

... potom me očarala Poljička planina i staza Sv. Roka, sa predahom i pogledom na sve čet'ri strane svita, kod crkvice Sv. Maksima... nezaboravno, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

... do Malačke, dobro poznate, ali uvijek nove i drugačije, s ciljem istoimenog doma, ovaj put smo išli od Labina, a završili na fažolu i gitari... uvijek iznova dobro, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

U prosincu smo posjetili Slime i rodnu kuću pjesnika Pupačića, pa produžili do vrhova iznad Vrulje na obroncima Omiške Dinare... i nema ga na svitu, 'ko (mi) more platit' to prosinačko sunčanje s pogledom na more, na Brač, Hvar... čista esencija ljepote... za ponoviti bez imalo razmišljanja, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

... pred sam Božić smo se oprostili od Stare, na tradicionalnom planinarskom domjenku, uz opušteno druženje, bogatu trpezu, muziku, ples, i ono najvažnije - podjelu diploma novopečenim planinarima... jer, dok je novih školaraca, poglavito mladih, dotle nema straja za opstojnost planinarenja, ali i očuvanje prirode, barem koliko je u njihovoj skromnoj moći...

Image and video hosting by TinyPic

U svakom slučaju, sve skupa i nije tako loše. Ne osjećam nezadovoljstvo, ili bi bolje bilo reći, kako ga općenito osjećam sve manje. U prijevodu bi to značilo, da se trudim akcenat prebaciti na življenje, i na danas, jer, ovako ili onako, naš je utjecaj na životne "križeve" koje nosimo, u pravilu slab i gotovo nikakav. Tako nekako usmjeravam i svoje misli, a tako nekako (se) i ćutim. Mislim, da je prošla godina zaslužila od mene jedan veliki plus, čak i na sudskom, ali posebno na obiteljskom "terenu".

I nazovimo to životnim mijenama i/ili preobrazbama... od žapca do mladca, od kočije do bundeve, od ličinke do leptira... od zemaljske tmice, do planinske ravnice... od insekta, zarobljenog u paukovu mrežu, do sivog sokola, slobodnog pod ovom velikom kapom nebeskom... i nazovimo to životom ili životnim bogatstvom/iskustvom... i nazovimo to nekakvom solidnom ravnotežom tijela i duha... i nazovimo to kako znamo... uvik može bolje, ofkors, ali i gore... i od gorega gore... i zato znam, da je i ovako skroz dobro.



Ibrica Jusić - U svakom slučaju te volim

Pa da, u svakom slučaju te volim... uvijek te volim, hoću da znaš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, i kada sanjaš, kad ne pišeš mi, kad te nema... kada od mene stalno se sklanjaš... volim te kad si posve nijem, kada šutiš, poput ribe baš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, čak i tada, kad ne volim te, kad si sam... kad ne voliš me, kao sada, u tome i jest život naš, u svakom slučaju te volim... ako me i ne voliš, nije važno, ja ionako mogu voljeti za dvoje...

Pa da, prešišala sam Ibricu u pola zavoja, ali šta mogu, dragi moj Blože, kad ovako ili onako... volio ti mene, ne volio... ostavljala ja tebe, ne ostavljala... ti si moja stara ljubav... ti si moja čokolada... ti si moj hit... u svakom slučaju, živi mi i dogodine bili, i skupa smij i suze dilili... u svakom slučaju, uvijek te volim, hoću da znaš...

P.S. A od ovih mojih, gore nabrojanih, putešestvija... kojim bi putevima Vi volili proći?... i/ili... koji bi putopis Vi rado ili najrađe pogledali?... ako ima netko takvih želja, neka slobodno i glasno kaže, eto... pa da ispunim želju koju, i uđem u BlogoGodinu Novu... kiss mah

Oznake: u svakom slučaju... Blog, ljubav, život, Putovanja, glazba, fotografija

- 23:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.