Pregled posta

U svakom slučaju...

U svakom slučaju, ovaj blog sve nešto 'oće pa neće. Kao da malo udiše, pa izdiše. I nije to od juče'. I nije to bez veze, ako se zna, zašto je i kako (za)počeo svoje prve korake, i kako se i koliko samo puta spoticao i padao. U ringu s jačima, nokdaun mu je, očito, bio i ostao sudbina. Od onog fatalnog udarca iz ljeta 2013-te, kada je uredovala i policija i državno odvjetništvo, još se nije ni pomakao s poda. A, hoće li se i kada podignuti na noge, krucijalno je pitanje svih pitanja. U svakom slučaju, 2016-ta bi barem mogla skinuti veo prašine i/ili tajne s tog događaja, kada se njegov rasplet ionako još ne nazire.



Ali sivonja i ja jesam, u svakom slučaju, pa to ti je. Kad krenem, ne (odu)stajem. Kad zacrtam, crtam i kroz zidove. Tematika na prvom mjestu, sve ostalo u drugi plan, pa nije ni čudo, da smo tu di jesmo. U mjestu. Moj blog i ja. Ukopani i smiješno postojani, baš kao onaj svevremenski taft, koji se ne da ni buri, ni kiši, ni suncu, ni misecu. Pa, duramo još, kao durasel na srčani pogon. Pa, putujemo još, kao hrabri Don Kihot i poslušni mu Sančo Pansa. Ja i moj blog.



U svakom slučaju... sve se topi, sve se topi, moja draga... i godine i sanje. Kroz ovih šest i kusur godina blogokamenovanja, tematika je, u svakom slučaju, otišla u "vražju mater", a nas opet, život "voza" nekim posve drug(ačij)im pravcima, koji (po)miču tu sponu i granicu od i do maloga mista. I, što nam vrime više curi, to nam i malo misto više biži. A opet, svatko sanja svoje snove, i svatko njima u nadi brodi. I teško ih se odriče, u svakom slučaju.



Ali drugo nešto htjedoh, puno kraće i jasnije, reći. Nekakav osvrt i suma-sumarum staro-novogodišnjih zbivanja, čisto da (se) zbrojim i crno na bijelo stavim. Da blogozapečatim, šta se sve zbilo, dok me ni bilo. Pa da, u svakom slučaju, o tome nešto i napišem u dogledno vrime. A radilo se i guštalo, nerviralo i opuštalo... sudovalo se i planinarilo, samovalo i družilo... B-net-u se kontreštalo i predavanju jednom nazočilo... a između svega toga, neizbježno se puno jelo i kužinavalo.



Nakon pune četiri godine od mamine smrti, i neprekidnog lupanja o zid loše komunikacije s bratom... nakon dugotrajnih i gomilajućih financijskih problema, uz trajna neslaganja... nakon novonastalih trvenja, i rastućeg straha od mogućih ovrha... nakon tantalovih muka, da (po)mirim i novonastajući jaz između sina i brata, i nakon bezizlazne vrtnje u krugu nenalaženja pravog rješenja, koje bi zadovoljilo želje i potrebe obojice... godina je završila dogovorom i nekakvim ugovorima, koji obvezuju jako, ali su, Bogu hvala, sačuvali stan od prodaje, i polučili smirivanje tenzija... stan je trenutno u fazi sređivanja i pituravanja, pa je posla i bilo i bi'će, ali, svo zlo u tome... a strahovi, koliko god bili prisutni i dalje, nisu ni sjena pritisaka ranijih godina. Neka nam je sa srećom i blagoslovom, to je bila i ostala jedina želja s kojom sam ušla u Novu.



A da i sa suda znaju stići dobre vijesti, ne biste vjerovali. Prednovogodišnji skeč od lani, po pitanju tadašnje rasprave, bio je jedno veliko razočaranje. A i ovogodišnje je blagdane, kakve li koincidencije, obilježila još jedna u nizu rasprava po istom predmetu, čiji pak ishod, za razliku od onog lanjskog, doista obećava.
Za sada, eto, o tome samo toliko.



Na prirodu i planinu sam se odavno "navukla", i nema (mi) boljeg lijeka za odmaranje i o(t)puštanje, a uz to sam i beskrajno zahvalna na svim tim divnim ljudima, koje sam upoznala, i s kojima sam se zbližila zadnjih godina.

U listopadu smo tako pješačili Napoleonovom stazom do Krčića, ne prvi put, ali poseban, zbog ogromne količine vode, koja se ovaj put slijevala slapom, prštala na sve strane, i stvarala pravu pravcatu dugu iznad vode... izlet za pamćenje, u svakom slučaju...



... da bi se drugom prilikom uputili od kuće "Čićo", kako bi uživali u prirodnim ljepotama Trtara i Krtolina iznad Šibenika... divota božja, u svakom slučaju...



U studenome, sve bolje od boljega... prvo smo pohodili Vranu, Gradinu i Mali Bak, pa sve to zaokružili zalaskom sunca u Pakoštanima... predivno, u svakom slučaju...



... potom me očarala Poljička planina i staza Sv. Roka, sa predahom i pogledom na sve čet'ri strane svita, kod crkvice Sv. Maksima... nezaboravno, u svakom slučaju...



... do Malačke, dobro poznate, ali uvijek nove i drugačije, s ciljem istoimenog doma, ovaj put smo išli od Labina, a završili na fažolu i gitari... uvijek iznova dobro, u svakom slučaju...



U prosincu smo posjetili Slime i rodnu kuću pjesnika Pupačića, pa produžili do vrhova iznad Vrulje na obroncima Omiške Dinare... i nema ga na svitu, 'ko (mi) more platit' to prosinačko sunčanje s pogledom na more, na Brač, Hvar... čista esencija ljepote... za ponoviti bez imalo razmišljanja, u svakom slučaju...



... pred sam Božić smo se oprostili od Stare, na tradicionalnom planinarskom domjenku, uz opušteno druženje, bogatu trpezu, muziku, ples, i ono najvažnije - podjelu diploma novopečenim planinarima... jer, dok je novih školaraca, poglavito mladih, dotle nema straja za opstojnost planinarenja, ali i očuvanje prirode, barem koliko je u njihovoj skromnoj moći...



U svakom slučaju, sve skupa i nije tako loše. Ne osjećam nezadovoljstvo, ili bi bolje bilo reći, kako ga općenito osjećam sve manje. U prijevodu bi to značilo, da se trudim akcenat prebaciti na življenje, i na danas, jer, ovako ili onako, naš je utjecaj na životne "križeve" koje nosimo, u pravilu slab i gotovo nikakav. Tako nekako usmjeravam i svoje misli, a tako nekako (se) i ćutim. Mislim, da je prošla godina zaslužila od mene jedan veliki plus, čak i na sudskom, ali posebno na obiteljskom "terenu".

I nazovimo to životnim mijenama i/ili preobrazbama... od žapca do mladca, od kočije do bundeve, od ličinke do leptira... od zemaljske tmice, do planinske ravnice... od insekta, zarobljenog u paukovu mrežu, do sivog sokola, slobodnog pod ovom velikom kapom nebeskom... i nazovimo to životom ili životnim bogatstvom/iskustvom... i nazovimo to nekakvom solidnom ravnotežom tijela i duha... i nazovimo to kako znamo... uvik može bolje, ofkors, ali i gore... i od gorega gore... i zato znam, da je i ovako skroz dobro.


Ibrica Jusić - U svakom slučaju te volim

Pa da, u svakom slučaju te volim... uvijek te volim, hoću da znaš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, i kada sanjaš, kad ne pišeš mi, kad te nema... kada od mene stalno se sklanjaš... volim te kad si posve nijem, kada šutiš, poput ribe baš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, čak i tada, kad ne volim te, kad si sam... kad ne voliš me, kao sada, u tome i jest život naš, u svakom slučaju te volim... ako me i ne voliš, nije važno, ja ionako mogu voljeti za dvoje...

Pa da, prešišala sam Ibricu u pola zavoja, ali šta mogu, dragi moj Blože, kad ovako ili onako... volio ti mene, ne volio... ostavljala ja tebe, ne ostavljala... ti si moja stara ljubav... ti si moja čokolada... ti si moj hit... u svakom slučaju, živi mi i dogodine bili, i skupa smij i suze dilili... u svakom slučaju, uvijek te volim, hoću da znaš...

P.S. A od ovih mojih, gore nabrojanih, putešestvija... kojim bi putevima Vi volili proći?... i/ili... koji bi putopis Vi rado ili najrađe pogledali?... ako ima netko takvih želja, neka slobodno i glasno kaže, eto... pa da ispunim želju koju, i uđem u BlogoGodinu Novu...


Post je objavljen 04.01.2016. u 23:50 sati.