Sunce je jutros sramežljivo provirilo kroz tmaste oblake. Konačno se razvedrilo. Nakon daaana crnih oblaka, vjetrova i kiša. Nebo se zamračilo, sunce u oblake sakrilo, vjetrove podiglo, kiše spustilo, pa danima neumorno ili nosilo ili škropilo, zemlji i čovjeku prkosilo. Kao da i ono svoj bijes izlijeva ili na svoj način jaduje i tuguje nad ovom nesretnom i katastrofičnom dviidvadesetom. Bez imalo dileme, globalno groznom godinom, g.g.g.omg.

Ali opet, na osobnom planu i ne mora biti tako. Svatko zna za sebe, a ja i površnim pogledom unatrag vidim, da sam prošla daleko groznijih i težih. Iskreno suosjećam sa svima onima, koji će ovu (za)pamtiti kao jednu od takvih, jer nažalost ih ima i previše, koji prolaze istinsku kalvariju svojih života, a tek oni koji su izgubili svoje najmilije. Njihovi životi nikad više neće biti isti. Ma, nije mi namjera sad ići suzom na suzu, jadom na tugu, crnilom na nesreću, pesimizmom na tragediju. Nije i neću tako, jer u tome ne vidim smisla. To nikome i ničemu ne može pomoći, a ja eto, nikad i nisam bila sklona puštati se lošim mislima, koliko god i što god mi život servirao.

Život čine male stvari, ili drugim riječima, život se sastoji od sitnica, koliko grubih toliko i lijepih. A svako zlo uvijek krije i neko dobro. Ako ne sad i odmah, onda s odmakom vremena. Pa u tom kontekstu, niti jedna godina ne može biti toliko grozna, a da u sebi ne krije bar nešto dobro i lijepo. O nama ovisi, čemu pridajemo veću pažnju, koje misli pazimo i mazimo, jednako kao i kojeg vuka hranimo, vuka tame ili vuka svijetla.

Pa ću ja za promjenu, zadnjim danom ove g.g.g.omg, krenuti korakom onog mog pravosudnog "raka", korak naprijed-nazad dva, u retrospektivu. Osobni osvrt s natruhama globalnog. Nešto lijepo, nešto grubo. Nešto u stilu – dogodilo se na današnji dan, samo… dogodilo se u ovoj (omraženoj) godini. Eto, dok svi tuku u špade, kamena će u kupe, g.g.g.omg. Mislima i slikama se vratiti u siječanj, dok se još slobodno živjelo i disalo, gimnasticiralo i planinarilo, i tri izleta p(r)ohodilo.

A kako je danas ipak zadnji dan ove g.g.g.omg., prigodnom besjedom ću se zadržati na današnjem danu, koji je kod mene protekao mirno i zadovoljno. Zajednički ručak s moja tri mušketira. S mislima u sadašnjem trenutku. Najmlađi za tri dana leti daleko, put Sjevernog mora, ali o tome ćemo misliti sutra. Kako god, raditi se mora, a ja vjerujem u dobro.

Moji planinari su se stavili na raspolaganje Hrvatskom Crvenom križu i Civilnoj zaštiti grada Splita, kako bi osim materijalne pomoći, volontiranjem svojih članova pomogli ljudima u potresom zahvaćenim područjima. Razveselila me ta vijest, pa sam bez razmišljanja nazvala i stavila se na raspolaganje.

Za kratko ćemo, eto, zagaziti u Novu, ne znajući što nam nosi nakon ove g.g.g.omg. Želim od srca, da nam globalno svima bude bolja, da se smiri ova naša Hrvatska Majčica Zemljica i svima donese mir i dobro, da se svima, na osobnom planu, ostvari sve što sami žele… Sretno u Novoj 2021.!

O knjigama – ili – Za život (mi) malo treba – treći dio

Nije lijepo što je lijepo, već je lijepo što je srcu drago – ponavljanje jest majka mudrosti, ali triput je dosta i previše sreće za jedan dan. Tako će ovaj treći nastavak završiti priču o neobičnom predbožićnom jutru, ispunjenom čarolijom knjiga, ljubavi i dobre vibre.

Nakon darivanja knjiga u humanitarne svrhe, dojmovi se još nisu pošteno ni slegli, kadli se začuo zvuk parlafona. I to je bila treća sreća tog jutra, koju je donio poštar na moja vrata. Brzina munje ili vjetra, svega dva dana od kupnje i uplate, totalno me iznenadila, pa je time i moja sreća na sreću na sreću bila veća. Jednog od slijedećih dana, sasvim sigurno, to više ne bi bio taj neobičan, neponovljiv i beskrajan dan. I taj osjećaj.

Darivala sam samu sebe za rođendan i Božić sa dvije knjige, koje sam odavno već imala u rukama, posuđene iz knjižnice. I koje sam, jednako tako, odavno htjela imati, ali to nije bilo baš tako lako. Jer do knjiga nije bilo lako doći, posebno do ove kuharice. Zadnje izdanje iz 2003. godine je najvjerojatnije rasprodano, jer sam u bespućima interneta jedva pronašla i polovnu. Ljudi srećom prodaju sve i sva, jednako kao i ja zadnjih godina, pa sam knjige kupila, uz cijenkanje, za jako dobru cijenu, a doslovno su kao nove.

Oznake: knjige, Božić, badnjak, darivanje, ljubav, mir

O knjigama – ili – Za život (mi) malo treba – drugi dio

Nije lijepo što je lijepo, već je lijepo što je srcu drago – ostanimo još vjerni ovoj poruci iz prethodnog posta, koja je pozitivom obojala jutro, kao da se takmiči s neopisivom ljepotom neba, kojim se razlilo blještavilo izlazećeg sunca.

Oznake: humanitarna akcija, knjige i čitanje, lektira, Zdravlje, život

Nije lijepo što je lijepo, već je lijepo što je srcu drago – osunčala me jučer ujutro ova misao s radio Sunca, pa mi je cijeli dan bio k'o veseli šareni ringišpil. Misao se vrtila vijugama u krug i neprestano mi izazivala bore smijalice. Slagala mi događaj na događaj, knjigu na knjigu, promjenu na promjenu, pa kao domino na domino vizualizirala i crtala baš moj životni put zadnjih par godina. A kako su, u tom crtanju od samog početka, upravo knjige imale najvažniju ulogu, o njima bih vam mogla pisati i razglabati danima. Možda čak i više, ali u svakom slučaju daleko zanimljivije i raznovrsnije nego što je to bilo s ovom mojom pravosudnom trakavicom zvanom "zapuštena didovina".

O prvoj knjizi, koja mi je utrla put, sve sam već rekla pred više od tri godine, ali zaslužuje da je i ovdje spomenem, čisto da se ne zaboravi: "Čudesna moć hormona" od dr. Sanje Toljan.

Dio mog puta je ucrtala još jedna žena, danas planetarno popularna japanka Marie Kondo, koja je napisala svjetski bestseler "Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život".

Ključ uspješnog pospremanja je zadržati samo ono što volimo. Ne treba gubiti strpljenje nad vječitim neredom i biranjem onoga što ćemo baciti ili čega ćemo se riješiti. To je pila okrenuta naopako. Jer, u tom začaranom cjeloživotnom krugu neodlučnosti i nezadovoljstva, zaboravljamo cijeniti stvari koje volimo i koje svakako želimo zadržati. Tim više, one za nas gube svoju najvažniju ulogu, da nas vesele i da u nama bude radost. Jer se gube u hrpi nevažnih i nepotrebnih stvari.

Pa kada i ako dođemo do tog nivoa svijesti, da mijenjamo sebe i svoj dom, pa se promjenama osjetimo doslovno laganiji, slobodniji i poletniji, pa čistimo, pospremamo i održavamo redovito, lako i brzo, pa se čudimo onom pospanom medi u sebi, što pola života prespavaše u dubokom zimskom snu, ne zavirivši u sebe i oko sebe... tek tada shvatimo, koliki je utjecaj tog našeg doma i okruženja na naš svakodnevni život, raspoloženje i zdravlje... tek tada osjetimo istinsko oduševljenje i olakšanje, s kojim se teško što može mjeriti... osjećaj kojem ni „bronhi-lakše se diše“ nije do koljena .

Zamislimo samo ormare, police i ladice, posložene "na nož", gdje nam je sve na prvu vidljivo i dostupno. Pa onda svrnimo pogled na naš uobičajen raspored, gdje je jedno na drugome, jedno iza drugoga, da ne pričam još i o sezonskom odvajanju po kutijama i kesama. Koliko je to samo nepotrebnih i uzaludnih poslova, koliko prevrtanja "iz šupljega u prazno", tek sada zapravo znam. Puno i previše mi je godina trebalo da progledam i oslobodim sebi vrijeme za stvari i poslove koje volim.

I ostavimo se pustih fraza "vrijedi za po kući" ili "bacanje svega što nismo koristili godinu dana" ili "spremanja u kutije ili zakutke". To je kula od karata, koja nam se, svakim novim uredovanjem, uruši do temelja. To je vreća bez dna. To je noćna mora vječitog pospremanja, traženja i prekapanja. To je sve dublje uranjanje u Alzheimera .

E pa sad već i sami možete zaključiti, da me knjiga Marie Kondo oduševila u tolikoj mjeri, da sam je odmah krenula sprovoditi u djelo. Intuiciji se svojoj klanjam i slušam je s respektom, a za ovo mi je odmah rekla, da je to baš to što meni treba. Ne osporavajući vlastitu odgovornost hrčka, koji je uvijek bio težak na bacanju stvari, životne okolnosti seljakanja, gubljenja stanova i nasljeđivanja stvari, godinama su zatrpavale naš život, jer se sve to množilo sa dva. Moj sin je, u fazi sređivanja maminog stana, to sjajno rezimirao: "Kod tebe je to, majko, generacijski problem". Zaboravio je samo taj problem pomnožiti sa dva, jer se i otac jednako uklapa u istu tu priču, ali dobro, majka je majka, ljubi ga majka .

A postoji i hrvatska Marie Kondo - profesionalna organizatorica Tamara Kajari, koja je napisala knjigu "Ne daj hrpi da te iscrpi". Njena formula je R E D - razvrstaj, eliminiraj i dodijeli mjesto. I ova je knjiga dobra, ali me nije baš "oborila s nogu", niti mi dala toliko poticaja i motivacije. Marie Kondo je bolja i konkretnija u rješenjima.

Još uvijek mi se zna potkrasti nered(ovanje) i ostavljanje neke stvari na krivom mjestu, pa samim time i neizostavno traženje. Ali je to sve rjeđe i sve kraćeg vijeka... jer mi smeta... jer mi kvari raspoloženje... jer mi troši vrijeme... jednostavno, ljuti me, a ne želim biti ljuta... .

... nastavlja se...

Oznake: knjige i čitanje, marie kondo, pospremanje stana, promjene, Zdravlje, život

Kad je riječ o delikatesama ili poslasticama, što vam prvo pada na pamet? Meni čokolada. Pa se sjetim koliko sam bila slaba na slatko općenito, a čokoladu posebno. Otvoriti je i ne znati stati do zadnje kockice, bilo mi je skroz normalno i uobičajeno, a da još nije bilo onog crvića grižnje savjesti da me zaustavi, bez problema bih otvorila i drugu, možda i treću, možda i… vrag će ga lipi znati, gdje bi mi bio kraj, da ne bi tog crvića sabotera, zbog kojeg nikad nisam otkrila krajnje granice svoje strasti ili ovisnosti. Svjedoči o tome i ova moja rep-balada, sklepana daaavnih dana, dok se blogom prašilo, pardon, bećarilo sve u šesnaest.

Danas je kamena u jednoj posve drugoj priči, daleko jača, staloženija i zadovoljnija, oslobođena negdašnjih pretjerano-slatkih i inih prehrambenih i životnih navika, rasterećena svih viškova(nja) i strahova(nja), što iz dana u dan rezultira iznenađujućim dobrobitima po njeno zdravlje. Kao da joj je stvarno sedam godina tek. Jer, ako smo spremni vjerovati dr. Albertu Villoldiju i drevnim šamanima, nitko na planetu nije stariji od sedam godina. Zato što vam svakih sedam godina izraste potpuno novo tijelo. Nove stanice u koži narastu vam svakih sedam dana, a svakih sedam godina zamjenjuje se svaka stanica u tijelu. Pa, da se poslužim još i naslovom knjige Miroslava Radmana „Na putu do zdrave dugovječnosti“, s poantom na zdrav(lj)e, kamena priča je upravo to - put koji traje - i o kojem bi vrijedilo nastaviti priču. Ali, pustimo sad to, vratimo se čokoladi.

Volim ja čokoladu i danas, pa tko je ne bi volio, a nisam je se u potpunosti ni odrekla, samo sam je zamijenila zdravijim i manje slatkim varijantama, koje ne stvaraju ovisnost poput onih kupovnih.

Oznake: čokolada, poslastica, Zdravlje, bolest život