Kad je riječ o delikatesama ili poslasticama, što vam prvo pada na pamet? Meni čokolada. Pa se sjetim koliko sam bila slaba na slatko općenito, a čokoladu posebno. Otvoriti je i ne znati stati do zadnje kockice, bilo mi je skroz normalno i uobičajeno, a da još nije bilo onog crvića grižnje savjesti da me zaustavi, bez problema bih otvorila i drugu, možda i treću, možda i… vrag će ga lipi znati, gdje bi mi bio kraj, da ne bi tog crvića sabotera, zbog kojeg nikad nisam otkrila krajnje granice svoje strasti ili ovisnosti. Svjedoči o tome i ova moja rep-balada, sklepana daaavnih dana, dok se blogom prašilo, pardon, bećarilo sve u šesnaest.
Danas je kamena u jednoj posve drugoj priči, daleko jača, staloženija i zadovoljnija, oslobođena negdašnjih pretjerano-slatkih i inih prehrambenih i životnih navika, rasterećena svih viškova(nja) i strahova(nja), što iz dana u dan rezultira iznenađujućim dobrobitima po njeno zdravlje. Kao da joj je stvarno sedam godina tek. Jer, ako smo spremni vjerovati dr. Albertu Villoldiju i drevnim šamanima, nitko na planetu nije stariji od sedam godina. Zato što vam svakih sedam godina izraste potpuno novo tijelo. Nove stanice u koži narastu vam svakih sedam dana, a svakih sedam godina zamjenjuje se svaka stanica u tijelu. Pa, da se poslužim još i naslovom knjige Miroslava Radmana „Na putu do zdrave dugovječnosti“, s poantom na zdrav(lj)e, kamena priča je upravo to - put koji traje - i o kojem bi vrijedilo nastaviti priču. Ali, pustimo sad to, vratimo se čokoladi.
Volim ja čokoladu i danas, pa tko je ne bi volio, a nisam je se u potpunosti ni odrekla, samo sam je zamijenila zdravijim i manje slatkim varijantama, koje ne stvaraju ovisnost poput onih kupovnih.