Humanitarna akcija prikupljanja lektira...
21.12.2020.O knjigama – ili – Za život (mi) malo treba – drugi dio
Nije lijepo što je lijepo, već je lijepo što je srcu drago – ostanimo još vjerni ovoj poruci iz prethodnog posta, koja je pozitivom obojala jutro, kao da se takmiči s neopisivom ljepotom neba, kojim se razlilo blještavilo izlazećeg sunca.
Pa svrnem pogled k nebu, pa se nasmijem poruci, pa promislim kako mi je baš lijepo započeo dan. Dan koji obećava, i koji će lančanom reakcijom donijeti još veselja i osmijeha, o čemu tada još nisam imala pojma. Tko je mogao znati, da je štorija o knjigama tek započela, da će se cijeli taj dan vrtiti oko knjiga, i da će mi u smiraj dana srce biti puno i veliko kao kuća. Jer, ispalo je baš sve po onoj svemirskoj "koliko daš, toliko dobiješ", ja bih čak rekla "koliko daš, duplo ti se vrati".
Dok svira radio – Sunce ili Dalmacija, ovisno o kompromisu, jutro mi započinje knjigom uz budwig. To je već postao ritual, koji se rijetko preskače, i najdraži dio dana. Trenutno čitam "Žena u crnom" od Susan Hill – tajnovitu i napetu priču o duhovima. Ali nebitno, vratimo se jutru znakovitog duplog sunca - onog s radia i onog s neba. Kako sunčane vijesti ne zadovoljavaju obojicu, kompromisom smo se prebacili na Dalmaciju, kako bi se čulo nešto i od crnih vijesti. A onda sam na pola uha "ubrala" nešto o akciji doniranja knjiga, o lektiri, o bolesnoj djeci… pa je štorija o knjigama dobila svoj nastavak. Tema mi je na mah privukla pažnju, tako da sam istovremeno upalila laptop i krenula izdvojiti knjige, koje bi eventualno mogla pokloniti potrebitima.
Tužno je to danas s knjigama. Pretužno. Teško ih je udomiti, jer ih malo tko hoće, ili bi bliže istini bilo reći, da ih gotovo nitko neće. Tragično je, što ih se sve češće može vidjeti i po kontejnerima, a to je za mene totalno neprihvatljivo i nepojmljivo. Mogla bih se doživotno u njima "gušiti", ali sa spoznajom da sam ih bacila u kontejner ne bih mogla mirno spavati. Svojevremeno sam, još prije ove situacije s koronom, pokušala u domu za umirovljenike, ali su me odbili s izjavom da nemaju prostora za više knjiga. I dok nešto uspijevam prodati za simbolične iznose, komplet povijesnih romana sam, napr., poklonila učiteljici, ljubiteljici povijesti i prirode, putovanja i planina, i zadovoljstvo je bilo obostrano. Nju sam obradovala dragim štivom, a meni je srce bilo puno što su knjige došle u prave ruke. Poanta jest, da ona poruka s početka i za knjige vrijedi, kao i za sve ostalo.
Malo sam makla, rekla bi pisma, pa da se ja vratim na tu humanitarnu akciju darivanja knjiga. Google mi je dao sve potrebne informacije – Studentski centar Split je objavio članak, Sveučilište u Splitu organizira humanitarnu akciju prikupljanja lektira za potrebe štićenika Klinike za dječje bolesti KBC-a Split, u prilogu kojega je i popis lektirnih naslova. Nije mi trebalo puno vremena da ustanovim kako imam dosta naslova s popisa, ali i puno više, pa sam sve to lijepo uslikala, planirajući nazvati i predložiti slanje slika na mail.
Razgovor je, međutim, otklonio tu potrebu, jer mogu donirati sve što želim, a oni će, po potrebi, doći gdje treba i preuzeti knjige. I tako nekako, primopredaja knjiga je bila realizirana kroz manje od sat vremena, na obostrano zadovoljstvo.
Knjige će se prikupljati do 15.01.2021 - čisto kao informacija zainteresiranima.
… nastavlja se…
Oznake: humanitarna akcija, knjige i čitanje, lektira, Zdravlje, život
komentiraj (9) * ispiši * #
O knjigama - ili - Za život (mi) malo treba
19.12.2020.Nije lijepo što je lijepo, već je lijepo što je srcu drago – osunčala me jučer ujutro ova misao s radio Sunca, pa mi je cijeli dan bio k'o veseli šareni ringišpil. Misao se vrtila vijugama u krug i neprestano mi izazivala bore smijalice. Slagala mi događaj na događaj, knjigu na knjigu, promjenu na promjenu, pa kao domino na domino vizualizirala i crtala baš moj životni put zadnjih par godina. A kako su, u tom crtanju od samog početka, upravo knjige imale najvažniju ulogu, o njima bih vam mogla pisati i razglabati danima. Možda čak i više, ali u svakom slučaju daleko zanimljivije i raznovrsnije nego što je to bilo s ovom mojom pravosudnom trakavicom zvanom "zapuštena didovina".
O prvoj knjizi, koja mi je utrla put, sve sam već rekla pred više od tri godine, ali zaslužuje da je i ovdje spomenem, čisto da se ne zaboravi: "Čudesna moć hormona" od dr. Sanje Toljan.
Dio mog puta je ucrtala još jedna žena, danas planetarno popularna japanka Marie Kondo, koja je napisala svjetski bestseler "Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život".
Ključ uspješnog pospremanja je zadržati samo ono što volimo. Ne treba gubiti strpljenje nad vječitim neredom i biranjem onoga što ćemo baciti ili čega ćemo se riješiti. To je pila okrenuta naopako. Jer, u tom začaranom cjeloživotnom krugu neodlučnosti i nezadovoljstva, zaboravljamo cijeniti stvari koje volimo i koje svakako želimo zadržati. Tim više, one za nas gube svoju najvažniju ulogu, da nas vesele i da u nama bude radost. Jer se gube u hrpi nevažnih i nepotrebnih stvari.
Pa kada i ako dođemo do tog nivoa svijesti, da mijenjamo sebe i svoj dom, pa se promjenama osjetimo doslovno laganiji, slobodniji i poletniji, pa čistimo, pospremamo i održavamo redovito, lako i brzo, pa se čudimo onom pospanom medi u sebi, što pola života prespavaše u dubokom zimskom snu, ne zavirivši u sebe i oko sebe... tek tada shvatimo, koliki je utjecaj tog našeg doma i okruženja na naš svakodnevni život, raspoloženje i zdravlje... tek tada osjetimo istinsko oduševljenje i olakšanje, s kojim se teško što može mjeriti... osjećaj kojem ni „bronhi-lakše se diše“ nije do koljena
. Zamislimo samo ormare, police i ladice, posložene "na nož", gdje nam je sve na prvu vidljivo i dostupno. Pa onda svrnimo pogled na naš uobičajen raspored, gdje je jedno na drugome, jedno iza drugoga, da ne pričam još i o sezonskom odvajanju po kutijama i kesama. Koliko je to samo nepotrebnih i uzaludnih poslova, koliko prevrtanja "iz šupljega u prazno", tek sada zapravo znam. Puno i previše mi je godina trebalo da progledam i oslobodim sebi vrijeme za stvari i poslove koje volim.
I ostavimo se pustih fraza "vrijedi za po kući" ili "bacanje svega što nismo koristili godinu dana" ili "spremanja u kutije ili zakutke". To je kula od karata, koja nam se, svakim novim uredovanjem, uruši do temelja. To je vreća bez dna. To je noćna mora vječitog pospremanja, traženja i prekapanja. To je sve dublje uranjanje u Alzheimera
.E pa sad već i sami možete zaključiti, da me knjiga Marie Kondo oduševila u tolikoj mjeri, da sam je odmah krenula sprovoditi u djelo. Intuiciji se svojoj klanjam i slušam je s respektom, a za ovo mi je odmah rekla, da je to baš to što meni treba. Ne osporavajući vlastitu odgovornost hrčka, koji je uvijek bio težak na bacanju stvari, životne okolnosti seljakanja, gubljenja stanova i nasljeđivanja stvari, godinama su zatrpavale naš život, jer se sve to množilo sa dva. Moj sin je, u fazi sređivanja maminog stana, to sjajno rezimirao: "Kod tebe je to, majko, generacijski problem". Zaboravio je samo taj problem pomnožiti sa dva, jer se i otac jednako uklapa u istu tu priču, ali dobro, majka je majka, ljubi ga majka
. A postoji i hrvatska Marie Kondo - profesionalna organizatorica Tamara Kajari, koja je napisala knjigu "Ne daj hrpi da te iscrpi". Njena formula je R E D - razvrstaj, eliminiraj i dodijeli mjesto. I ova je knjiga dobra, ali me nije baš "oborila s nogu", niti mi dala toliko poticaja i motivacije. Marie Kondo je bolja i konkretnija u rješenjima.
Još uvijek mi se zna potkrasti nered(ovanje) i ostavljanje neke stvari na krivom mjestu, pa samim time i neizostavno traženje. Ali je to sve rjeđe i sve kraćeg vijeka... jer mi smeta... jer mi kvari raspoloženje... jer mi troši vrijeme... jednostavno, ljuti me, a ne želim biti ljuta...
. ... nastavlja se...
Oznake: knjige i čitanje, marie kondo, pospremanje stana, promjene, Zdravlje, život
komentiraj (6) * ispiši * #
