O knjigama – ili – Za život (mi) malo treba – drugi dio

Nije lijepo što je lijepo, već je lijepo što je srcu drago – ostanimo još vjerni ovoj poruci iz prethodnog posta, koja je pozitivom obojala jutro, kao da se takmiči s neopisivom ljepotom neba, kojim se razlilo blještavilo izlazećeg sunca.

Oznake: humanitarna akcija, knjige i čitanje, lektira, Zdravlje, život

Nije lijepo što je lijepo, već je lijepo što je srcu drago – osunčala me jučer ujutro ova misao s radio Sunca, pa mi je cijeli dan bio k'o veseli šareni ringišpil. Misao se vrtila vijugama u krug i neprestano mi izazivala bore smijalice. Slagala mi događaj na događaj, knjigu na knjigu, promjenu na promjenu, pa kao domino na domino vizualizirala i crtala baš moj životni put zadnjih par godina. A kako su, u tom crtanju od samog početka, upravo knjige imale najvažniju ulogu, o njima bih vam mogla pisati i razglabati danima. Možda čak i više, ali u svakom slučaju daleko zanimljivije i raznovrsnije nego što je to bilo s ovom mojom pravosudnom trakavicom zvanom "zapuštena didovina".

O prvoj knjizi, koja mi je utrla put, sve sam već rekla pred više od tri godine, ali zaslužuje da je i ovdje spomenem, čisto da se ne zaboravi: "Čudesna moć hormona" od dr. Sanje Toljan.

Dio mog puta je ucrtala još jedna žena, danas planetarno popularna japanka Marie Kondo, koja je napisala svjetski bestseler "Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život".

Ključ uspješnog pospremanja je zadržati samo ono što volimo. Ne treba gubiti strpljenje nad vječitim neredom i biranjem onoga što ćemo baciti ili čega ćemo se riješiti. To je pila okrenuta naopako. Jer, u tom začaranom cjeloživotnom krugu neodlučnosti i nezadovoljstva, zaboravljamo cijeniti stvari koje volimo i koje svakako želimo zadržati. Tim više, one za nas gube svoju najvažniju ulogu, da nas vesele i da u nama bude radost. Jer se gube u hrpi nevažnih i nepotrebnih stvari.

Pa kada i ako dođemo do tog nivoa svijesti, da mijenjamo sebe i svoj dom, pa se promjenama osjetimo doslovno laganiji, slobodniji i poletniji, pa čistimo, pospremamo i održavamo redovito, lako i brzo, pa se čudimo onom pospanom medi u sebi, što pola života prespavaše u dubokom zimskom snu, ne zavirivši u sebe i oko sebe... tek tada shvatimo, koliki je utjecaj tog našeg doma i okruženja na naš svakodnevni život, raspoloženje i zdravlje... tek tada osjetimo istinsko oduševljenje i olakšanje, s kojim se teško što može mjeriti... osjećaj kojem ni „bronhi-lakše se diše“ nije do koljena .

Zamislimo samo ormare, police i ladice, posložene "na nož", gdje nam je sve na prvu vidljivo i dostupno. Pa onda svrnimo pogled na naš uobičajen raspored, gdje je jedno na drugome, jedno iza drugoga, da ne pričam još i o sezonskom odvajanju po kutijama i kesama. Koliko je to samo nepotrebnih i uzaludnih poslova, koliko prevrtanja "iz šupljega u prazno", tek sada zapravo znam. Puno i previše mi je godina trebalo da progledam i oslobodim sebi vrijeme za stvari i poslove koje volim.

I ostavimo se pustih fraza "vrijedi za po kući" ili "bacanje svega što nismo koristili godinu dana" ili "spremanja u kutije ili zakutke". To je kula od karata, koja nam se, svakim novim uredovanjem, uruši do temelja. To je vreća bez dna. To je noćna mora vječitog pospremanja, traženja i prekapanja. To je sve dublje uranjanje u Alzheimera .

E pa sad već i sami možete zaključiti, da me knjiga Marie Kondo oduševila u tolikoj mjeri, da sam je odmah krenula sprovoditi u djelo. Intuiciji se svojoj klanjam i slušam je s respektom, a za ovo mi je odmah rekla, da je to baš to što meni treba. Ne osporavajući vlastitu odgovornost hrčka, koji je uvijek bio težak na bacanju stvari, životne okolnosti seljakanja, gubljenja stanova i nasljeđivanja stvari, godinama su zatrpavale naš život, jer se sve to množilo sa dva. Moj sin je, u fazi sređivanja maminog stana, to sjajno rezimirao: "Kod tebe je to, majko, generacijski problem". Zaboravio je samo taj problem pomnožiti sa dva, jer se i otac jednako uklapa u istu tu priču, ali dobro, majka je majka, ljubi ga majka .

A postoji i hrvatska Marie Kondo - profesionalna organizatorica Tamara Kajari, koja je napisala knjigu "Ne daj hrpi da te iscrpi". Njena formula je R E D - razvrstaj, eliminiraj i dodijeli mjesto. I ova je knjiga dobra, ali me nije baš "oborila s nogu", niti mi dala toliko poticaja i motivacije. Marie Kondo je bolja i konkretnija u rješenjima.

Još uvijek mi se zna potkrasti nered(ovanje) i ostavljanje neke stvari na krivom mjestu, pa samim time i neizostavno traženje. Ali je to sve rjeđe i sve kraćeg vijeka... jer mi smeta... jer mi kvari raspoloženje... jer mi troši vrijeme... jednostavno, ljuti me, a ne želim biti ljuta... .

... nastavlja se...

Oznake: knjige i čitanje, marie kondo, pospremanje stana, promjene, Zdravlje, život

Kako god čovjek karakterizirao svrhu i značaj svog postojanja, i kako god tumačio život svoj, lako i brzo će ga opovrgnuti taj isti život. Život sam. Lako i brzo će ga saplesti u nepreglednu mrežu svojih puta. Dok trepne okom, lako će ga zavrtiti oko svoje osi i izbaciti na nekom drugom mjestu, o kojem do jučer ni sanjao nije. Jer život je (jednostavno) nepredvidljiv i neobjašnjiv. Život je da se živi i točka. Život je da se od njega uzme sve što se može i želi. Život je da se, vjerujući uvijek svojim instinktima, bez straha kroči novim stazama i spoznajama. I tu treba stati (razmišljati). Šta će tko drugi misliti, i šta će tko drugi reći, nebitno je, a ipak je tako jaka kočnica, zbog koje mnogo toga u životu nismo napravili, dostigli ili ostvarili.

Počela (nam) je škola, pa smo uzbuđene obje, svaka na svoj način. Nakon pustih desetljeća škola i školica, što svojih što sinovljevih, ufurati se u svijet prvašića novo je i predivno iskustvo, koje tako lako oživi dijete u nama. I ne pitajte kako sam skrenula Martino interesovanje s tableta na tik-tak, na brojanje minuta i sekundi, i na okretanje kazaljki sata, koje se tako sporo kreću. Još interesantnije je bilo izranjanje priče o Pale(tu) samom na svijetu, uz kojega je vrijeme do maminog dolaska proletilo brže i pričljivije. Veseli me ta interakcija u kojoj učimo obje, rekla bih. I tako, nepredvidivo i iznenadno, postadoh bejbi-siterica, ne baš svakodnevna, već po potrebi, ali svejedno, posao koji iziskuje ozbiljnost i odgovornost.

Htjela sam još malo o šivanju, da pokažem što sam reciklirala s početka godine, do prvih većih vrućina, i što još kanim s jeseni, ma ne stignem toliko pisati, koliko ima(m) novitadi. Možda bih stigla i nešto više, da u meni još uvijek ne čuči ona picajzla, olitiga, pedantna kamena, koju je teško (ako ne i nemoguće) preobratiti na površnost.

Prošli sam vikend provela na Baškim Oštarijama, i još slažem utiske sa Srednjeg Velebita. Fantazija ljepote, koje ima u izobilju za svakoga, i šetača i planinara. Ne, nije Srednji Velebit zaludu proglašen Parkom prirode. Bilo je predivno, zelena bajka i san snova. A ponosna sam na sebe, čemu da se lažem(o), jer sam u dva dana pomela Metlu i poljubila Ljubičko brdo. I o tome će biti i riječi i slike, kad stignem.

Od ponedjeljka je počela i gimnastička škola, pa tim više obaveza ne fali, ali neka ih. Što radila da radila, i čime se bavila da bavila, najteže mi je uvijek padalo krasti Bogu dane, i ne znati kud sa sobom, pa sam, valjda i zato, iz takvih situacija uvijek brzo nalazila izlaz.

Uz sve nabrojano, terapija zdravlja na moj način, prioritet je nad prioritetima, koji u svim tim obavezama treba naći i nalazi svoje počasno mjesto. Priča je to na rubu... nečega već... znanosti ili pameti... kako već tko na to gleda... priča koja se kosi sa službenim stajalištem i dogovorom (medicinske) struke... pa ćemo vidjeti kad i kako će doživjeti svoje uprizorenje.

Eto, o svemu po malo, o ničemu previše... ...

Oznake: život, planina, Zdravlje, šivanje, GIMNASTIKA

Godina se, lagano i neupitno, bliži svome kraju. Božić je na vratima. Sin u tuđini. Nepredviđeno. Švicarska. Njemačka. Rajna. Majna. Plovi životom i rijekama. Tako treba. Valjda. Svoj je čovjek. Ima godine i pamet. Valjda. Teško je (uvijek) znati, kuda će rijeka (života) iznenadno skrenuti tok. Željama usprkos.


Marko Škugor - Oće duša vanka tila

Brat bi trebao na operaciju iza Nove Godine, a moglo je to već biti iza njega. Šta bi bilo, da je bilo. Da je ostao u bolnici odmah. Teško je (uvijek) biti pametan. A pamtim jednu davnu crticu, kad je na moju "imaš godine i pamet" uzvratio pitanjem "a kad je to pamet išla s godinama?". Ima i ta mjesta. Teško je (uvijek) znati rasplet događaja. Odlukama usprkos.

O tuđim koracima, pa neka su nam i najbliži, nema smisla suditi ni pametovati. Ni sekirati se, što je najvažnije u svemu. Nije sebično staviti sebe na prvo mjesto, i biti (samo) podrška iz sjene. Nije pogrešno pustiti tuđe živote njihovim rijekama. Ne, nije ni sebično ni pogrešno. Samo je (često) teško. Dobro je rekao dr. med. Bernie Siegel: "Temeljni problem s kojim se većina pacijenata suočava je nesposobnost za ljubav prema sebi"... Pa se i ja (još) učim (više) voljeti sebe.

Blagdani će, tako nekako, raštrkano i neveselo, doći i proći. Ma, ne žalim se. Nikako. Baš naprotiv. Godina je ovo velikih promjena na osobnoj razini. A jedino tu se i mogu raditi istinske promjene.

Raščistila sam kuću od stvari, čistim je još. Nije to (bilo) lako. Meni, teškoj na bacanju. Daleko sam ja (oduvijek) od ovog potrošačkog ludila. Kupi pa baci, i tako u krug. A život nam je pomiješao karte, dodatno, da su nam stanovi prolazili kroz prste, a stvari se gomilale. Od ove godine, lagano puštam i njih da odu. Više stvari, više posla, ne treba mi to. Druge su okolnosti, drugi prioriteti.

Imala sam hrabrosti i vjere, da se opet poslužim riječima dr. Sanje Toljan iz knjige "Čudesna moć hormona", (po)raditi na svom životu i zdravlju. Jer život i zdravlje nemaju alternativu. Bez njih sve pada u vodu. Ili ide dalje s jednim od nas manje. Ići će i tako i tako, kad tad. Znam. Život stati neće. Ali, nije u tome niti poanta. Kako starimo, to već čini ogromnu razliku. Sposobni ili nesposobni. Pokretni ili nepokretni. Koliko god mi, do zadnje sekunde, pomicali granice življenja, i koliko god se, do zadnjega daha, držali slamke spasa, duljina življenja je manje važna. Kvaliteta starenja, na koju možemo imati utjecaja, puno je važnija. Mislim i vjerujem.
Zaokrenula sam dosta toga u svojoj (pre)hrani, a do jučer sam držala da se hranim dobro. I da se tu nema šta puno mijenjati. Pogrešno. Ostala sam i dalje na tragu RAZ-UM-a (raznolikog i umjerenog), tako da jedem sve vrste namirnica, ali na tragu svoje jedinstvenosti, neke izbacujem a neke druge ubacujem ili pojačavam. Naglasak je, u svakom slučaju, na voću i povrću, uz neke dodatke prehrani. Krvne kontrole neću zanemariti, naravno, ali da me bockaju svakih par mjeseci, nema šanse. Dok se ja osjećam odlično, jednom godišnje, otprilike, mislim da je sasvim dovoljno. O tome će još biti govora.

Knjiga mi je vjerna, rekoh na početku godine, kada mi je došla pod ruke gore spomenuta knjiga-biblija, a ove godine sam joj obilato počela vraćati vjernost. Proletila je, manje-više, u čitanju doktora različitih specijalnosti... medicinara, nutricionista, alternativaca, naturopata... Od svakog sam naučila nešto, a sveukupno jako puno... o životu, zdravlju, ljudskom tijelu, hrani/„hrani” 21. stoljeća, prirodnoj i samo-pomoći... a ujedno sam prikupila masu konkretnih savjeta i recepata. I o tome će još biti govora, jer je baš knjiga utrla put kojim hrabro kročim i u koji vjerujem.

Planinarilo se i izletarilo jednakim tempom, a prosinac je i mjesec od planinarskih domjenaka. Volim se družiti s "mojim" planinarima, na bilo koji način, jer je uvijek zabavno, nasmijano, veselo, inspirativno. Domjenak se udruženim i dobrovoljnim snagama potpomogne, između ostalog, i poklonima za lutriju, što je, uz nezaobilazan ples i pjesmu, jedan dio zabave. Svaki broj dobiva! Pa se i ovdje pokazala na djelu knjiga! Prvi put! (Ne)slučajno! Knjigu sam poklonila, da bi knjigu dobila. Ne istu, što je dobro. Izvukla sam knjigu Lucinde Riley...

Oznake: život, Zdravlje, planina, knjiga, duša, tijelo

Što ja budnija i pokretljivija, to blog lijeniji i uspavaniji. E pa, to te ja pitam? Šta ti bi, kamena? Kod tebe sve nešto okrenuto i izvrnuto. Šta ti glava više vrvi novotarijama, to ti se jezik više omlitavio i zašutio. E pa da, tako nekako jest, obrnuto proporcionalno i teško objašnjivo. Ali, ostavimo se filozofije i uhvatimo se života.
Svašta se nešta izdogađalo i događa, kod mene i oko mene. I prikoviše za jedan post. E pa, to te ja sad pitam? Kud ćeš i odakle, kamena?
Eci peci pec... en ten tini savaraka tini... en ten tore duboko je more... bija baja buf trif traf truf... a uf, a uf.
E pa, idemo od kraja unatraške. Baciti jednu kratku retrospektivu, kako dnevnik ne bi izgubio svoju nit, a onda ćemo lipo, kako smo i obećali, podvući crtu pod didovinu. Za sada. Sa sređenim papirima, zadovoljna sam i prezadovoljna. A gradnja? E pa, gradnja je na Marsu, a ja na Zemlji, pobliže, u Hrvatskoj. Živim danas, a šta (mi) nosi noć, a šta dan, ostavljam vremenu.

Eci peci pec... nisam mala vjeverica, a ni mali zec... nisam ptica prepelica, a ni maja pčelica... nisam galeb bijeli, a ni majmun veli... barem službeno nisam ništa od toga. Ma, blizu sam. Dojučerašnju sebe, slabu na sve vrste slatkiša, ne prepoznajem ni sama. A i dragi se još krsti i ne vjeruje. I sve rjeđe (z)griješim. I sve manje mi fali šta nije dobro. I već ubirem plodove svojih promjena. I osvjedočeno mogu reći... što tijelu ne daješ, to tijelo i ne traži... ili suprotno. Treba samo vjerovati, u što mnogi (iskustveno) ne vjeruju, da tijelo ide na (pravu) hranu, kao što auto ide na (pravi) benzin. To je osnova dobrog zdravlja, kojoj bi ljudi, u 21. stoljeću, ali i medicina, trebali posvetiti daleko više pažnje i uvažavanja. A mnogi me još uvijek znaju pitati, a onda olako i prekinuti, istim onim riječima (endokrinologice za gljivice) 'šta to ima veze', pa se sve manje 'upirem' trošiti riječi i energiju, ako procijenim da idu u vjetar.
Danas pečem, ili ne pečem, neke druge slastice. Pa sam i nekidan, izazvana @Liliankinim :) bogatstvom kalupa i priloženim receptom, ispekla 'crne' keksiće... od kombinacije rižinog, pirovog i brašna crnog prosa... a nisu zeleni, ne, samo su uslikani predvečer pod neonkom... ovi na danjem svijetlu su već realni, a na zadnjoj uz malo otočkih plodova, olitiga, poklona - suhih smokava i domaćih marmelada...

A našlo bi se još, ma za buđenje je dosta. Čujemo se sa zapuštene didovine, s događanjima od pune četiri godine unatrag, a usko su vezana uz nedavne (stare) aktualnosti... ...

Oznake: život, Zdravlje, maslina, planina, Bolest

A didovina!?... a život!?... a zdravlje!?...a hodanje, skitanje, penjanje!?... a šivanje, krpanje!?... a sređivanje, bacanje, čišćenje!?... a čitanje, educiranje, predavanja, širenje znanja i vidika!?... a bistar um u vedrom duhu i zdravon tilu... a virujte mi na rič, da u hrani je sve, bolje rečeno, u onome čime hranimo i tijelo i duh, a šta je puno dalje od onoga što nam nude i govore... doktori, farmaceuti, proizvođači hrane, pa i mediji... a daleko bliže nama samima, našem glasu, i našem razumu i vjeri... a virujte mi i to, da se život razletija u sto lipih pravaca, i da bi mogla pripovidat' danima, koliko samu sebe ne pripoznajen... a 'oću, sve ću van malo po malo reć', ma sad niman vrimena, stvarno niman... sutra se rano dižen, i gren... u Salomonkama, gogoo :)... a i svejedno mi va'ja poć' leć'...

A didovina!?... uh, ta didovina... pod nju bi prvo va'jalo podvuć' crtu, kao dodatni doprinos čišćenju na svim nivoima... stvari, misli, ljudi... kuće, tijela, duha... kad već podvlačim crtu pod puno toga, ona je prioritet... jerbo je sve grubo davno prošlo, pa to va'ja i reć'... jerbo, danas... volim što radim, radim što volim...

A danas su me zvali, da 'oću li u masline... ma naravski da 'oću... prošle godine nisan išla od straja, jerbo me taman bila došla glave ona aždaja od eutiroksa, pritprošle godine ni ništa rodilo, pa se ni ni bralo, i eto... jedva čekan, tamo nigdi iza prvoga...

A rujan!?... rujan je bija misec od škoji, ma svih drugih osin moga... Ugljan, Pašman, Pag... moj je sve više vanka ruke, ma eto... kad završin štoriju o didovini, bi'će puno toga jasnije...

A pisma!?... pisma se odavno nije pivala, pa san zato i došla... da vas pozdravin s malo lipe naše pisme dalmatinske...


Štorija - Severina, Karan, Danijela, Giuliano, Tedi, Stefan, Arijana i Snježana


Nenad Vetma - Busola

Oznake: život, zdravlje didovina, pisma

Možda se naslov i čini malo neobičnim, mada bi ja takvima (prije) nazvala okolnosti, koje su ga iznjedrile. Od danas do sutra bi, u svakom slučaju, jednako navodilo na kakvu neočekivanu životnu situaciju, bilo dobru ili lošu, kakva (nas) zna "zaskočiti" onako iznenada, u hipu.

Ma, kada usneš spokojan, s nebom duginih boja u očima, nekako očekuješ (prije) da te kakvo dobro jutrom snađe, i osmijeh ti na lice navuče...

... od "izlaza" do "zalaza", tako pravilno, kan'da divovskim šestarom zaokruženo, nebesko se prostranstvo dugama obojalo i obasjalo...

Ma, vjerovanje da duga nosi sreću, ne da se nije obistinilo, već je donijelo suštu suprotnost. Naredno jutro u gradu, jedan je poziv trenutno pretvorio u strku i paniku. Poziv nerazgovijetan i brzo prekinut, dao je odmah naslutiti da nije dobro, a glas usporen i isprekidan, na moj povratni poziv, samo je potvrdio konfuziju govora. I bilo je više nego jasno, da treba(mo) reagirati brzo.
Pa, hvatajući prvi autobus, iz njega zovem 112. Prvi put mi je, eto, trebalo, i doista (im) mogu uputiti samo riječi hvale. U trenu su se javili, u trenu me prebacili na splitsku hitnu, koja je brzo i profesionalno preuzela od mene sve potrebne podatke, i dok smo mi stigli busom, hitna je već bila na licu mjesta, i pružala pomoć. Svaka čast, nemam jedne jedine riječi zamjerke.

Ma, u konačnici je i sve dobro ispalo, što je najvažnije. Osam dana pod liječničkom paskom i dodatnim pretragama u bolnici (što nema dopunsko, plaka'će(mo) sutra), ali već nakon primljene infuzije stanje se posve vratilo u normalu. Da je bezazleno i zanemarivo, baš i nije, ali je prošlo kao da ničeg nije ni bilo. Hvala Bogu, i ne ponovilo se, što rekoše doktori da može, puj, puj.

Ma, bolnica, zapravo, bolnice, jer i one su se ukazale čak dvije, koje smo pohodili svakodnevno, u posjet našim bolesnicima, sad su već iza nas... aha, u konačnici je, eto, ispalo sve po dvoje... dva bolesnika u dvije bolnice (a nije moglo u istoj , uz smiješak prokomentira dragi)... jer se ova hitna, bratova, poklopila s još jednom, zavinom, naručenom i "rutinskom".

Ma, vruće je i u kući, atroke đipati po zvizdanu po bolnicama, ali eto, sve je dobro šta se dobro svrši... vruće je i ovako i onako... ne mo'š spavat', ne mo'š radit', ne mo'š disat'... terapija prva – plivanje... šta ranije to bolje, maksimalno do desete ure ulovit' kućni prag... terapija druga – čitanje... uz ranije lijeganje i ranije ustajanje, vraćam dug knjizi... terapija treća – gimnastika... dvaput tjedno (u osmome ide raspust, a od devetog normala, triput tjedno)... terapija četvrta – planinarenje i izletarenje... na čekanju, šta zbog vrućina, šta zbog takujina... jedni mi odoše na visoko (Velebit), drugi na dugačko (Durmitor), pa čekam neke lakše te(k)me. ...

Oznake: duga i tuga, sreća i nesreća, Zdravlje i bolest, život, 112, hitna, bolnica

Lipi moj Split, pun i pripun tonobili, ča je davno opiva naš Toma... tu-tu auto vrag ti piz odnija... a meni taman po miri, da sve ča triban i ne triban , obavin pješke... ovo je prikjučerašnja "poslovna" đirada, okolo kole grada, od nekakvih tri do tri ipo sata hoda... a e, kad čovik sebi nauči mira dat, nima stiske, nima priše, nima grinte... život kuri laganini... ...

Pa u smjeru čišćenja od svih virusa i štetnika, smetala i ometala, od svih svojih i tuđih komplikejšn ... u smjeru pojednostavljivanja svega i svačega, u sebi i izvan sebe... ajde da se i na blogu pokušam vratiti onoj dobroj, staroj i jednostavnoj... fotogaleriji slika... slike male, ali dušu dale, a tko hoće velike, klik na klik... jednostavno i brzo, mislim, mada tek treba(m) provjeriti u praksi... ...

Oznake: Split, grad, život, Zdravlje, Pješačenje, tonobili

Malo sam se zaletila s kvasinom, pa su jaja ispala pretamna, ne volem ni ja, a dragi pita, oće li bit kisela .



Vjernik sam i griješnik, da... pitanje vjere za mene je jednostavno... vjera = život... život u skladu s Božjim zapovijedima.

Vjerujem u Boga, kao simbol Života, Snage, Ljubavi, Mira, Dobrote, Oproštenja, Morala, Čovječnosti, Pravičnosti, Vjernosti, Iskrenosti... simbol dobra naspram zla...

Moja vjera počiva na iskrenom trudu... živjeti život prema Deset Zapovijedi Božjih:

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!
2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
4. Poštuj oca i mater da dugo živiš i dobro ti bude na Zemlji!
5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!
9. Ne poželi žene bližnjega svoga!
10. Ne poželi nikakve stvari bližnjega svoga!

... i Dvije Zapovijedi Naravi...

1. Ne čini bližnjemu, što ne bi želio, da on tebi učini!
2. Čini bližnjemu, što bi želio, da on tebi učini!

... a ispovijedam se Bogu Ocu Svemogućemu, koji svugdje obitava, sve vidi i sve čuje...

Ispovijedam se Bogu Svemogućemu, blaženoj Mariji vazda Djevici, blaženomu Mihovilu arhanđelu, blaženomu Ivanu Krstitelju, svetim apostolima Petru i Pavlu, svima svetima i tebi, Oče, da sagriješih mnogo, mišlju, riječju i djelom: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!
Zato molim blaženu Mariju vazda Djevicu, blaženoga Mihovila arhanđela, blaženoga Ivana Krstitelja, svete apostole Petra i Pavla, sve svete i tebe, Oče, da se molite za me Gospodinu Bogu našemu. Amen.

Vjernik sam i griješnik, da... neka ne držim do crkve kao institucije, i neka je, u pravilu, već desetljećima ne obilazim i ne slušam njene propovijedi. Mamina smrt, pred skoro šest godina, bila je dodatno razočarenje i potvrda stava, da "uzurpiraju" Boga, jer sami ne žive po Njegovim zapovijedima.

Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!

Oznake: Uskrs, vjera, život, religija, deset zapovijedi božjih

"Knjige su ključ do blaga mudrosti; knjige su vrata u zemlju užitaka; knjige su staze koje vode prema gore; knjige su naše prijateljice." ... Emilie Poulsson

"U najboljim knjigama autori nam se obraćaju, daju nam svoje najvrijednije misli, i izlijevaju svoju dušu u naše. Hvala Bogu na knjigama." ... William Ellery Channing

I ja kažem... Hvala Bogu na knjigama... neka me i sad lovi osjećaj, da su vjernije one meni, nego ja njima, i da su, ne jednom, same našle put do mene, baš kada je trebalo.

Moglo bi se reći, da me čudesna knjiga udarila u glavu, ako me je, svojim tekstom i osobnim neznanjem, uzdrmala iz temelja, mada sam debelo zagazila u drugu polovicu ovozemaljskog života.
Najveće hvala pripada mojoj sjajnoj Doktorici, za preporuku, jer da nije bilo tako, moguće bih još tražila izlaza i rješenja svojih muka. Liječnici obiteljske medicine, a ujedno i velikoj i mudroj Ženi, koja se, na kraju, pokazala specijalistom nad specijalistima, a da ni jednom riječju ili postupkom nije izašla iz okvira svojih ingerencija. Ja to danas, s višemjesečnim odmakom vremena, tako vidim, i cijenim još više. Znala je moju "povijest bolesti", ali je imala i dovoljno sluha, razumijevanja i skromnosti, da bi njene riječi na koncu... sve je u redu, nemate se za šta opravdavati... došle kao melem na ljutu ranu.
Odluku sam ionako već donijela sama, jer drugačije niti nije moglo biti. Koliko god zadnji u lancu i znanju, nitko drugi neće, umjesto pacijenta, na sebe preuzeti odgovornost. Ni za neposluh, ni za štetu. Pa ti pij ili ne pij, ali treba bar toliko znati, da je sve na vlastitu odgovornost.

A onda, hvala Bogu na Sanji, Doktorici i Ženi znakovitog imena, koja je svoje znanje i iskustvo podijelila sa cijelim svijetom. Napisala je čudesnu knjigu, punu (medicinskog) znanja i (životnog) iskustva, a opet toliko razumljivu i intrigantnu, da zadrži pažnju čitatelja do zadnje stranice. I da ga vrati natrag, i po više puta, da sakuplja i upija vrijedne savjete za bolji i zdraviji život.
Bog joj dao zdravlja i sreće! A niti ne zna, koliko mi je pomogla, i koliko sam joj blagoslova udijelila. Niti ne zna, koliko sam u nju zaljubljena na neviđeno. A mislila sam, mislim još, napisati joj (ljubavno) pismo, pa evo, pišem ga javno. "Šta zna Bog, neka zna i Svijet", znala je živjeti i govoriti moja majka, ma koliko nas obje, zbog te navade, život znao "klepati po ušima". Pa, tko još voli ćuti, da je gol. Ne volim ni ja, ali držim da je širina uma presudna za cijelu paletu reakcija u takvim trenucima. Odlutah, da.


Promocija knjige "Čudesna moć hormona" dr. Sanje Toljan


ČIZK 02.12.2015 - Čudotvorni hormoni

Kada sam pročitala knjigu, kao da sam pročitala Sveto Pismo. Zaokrenuo se Svijet, udružila se Zemlja s Nebom, Sunce s Mjesecom, Anđeo s Vragom, Svemir sa Mnom, i ništa više nije bilo isto. Tama u kojoj sam tapkala, svakim se slijedećim pasusom, sve više razilazila, i na koncu osta' samo svijetlo. Mogla bih citirati sad puno i previše, i baš uz moj slučaj vezano i svezano, zato je bolje ništa. Dovoljno je reći, da su mi se sve nejasnoće pojasnile, da su sva važna pitanja dobila svoje odgovore, a sve sumnje i pretpostavke, svoju potvrdu. Hvala ti, Sanjo, što postojiš!

Ako već niste, pročitajte! Svakako pročitajte! Meni nije priša kupiti je, ali budem. Sigurno budem. Da mi stoji na kantunalu kao podsjetnik života i smrti. Da mi stoji na kantunalu, kao uputstvo za sretniji život. I koliko god sklona bila, vjerujte, ne pretjerujem. Ni sama ne znam, kolikima sam je, do sada, preporučila, i nikoga nije ostavila ravnodušnim, dapače, zdrmala je svih. Zbog ogromnih rupa u znanju, valjda. Ja bih joj, recimo, skromno dodala podnaslov... "Uputstvo za korištenje ljudskog tijela"..., koja, kako to i doktorica spominje u knjizi, dobivamo za sve i svašta, ali ne i za dobivanje Života (Tijela) na dar.

Zašto ništa od toga nismo znali do sada?... pitanje, koje se jednostavno nametne samo po sebi, da bi ga slijedila i druga... zašto nam o tome nitko nikada nije (medicinski) govorio?... ne ide li moderna medicina sve naopačkije, putem bolesti, umjesto putem zdravlja?... zar nije prvi učitelj, Hipokrat, u kojega se medicina još uvijek zaklinje, rekao: "Neka hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana"?... nije li u tome sažeta sva mudrost života i smrti?... koliko smo daleko zabrazdili od tog učenja, i ima li nam povratka?

... nastavlja se...

Oznake: dr. Sanja Toljan, čudesna moć hormona, život, Zdravlje

Sunce se odavno vratilo, a led otoplio, pa su se i planinarske ture vratile svojoj rutini. Ali, nećemo sad o njima, mada i naslov mami u prirodu, jer ovdje se ipak radi o gotovo dvije godine staroj planinarskoj ruti. Ovu crkvicu smo, naime, pohodili jedne davne nedjelje, petnaestog dana mjeseca ožujka davne dvijeipetnaeste godine.



Krenulo se, dakle, od crkvice Sv. Roka u Gornjem Docu, koja od 17. stoljeća stoji baš tu, podno Mosor planine. Ma zapravo i nije bilo baš tako, jer sam ja, glavom u oblacima, zapela prije nego li sam i krenula. Zapela ispred same crkve, i s majčicom se zemljom sljubila i poljubila. Presudio mi jedan panj, ako ga se panjem i može nazvati. Toliko je, eto, nizak bio, pa još i travom obrastao, ali eto, baš meni pod nogu došao, da me ispruži koliko sam duga i široka. Sva sreća, pa se ništa strašno nije dogodilo. Palo meko na meko, ustalo se, otreslo prašinu i neugodu, i vozi dalje. Ako se šta i nabilo, ne vidim, ne ćutim, ništa ne boli.







A priroda sve rane liječi, bolje od ijednog doktora, pa se putem na sve brzo zaboravilo i uživalo, kao da se ništa nije ni dogodilo...











I tako smo se, nogu prid nogu, priko brda Rašeljke, spustili sve do Gata, malog mista srednjih Poljica, jednog od dvanaest glavnih poljičkih sela - katuna, kako piše u Poljičkom statutu...





Unatoč pozitivnom ishodu, ta planinarska nedjelja je spletom okolnosti, bolje rečeno, moje nespretnosti, ostala upamćena kao prva karika, okolo koje će se kasnije isplesti čitav lanac štorije o zdravlju i/ili bolesti moje štitnjače.
Okolnosti, velim, jer ih je bilo još, a sve su se baš tako nekako poklopile, da me u ambulantu namame... od nespretnih do prehladnih... od nesretnih ili sretnih, zavisi u kom vremenu sudimo... tada garant nesretnih, danas moguće i sretnih, ne znam... od moje pogrešne procjene do "zlu ne trebalo" odlaska doktorici... i dok se okreneš, zavrte te u medicinsko kolo pregleda, bockanja, nalaza, specijalista, nuklearki, pardon, zavoda za nuklearnu medicinu... zapečate ti sve dijagnozom i terapijom... i... i... i kako bi rekli mi dalmatinci u takvim situacijama... ostala san ka' trica... ništa mi nije bilo jasno, a još manje razumski logično i uvjerljivo...

Nastavlja se slijed okolnosti...

Oznake: život, Zdravlje, Bolest, planinarenje, štitnjača

Ako se po jutru dan poznaje, može li i godina po siječnju .
Jest da je započela u dahu novog ledenog doba, i jest da se pitam tko mi je sakrio sunce, i jest da kroz kosti... bura puše, bura šiša, en ti maleg miša...


Klapa Ragusa - En ti maleg miša

Ali, kad krene ta bura s mora kontra bure u glavi, onda tek lete pisma, lete avijoni . Onda tek ne mo'š ništa... ni za glavu ni za rep uhvatiti. Ne možeš ni vjetar zauzdati, ni sunce uloviti. Pa ti lovaj, zrake ili misli, sve ti je zaludu. Pa se ti igraj sa burom lovice, kad sve ti u glavi biži i preskače.
Ali, ča je bura kontra sunca... kontra sriće i jubavi... kontra srca vruća i duše na pravome mistu. E, buro, buro, more bit' da je tebi sve zaludu, a? Pa ti nosi koliko ti vitru drago. Jerbo, nima te bure kad... manta me jubav... pa nek' kažu luda je i kamena .


Severina, Goran Karan, Danijela i Giuliano - Manta me jubav

Stara je završila i Nova otpočela, mirno i kuntento, po pitanju stasa i glasa. I ne mislim sad upadat' u šuplje fraze, kako... sriću čine male stvari... i kako... nima života bez jubavi... jer se nije još rodija, a po svoj prilici nikad i neće, takvi genije, koji će dat' znanstveno i činjenično utemeljene definicije za sriću i jubav. Sto ljudi, sto percepcija... uvik je bilo, i uvik će bit'.

Sritna sam da je Stara otišla u ropotarnicu povijesti, jer je bila teška i preteška. Zapravo, bila je kumulacija i kulminacija više njih takvih. Ipak, sve su to samo događaji, ma što mi o njima mislili, ma kako na njih reagirali, i ma kako ih doživljavali i proživljavali.
Događaji nas mogu bacat' i gori i doli, i misli nam mogu lutat' i vamo i tamo, i srce nam može kucat' ili pucat', ma sve je to, zapravo, luk i voda. U konačnici, prolazna stvar. Događaji se izmjenjuju i vrte, kao na pokretnoj traci, osjećaji (nas) vitlaju, misli (nam) se isprepliću. To je, jednostavno, život.
Ali, nisu događaji nikad toliko važni, koliko im na značaju mi možemo prikrpiti i pridodati. I neka se samo smjenjuju. Neka se vrte i vrtlože. Neka dižu i strmoglavljuju. Neka donose i odnose. I dobro i zlo. I pakao i raj. Neka ih. To im je posao. Posao življenja.

Ljubav je uvijek i jedina važna. U svakom događaju, pogledu, kretnji. U svakoj mrvi, kaplji, niti. U svakoj pori. Ta ljubav vječna i besmrtna, koje su nam svima puna usta... s razlogom... uvijek, i svugdje, i za sve. A ime joj tek znamo? Ili joj ga samo dasmo? Velika i neprikosnovena, glorificirana i u nebesa dizana, od praiskona prepriča(va)na i opjeva(va)na. Ali, zar može drugačije?... kad bez nje, sve je ništa(vilo)?... kad bez nje, sve je mlaka voda?... kad bez nje, sve je prah i pepeo?... I zar sve šta vrijedi, nije od ljubavi satkano?... zar u svemu svoje prste ne krije?... zar bi (nam) događaji bez ljubavi imali ikakvog okusa, mirisa, smisla?... a s njom, opet, tako krhkom i lomljivom, kako li je? (ili kako li se?) (sa)čuvati?... kako (pre)živjeti između lutanja i traženja?... između kucanja i pucanja?... Nije lako, ma ljubav vrijedi svakog truda.

A što li sam se opet u ljubavnu mrižu zaplela, jednostavno je posve, jer ljubav (nam) je osnovno gorivo i glavni pokretač, ako išta sa sobom želimo (promijeniti). Bez ljubavi nećemo ni krenuti. Ni pomaknuti se s mjesta nećemo. Pa sam "otkopala" neke stare i zaboravljene ljubavi. Pa sam pronašla i neke nove i izazovne. Pa uživam u jednima i drugima, kako mi srce ište. I treba mi... da otvorim sve prašnjave ormare... iz ladice da srce izvadim... da okrenem novu stranicu... a dobro se već počelo dobrim vraćati...


Nina Badrić – Dat će nam Bog

Balansiram tako između dva laika, onog pravosudnog i ovog medicinskog. Ovaj drugi nije još ni krenuo pisati, ali je, po važnosti, debelo iz cipela izbacio onog prvog, gdje se čuda ne prestaju događati, i gdje ima puno toga za ispričati. Teško je još prejudicirati, ali ova godina bi lako mogla ostati zlatnim slovima zapisana, kao konac moje dugogodišnje pravosudne trakavice. Jer... jedan običan telefonski poziv od jučer, i nasmijani glas preko žice, donio je toliko sjajnu vijest iz pravosudno-odvjetničkih kuloara, da sam, ono baš, ostala zabezeknuta, jer se u igri kotrljalo više mogućih scenarija, ali da će skončati baš tako brzo i jednostavno, nisam se usudila vjerovati.
A žicom je stigla vijest... da je moja kamena kućica uknjižena... ljudi moji, je li to moguće?... možete li vjerovati?... da je sve crno na bijelom?... ja teško... treba (mi) to tek sjesti, pa leći, pa sačekati...

Život je ovaj naš svemir bez kraja, imaginarni prostor neograničenih mogućnosti, u kojem smo stalno negdje... i svugdje i nigdje... bijasmo, jesmo, i budemo, dokle već budemo u ovom tijelu... poput pahulje snježne, ili travke nježne...poput vjetra i maslačka u igri bez granica. I cijelog ovozemaljskog svijeta i vijeka, crtamo svoje puteve, sa samo jednim uzvišenim ciljem... kročiti njima u bolje sutra... i koliko li samo krivulja, serpentina, raskršća, skrivenih rupa, u svakome od nas... To je život. To je posao življenja.

Opet me je ponijelo i skrenulo, opet me je i pisma smantala priko mire, ali sve su mi baš sjele, i legle... i volim... volim Ninu... volim klape i pivače naše... volim domaću pismu... volim blog, ofkors... i volim ljubav, jer ona pokreće cvijet i cijeli svijet... .

Oznake: ljubav, život, Zdravlje, pravosuđe

Evo jedna stara morska... a kakva li će i bit, kad mi misli morima lutaju, i svaku stopu duše moje u milju prate... pjesmu sam "ukrala" sa Radio Sunca , a valjda se svidi i mojoj dragoj galičičičici .


Vice Vukov - Gitara i more

A inače, život se raštrkao na više frontova, i dobro je tako. Dok je poslova i obaveza, izleta i druženja, prepuštanja lijepom i izbjegavanja lošeg, s posebnim naglaskom na loše misli, život se solidno kotrlja. Ako trenutno preskočim ono najbitnije, rad na svome zdravlju, protekle dane su obilježili predblagdanski pokloni i "pokloni", kako se već uzme. Najprije je registracija auta "popapala" nekakvih dvi ipo iljade kunića, i naravski, svake godine nas tako vjerno "daruju", u isto ovo vrijeme.
Ali je zato netom iza stigao i poklon za pet, točno na peti od mjeseca, u obličju zadnje rate kredita za tog istog limenog "napasnika", što je unijelo malo više svijetla u ionako lijep i sunčan dan. Što se, pak, nas i samih kredita tiče, mislim da ta riječ trajno izlazi iz našeg vokabulara i života. Amen.

Strahovi oko zdravlja i bolesti su prošli, i koliko god bilo teško za reći ili grubo za čuti, u svakom zlu uvijek čuči neko dobro. Ovog puta čak nije bio nužan ni onaj mukli protok vremena za njegovo ukazanje, jer jasno je bilo odmah, da taj maćehinski odnos prema sebi i svom tijelu nije od jučer. I mislim tu na nas oboje. A krene to nekako u kompletu sa gomilanjem loših stvari, nikakvih rješenja i životnih formula sa previše nepoznanica, pa grop na grop i stres na stres, bez vidljivog pomaka, negdje mora puknuti. A gdje će, ako ne na zdravlju. Jer, srce nije kamen, a tijelo pamti friže.

Pa podsvjesno i znaš, da se u lošemu i sam kvariš, kao da namjerno kontra sebe radiš, jer ti nije briga, jer ti fali pozitive i poticaja za popravak. Pa se hraniš slatkišima i lažima, a znate kako to već ide sa obećanjima samome sebi... od sutra do preksutra... pa za dan, dva, možda tri, možda sto, ne znam broj... kad se sredi situacija... kad riješimo problem... kad bude bolje... kad sve sjedne na svoje mjesto... ali vraga, ne ide to tako, jer tijelo ne priznaje isprike, a... navika je jedna vela muka, a odvika tri... pa iz lošeg propadaš u lošije, pa rastežeš te svoje strune preko granica normalnosti i izdržljivosti, a onda bi se, kao, trebao još i čuditi pobuni tijela na lošem tretmanu. Ili još gore, tražiti krivca isključivo izvan sebe. Bude i takvih krivaca, ima ih i kod mene, ali treba priznati da sve ipak kreće od nas samih.

Tako sam se i ja, lupivši glavom u zid smrtnog straha, trgla iz letargije i krenula s raščišćavanjem i preslagivanjem. Čega? Svega po malo, što u konačnici ipak znači, sebe najviše. Jer svaka, pa i najmanja, promjena se uvijek svodi na mijenjanje sebe i svojih percepcija. Svako skretanje s puta rutine traži hrabrost za zaokret i vjeru u novi put. Sa stvarima se to može činiti lakše nego sa navikama, mislima ili ljudima. Ali nebitno o kakvoj je promjeni riječ, za svaku treba "skočiti pa kazati hop". I sa stvarima se manje ili više vezujemo, često i nerazumno, pa se kroz život nakupi tih uspomena i "uspomena", za koje je upitno koliko će, i da li će uopće, nekome poslije nas nešto značiti. A sigurno je, da nikome neće koliko nama. Okrzlo nas je kroz život, s obje strane, dosta grubih slika po tom pitanju, pa i sami znamo potegnuti raspravu oko tih nekakvih čuvanja ili "bacanja". A samo hoću reći, da ni sa stvarima nije posve lako, a kako li je tek s ostalim.

Da stvar bude gora, situacija s tom životnom zavrzlamom i dalje nije zadovoljavajuće razriješena, a mi je ne možemo riješiti, i s time se treba(mo) miriti. "Ne možete sve riješiti. Nitko ne može"... još ću valjda dugo mantrati riječi moje super doktorice, atipične, kako sama za sebe reče u jednoj prilici, prave i doktorice i osobe, koja mi je toliko pomogla, i riječima i postupcima, da ja teško mogu iznaći pravih riječi zahvale. Svemu usprkos.

A svemu usprkos, sve je dobro. Jer sam ravnodušnost i nemarnost zamijenila brigom i edukacijom. Jer sam saučesništvo u razbolijevanju zamijenila hrabrošću i vjerom. Jer sam osvijestila, da zdravlje i bolest, jednim velikim dijelom može i mora biti u našim rukama. Jer sam na teži način shvatila, da su prošla svršena vremena, kada smo klasičnoj medicini mogli i trebali bezuvjetno i slijepo vjerovati. Novca radi. I farmacije radi. Medicina je samo "ovisna" karika u nizu, koja "popušta" pod njihovom silinom. I zato žalim. Žalim zbog liječničke struke, jer ima bezbroj svijetlih primjera, kojima uvijek treba iskazati dužno poštovanje. Žalim zbog liječnika, koji bi trebali samo liječiti i spašavati ljudske živote, bez dodatne brige o novčanim "okvirima" ili "sponzorima". Utopija je to, znam, ali možda u nekoj budućoj pametnijoj civilizaciji.

Oznake: život, ljubav, Zdravlje, Bolest

Dobila sam tog medića, i to je to. Razveselio me kao znak na pustom putu, za koji sam već znala da njime trebam kročiti. Ako sebi želim dobro. I kako to već na me sliči, preslatko sam ga u rime ušuškala, i u svijet poslala, kao sunčev trag buduće neizvjesnosti. Ne, ništa nisam ni slagala, samo pozadinu nisam otkrila. Jer je maglom obavijena. Samo sam gorki okus pelina me(ee)dom zasladila... ma vidi ti to, kako se sad i taj med s mojim medom poklopio.

Intuiciju sam svoju (pre)dugo batalila, mada sam od početka bila sigurna. Ali, ne vrijedi za propuštenim plakati. Nije da se plašim svoje sjene, ali strah me bilo zakoraknuti, i na sebe toliku odgovornost preuzeti. Pa sam, eto, slijepo prihvaćala, sve dok strah nije zamijenio još veći strah. A onda sam presjekla po svom, jer mi nije bilo druge. Jer je vrag odnija šalu. Od tada je bolje, mada daleko od dobroga. Nadam se da šteta nije velika, i da nije nepopravljiva.

Danas znam što sam znala oduvijek. Intuiciju svoju treba slušati, pa ma koliki autoriteti pred nama stajali. Naše bitke nitko izvojevati neće i ne može. Osim nas samih. I nema te struke i tog znalca, koji može bolje od nas znati, kako je nama u našem tijelu. A zašto li onda ponavljam(o) greške, sam Bog će znati.


Ibrica Jusić – Još uvijek ne znam neke važne stvari

Nastavi'će se... o zdravlju, o bolesti, o štitnjači... kad mi pamet nije smetala dati se u "pravnike", što ne bih malo i u "doktore" ... Eto, što ti je život... nakon pustih godina zasja sunce na pravosudnom nebu, pa me pošteno i ne ogrija, a već ga zamračiše zdravstvene i ine peripetije.

Oznake: život, Zdravlje, Bolest, štitnjača

Dobila sam malog plišanog medića. U dvi pole obojanog. Kao lice i naličje. Kao dan i noć. Kao dobro i zlo. Kao svijetlo i tama. Kao zdravlje i bolest. Kao pojava i nuspojava. U nosić prćasti i crveni odma' sam ga cmoknula , čim ga je ruka muška i odlučna, u moju ruku tutnula.

Bijaše to ljubav iznenadna i neočekivana. Ljubav za najbrži prst. Pardon, ljubav za najbrži odgovor... lijekovi imaju, što?... nuspojave... bravo, tako je, lijekovi imaju nuspojave... Ljubav slučajna? Ili ipak ne? Uvijek se nanovo pitam, i nikako da raščistim sama sa sobom. Te (ne)slučajnosti. Ljubav, dakle. Ljubav na prvi dodir. Ljubav kao znak. Ljubav kao providnost. Ljubav kao potvrda. Ljubav kao čudnovata koincidencija događaja i misli.



Objasniti nije lako, ali veliko se nešto zbilo, čim je srce trenutno zaiskrilo. Nitko ništa pravo ne zna, ali je medić zlata vrijedan. I hoću. Hoću da ga pazim i mazim, na počasno mjesto da ga stavim, i ukazanom znakovitošću dalje gazim. Hoću. Baš hoću. Pa neka bude šta biti mora. A mora biti dobro, jer dok ne bude dobro, neće biti gotovo. Vjerujem.

Nejasno sve je, znam. I meni je, vjerujte. Ali, zar sudbina sutrašnjice nije baš to? Da bude neznana i čudesna u isto vrijeme? Što će biti s nama sutra, da l' to netko zna? Ali medić je rekao svoje. Moj mali medić je obasjao put iz sjene. Put jedne posve druge i drugačije priče. Priče koja će trajati, ali će za sigurno krenuti. Medić je krilo, medić je znak, medić je putokaz.


Sanda Langerholz – Što će biti sutra

A za sve je "kriva" Kate Mala, i večer(a) jedna sjajna. I medić kao prezentacijski dar. Koliko i spas, pokaza'će tek budućnosti čas.
Telefona jedan zvon... i pristanak brzi moj... i medića sretan poj... u nosić te ljubim tvoj ... bio bi to kratki rezime nedavne večeri, u koju uplovih posve nesvjesno. Znate ono, kad baciš se kao grom. Kad uletiš kao grlom u jagode. Bez razmišljanja, bez pitanja, bez znanja i bez posebnog interesa. E, baš tako sam se bacila i ja, u tu kasnu, toplu večer(u).

Ideš? Idem. Bez prave želje, bez svrhe, bez razloga. Bez pojma o čemu je riječ, tek dovoljno da znam s kim idem. Kao pratnja odoh, i dođe mi to, baš nekako u pravi čas. Da se od sebe maknem, iz sopstvenih misli da se trgnem, i u stvarni život vrnem. Da drugi, po mogućnosti, i misle za mene. A ja... ja da tek prazne glave sjednem.
I tako nekako, na pola nikakva, na pola svakakva, bez očekivanja odem. Da mi guzica puta vidi, štono bi narod rek'o. A onda se kući vratim, po mrklome mraku, s medićem u džepu i suncem u repu. Ma znam, prikladnije bi možda bilo to sunce u glavi, ali eto... kada se već oko stražnjice i oko rime cijela večer vrti, neka sunca i u repu. Neka sunca i po svijetlu i po mraku. Kud ćeš veće sreće.

I tako je stvarno bilo, te tople i znakovite večeri, koja zaslužuje trag u vremenu. Trag za bolje i zdravije sutra. Vjerujem.

Oznake: život, Čudo, medić, znak, PROVIDNOST, Zdravlje, Bolest

Kad su misli zaljubljene, glava je cvjetna livada i let leptira.
Kada nebom plove, lopta je šarena i široko more.

Kad su misli bremenite, glava je tijesna ćiba i vrabac uznik.
Kada zemljom gmižu, ruševina je pod kišnim nebom.

Kad su misli ludo raspršene, glava je brod u oluji.
Kada naviru k'o plima, potopljeni je grad.

Oznake: ljubav, život, put, misao, sudba

Ima jedna pjesma, i u pjesmi stih ...kad mi život mira da...
Daj, lumene moj, ne zezaj se sa životom. S koje si to sad voćke opala, kad si se naje'nput mira zaželila. E pa, ne ide to tako, znaš. Nije život kratkopametan k'o ti. Pamti on sve, a na tebi je da pripaziš na te želje svoje... vake-nake, krive-prave, oću-neću. Bube su u glavi, bube, a ne želje jasne, prave.
Ma daaa, danas malo bi, a sutra malo ne bi.
Ma da ne bi.

Kao da je život arlekin, koji skače na svaki mig, hir, vir. Kakav li bi to tek cirkus od svijeta nastao, kad bi se život u zlatnu ribicu pretvorio, i sve želje lude snene, manite i vrele, samo tako ispunjavao.
Bubneš želju, i evo je.
Ma neee, nisam to taaako mislio.
Ma daaa, hirovito moje, više sreće drugi put.

Zna to doći tako... u životu, kao i u vicu ...ulovio ribar zlatnu ribicu, je'n, dva, tri...
I bubneš želju... i bude po tvom... što zaželio to dobio... pa ostao... živ ili mrtav... u opancima ili obojcima...
Ma neee, nisam ja tooo želio.
Ma daaa, zaljubljeno moje, više sreće drugi put.

Oznake: život, put, ljubav, hir, želja, vic

~ ma tija san stavit kuvat fažol, baš nisan odavna...

~ e... pa jesi li...

~ ma nisan jema ništa suvoga, a ni pinku pancete, pa san iša kupit...

~ aaa, tako... i sad kuvaš...

~ ma vraga... doša san doma, pa san vidija da niman manistre...

~ i... nemoj mi samo reć da si opet iša u dućan...

~ a jesan, e...

~ aj dobro... i jesi onda stavija kuvat...

~ ma nisan još... nisan ima konšerve, pa san se mislija...

~ a božjega ti, ča ne pišeš... ja ti recimo, kad vidin da niman vina, lipo napišen... vino...

~ ajmeee, dobro si me sitija... gren kupit vina...

Oznake: život, godine, samoća

U svakom slučaju, ovaj blog sve nešto 'oće pa neće. Kao da malo udiše, pa izdiše. I nije to od juče'. I nije to bez veze, ako se zna, zašto je i kako (za)počeo svoje prve korake, i kako se i koliko samo puta spoticao i padao. U ringu s jačima, nokdaun mu je, očito, bio i ostao sudbina. Od onog fatalnog udarca iz ljeta 2013-te, kada je uredovala i policija i državno odvjetništvo, još se nije ni pomakao s poda. A, hoće li se i kada podignuti na noge, krucijalno je pitanje svih pitanja. U svakom slučaju, 2016-ta bi barem mogla skinuti veo prašine i/ili tajne s tog događaja, kada se njegov rasplet ionako još ne nazire.



Ali sivonja i ja jesam, u svakom slučaju, pa to ti je. Kad krenem, ne (odu)stajem. Kad zacrtam, crtam i kroz zidove. Tematika na prvom mjestu, sve ostalo u drugi plan, pa nije ni čudo, da smo tu di jesmo. U mjestu. Moj blog i ja. Ukopani i smiješno postojani, baš kao onaj svevremenski taft, koji se ne da ni buri, ni kiši, ni suncu, ni misecu. Pa, duramo još, kao durasel na srčani pogon. Pa, putujemo još, kao hrabri Don Kihot i poslušni mu Sančo Pansa. Ja i moj blog.



U svakom slučaju... sve se topi, sve se topi, moja draga... i godine i sanje. Kroz ovih šest i kusur godina blogokamenovanja, tematika je, u svakom slučaju, otišla u "vražju mater", a nas opet, život "voza" nekim posve drug(ačij)im pravcima, koji (po)miču tu sponu i granicu od i do maloga mista. I, što nam vrime više curi, to nam i malo misto više biži. A opet, svatko sanja svoje snove, i svatko njima u nadi brodi. I teško ih se odriče, u svakom slučaju.



Ali drugo nešto htjedoh, puno kraće i jasnije, reći. Nekakav osvrt i suma-sumarum staro-novogodišnjih zbivanja, čisto da (se) zbrojim i crno na bijelo stavim. Da blogozapečatim, šta se sve zbilo, dok me ni bilo. Pa da, u svakom slučaju, o tome nešto i napišem u dogledno vrime. A radilo se i guštalo, nerviralo i opuštalo... sudovalo se i planinarilo, samovalo i družilo... B-net-u se kontreštalo i predavanju jednom nazočilo... a između svega toga, neizbježno se puno jelo i kužinavalo.



Nakon pune četiri godine od mamine smrti, i neprekidnog lupanja o zid loše komunikacije s bratom... nakon dugotrajnih i gomilajućih financijskih problema, uz trajna neslaganja... nakon novonastalih trvenja, i rastućeg straha od mogućih ovrha... nakon tantalovih muka, da (po)mirim i novonastajući jaz između sina i brata, i nakon bezizlazne vrtnje u krugu nenalaženja pravog rješenja, koje bi zadovoljilo želje i potrebe obojice... godina je završila dogovorom i nekakvim ugovorima, koji obvezuju jako, ali su, Bogu hvala, sačuvali stan od prodaje, i polučili smirivanje tenzija... stan je trenutno u fazi sređivanja i pituravanja, pa je posla i bilo i bi'će, ali, svo zlo u tome... a strahovi, koliko god bili prisutni i dalje, nisu ni sjena pritisaka ranijih godina. Neka nam je sa srećom i blagoslovom, to je bila i ostala jedina želja s kojom sam ušla u Novu.



A da i sa suda znaju stići dobre vijesti, ne biste vjerovali. Prednovogodišnji skeč od lani, po pitanju tadašnje rasprave, bio je jedno veliko razočaranje. A i ovogodišnje je blagdane, kakve li koincidencije, obilježila još jedna u nizu rasprava po istom predmetu, čiji pak ishod, za razliku od onog lanjskog, doista obećava.
Za sada, eto, o tome samo toliko.



Na prirodu i planinu sam se odavno "navukla", i nema (mi) boljeg lijeka za odmaranje i o(t)puštanje, a uz to sam i beskrajno zahvalna na svim tim divnim ljudima, koje sam upoznala, i s kojima sam se zbližila zadnjih godina.

U listopadu smo tako pješačili Napoleonovom stazom do Krčića, ne prvi put, ali poseban, zbog ogromne količine vode, koja se ovaj put slijevala slapom, prštala na sve strane, i stvarala pravu pravcatu dugu iznad vode... izlet za pamćenje, u svakom slučaju...



... da bi se drugom prilikom uputili od kuće "Čićo", kako bi uživali u prirodnim ljepotama Trtara i Krtolina iznad Šibenika... divota božja, u svakom slučaju...



U studenome, sve bolje od boljega... prvo smo pohodili Vranu, Gradinu i Mali Bak, pa sve to zaokružili zalaskom sunca u Pakoštanima... predivno, u svakom slučaju...



... potom me očarala Poljička planina i staza Sv. Roka, sa predahom i pogledom na sve čet'ri strane svita, kod crkvice Sv. Maksima... nezaboravno, u svakom slučaju...



... do Malačke, dobro poznate, ali uvijek nove i drugačije, s ciljem istoimenog doma, ovaj put smo išli od Labina, a završili na fažolu i gitari... uvijek iznova dobro, u svakom slučaju...



U prosincu smo posjetili Slime i rodnu kuću pjesnika Pupačića, pa produžili do vrhova iznad Vrulje na obroncima Omiške Dinare... i nema ga na svitu, 'ko (mi) more platit' to prosinačko sunčanje s pogledom na more, na Brač, Hvar... čista esencija ljepote... za ponoviti bez imalo razmišljanja, u svakom slučaju...



... pred sam Božić smo se oprostili od Stare, na tradicionalnom planinarskom domjenku, uz opušteno druženje, bogatu trpezu, muziku, ples, i ono najvažnije - podjelu diploma novopečenim planinarima... jer, dok je novih školaraca, poglavito mladih, dotle nema straja za opstojnost planinarenja, ali i očuvanje prirode, barem koliko je u njihovoj skromnoj moći...



U svakom slučaju, sve skupa i nije tako loše. Ne osjećam nezadovoljstvo, ili bi bolje bilo reći, kako ga općenito osjećam sve manje. U prijevodu bi to značilo, da se trudim akcenat prebaciti na življenje, i na danas, jer, ovako ili onako, naš je utjecaj na životne "križeve" koje nosimo, u pravilu slab i gotovo nikakav. Tako nekako usmjeravam i svoje misli, a tako nekako (se) i ćutim. Mislim, da je prošla godina zaslužila od mene jedan veliki plus, čak i na sudskom, ali posebno na obiteljskom "terenu".

I nazovimo to životnim mijenama i/ili preobrazbama... od žapca do mladca, od kočije do bundeve, od ličinke do leptira... od zemaljske tmice, do planinske ravnice... od insekta, zarobljenog u paukovu mrežu, do sivog sokola, slobodnog pod ovom velikom kapom nebeskom... i nazovimo to životom ili životnim bogatstvom/iskustvom... i nazovimo to nekakvom solidnom ravnotežom tijela i duha... i nazovimo to kako znamo... uvik može bolje, ofkors, ali i gore... i od gorega gore... i zato znam, da je i ovako skroz dobro.


Ibrica Jusić - U svakom slučaju te volim

Pa da, u svakom slučaju te volim... uvijek te volim, hoću da znaš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, i kada sanjaš, kad ne pišeš mi, kad te nema... kada od mene stalno se sklanjaš... volim te kad si posve nijem, kada šutiš, poput ribe baš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, čak i tada, kad ne volim te, kad si sam... kad ne voliš me, kao sada, u tome i jest život naš, u svakom slučaju te volim... ako me i ne voliš, nije važno, ja ionako mogu voljeti za dvoje...

Pa da, prešišala sam Ibricu u pola zavoja, ali šta mogu, dragi moj Blože, kad ovako ili onako... volio ti mene, ne volio... ostavljala ja tebe, ne ostavljala... ti si moja stara ljubav... ti si moja čokolada... ti si moj hit... u svakom slučaju, živi mi i dogodine bili, i skupa smij i suze dilili... u svakom slučaju, uvijek te volim, hoću da znaš...

P.S. A od ovih mojih, gore nabrojanih, putešestvija... kojim bi putevima Vi volili proći?... i/ili... koji bi putopis Vi rado ili najrađe pogledali?... ako ima netko takvih želja, neka slobodno i glasno kaže, eto... pa da ispunim želju koju, i uđem u BlogoGodinu Novu...

Oznake: u svakom slučaju... Blog, ljubav, život, Putovanja, glazba, fotografija