srijeda, 07.12.2016.

Ajmo pivat ben te :)))

Evo jedna stara morska... a kakva li će i bit, kad mi misli morima lutaju, i svaku stopu duše moje u milju prate... pjesmu sam "ukrala" sa Radio Sunca pjeva, a valjda se svidi i mojoj dragoj galičičičici kiss.


Vice Vukov - Gitara i more

A inače, život se raštrkao na više frontova, i dobro je tako. Dok je poslova i obaveza, izleta i druženja, prepuštanja lijepom i izbjegavanja lošeg, s posebnim naglaskom na loše misli, život se solidno kotrlja. Ako trenutno preskočim ono najbitnije, rad na svome zdravlju, protekle dane su obilježili predblagdanski pokloni i "pokloni", kako se već uzme. Najprije je registracija auta "popapala" nekakvih dvi ipo iljade kunića, i naravski, svake godine nas tako vjerno "daruju", u isto ovo vrijeme.
Ali je zato netom iza stigao i poklon za pet, točno na peti od mjeseca, u obličju zadnje rate kredita za tog istog limenog "napasnika", što je unijelo malo više svijetla u ionako lijep i sunčan dan. Što se, pak, nas i samih kredita tiče, mislim da ta riječ trajno izlazi iz našeg vokabulara i života. Amen.

Strahovi oko zdravlja i bolesti su prošli, i koliko god bilo teško za reći ili grubo za čuti, u svakom zlu uvijek čuči neko dobro. Ovog puta čak nije bio nužan ni onaj mukli protok vremena za njegovo ukazanje, jer jasno je bilo odmah, da taj maćehinski odnos prema sebi i svom tijelu nije od jučer. I mislim tu na nas oboje. A krene to nekako u kompletu sa gomilanjem loših stvari, nikakvih rješenja i životnih formula sa previše nepoznanica, pa grop na grop i stres na stres, bez vidljivog pomaka, negdje mora puknuti. A gdje će, ako ne na zdravlju. Jer, srce nije kamen, a tijelo pamti friže.

Pa podsvjesno i znaš, da se u lošemu i sam kvariš, kao da namjerno kontra sebe radiš, jer ti nije briga, jer ti fali pozitive i poticaja za popravak. Pa se hraniš slatkišima i lažima, a znate kako to već ide sa obećanjima samome sebi... od sutra do preksutra... pa za dan, dva, možda tri, možda sto, ne znam broj... kad se sredi situacija... kad riješimo problem... kad bude bolje... kad sve sjedne na svoje mjesto... ali vraga, ne ide to tako, jer tijelo ne priznaje isprike, a... navika je jedna vela muka, a odvika tri... pa iz lošeg propadaš u lošije, pa rastežeš te svoje strune preko granica normalnosti i izdržljivosti, a onda bi se, kao, trebao još i čuditi pobuni tijela na lošem tretmanu. Ili još gore, tražiti krivca isključivo izvan sebe. Bude i takvih krivaca, ima ih i kod mene, ali treba priznati da sve ipak kreće od nas samih.

Tako sam se i ja, lupivši glavom u zid smrtnog straha, trgla iz letargije i krenula s raščišćavanjem i preslagivanjem. Čega? Svega po malo, što u konačnici ipak znači, sebe najviše. Jer svaka, pa i najmanja, promjena se uvijek svodi na mijenjanje sebe i svojih percepcija. Svako skretanje s puta rutine traži hrabrost za zaokret i vjeru u novi put. Sa stvarima se to može činiti lakše nego sa navikama, mislima ili ljudima. Ali nebitno o kakvoj je promjeni riječ, za svaku treba "skočiti pa kazati hop". I sa stvarima se manje ili više vezujemo, često i nerazumno, pa se kroz život nakupi tih uspomena i "uspomena", za koje je upitno koliko će, i da li će uopće, nekome poslije nas nešto značiti. A sigurno je, da nikome neće koliko nama. Okrzlo nas je kroz život, s obje strane, dosta grubih slika po tom pitanju, pa i sami znamo potegnuti raspravu oko tih nekakvih čuvanja ili "bacanja". A samo hoću reći, da ni sa stvarima nije posve lako, a kako li je tek s ostalim.

Da stvar bude gora, situacija s tom životnom zavrzlamom i dalje nije zadovoljavajuće razriješena, a mi je ne možemo riješiti, i s time se treba(mo) miriti. "Ne možete sve riješiti. Nitko ne može"... još ću valjda dugo mantrati riječi moje super doktorice, atipične, kako sama za sebe reče u jednoj prilici, prave i doktorice i osobe, koja mi je toliko pomogla, i riječima i postupcima, da ja teško mogu iznaći pravih riječi zahvale. Svemu usprkos.

A svemu usprkos, sve je dobro. Jer sam ravnodušnost i nemarnost zamijenila brigom i edukacijom. Jer sam saučesništvo u razbolijevanju zamijenila hrabrošću i vjerom. Jer sam osvijestila, da zdravlje i bolest, jednim velikim dijelom može i mora biti u našim rukama. Jer sam na teži način shvatila, da su prošla svršena vremena, kada smo klasičnoj medicini mogli i trebali bezuvjetno i slijepo vjerovati. Novca radi. I farmacije radi. Medicina je samo "ovisna" karika u nizu, koja "popušta" pod njihovom silinom. I zato žalim. Žalim zbog liječničke struke, jer ima bezbroj svijetlih primjera, kojima uvijek treba iskazati dužno poštovanje. Žalim zbog liječnika, koji bi trebali samo liječiti i spašavati ljudske živote, bez dodatne brige o novčanim "okvirima" ili "sponzorima". Utopija je to, znam, ali možda u nekoj budućoj pametnijoj civilizaciji.

Čovjek, čovjek po svome živi...
loza u polju pupa, i riba je već u vrši...
dani, dani su katkad sivi...
al' samo kad smo skupa, po dobru se uvijek svrši ...

Sve je dobro, život zlata vrijedi,
Sve je dobro, srce svoje slijedi,
Sve je dobro, ljubav nek pobijedi,
Sve je dobro, život zlata vrijedi.



Meri Cetinić - Život zlata vrijedi

Ljubav, Ijubav se uvijek nađe...
obalu more Ijubi, i ruža procvijeta svima...
nikad, nikad ne tonu lađe, samo se pamet gubi...
al' radosti uvijek ima...

Zvona, zvona nas jutrom bude...
miriše vrijes i pelin, i oblake duga smijeni...
sunce, sunce je za sve Ijude...
pa imam sve što želim, kad zasja u tvojoj zjeni...

Sve je dobro, život zlata vrijedi...


Oznake: život, ljubav, Zdravlje, Bolest

- 14:05 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.