Jučer je naš veliki sin sretno stigao na Texel, dok je naš mali veliki prijatelj Duje proslavio svoj šesti rođendan. Prvoga smo ispratili, drugi je čista radost i uzajamno se baš volimo jako, da bi u predvečerje čuli i vidjeli prvoga sa dalekog sjevera. Avionom od Splita do Amsterdama, vlakom do Den Heldera, pa trajektom do otoka. Sretno stigao, dočekao ga kapetan. Pa je i taj dan, nakon par dana putešestvija i strepnje, prošao baš kako treba.

A kako kretanje po ovoj našoj Baloti općenito postaje sve kompliciranije po pitanju zakona i pravila, traženja, uvjetovanja i provjera, sada dodatno i zbog proglašene pandemije, tako je ništa manje zamršeno prikupiti prave informacije, pa slijedom toga i svu papirologiju, da bi stigao iz jedne u drugu državu.

Pa evo malo iz prve ruke, kako to izgleda u praksi sa papirologijom za COVID 19. Treba napraviti test i imati nalaz (preveden na engleski jezik), ne stariji od 72 sata. Taj uvjet sveukupno košta 950 kn, od čega je prijevod 150 kn. Ako se uzme u obzir i cijena avionske karte, čija kupnja ne može čekati baš zadnji čas, onda je tu popriličan iznos uložen u igru na sreću, jer što u slučaju pozitivnog nalaza? Valjda propada sve uloženo? Nalaz je, na svu sreću, negativan, pa ova pitanja ostaju bez odgovora.

Ali tu priča o kovidu još ne završava, jer se na šalteru aerodroma, prije polijetanja, dobiju još dva obrasca s pitanjima, također na engleskom jeziku, koja treba ispuniti u avionu. Pa je sve skupa, najblaže rečeno, intrigantno, a sada ću vam reći i zašto tako mislim. Naime, u samome nalazu, između ostaloga, čisto, bistro i jasno piše: nije dokazano… ne isključuje zarazu… bla, bla, bla… pa kakav je to onda test i nalaz, koji ništa ne dokazuje i ne isključuje!? A još i košta 950 kn!? A kad je već tako kako je, onda ne čude ni ova dva dodatna obrasca s pitanjima, od kojih sam letimično pogledala tek jedan… pa pita za simptome, pa pita za kontakte, za kašalj, za nos, suho grlo… nekakvih desetak pitanja… bla, bla, bla… pa pita za sve ono, o čemu je zadnju riječ trebao valjda reći negativan nalaz!?

Ne znam kako ovo postupanje u svezi ozloglašenog virusa djeluje na sve ostale mozgove, ja samo znam da vrijeđa moj zdrav razum. Možda netko zna objasniti, o čemu se tu zapravo radi? I tko tu koga #$&# u zdrav mozak?

Oznake: covid-19, pandemija, Putovanja

U ponediljak iza dva smo se uputili put aerodroma, ispratiti drage naše, s kojima smo se družili zadnjih desetak dana. Vrime nas je, ili ipak njih (za nas fetive manje-više) solidno (po)služilo, a nebo na zemlju se sručilo tek na kraju, nedovoljno da pokvari odmor i ispere sol sa kože. More nas je svakodnevno viđalo i ljubilo, koliko god da su plaže, već od prvog rujna, poprilično opustjele. Ono malo ustrajnih, više je na žalu ili klupi, na bicikli ili rolama, u šetnji ili trci, nego li u moru. Stranci zato odustaju malo teže, pa se uvijek našla nekakva zabava, da ne kažem, zgodno društvance. Tako smo znali jednoj veselo-glasnoj ekipi iz Španjolske tumačiti, kako tu nema nudističke plaže, ali mogu otići na drugi kraj grada, do Kaš(j)una, pa su se, eto, zadovoljili i toplesom.

Dragi naši su doletili prvog iz Beograda, sa debelim kašnjenjem avijona, a koliko su tek kasnili za odletiti, ne pitajte, kad su i večeru dobili. Predviđeno uzlijetanje u po bijela dana toliko se odgodilo, da ne rečen, razvuklo, do kasnih noćnih ura, da još mogu biti sretni, što su i noćili u vlastitom krevetu.
Sin je stigao šestog iz Pariza preko Zadra, ovaj put iznimno ranije nego što je mislio, zahvaljujući hvatanju autobusa za Korčulu... kakvu sad Korčulu?! pitamo se mi... a kako će do Korčule, ako ne priko Splita, pojašnjava on... i eto njega prije ponoći, ljubi ga majka... pa mu kažen... lipo te je vidit, sinko... a da nisan na slici, a... smije se on... pa se grlimo i smijemo u duetu.

A do jučer se nismo puno tendili ni u štuke, ni u avijone, ni u aerodrome. Prvi put sam letila sa svojih desetak godina, kad je otac mene i brata "provozio" do Zagreba, i pamtim to uzbuđenje i kontreštavanje s bratom, tko će sjediti do prozora. Kasnije sam letila još par puta službeno, tijekom radnog vijeka, i od tada je prošlo ohoho vremena, ali i ohoho promjena, rekla bih, kada vidim kako to danas funkcionira.

Od kad je sin postao "svjetski putnik", ušli smo u kolotečinu odlazaka i dolazaka, udomaćili se na aerodromu, da se ne gubimo više okolo kole ulaza i izlaza, redova letenja, slijetanja i uzlijetanja, obnovili i proširili geografske širine i dužine, od Krila Jesenica do Kariba, od Pariza do Honfleura, naslušali se svakakvih priča okolo kole skeniranja, skidanja, pregledavanja, nepažljivog rukovanja i zagubljenih prtljaga, oduzimanja (nedopuštenih) stvari koje završavaju u ogromnoj kanti... bacaju li se doista?... ili poklanjaju?... ili recikliraju?... ili dodatno zagađuju okoliš?... gdje konačno završavaju te puste šminke, mazalice, sokovi, boce, cigarete...?

P.S. Ne može kod mene bez preskoka, zastoja, intermezza, jer trenutno sam u posve nekim drugim filmovima, ali... da ću u ovoj godini privesti kraju tematski dio uknjižbe, poprilično je sigurno... imam još par mjeseci vremena, mada... leti i vrime, ne samo štuke i avijoni... ...

Oznake: Putovanja, letovi, avioni, aerodromi, navigacija, pomorstvo, Trbuhom za kruhom

U svakom slučaju, ovaj blog sve nešto 'oće pa neće. Kao da malo udiše, pa izdiše. I nije to od juče'. I nije to bez veze, ako se zna, zašto je i kako (za)počeo svoje prve korake, i kako se i koliko samo puta spoticao i padao. U ringu s jačima, nokdaun mu je, očito, bio i ostao sudbina. Od onog fatalnog udarca iz ljeta 2013-te, kada je uredovala i policija i državno odvjetništvo, još se nije ni pomakao s poda. A, hoće li se i kada podignuti na noge, krucijalno je pitanje svih pitanja. U svakom slučaju, 2016-ta bi barem mogla skinuti veo prašine i/ili tajne s tog događaja, kada se njegov rasplet ionako još ne nazire.



Ali sivonja i ja jesam, u svakom slučaju, pa to ti je. Kad krenem, ne (odu)stajem. Kad zacrtam, crtam i kroz zidove. Tematika na prvom mjestu, sve ostalo u drugi plan, pa nije ni čudo, da smo tu di jesmo. U mjestu. Moj blog i ja. Ukopani i smiješno postojani, baš kao onaj svevremenski taft, koji se ne da ni buri, ni kiši, ni suncu, ni misecu. Pa, duramo još, kao durasel na srčani pogon. Pa, putujemo još, kao hrabri Don Kihot i poslušni mu Sančo Pansa. Ja i moj blog.



U svakom slučaju... sve se topi, sve se topi, moja draga... i godine i sanje. Kroz ovih šest i kusur godina blogokamenovanja, tematika je, u svakom slučaju, otišla u "vražju mater", a nas opet, život "voza" nekim posve drug(ačij)im pravcima, koji (po)miču tu sponu i granicu od i do maloga mista. I, što nam vrime više curi, to nam i malo misto više biži. A opet, svatko sanja svoje snove, i svatko njima u nadi brodi. I teško ih se odriče, u svakom slučaju.



Ali drugo nešto htjedoh, puno kraće i jasnije, reći. Nekakav osvrt i suma-sumarum staro-novogodišnjih zbivanja, čisto da (se) zbrojim i crno na bijelo stavim. Da blogozapečatim, šta se sve zbilo, dok me ni bilo. Pa da, u svakom slučaju, o tome nešto i napišem u dogledno vrime. A radilo se i guštalo, nerviralo i opuštalo... sudovalo se i planinarilo, samovalo i družilo... B-net-u se kontreštalo i predavanju jednom nazočilo... a između svega toga, neizbježno se puno jelo i kužinavalo.



Nakon pune četiri godine od mamine smrti, i neprekidnog lupanja o zid loše komunikacije s bratom... nakon dugotrajnih i gomilajućih financijskih problema, uz trajna neslaganja... nakon novonastalih trvenja, i rastućeg straha od mogućih ovrha... nakon tantalovih muka, da (po)mirim i novonastajući jaz između sina i brata, i nakon bezizlazne vrtnje u krugu nenalaženja pravog rješenja, koje bi zadovoljilo želje i potrebe obojice... godina je završila dogovorom i nekakvim ugovorima, koji obvezuju jako, ali su, Bogu hvala, sačuvali stan od prodaje, i polučili smirivanje tenzija... stan je trenutno u fazi sređivanja i pituravanja, pa je posla i bilo i bi'će, ali, svo zlo u tome... a strahovi, koliko god bili prisutni i dalje, nisu ni sjena pritisaka ranijih godina. Neka nam je sa srećom i blagoslovom, to je bila i ostala jedina želja s kojom sam ušla u Novu.



A da i sa suda znaju stići dobre vijesti, ne biste vjerovali. Prednovogodišnji skeč od lani, po pitanju tadašnje rasprave, bio je jedno veliko razočaranje. A i ovogodišnje je blagdane, kakve li koincidencije, obilježila još jedna u nizu rasprava po istom predmetu, čiji pak ishod, za razliku od onog lanjskog, doista obećava.
Za sada, eto, o tome samo toliko.



Na prirodu i planinu sam se odavno "navukla", i nema (mi) boljeg lijeka za odmaranje i o(t)puštanje, a uz to sam i beskrajno zahvalna na svim tim divnim ljudima, koje sam upoznala, i s kojima sam se zbližila zadnjih godina.

U listopadu smo tako pješačili Napoleonovom stazom do Krčića, ne prvi put, ali poseban, zbog ogromne količine vode, koja se ovaj put slijevala slapom, prštala na sve strane, i stvarala pravu pravcatu dugu iznad vode... izlet za pamćenje, u svakom slučaju...



... da bi se drugom prilikom uputili od kuće "Čićo", kako bi uživali u prirodnim ljepotama Trtara i Krtolina iznad Šibenika... divota božja, u svakom slučaju...



U studenome, sve bolje od boljega... prvo smo pohodili Vranu, Gradinu i Mali Bak, pa sve to zaokružili zalaskom sunca u Pakoštanima... predivno, u svakom slučaju...



... potom me očarala Poljička planina i staza Sv. Roka, sa predahom i pogledom na sve čet'ri strane svita, kod crkvice Sv. Maksima... nezaboravno, u svakom slučaju...



... do Malačke, dobro poznate, ali uvijek nove i drugačije, s ciljem istoimenog doma, ovaj put smo išli od Labina, a završili na fažolu i gitari... uvijek iznova dobro, u svakom slučaju...



U prosincu smo posjetili Slime i rodnu kuću pjesnika Pupačića, pa produžili do vrhova iznad Vrulje na obroncima Omiške Dinare... i nema ga na svitu, 'ko (mi) more platit' to prosinačko sunčanje s pogledom na more, na Brač, Hvar... čista esencija ljepote... za ponoviti bez imalo razmišljanja, u svakom slučaju...



... pred sam Božić smo se oprostili od Stare, na tradicionalnom planinarskom domjenku, uz opušteno druženje, bogatu trpezu, muziku, ples, i ono najvažnije - podjelu diploma novopečenim planinarima... jer, dok je novih školaraca, poglavito mladih, dotle nema straja za opstojnost planinarenja, ali i očuvanje prirode, barem koliko je u njihovoj skromnoj moći...



U svakom slučaju, sve skupa i nije tako loše. Ne osjećam nezadovoljstvo, ili bi bolje bilo reći, kako ga općenito osjećam sve manje. U prijevodu bi to značilo, da se trudim akcenat prebaciti na življenje, i na danas, jer, ovako ili onako, naš je utjecaj na životne "križeve" koje nosimo, u pravilu slab i gotovo nikakav. Tako nekako usmjeravam i svoje misli, a tako nekako (se) i ćutim. Mislim, da je prošla godina zaslužila od mene jedan veliki plus, čak i na sudskom, ali posebno na obiteljskom "terenu".

I nazovimo to životnim mijenama i/ili preobrazbama... od žapca do mladca, od kočije do bundeve, od ličinke do leptira... od zemaljske tmice, do planinske ravnice... od insekta, zarobljenog u paukovu mrežu, do sivog sokola, slobodnog pod ovom velikom kapom nebeskom... i nazovimo to životom ili životnim bogatstvom/iskustvom... i nazovimo to nekakvom solidnom ravnotežom tijela i duha... i nazovimo to kako znamo... uvik može bolje, ofkors, ali i gore... i od gorega gore... i zato znam, da je i ovako skroz dobro.


Ibrica Jusić - U svakom slučaju te volim

Pa da, u svakom slučaju te volim... uvijek te volim, hoću da znaš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, i kada sanjaš, kad ne pišeš mi, kad te nema... kada od mene stalno se sklanjaš... volim te kad si posve nijem, kada šutiš, poput ribe baš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, čak i tada, kad ne volim te, kad si sam... kad ne voliš me, kao sada, u tome i jest život naš, u svakom slučaju te volim... ako me i ne voliš, nije važno, ja ionako mogu voljeti za dvoje...

Pa da, prešišala sam Ibricu u pola zavoja, ali šta mogu, dragi moj Blože, kad ovako ili onako... volio ti mene, ne volio... ostavljala ja tebe, ne ostavljala... ti si moja stara ljubav... ti si moja čokolada... ti si moj hit... u svakom slučaju, živi mi i dogodine bili, i skupa smij i suze dilili... u svakom slučaju, uvijek te volim, hoću da znaš...

P.S. A od ovih mojih, gore nabrojanih, putešestvija... kojim bi putevima Vi volili proći?... i/ili... koji bi putopis Vi rado ili najrađe pogledali?... ako ima netko takvih želja, neka slobodno i glasno kaže, eto... pa da ispunim želju koju, i uđem u BlogoGodinu Novu...

Oznake: u svakom slučaju... Blog, ljubav, život, Putovanja, glazba, fotografija