Dobila sam malog plišanog medića. U dvi pole obojanog. Kao lice i naličje. Kao dan i noć. Kao dobro i zlo. Kao svijetlo i tama. Kao zdravlje i bolest. Kao pojava i nuspojava. U nosić prćasti i crveni odma' sam ga cmoknula , čim ga je ruka muška i odlučna, u moju ruku tutnula.

Bijaše to ljubav iznenadna i neočekivana. Ljubav za najbrži prst. Pardon, ljubav za najbrži odgovor... lijekovi imaju, što?... nuspojave... bravo, tako je, lijekovi imaju nuspojave... Ljubav slučajna? Ili ipak ne? Uvijek se nanovo pitam, i nikako da raščistim sama sa sobom. Te (ne)slučajnosti. Ljubav, dakle. Ljubav na prvi dodir. Ljubav kao znak. Ljubav kao providnost. Ljubav kao potvrda. Ljubav kao čudnovata koincidencija događaja i misli.



Objasniti nije lako, ali veliko se nešto zbilo, čim je srce trenutno zaiskrilo. Nitko ništa pravo ne zna, ali je medić zlata vrijedan. I hoću. Hoću da ga pazim i mazim, na počasno mjesto da ga stavim, i ukazanom znakovitošću dalje gazim. Hoću. Baš hoću. Pa neka bude šta biti mora. A mora biti dobro, jer dok ne bude dobro, neće biti gotovo. Vjerujem.

Nejasno sve je, znam. I meni je, vjerujte. Ali, zar sudbina sutrašnjice nije baš to? Da bude neznana i čudesna u isto vrijeme? Što će biti s nama sutra, da l' to netko zna? Ali medić je rekao svoje. Moj mali medić je obasjao put iz sjene. Put jedne posve druge i drugačije priče. Priče koja će trajati, ali će za sigurno krenuti. Medić je krilo, medić je znak, medić je putokaz.


Sanda Langerholz – Što će biti sutra

A za sve je "kriva" Kate Mala, i večer(a) jedna sjajna. I medić kao prezentacijski dar. Koliko i spas, pokaza'će tek budućnosti čas.
Telefona jedan zvon... i pristanak brzi moj... i medića sretan poj... u nosić te ljubim tvoj ... bio bi to kratki rezime nedavne večeri, u koju uplovih posve nesvjesno. Znate ono, kad baciš se kao grom. Kad uletiš kao grlom u jagode. Bez razmišljanja, bez pitanja, bez znanja i bez posebnog interesa. E, baš tako sam se bacila i ja, u tu kasnu, toplu večer(u).

Ideš? Idem. Bez prave želje, bez svrhe, bez razloga. Bez pojma o čemu je riječ, tek dovoljno da znam s kim idem. Kao pratnja odoh, i dođe mi to, baš nekako u pravi čas. Da se od sebe maknem, iz sopstvenih misli da se trgnem, i u stvarni život vrnem. Da drugi, po mogućnosti, i misle za mene. A ja... ja da tek prazne glave sjednem.
I tako nekako, na pola nikakva, na pola svakakva, bez očekivanja odem. Da mi guzica puta vidi, štono bi narod rek'o. A onda se kući vratim, po mrklome mraku, s medićem u džepu i suncem u repu. Ma znam, prikladnije bi možda bilo to sunce u glavi, ali eto... kada se već oko stražnjice i oko rime cijela večer vrti, neka sunca i u repu. Neka sunca i po svijetlu i po mraku. Kud ćeš veće sreće.

I tako je stvarno bilo, te tople i znakovite večeri, koja zaslužuje trag u vremenu. Trag za bolje i zdravije sutra. Vjerujem.

Oznake: život, Čudo, medić, znak, PROVIDNOST, Zdravlje, Bolest