Trećeg dana na Velebitu i Baškim Oštarijama, krećemo u osvajanje još jednog vrha...

od hostela do crkve, pa preko jezera i onih oznaka od jučer - za Metlu i Ljubičko brdo - gdje (s)krećemo (u)lijevo i uzbrdo...




a to uzbrdo nas prati cijelim putem - što kroz šumu, što po suncu... pola-pola...


strmini usprkos, uvijek ima ornih i voljnih za dodatno penjanje... ...




izlaskom iz šume - pod nogama utabani put(ić) i trava, nad glavama vedro nebo i sunce, i ništa osim uzbrdo...




pa još rekoše, bolje se držite putića, nikad ne znaš šta li krije trava, da ne bude kakva zmijska glava... ...


ali zato pogled - pogled uvijek djelo krasi... posebno na vrhu... ...


a vrh, mada zapravo još nije, kao da i je... ...


jer hrbatom ili grebenom do samoga križa, kao najviše točke i službenog vrha, (u)kratko je i (u)ravno... ...


i pogled puca na sve četiri strane svijeta... da u trenu zaboraviš sav napor i umor...




kod stijene podno križa srećemo nekolicinu Zadrana sa dobrim "ulovom" sunčanica... jedan od njih upravo stiže sa još dva reprezentativna primjerka...


i eto nas na vrhu Ljubičkog brda, na visini od 1320 m/n/v...


nakon okrijepe i opuštanja, vraćamo se istim putem, nizbrdo... ...


zastajemo nakratko kod one stijene... Zadrani u međuvremenu odoše, valjda baciti one gljive na vatru... ... a mi se, eto, zadovoljismo pečatima... ...


apropo uzbrdo-nizbrdo, meni je nizbrdo uvijek fino i lako, mada ima i obrnutih kazivanja, valjda je do koljena...


u hladovini šume će se pričekati ostatak ekipe...








i evo nas opet kod tabli, odakle nas čeka lagana šetnja do hostela Baške Oštarije...









Čiča- miča, gotova je i ova planinarska priča... ...

Oznake: Velebit, baške oštarije, Ljubičko brdo