Trećeg dana na Velebitu i Baškim Oštarijama, krećemo u osvajanje još jednog vrha...

od hostela do crkve, pa preko jezera i onih oznaka od jučer - za Metlu i Ljubičko brdo - gdje (s)krećemo (u)lijevo i uzbrdo...




a to uzbrdo nas prati cijelim putem - što kroz šumu, što po suncu... pola-pola...


strmini usprkos, uvijek ima ornih i voljnih za dodatno penjanje... ...




izlaskom iz šume - pod nogama utabani put(ić) i trava, nad glavama vedro nebo i sunce, i ništa osim uzbrdo...




pa još rekoše, bolje se držite putića, nikad ne znaš šta li krije trava, da ne bude kakva zmijska glava... ...


ali zato pogled - pogled uvijek djelo krasi... posebno na vrhu... ...


a vrh, mada zapravo još nije, kao da i je... ...


jer hrbatom ili grebenom do samoga križa, kao najviše točke i službenog vrha, (u)kratko je i (u)ravno... ...


i pogled puca na sve četiri strane svijeta... da u trenu zaboraviš sav napor i umor...




kod stijene podno križa srećemo nekolicinu Zadrana sa dobrim "ulovom" sunčanica... jedan od njih upravo stiže sa još dva reprezentativna primjerka...


i eto nas na vrhu Ljubičkog brda, na visini od 1320 m/n/v...


nakon okrijepe i opuštanja, vraćamo se istim putem, nizbrdo... ...


zastajemo nakratko kod one stijene... Zadrani u međuvremenu odoše, valjda baciti one gljive na vatru... ... a mi se, eto, zadovoljismo pečatima... ...


apropo uzbrdo-nizbrdo, meni je nizbrdo uvijek fino i lako, mada ima i obrnutih kazivanja, valjda je do koljena...


u hladovini šume će se pričekati ostatak ekipe...








i evo nas opet kod tabli, odakle nas čeka lagana šetnja do hostela Baške Oštarije...









Čiča- miča, gotova je i ova planinarska priča... ...

Oznake: Velebit, baške oštarije, Ljubičko brdo

Drugi dan ujutro, nakon doručka, društvance se lagano prikuplja, pod punom planinarskom opremom - gojze, rusak, štapovi i voda pod obavezno, ostalo po volji - nema pregledavanja rusaka... ... ali iskusni i odgovorni planinari znaju već šta treba... ...

pa krećemo prema Gospiću... ... vremenske su nam prilike više nego dobre, dapače, idealne - niti sunce žeže, niti kiše u naznakama, ono baš potaman po Vakuli - pretežno vedro... ...


a zapravo tek ostavljamo iza sebe hotel Velebno...


i za kratko smo ispred crkve...


gdje se, uz našu vodičku, nalazimo s još dva vodiča-lokalca, voljnih da nam prave društvo, ali i pridonesu većoj sigurnosti, zlu ne trebalo... ...


pa zajedničkim snagama idemo u nove planinarske pobjede...


preko Ljubice i Ljubice - creta i potoka - do Ljubičkog brda, koje nas čeka sutra, pun Velebit Ljubica... pa k tome pribroji i naše dvije Ljubice, koje, eto, nisu ni znale da dolaze na svoje... ...


sve uravno i laganini, još kratko, do jezera koje slijedi...




putem prolazimo oznake za Metlu i Ljubičko brdo... danas nastavljamo pravo, sutra ćemo na tom mjestu skrenuti lijevo...


i eto nas jezeru, nakon kojega lagano zalazimo u šumu i uzbrdo, pa mješovito... ...




malo šume - više sunca, više uzbrdo - manje uravno... ...


na mjestima toliko uskim putem, da i u koloni po jedan, treba dobro mjeriti korak i gaz... ... što nas ne spriječava ovjekovječiti trenutak ljepote i širine pogleda, nakon izlaska iz sjene stabala... ...






bijelim oblacima prošarano nebo, kroz granje stabala, predskazuje ciljni vrh, mada je on, u pravilu, uvijek dalji nego što se čini... ..


e, sad smo već tu, korak do vrha... ...






na velebitskom vrhu Metla na 1288 m/n/v... ...


s kojega ćemo se, nakon okrijepe, foto-sejšna i lupanja pečata u planinarski dnevnik, (s)kotrljati nizbrdo istim putem... ...












Nastavlja se... ...

Oznake: Srednji Velebit, metla, baške oštarije

Stigavši još za dana i vrela sunca na Baške Oštarije, za čas posla smo se porazmjestili po sobama, i punih pluća krenuli u "osvajanje" velebitskog zraka i ozračja. Već na prvu očarani prizorima oko sebe, a i nakon dosta sjedenja u busu, šetnja bi došla k'o ozeblom sunce, ma... sunce zakon mijenja... ... pa kako bi ga maksimalno uloviti, i pritom što više vidjeti, autobus je, barem jednim pravcem, bio neizbježan. Natrag se već nismo dali, pa makar se i po mraku vraćali... ...

Oštarijsko sedlo ili prijevoj Stara vrata, s nadmorske visine od 927 m, s kameno kockastim spomenikom na četiri kugle, zvanim Kubus, i vidikovcem, pruža jedinstven pogled na more i okolne vrhove Velebita

Kubus je, kako piše, spašen od rušenja i obnovljen zalaganjem članova H.P.D. "Prpa" 2003. god.


pogled na more - Karlobag, otok Pag, cijeli velebitski kanal...


vrh Kiza, u podnožju kojega je mjesto Stupačinovo...


Ljubičko brdo, Metla... ima ih još... ... čekajte da stignemo do Prpe... ...




I stigosmo do Planinarskog doma "Prpa" na 935 m/n/v...


gdje je svaka kuć(ic)a po nekom vrhu nazvana... ...












a i naša Kolinda nema gdje ne stigne, pa je tako i kod Prpe našla svoje mjesto...


Oj ti vilo, vilo Velebita, ti našeg roda diko!

Pa preko ravni i zaravni, laganini hodom, pješke natrag, prema hostelu...















Nacrtali se taman na večeru... ... nastavlja se... ...

Oznake: Velebit, baške oštarije, Kubus, Prpa

Gotovo tri dana Srednjeg Velebita i Baških Oštarija, i još ponečeg pride i usput, stavila bih uz bok lanjskog Zavižana i Premužićeve staze, kao vrh planinarskih želja i putešestvija. Pa eto, kad s Premužićke stavih tek koju sličicu, sram i stid me bilo (vraćam joj se prvom prilikom), idem sad od kraja - od Parka prirode Srednji Velebit i Baških Oštarija - u nekoliko nastavaka, ali redom - od početka do kraja... ...

Sa dva rusaka i kesom pride... ... krećem puna elana i dobre volje u novu planinarsku avanturu. A kako je takva, uglavnom, i cijela ekipa, nemam ni malo sumnje da ću takva ostati do kraja puta. Prvu jutarnju kavu, ili tko-što-već, popili smo u Kninu...

Moja kesa sa štrucom proteinskog kruha i šljivama je dobro došla... ... mada je i pečenka bila na dohvat ruke... ...


Spominjala sam već izvor Une - jedan od 5 bisera ladne vode - rijeku koja izvire ispod padina planina Plješevice i Stražbenice, a ulijeva se u Savu pored Jasenovca.


Bila nam je to druga štacija na putu prema Metli i Ljubičkom brdu... ...


Vrelo Une se nalazi na 448 m/n/v i hidrološki je spomenik prirode. Riječni tok je dug oko 200 km, a u Hrvatskoj protječe oko 120 km.





Nastavlja se... ... put putujem...

Oznake: Knin, Vrelo Une, Srednji Velebit, baške oštarije