Drugi dan ujutro, nakon doručka, društvance se lagano prikuplja, pod punom planinarskom opremom - gojze, rusak, štapovi i voda pod obavezno, ostalo po volji - nema pregledavanja rusaka... ... ali iskusni i odgovorni planinari znaju već šta treba... ...

pa krećemo prema Gospiću... ... vremenske su nam prilike više nego dobre, dapače, idealne - niti sunce žeže, niti kiše u naznakama, ono baš potaman po Vakuli - pretežno vedro... ...

gdje se, uz našu vodičku, nalazimo s još dva vodiča-lokalca, voljnih da nam prave društvo, ali i pridonesu većoj sigurnosti, zlu ne trebalo... ...

preko Ljubice i Ljubice - creta i potoka - do Ljubičkog brda, koje nas čeka sutra, pun Velebit Ljubica... pa k tome pribroji i naše dvije Ljubice, koje, eto, nisu ni znale da dolaze na svoje... ...

i eto nas jezeru, nakon kojega lagano zalazimo u šumu i uzbrdo, pa mješovito... ...

malo šume - više sunca, više uzbrdo - manje uravno... ...

na mjestima toliko uskim putem, da i u koloni po jedan, treba dobro mjeriti korak i gaz... ... što nas ne spriječava ovjekovječiti trenutak ljepote i širine pogleda, nakon izlaska iz sjene stabala... ...

bijelim oblacima prošarano nebo, kroz granje stabala, predskazuje ciljni vrh, mada je on, u pravilu, uvijek dalji nego što se čini... ..

e, sad smo već tu, korak do vrha... ...

na velebitskom vrhu Metla na 1288 m/n/v... ...

s kojega ćemo se, nakon okrijepe, foto-sejšna i lupanja pečata u planinarski dnevnik, (s)kotrljati nizbrdo istim putem... ...

Nastavlja se... ...

Oznake: Srednji Velebit, metla, baške oštarije

Gotovo tri dana Srednjeg Velebita i Baških Oštarija, i još ponečeg pride i usput, stavila bih uz bok lanjskog Zavižana i Premužićeve staze, kao vrh planinarskih želja i putešestvija. Pa eto, kad s Premužićke stavih tek koju sličicu, sram i stid me bilo (vraćam joj se prvom prilikom), idem sad od kraja - od Parka prirode Srednji Velebit i Baških Oštarija - u nekoliko nastavaka, ali redom - od početka do kraja... ...

Sa dva rusaka i kesom pride... ... krećem puna elana i dobre volje u novu planinarsku avanturu. A kako je takva, uglavnom, i cijela ekipa, nemam ni malo sumnje da ću takva ostati do kraja puta. Prvu jutarnju kavu, ili tko-što-već, popili smo u Kninu...

Moja kesa sa štrucom proteinskog kruha i šljivama je dobro došla... ... mada je i pečenka bila na dohvat ruke... ...

Bila nam je to druga štacija na putu prema Metli i Ljubičkom brdu... ...

Nastavlja se... ... put putujem...

Oznake: Knin, Vrelo Une, Srednji Velebit, baške oštarije