Promjene su zdrave i zabavne. Vode nas u nepoznato. Unose dašak svježine u ustajalu rutinu. Otkrivaju nam neograničene mogućnosti za budućnost. Pokreću naš um i tijelo. Prvenstveno um, jer tijelo slijedi što um misli. Zašto se onda tako teško mijenjamo? Da ne pričam o onima, koji vjeruju da smo takvi kakvi jesmo, i da se tu ništa ne da mijenjati. Malo morgen. Ja ne mislim tako. Na ovom svijetu samo mijena stalna jest.

Držim da je strah najveći neprijatelj promjena. U poznatome je daleko lakše i udobnije. Nepoznato nas plaši. Treba hrabrosti za iskoračiti iz poznatog u nepoznato. Ali dobrobit može biti neprocjenjiva. U svakom slučaju, treba slušati sebe i svoju intuiciju. I pobijediti strah od nepoznatog.
Malo, eto, filozofiram, poučena iskustvom svojih promjena, koje još uvijek traju. I dobro je dok traju, jer uvijek i trebamo ostati otvoreni za novo i nepoznato - bilo ljude, stvari, spoznaje, zanimacije...

Pa sam jučer, eto, promijenila i dizajn. Konačno. U više sam navrata to htjela napraviti, a nikako da kliknem. Uvijek bi me zaustavila neka kriva misao. A što ako mi nestane ovo ili ono, a što ako mi se poremeti blog... svašta nešto bez veze. Valjda i nismo dovoljno svjesni, koliko nas naš um zna mantati do besvijesti. Sve u svemu, ja sam jučer klikala od nemila do nedraga, od jednog dizajna do drugog, dok nisam od prve rekla - E, to je to.

A evo i jedne muzičke numere sa ovogodišnjeg Splitskog festivala - nije pobjednička, ali je meni najdraža.


Ne zamiri vilo - Tedi Spalato

Oznake: dizajn, promjene, novo, nepoznato