Tko god je bio u situaciji, da se "lomi" između kontradiktornosti svog uvjerenja i mišljenja medicine, po pitanju vlastitog zdravlja, taj će znati koliko je teško uopće i razmišljati o nekakvoj takvoj odluci, a kamo li još biti prisiljen donositi je. Jer, ići kontra liječničke dijagnoze i terapije, ne da nije lako, nego je grozno. I koliko god će sad mnogi, onako na prvu, promisliti i reći, kako je pacijent neznalica, i kako niti nema druge mogućnosti, do li bespogovorno slušati liječnika, vjerujte mi, nije sve tako jednostavno, niti je crno-bijelo.

Nikad u životu nisam išla kontra liječnika, niti sam u snu mislila da ću o tome ikada i razmišljati. Ako mislite, da nisam trebala, ma vraga nisam. Trebala sam ih svojevremeno i tužiti, još tamo onih davnih godina, kada se nije smjelo ni pisati, a kamo li tužbe dizati. Nakon što su me, kao mladu i zdravu, ipak "samo osakatili", pa sam još i dobro prošla. Uz jake saveznike, zdravlje i mladost, nekako sam već preživjela, a kasnije ih, srećom, nisam puno trebala, ali sam ih i maksimalno izbjegavala.

Nikad u životu nisam išla kontra liječnika, makar su me tada "gotovo i ubili". Pa tko bi se usudio. Rijetki bi možda lakše, ja nisam imala hrabrosti. Bilo je tako lako i normalno, ići kontra sebe i svoje sumnjičavosti. Kontra svog dubokog, ali neznalačkog, uvjerenja, od samog početka, kako ja zapravo znam šta kod mene ne valja, i šta trebam (iz)liječiti, ali... nitko to, pobogu, ne liječi... nije ti to, kvragu, nikakva prava bolest... daj, čini kuco, i ne budi luda... da je to bolest, onda bi je i medicina spominjala i uzimala u obzir... Pa, nakon šta dobro klepiš sebe po glavi, i utišaš te svoje buntovničke glasove, kreneš lijepo i poslušno po medicinskim uputama, tješeći se, uz put, ispraznostima... pa, ako već ne znaju objasniti, valjda ipak znaju šta rade... ako su detektirali (samo) štitnjaču, valjda je to to... nije se s tim igrati... i tko sam ja, da pametujem specijalistima i struci...

Pa sam tako, ronzajući u sebi, s vremena na vrijeme lakšala dušu i svojoj doktorici, koja me jedina znala strpljivo i vjerno (sa)slušati, razumijeti, pa na vrijeme i pomoći, koliko je to već bilo u njenoj moći. Kontra svog uvjerenja i razuma, uredno sam ispi(ja)la svoje doze, prepis(iv)ane po mišljenju specijalista nuklearne medicine, na neviđeno, ali svakom kontrolom sve veće. Pa sam tako, od početnih 50 mg, kroz godinu i par mjeseci, došla do 88 mg, a da ni danas pojma nemam, zašto i na osnovu čega, kada su hormoni štitnjače (uz tablete) uglavnom bili uredni. Pa onda, i te čudne doze - 62,5 mg sa obaveznim kidanjem tabletice po pola (savjet slabovidnima: obavezno nabaviti povećalo)... pa 88 mg... podsjeti me to na ove naše cijene u marketima, s obaveznih 99 lipa. Protumači li te miligrame itko, ikada, ikome? Ili je samo meni sve to nekakvo nepotrebno cjepidlačenje, pametovanje, ili što?

Pa sam tako, uz sve više nejasnoća i nelogičnosti, ujedno se ne osjećajući ništa bolje... pa, pobogu, od čega sam se ja to i trebala osjećati bolje?... uporno uzimala terapiju, kao zadnja ovca, unatoč što sam se, vremenom, počela osjećati sve lošije, i gomilati jednu boljku na drugu, u skladu s polaganim, ali sigurnim, urušavanjem cijelog organizma. Sve dok sudbina nije umiješala svoje prste, i prelila čašu straha, slučajno ili ne, taman pred Sve Svete.

Događa li nam se, doista, onako kako mislimo?

... nastavlja se...

Oznake: Zdravlje, Bolest, medicina, štitnjača, hormoni