More, sunce, ljeto, na vratima je sve to, i baš me veseli. Život me već dugo veseli, a i sin će brzo doma. Iz ljeta u ljeto, eto. "Da je to meni" kaže mu pape.



Pa, kad je dobro on, dobro je sve, a i ono šta nije dobro, bi'će. U glavi sam sjajno, u tijelu nikad vitalnija, još kad bi me manje salijetali pitanjima o kilaži, ali dobro je i to. Shvaćam potpuno zabrinutost i dobronamjernost, jer... i ja bi se, valjda, u obrnutoj situaciji, ponašala jednako.

Iz današnje perspektive, a poznavajući samu sebe, ne malo se čudim količini strpljenja, koja mi je trebala, da kontru zamijenim kontrom, a koja dodatno govori o razmjerima moje tromosti i nebrige, ali i sposobnosti ljudske, da brzo ostavi iza sebe, i krene naprid. Trebalo je, eto, na koži osjetiti tu tanku i hladnu oštricu, što život nam od smrti dijeli, da bi se mozak probudio, srce zaigralo, a nova krv tijelom prokolala. Trebalo je tako, i ne žalim ni malo za "prolivenim mlijekom", jer je i ovaj put izašlo na vidjelo, da je svako zlo za neko dobro, i da je život istinsko čudo. Čudo beskrajno i bezvremensko, u što ne bi trebali imati ni trunke sumnje, jednako kao ni u savršenstvo funkcioniranja ljudskog tijela, koje ima tendenciju prirodnog iscijeljivanja. Samo da nas je itko ikada, kroz život, uputio, kako da mu ne narušavamo sklad. Ili, kako mu ga vratiti, ako smo ga već narušili.

Sveznajući gugl-fejs-internet, što god i kako god, ni malo mi nije olakša(va)o nezavidnu situaciju, samo mi je napunio glavu kontradiktornostima i reklamama, da sam svakim danom u svakom pogledu sve više nazadovala. Očito je i taj net sve manje znalac, a sve više bombarder i reklamer, da ne pričam sad o onima... zdravo ovo-zdravo ono... a šta više zdravlja-to više trovanja...

Jedini trak svijetla, na koji sam, u počecima, naletila, bio je intervju sa uvijek dragom i simpatičnom novinarkom i sugrađankom Nadom Šurjak, u kojoj sam našla prvog pravog istomišljenika, koliko god nam situacije bile različite. Intervju sam progutala u dahu, iz rečenice u rečenicu se sve više čudeći tolikom preklapanju misli, a nakon zadnjeg pasusa sam doslovno sklopila ruke u molitvu... Imaš problem koji godinama nastaje, dođeš liječniku koji ti dade tableticu i to bi, kao, trebalo nestati u jedan dan. I trebao bi ozdraviti. To čak i ne zvuči logično!...

... Hvala Bogu na Nadi i nadi... ako ništa, barem nisam sama...

... nastavlja se...

Oznake: nada, Zdravlje, Bolest, štitnjača, medicina